Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/umijecepokreta

Marketing

Ljudsko tijelo je fontana svjetlosti...





Ovaj tekst sam davne 2009- te godine objavila na portalu Magicus... dobila sam uvaj komentar... usrećio me... evo našeg dijaloga...

Poštovana Dinaja! U svom tekstu navodite: \"Svaki čovjek nosi u sebi, često uspavanog plesača, svoje pokrete, svoj način oblikovanja energije i povezivanja sa onim dubokim izvorom u sebi.\" Moj način izražavanja su riječi. Pjesmu \"Flamenco dancer\" htjela sam objaviti na ovim stranicama i ilustrirati je baš ovom slikom, koju ste Vi odabrali kao ilustraciju plesa. Ne vjerujem da je to slučajnost i ne pokušavam definirati što je to. Negdje u meni, sigurno postoji plesačica flamenca i pronalazi načina da se iskaže. Flamenco dancer Širokom gestom dohvatila je skute svoje haljine, a zvuk gitare oćutila je najprije u dubini utrobe. Noge su joj same udarale takt dok je sitnim koračićima pratila zvuk kastanjeta što se obrušavao s njenih visoko podignutih prstiju. Uspravna, opasana korzetom izvijala je tijelo, a volani njene suknje bijesno su uzmicali pred uzavrelim bedrima. Na licu se nije vidjelo ništa, a na širokom dekolteu zasvjetlucale su sitne kapljice znoja. Cipele sa čvrstim potpeticama sve su jače odzvanjale po drvenom podu, a ona, njena crvena haljina, crvene cipele i velika grimizna ruža u kosi postali su vatrena lopta. Zvuci gitare su se utišali, utihnuo je bat koraka, svila je prestala šuštati, a krv je i dalje mahnitala tijelom plesačice flamenka.
Javorka Pangerčić

predivno draga Javorka, hvala vam na vašim stihovima, hvala vam na komentaru... vaši stihovi potvrđuju moju misao...još jednom od srca srcu...hvala vam na stihu...jer ja uistinu vjerujem da u svakom čovjeku postoji uspavani plesač kojeg možemo i trebamo probuditi...........sjedinjenjem vašeg stiha i mojih misli možda ćemo u tome i uspijeti...........pozovimo čovjeka na buđenje uspavanih potencijala u njemu samome..
Dinaja:-)))





Flamenco je ples koji izrasta iz čvrstine tijela i dozvoljava rukama ljepotu pokreta, a nogama čvrstinu koraka. Stabilizirana zdjelica i rameni pojas oslobađaju kralježnicu za okrete u njenoj spiralnoj dinamici, a glava lebdi kao balon iznad tijela i slijedi osjećaje koji se taktovima gitare rađaju u plesačima. Pokreti flamenca samo nagovješćuju želju za blizinom bez zagrljaja koji to odaje.

Pitala sam se kako na jednostavan i razumljiv način pacijentu približiti spoznaju tijela, kako ga osloboditi ikonografije skeleta, kako taj Vanitas motiv pretvoriti u tašinu zbog koje će poželjeti uistinu osjetiti sjednjenje puteva u sebi puteva koji mu omogućavaju uspravan stav i svaki i namanji svakodnevni pokret. Prisjetih se rečnice plesačice i stavih je na zid u mojoj ordinaciji.

Pokret nikad ne laže. On je barometar koji svima koji ga znaju čitati govori kakvo je stanje u duši osobe koja pleše.

Martha Graham


Budući da sam kroz vlastito iskustvo osjetila kako snažno emotivne traume i blokade sputavaju pokret i kako ih istovremeno pokretom možemo izraziti, poželjela sam više saznati o psihološkoj pozadini tih reakcija te naučiti kako se s njima nositi.

Da vam znam objasniti, ne bih plesala, često je govorila Isadora Duncan, žena koja je plesom ljubila, mrzila, bila tužna, nesretna, sretna, žena koja je tijelo u pokretu nazvala fontanom svijetla.

Tijelo pamti sve tuge, sva nesretna stanja, ali ono pamti i sve užitke. Naše tijelo pamti čak i kada je naš svjesni um zaboravio ili potisnuo ta davna duševna stanja.

Počela sam raditi na metodi "Umijeće svakodnevnog pokreta" kojom bih taj svoj doživljaj približila i pacijentima.

Otac klasičnog plesa Rudolfa Labana je rekao... u svakom čovjeku se krije plesač.

Izadora Dankan je tvrdila:

Postoje tri tipa plesača:
•prvi su oni koji ples smatraju vrstom gimnastičke vježbe koja se sastoji od neosobnih, gracioznih arabeski;
•drugi su oni koji koncentrirajući vlastiti um dovode tijelo u ritam željene emocije, izražavajući tako osjećaj ili iskustvo kojeg se sjećaju.
•I na koncu, tu su i oni koji svoja tijela pretvaraju u svjetlosni fluid, predajući se inspiraciji vlastite duše.


Zašto ne bih pokušala svakodnevni pokret pretvoriti u umijeće pokreta, pomislih i pokušah upravo taj pokret, to sireće među pokretima, oblikovati u svoje umijeće.

Rad sa pacijentima se nastavio uobičajenim tokom, ali ja sam uz klasične tretmane puštala muziku i dozvoljavala pacijentima da sami u sebi probude ritam i izvode pokrtete uz taktove plesnih melodija koje su bile pozadina našeg rada. To nisu bili plesni koraci, nego pokušaj da kroz probuđeni ritam svoju pažnju usredotočuju sve dublje prema svom tijelu, tražeći svoje spontane, kreativne, slobodne pokrete. Svaki čovjek nosi u sebi, često uspavanog plesača, svoje pokrete, svoj način oblikovanja energije i povezivanja sa onim dubokim izvorom kretanja u sebi.

Predivan se osjećaj probudi u meni kada postajem svijedom trenutka u kojem pacijent nakon dugotrajne borbe s osobnom Ja-maskom iznenada uspije nadvladati kritiku svog snažnog misaonog uma i osjeti ples svog srca i duše. Nekad je to prasak, divlje pražnjenje nagomilanog bijesa, tuge ili straha, a nekad je to suptilan, jedva primjetni pokret ruke ili glave koji govori nježnije i potresnije od bilo kakvog verbalnog objašnjenja.

Oni koji jednom spoznaju istinskog plesača u sebi, osjećaju da im pokret postaje i metoda duhovnog rasta. Probijajući pokretom unutarnje blokade i plečući se iz srca, iz svoje duše, svojih kvaliteta, sve više otvaramo put tim kvalitetama i u svakodnevnom životu.

No da bismo ušli u dubinu samoga sebe, da bi osjetili kristaljenje svog unutarnjeg svijela i njegovo prelamanje u santi leda svoje duše, prvo moramo postupno, sloj po sloj, razotkrivati svoja iza maski skrivena lica, lica za koje često vjerujemo da su naša istinska stvarnost, naš život.

Ispod maski se uvijek krije ono što ne želimo da drugi vide u nama, ono što smatramo da bi bilo bolje da nemamo i što nam uistinu i stoji na putu do naših kvaliteta. No prikrivanje, potiskivanje i negiranje tog “negativnog” dijela osobnosti ne vodi do ispunjenja, već do nezadovoljstva, srama, depresije i nemogućnosti za iskreni kontakt sa drugima.

Tek kada se usudimo upoznati i priznati taj otuđeni, “sramotni” dio sebe, pogledati ga, pokrenuti i dozvoliti drugima da ga vide, tek se tada otvara mogućnost da doživimo svoje pravo duhovno Ja i da se pokažemo drugima u svojoj ranjivosti i ljepoti u svakodnevnim kontaktima.

Idući put kada se pogledaš u ogledalo, samo pogledaj kako su ti uši priljubljene uz glavu; pogledaj liniju rasta kose; sjeti se svih koščica koje postoje u tvom ručnom zglobu. To je čudo. A ples je slavljenje tog čuda... je druga misao velike plesačice Marthe Graham koju držim na zidu u ordinaciji.


Dijana Jelčić






Post je objavljen 31.07.2017. u 07:27 sati.