Vizija osjetila...
Fenomenološka refleksija osjećaja, sjedinjena sa svješću o tijelu i osmišljena umom, zatvara krug našeg postojanja u univerzumu.
Tko uspije u sebi premostiti jaz između osjećaja i razuma, taj je uspio potisnute emocije pretvoriti u osjećaje, postati svjestan osobnih vrijednosti i osnažiti samorazumjevanje, samospoznavanje i samoodgovornost. Osjećaj tako postaje trajnim izvorom svjesne spoznaje.
Moralni zakon u čovjeku je osnova na kojoj su nastajali opći moralni zakoni. Um je slijedio osjećaje, a njihovo zajedništvo je stvorilo civilizaciju. Civilizacija u kojoj je nadvladao kognitivni um, je stvorila okvire koje ispunjavamo, često potiskujući osjećaje.
Moralni zakon u nama nije samo produkt našega razuma nego je u isto vrijeme i metafizika našeg utjelovljenog uma, koja je onaj nepoznati izvor spoznaje koji prihvaća nametnute mu društvene imperative i pretvara ih u životna pravila koja pamti.
Dijana Jelčić... Umijeće svakodnevnog pokreta, Kapitol, Zagreb, 2006
Volim lutati labirintom dozrelih godina... pronalaziti kutke nerazjašnjenih tajni... one koje nesvjesno zaobilazih... one na kojima su ostale tek konture misli... geometrija neispunjena osjećanjima... malo ih je ali postoje... jutros se zaustavih pred slikom neobjavljenom u galeriji sjećanja... prešla sam granicu između svijesti i podsvjesti... zakoračila u svijet zatomljenih osjećaja... osjećam čuđenje i znatiželju... ćutim titranje arhetipova... kolektivno podsvjesno izranja iz magle zaborava... pretače se u lapis lazuli... izrasta u sjenkovitu zapreku...
Prisjećam se Jungove tvrdnje... to je ono autodestruktivno u čovjeku... sjena je zapreka koja uništava ljepotu svijesnosti... to je ona njegova tajanstvena Persona s maskom... esencija podsvjesti... odbaćeni djelić osobnosti...
Kada se to dogodilo, u kojem trenu prošlosti odbacih dio sebe?... mogu li ga razotkriti... pripitomiti... povratiti u život?... ne dozvoliti mu da ostane samo sjena čujne ćulnosti... uranjam u dubine nutrine, ulazim u odaju ogleda i odjeka... osluškujem, čekam odgovore... znam oni su tu... u meni...
Vidim se u potpunoj nagosti... u nepotpunom zrcaljenju vizije osjetila... ćutim kovitlanje svijesti i nestajanje amnezije... vidim sebe sklupčanu u trenutku bolne istine... sebe bjegunicu iz krajolika tuge... osjećam anesteziju... nestajanje osjetila fizičke boli...
Sada znam... slika dobija osjećaj... čujem glas iz prošlosti... objavu smrtonosne dijagnoze... vidim tebe u bijelim odajama... to je bio djelić vremena u kojem izgubih osjetilo fizičke boli... trenutak u kojem postadoh jaka za tebe... preživjeli smo zajedno vrijeme tihog umiranja... zalječili rane...
Hoću li uspjeti povratiti osjetilo osjećanja fizičke boli?...
Ne znam... bol je jezik svijesti... tajanstvena gošća na slavlju osjetila... najavljivačica promjena u tijelu... braniteljica života... nju prognah iz sebe da bih preživjela tvoje boli...
Možda je to cijena snazi koju tada dobih na dar... ako je... svjesna opasnosti u kojoj se nalazim plaćam je sretna... i nadam se nad nama bdije anđeo spasenja.
Dijana Jelčić
slike ... Hans Makart_1872-1879_fuenf_sinne... Pablo Picasso, Guernica, 1937... Edita Glavurtić... Anđeo spasenjaOznake: umijeće svakodnevnog pokreta
|
