Dimenzije svijesti i apsurdi..
"Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban." A. Camus
Pokret je osnova našega života, prvim se rađamo a zadnjim umiremo. To su dva presudna trenutka svakog živog bića, a između se proteže dugačka rijeka trenutaka koji se, mislimo mi, jednostavno događaju a mi nismo svjesni da ih stvaramo svojim pokretima.
Ekvinocij tjedna, podne srijede, drugi sjećnja 2008. U vrtlogu ustaljenih mijena i tajanstvenosti dolazećeg osjećam strobos prostor vremena, titrajuću istinu među zvijezdama. U raspuknuću spoznaje vidim sebe razlomljenu u atome postojanja. Tek naćeta godina, nebo mi daruje obećanje o savršenosti slijeda događanja.
Našoj svjesnoj spoznaji ostaje nešto skriveno, a to nešto je i u znanosti još uvijek neodovoljno shvatljivo. To je naša nemogućnost spoznaje prelaza naše pasivne izručenosti vremenu u aktivno stvaranje vremena. Mi smo, kao bića koja čuju, vide i spoznaju ovisni o međusobnom djelovanju naših osjetila, našega mozga i univerzuma umno-osjećanog u nama.
Pokušavam besmislu darovati smisao, osjećanje osjećaja pretočiti u rečenice. Promatram kovitlac oblaka, vrtloženje vjetrova, objavu oluje. Odsanjala sam južno nebo, probudila se pod sjevernim. Apsurd želje. Biti i tu i tamo istovremeno.
Podne je, razgovaramo o paralelnim svjetovima, o žudnji ono nemoguće učiniti mogućim. Nad grad se nadvilo sjećanjsko sivilo. Jučer je sunce pozdravljalo uranjanje u novu godinu. Uranjamo u labirint nepoznatog, u koridore sudbine, u preispitivanje sebe u sebi.
Ne razmišljaj o dubinama, živi trenutak, živi svjesno apsurdnost zbilje. Govorio si jednostavnim jezikom.
U oceanu snova je sve drugačije, ljepše, bliskije. Usprotivih se tvojoj misaonosti.
Ne lutaj izvan postojanja, pred nama je dugačak put do kraja našeg vremena. Rekao si mirnim glasom mistika pjesnika, vječnog dječaka očiju boje snova.
Za nas su neosjetljivi procesi između mozga i osjetila uzrok da pasivno, slično radiju, televiziji ili compjuteru primamo i registriramo podražaje iz okoline, bez mogućnosti aktivnog sudjelovanja ili kontrole njihovog ulaženja u našu svijesnu spoznaju.Ta izručenost našoj unutarnjoj građi se mijenja u trenutku svjesnog reagiranja na vanjski podražaj.
Iako to neosjećamo mi u tom trenu postajemo aktivni sudionici u tijeku vremena. Sam trenutak aktivne odluke, spoznaja podražaja je također ograničena vremenskim intervalom koji kao da je, nevidljivom rukom nekog čarobnjaka, programiran u našem mozgu. Taj trenutak je od strane neurofiziologa izmjeren konvencionalnim metodama i traje oko tri sekunde.To je takozvani alkemijski treptaj oka, koji je doista neponovljiv. Trenutak do trenutka, tisuće, milijarde takvih aktivnih, ali neponovljivih trenutaka čine rijeku vremena koja teče u nepovrat.
Dijana Jelčić... Umijeće svakodnevnog pokreta... Kapitol, Zagreb, 2006.
fotografije su snimane pred promociju knjige... i objavljene tada u Večernjaku pod naslovom... čovjek, ako želi, može rasti i u starosti... i prevedeno no njemački...
der tag
o apsurdimaOznake: umijeće svakodnevnog pokreta
|
