Umijeće svakodnevnog pokreta, knjiga izrasla iz procesa apologije ljubavi...
Ljubav u suzvučjima bijesa i plača traži riječi. U izvanjezičnom prostoru, u vrisku tlapnje činjenice bez pokrića.
Jednočlana porota odlučuje. Punoća praznine guši uzdahe, zrak je nerazumljiv. Uzaludno je poricanje grijeha, uzaludno je opijelo nečemu čega nema.
Tišina, jedina obrana, šutnja braniteljica. Neizgovorene riječi, provlačenje kroz tjeskobu patnje, do prastare čistoće.
Muk, prizor stare priče i bljesak uspomene. Dvoboj bezdana i srca i pogled u kojem vjekuje istina.
vjerovali smo, obranili smo je.
Na obodu vremena, krhkost prolaznosti, snaga pamćenja, sveta datost povratka u ljepotu. Lipe su ocvale,
miris je nezaboravak osjećanja, djelić pasionske igre, titraj legende, povratak plemena ptica.
Ljetni suncostaj. Dugodnevica traje, bez pomaka. Ljubav je sišla s neba i ostala.
Zauvijek?
Ustoličavam događanje, uranjamo u vrijeme kanikule,pasje vrućine nas omamljuju. Daruješ mi morsku zvijezdu,
pitagorejsku pentadu, zagrljaj ženske dijade i muške trijade, simbol ljubavi,
Afroditin broj, istoznačje svitanja, zenita i sutona.
U pretakanju pješčanog sata iz sada u sada, tri sekunde ljepote, obnavljajuće uskrsnuće.
Metafora sreće, na prstima djeteta koraci zrelosti, drhturi bojažljiva mladica na vjetru vremena, sjeća se ranih snova.
U iskazivosti pamćenja sve što se zbilo još se zbiva. Prkosno sam odustajala od ljepote, ostajala u raspuknuću želja.
U iluziji iscjeljujuće tišine miris limuna i metvice, dašak Melise mrvi bol. Titra umijeće pokreta, ljubav piše odu zgrljaju
Vratila sam se u zemlju u kojoj cvate runolist sama ali puna misli i sjećanja koja sam voljela.
Napisala sam pismo.
"Vratio si mi osmijeh na lice, oluju ruža pretvorio u simfoniju tišine, trnje je nestalo u bespuću...
Šapnula sam sebi... zavoli ovaj dan... zavoli misli sjećanja, dozvoli srcu da diše... zbog boginje lova u meni, to tada bijah ljubavnica Mjeseca, a onda pronađoh u tebi zaštitnika mojih lovišta... osjetih, to smo mi... i upitah se
Koliko puteva još moramo proći do prvog poljupca, koliko je još lutajuće samoće do ponovnog sustreta? Usamljeni vlakovi se kotrljaju kišom. U zemlji runolista će uskoro biti jesen. Ti i ja smo sjedinjeni korjenjem rođenja, sjedinjeni proljećem vode i bokovima ljeta. Ti i ja odjeljeni vlakovima i narodima, ti i ja smo se jednostavno morali voljeti. Voda i smjeh dolaze iz zemlje i sjedinjuju se pod jesenskim nebom u himnu ljubavi i vinu.
Rekao si mi jedne noći našeg naglog ljeta da je pored tebe prolazilo mnogo mladih žena, nježnih žena, lijepih žena ostvaljajući na tvojoj koži tragove, male zareze slične fjordovima o koje još uvijek udaraju valovi sjećanja...........
A onda sam došla ja ruku punih žutih leptirica koje si ti jedne noći oslobodio iz okova srama. Zrak je mirisao na kišu, a ja sam tražila oslobođenje ne znajući da sam u vlastitim lancima godinama prolazila pored ljepote ne dodirnuvši je.
U tvojim rukama osjetih ostatke djeteta u meni i postade mi jasno da sam za sve prošle tuge bila sama kriva, godinama nisam dozvolila suncu da mi cvijeće smami.
Iznenađena zorom poslije sparne noći ponavljah tvoje ime kao da je izmišljeno samo za mene. Ugledah, nakon dugo vremena, sliku mog opuštenog lica u Zdencu povjerenja.
Urezana sunčanim strijelicama u koru tvoga glasa osjetih kako toplina odleđuje zaleđenu rijeku mojih ruku.
Godinama sam u svijetu užasne ravnodušnosti tražila nježnost i toplinu osjećaja u ljubavnim pjesmama, putovala s pjesnicima kroz život, bila s njima prijatelj. Proljeća su se događala sa stablima, ružama, pticama i rijekama ............toliko toga se rađalo oko mene, bez mene, do zadnjeg ljeta kada sam u dubini tvog imena vidjela kako nestaje uzaludnost, osjetila povjerenje u tvoju postojanost i ja otvorih vrata novom životu.
Govorio si mi pjesmu našeg zajedničkog prijatelja,
Ne guši krik poljubcima
pusti glas
neka misle da rađamo se
neka misle da umiremo
udahni me
svu me udahni
do dna...
Na nepoznatoj hridi vidjeh svjetionik, putokaz u oluji snova, bijah okrhnuta lađa a vesele joj zrake dodirnuše jedra... skinuše sjenu straha s kormila i ja okupah ostatke želja u Zdencu života.
Osjetih te kao rastopljeno sunce u sebi i cvijet jedan planu za sve ono što je ostalo u tami, za sve što nije cvalo. U jednoj ruži danas cvjeta mnoštvo prošlih ne otvorenih pupoljaka.
Pomiluj me i voli jer danas ima jedno mjesto, samo jedno mjesto, tvoj zagrljaj u kojem znam još samo malo izdržati, još samo malo da pukne granica stida i da se konačno oslobodi žena u meni.
Tek danas mnogo godina kasnije razumijem, doista razumijem stih,
"Važno je možda i to da znamo
čovjek je željen - tek ako želi
i ako cijelog sebe damo
tek tada možemo biti cijeli..."
iz ljubavi s ljubavlju
samo Ja
Obranili smo ljubav, tako sam osjetila moć nutarnjih previranja, odluka ja pala, s ljubavju sam počela pisati knjigu "Umijeće svakodnevnog pokreta"... pisala sam je tri desetljeća...
Dijana Jelčić
Ljubavno pismo
Oznake: umijeće svakodnevnog pokreta, apologija lubavi
|
