Marketing
Mi djeca trenutka...
''Odrastajući mislimo da bajka i igra pripadaju djetinjstvu... a bajka i igra su naš život... ponekada to nazivamo i osjećamo drugačije, ali upravo to govori da je posrijedi istost... dijete se igrajući radi, a bajka je njegova istinu...."... tako nekako nas Friedrich Nietzsche poziva u spoznaju zrelosti...
Mi smo djeca vremena. Zaustavili smo se pred ispovjedaonicom nutrine… na oltaru poezije razgolićili tajnu sakramenta obraćenja, pokore i oproštaja…
jesmo li griješili?
jesmo!
Prošli smo križni put bez težine križa… nismo bili kamenovani... oprost je titrao u davno izgovorenoj istini… bezgriješnost je utopija… igrajući se dotaknuli smo obod nevidljive kružnice… osjetili prostornost ljepote… vrijeme je bilo nebitno… jednostavno smo postojali…
Kiša koja je četrdeset dana padala prestade... pučina, obala oceana sna, purpur neba... i TI...
Na tvom licu sunce… u dubini tvog pogleda oćutih bdijenje dobrote… u dubini sebe ključanje bezimenog osjećanja… u vrtlogu trenutka uskovitlanost tišine… i bezbroj neizgovorenih pitanja… i niti jedan odgovor… bilo je nevažno… Zlatna hostija je klizila grlom nutarnjeg svemira… uranjala u bitak vjerovanja… drevni san se ostvarivao zbiljom… u milostivosti privida prepoznah obličje sreće… ti si bio tu i to je bilo dobro…
Sunoćavanje je krenulo ka svitanju… noć se kotrljala nebom iznad nas… ponoćni kobalt se pretakao u lazur zore… u svetosti bezimenog osjećanja osjetih snagu suočavanja sa tajnom… u njenoj nagosti vidjeh sebe smanjenu do planetarnih fikcija… sebe titrajuću strunu u irisu tvojih očiju…
Pružio si mi šoljicu prvojutarnje kave… darovao miris prisnosti… i svjedočanstvo sakaramenta vjernosti… divno se buditi u ovitku tvoje bliskosti…
Na prozoru buket ljubičastih ruža, prisjećam se kraja potopa, trenutka u kojem izgovorih...
Vrijeme oluje ruža si pretočio u osjećaj lahoraste miline...
To je bio tren osviješćenja, oslobađanja iz krletke u kojoj sam kao ptica slomljenih krila odbrojavala dane nepostojanja u svjetlosnoj dimeziji. U srebrenoj mreži mjesečevih mijena vidjeh siluetu nedosanjanog sna. Pružih ruke i na dlan mi sleti ptica čudesnih boja. Rođen iz pepela, Feniks me pozva na najljepše putovanje moga života, bezvremeno putovanje našim vremenom.
Nema je, u stvarnosti univerzuma uma ne postoji, ona vječno sanjana, vječno slikana, vječno opjevana, vječno željena, a nikada viđena, nikada dohvaćena, nikada osmišljena misaona slika budućnosti. Uranjam u dubinu svijesti, stojim na vratima vremena, osjećam topot podivljalih osjećanja osjećaja, slutim njihov misaoni galop ka nedostupnim grebenima oceana snova, zaustavljam ih na hridi na kojoj vjekuje hram pun ljubavnog zova i uranjam među metafore znanstvene svijesti.
Vidim ljubav i sreću, prijatelje stare, siluete tmine, naslućene strance, prošlost u kojoj sam sretala svjetlosna bića i tek slučajne znance. Budim se u ovome sada i prestajem biti pustolov na kapiji snova, uranjam u život i srcem prihvaćam istinu, zagrljaj sretnoga trenutka koji mi je pri rođenju darovala nevidljiva anđeoska ruka. U trenutku se zrcali prošlost i budućnost sanja, na zvjezdanoj stazi unutarnjeg neba nema putokaza koji vode u beskonačnost, nema vremenskih strijelica koje ukazuju smijer ka ušću rijeke bez povratka, nema kompasa ni azimuta kojim bih izmjerila i odredila ekliptiku mog malog sunca.
Na tom tajanstvenom putu me ljubav prati, odjeva mi dušu svilenkastim nitima lijepih snoviđenja, titrajima nebeske gitare me vraća u koljevku rođenja, u najljepšu uvalu na svijetu, u hram moga prostor- vremena koji izgradih srcem na obalama Mediterana.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Utjelovljeni um", str, 55.
poglavlje "Svijest o prostor- vremenu" str, 143.
Post je objavljen 09.10.2017. u 18:28 sati.