Marketing
Naše ruke...
Ranko Marinković - Ruke
"Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju... Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o međusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice."
"Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju... Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o međusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice."
Pokušat ću pišući o pokretima ruku ispričati priču o poslu kojim sam se bavila, ali to je u isto vrijeme i priča o vašim rukama u pokretu.
Osnova za obavljanje mog, Tvog, Vašeg dnevnog posla su ruke.
Promatram ih i vidim na njima svoje misli, prepoznajem namjere. Ruke su pametne i vrijedne, stišću se u šaku i šire u lepezu, a mogu se sklopiti u molitvu i poniznost duše, one vole, ali te iste ruke su u stanju milovati i udariti, graditi i rušiti, grliti i daviti.
Što će učiniti moje ruke odlučuje moj um. Umijeće njihovih pokreta izvire iz mojih misli i ja tek u dijalogu s njima postajem umjetnik ili nespretnjaković, virtuoz ili vječni gubitnik, neuspjeli svirač na strunama života ili sanjar posla koji obavljam. Na njihovim dlanovima ostaju sjećanja na ugodne i neugodne susrete, one pamte vatru i led, nježnost svile i hladnoću metala, zaobljenost jabuke i oštricu noža.
Jutros dok sam još ležala u krevetu, moje ruke su se probudile prve tražeći put u novi dan. Isključile su budilicu, uključile radio, otvorile slavinu za vodu, tubu zubne paste, nanijele kremu na moje lice i napravile prvu jutarnju kavu.
I vaše ruke svladavaju sve te pokrete majstorski, nesvjesno vršeći vrlo složene sklopove pokreta.
Nijema igra naših ruku je dio našeg života, tako da uopće nismo svjesni naše ovisnosti o njima. Primjećujemo ih, dok ih peremo, kad režemo nokte ili kada se počnu javljati staračke mrlje na njima.
Vječna igra napinjanja i opuštanja mišićnog svoda dlana, postajanja i nestajanja svoda kugle koju svojim pokretima oblikuju mišići dlana i prstiju je jedan od savršenijih rezultata naše evolucije. Uvjet za jasnu i preciznu pokretljivost prstiju je postojanost dlana. Snaga za pokret prstiju ne smije dolaziti iz njih samih, nego iz središta dlana.
Prisjećam se ugodnog iznenađanja koje sam doživjela kada sam prvi put sjela na zubarsku stolicu mog sadašnjeg stomatologa. Sjedila sam otvorenih usta i bojala se nadolazećih bolova. Sjećanje na nespretne ruke mog školskog zubara u meni još uvijek izaziva neugodu. Poslije svakog posjeta školskoj zubnoj ambulanti me je, pored zuba, bolila i cijela donja čeljust, čeljusne zglobove sam jedva mogla pokretati sjećajući se težine njegovih ruku u mojim ustima.
Zatvorenih očiju sam očekivala istu torturu, a posjet zubaru je bio nužan. Odjednom sam osjetila djelovanje injekcije koja umrtvljuje sve druge osjećaje, a da pri tome nisam osjetila kada je ubod obavljen. Otvorih oči, čovjek u bjelom odjelu je sjedio pored mene, njegovo tijelo nagnuto nad moje lice i ja vidjeh njegov stabilizirani rameni pojas i njegove ruke stabilizirane u ramenim zglobovima. On je smješeći se već borao po mom bolnom zubu, a ja nisam osjećala pritisak njegovih prstiju, niti težinu njegove šake na mojoj doljnjoj čeljusti.
Stabilizirajući svoje tijelo sjedeći pravilno na svojoj stolici, on je bez upotrebe snage borao, stavljao plombu, polirao zub, skidao zubni kamenac. Njegove šake su lebdjele ispred mojih usta ne dotaknuvši ih. Jedino što sam osjećala u ustima su bili neminovni instrumenti kojima se služio.
Kao što to čini moj stomatolog, tako i ja pri radu s pacijentima nesmijem dozvoliti da oni osjete težinu mojih ruku na svom tijelu. Moj posao je uistinu ples mojih ruku po mišićima i zglobovima. Kada postavim šake na pacijentova leđa, moj savitljivi i gipki dlanovi postaju uistinu svod kugle, vršci mojih prstiju pamte ukočenost njegovih mišića, osjećaju opuštanje ili njihovo napinjanje pri tretmanu koji provodim. Moji dlanovi mi govore o nepokretnosti zglobova između glave i prvih vratnih kralježaka, kada glava pacijenta leži na njima. Moje ruke u dijalogu sa pacijentovim tijelom otkrivaju često puno više nego što sam ja, pri razgovoru s njima, u stanju spoznati. Istovremeno one otkrivaju i pacijentu slijepe točke njegove svijesti o tijelu, mjesta koja do tog trena nije svjesno spoznavao.
Dijana Jelčić
Post je objavljen 07.08.2017. u 19:19 sati.