29

ponedjeljak

lipanj

2009

100. - Posvećen dimenziji bezuvjetne ljubavi

U ugodnom društvu koje je bilo veselo, opušteno i mom srcu drago, i pojedinačno i onako u grupi,
prije manje od mjesec dana proslavila sam 50. rođendan.
Pile smo koktele, jele meksičke specijalitete i smijale se od srca. Glasno.
Naš mali kružok i večerica podsjetili su me da rođendane i nije tako loše slaviti.
A to nisam činila već jako dugo. Desetljećima.
Neke stvari ponekad ne radimo, a da im ni razloga ne znamo.
Zato je dobro da nas neki okrugli brojevi natjeraju da nešto promijenimo.

Tako sam razmišljala da bi i moj 100. post trebao biti drugačiji.
Valjda zbog magije okruglih brojeva. Ovih s nulom na kraju.
Sada mislite da sam smislila nešto pametno. Ali nisam.
Zapitala sam se zbog čega zapravo i pišem postove. Imam blog.
Vjerujem da ste se i svi vi to katkada zapitali.
Moj odgovor je jednostavan. Bar tako mislim.
Ovaj blog je jedan majucan kutak svemira koji je moj.
U kojem govorim što želim, u kojem dijelim s drugima dio svog svijeta.
Misli, razmišljanja, slike, stvari koje me nasmijavaju i koje me rastužuju.
Koje sama odabirem ili koje su, silom prilika, odabrale mene.
U tom svijetu postojite i svi vi. Neki ponekad, neki stalno, neki duže, neki kraće.
S nekima od vas sam se upoznala i izvan ovog kanala komunikacije.
Bez bloga, ne bismo se nikada sreli. I naši se svjetovi ne bi sudarili.
I bili bismo uskraćeni za mnogo toga. Iako ne bismo toga bili svjesni.

Prekinut ću ovu nit misli prije nego postanem suvišno sentimentalna.
I za kraj ću vam ostaviti filmiće koji sam jučer montirala sa velikim zakašnjenjem.
Prvi je snimljen prije dvije godine. Bela je tada imala tek oko 3-4 mjeseci.
Drugi je snimljen u ljeto prošle godine. U mom malom raju :o)

I tako sam odlučila ovaj, na neki način, jubilarni post posvetiti mom najdražem biću.
Kao što je jedna od komentatorica rekla, životinje obogaćuju naš život jednom
novom dimenzijom. Dodala bih, onom koju niti na koji drugi način ne možemo upoznati.
Osjetiti. Iskusiti.
Žao mi je svih onih koji ne znaju prepoznati bogatstvo koje im je na dohvat ruke:
jedina bezuvjetna, nepatvorena, nepretenciozna, nesebična i nepromijenjiva ljubav.
Pseća.



Bela 2007.wmv

Idući filmić snimljen je prije godinu dana - srpanj 2008. na istom mjestu s istom glavnom glumicom :o)



Bela u igri.wmv

17

srijeda

lipanj

2009

Budući da mi je slijedeći post 100-ti (što je za većinu vas starosjedilaca i ica mali broj),
odlučila sam ovim 99-im završiti osvrt na našu svakidašnjicu.
Sve ono što će iskrsnuti tijekom ljeta, ostavit ću za jesen.
Ako toga uopće bude.
Ako dočekamo jesen.
Ako još budem na blogu.
Ako još vi budete na blogu.
Ako me još budete trpili.
Ako ja još budem imala volje pisati.
Mnogo je ako.
Zato dok ako ne dođe, nastavimo:

miseki 1. Čitam i gledam oglas:
„Vera Čudina, prvi put otkriva. Što je Bog? I koje su poruke bitne za čovječanstvo.“
Nije mi sasvim jasno jel to ona otkriva prvi put sebi ili nama.
Jel sebi prvo otkrila to prvi put, pa sada nama prepričava. Drugi put.
Ili joj je ovo prvi put i sebi i nama. Istovremeno.
Veselim se da je to svoje otkrivanje odlučila s nama podijeliti.
Iako joj je prvi put.
Jer prvi put nije bogzna što. Kažu.
I što ako drugi put otkrije nešto drugo. I treći put nešto treće.
Hoće li nam ažurirati svoja otkrivanja? U nastavcima. I gdje?
Što ako to propustimo?
Jer nije mala stvar kad ti objašnjavaju što je Bog. Oni koji to znaju.
Ili koje su poruke bitne za čovječanstvo.
Ne možeš ignorirati takve poruke.
Ne možeš tada ne biti prisutan na satu.
Ne slušati. Ne zapisati. Ne zapamtiti.
I živjeti kao da te baš briga za njih.
Drugo je ako ih nitko ne zna, pa ne znaš ni ti.
Ali kada ti netko lijepo kaže da ih zna i da će ti ih otkriti,
ne možeš onda reći, imam važnijeg posla. Spavam. Boli me trbuh.
Prejeo sam se čokolade. Bljujem.
Moraš biti priseban, koncentriran i voljan da čuješ.
Jer tko je voljan slušati, kazat će mu se.
I nemoj da mi netko sada počne pitati, a otkud Veri te poruke?
Ima razloga zašto baš njoj, a ne vama.
Jer ona će to biti u stanju vama protumačiti. Tako da vi to shvatite.
Da ne mislite krivo.
Da ne umislite da možete misliti i svojom glavom.
Da ne umislite da ono što je Vera mogla dokučiti, možete i vi.
Da ne posumnjate da je jedina prava istina ono što Vera govori.
Pitam se samo tko šalje te poruke?
I što bi bilo da ih Vera nije dobila.
Da je recimo bila na putu.
Ronila, penjala se na maunteverest, probijala kroz prašumu amazone.
Ili čistila garažu.
Sva sreća da je bila doma kad su poruke stigle.


2. - „Otvaram raspravu o dnevnom redu, a gdje je dnevni red? Milane, nemoj se keserašit! - tim je riječima privremeni predsjednik Gradske skupštine Miroslav Ćiro Blažević otvorio zasjedanje novog saziva zagrebačke Skupštine.“
U gradsku skupštinu metropole stigao nam Čiro Blažević.
Izabralo ga glasačko tijelo. Da sredi stvari. Na svoj način.
Jer pokvariti više nema što.
Pa predsjedao konstituirajućom skupštinom.
Ostali izabrani uživali u cirkusu koje im je priredio.
Grohotom mu se smijali.
Jer oni vole kad netko mlati praznu slamu.
Kad se sa 74 ponaša kao da ima 14.
Kad je ponosan na svoje neznanje.
Ne osjećaju se inferiorno. Osjećaju se ravnopravno.
Zato i Čiro jest na pravome mjestu. Svoj među svojima.

3. - „Pjevač je već dvije godine u braku s Milicom za koju kaže kako ga je zadivila svojom inteligencijom, znatiželjom, fizičkom ljepotom i neupućenošću u negativne stvari koje ju okružuju. Opisao ju je kao netaknuti dio prirode i usporedio je s neotkrivenom plažom. Danas bez nje ne zna ni koji je dan.“
Ja jako volim kad se ljudi nađu. Kad si odgovaraju. Kad su stvoreni jedni za druge.
Kad si nadopunjavaju međusobne nedostatke.
Recimo kako bi on stigo na gaže bez da zna koji je dan.
Ne može u utorak otići na svirku najavljenu za subotu.
Dobro da se njoj uz njega dani ne brkaju.
Iako mi čudno otkuda netaknuta priroda poznaje dane.

4. - „Ronaldova plaća bit će 13 milijuna eura godišnje.“

Čovjek je plaćen cifrom koju očito zaslužuje.
Koju većina ne može ni zamisliti.
A i ne bi ni znala što bi s njom.
Tolika je.
Ronaldo će znat. Potrošit će sve na sebe.
Jer on zna da je važan za čovječanstvo.
Mora da je već razgovarao s Verom Čudinom.

15

ponedjeljak

lipanj

2009

Garažna darivanja

Dakle, netko od vas zna, netko ne zna pa će saznat.
Što planiram ovo ljeto.
Ovo ljeto spremam se na uređenje stana.
Malo veće od usisavanja.
S više aktivnosti.
Prioritet je moja soba. Koju ću urediti sada i nikada više.
Jer se nadam da će ovako uređena izdržati koliko je izdržala od useljenja do sada.
Prvo trganje tepisona koji je građevinska firma nalijepila još prije 27 godina.
Strah me što je ispod.
Ako išta.
Ondak poravnavanje, pa lijepljenje novih parketa, pa uređenje zidova, pa farbanje cijelog stana.
I ne bi to bilo strašno, da stan nije ispunjen stvarima.
Svakojakim.
S kojima nemam kamo.
A žao mi bacit.
Pa sam za vikend išla čistit garažu.
Da napravim mjesta za sve te stvari od kojih treba isprazniti sobu/e.
I što. Pronađoh tamo još stvarčica koje mi bilo žao bacit. U posljednjih 30 godina.
E, sad. Neke od njih mi žao bacit, ali mi nije žao poklonit.
Pa ako ima zainteresiranih javljajte se ili šaljite informaciju dalje.
Ovo je garažno darivanje:

1. jedno 80-ak originalnih brojeva National Geographic-a na engleskom (otprije 20-30 godina)
2. jedan pletaći stroj - ko ga nije vidio dugačak je otprilike metar i ima puno iglica na koje se navodi vuna
i onda se vuće preko toga jedan dio stroja koji plete li plete. Uz to poklanjam i punu vreću vune.
3. jedan nedovršeni, ali 2/3 gotov Villerov goblen "Svadbeno putovanje" - u mojoj obitelji se sigurno neće završiti pa ako ima zainteresiranih ljubitelja/ica ili znate za takve, javite se.

UPDATE: 17.6.2009. - National Geographic rezerviran. Nema više. Villerov goblen rezerviran. Nema više. Ostala na raspolaganju još mašina za pletenje/štrikanje. Čekam :o)


05

petak

lipanj

2009

Samopouzdanje je važna stvar !

Slika3 Opet ja u šestici. U oba smjera me vozi pored autobusnog kolodvora.
Gdje vizavi zgrade kolodvora puno đambo plakata.
Da svi koji putuju iz Zagreba ponesu sa sobom najljepše slike.
I informacije, gdje putovati, gdje kupovati, s kim pjevati, zbog koga zijevati.
Među njima dm-ova: „Ti si ti si ti“.
Na slici mlada djevojka plazi jezik.
Piše: Inicijativa za životno samopouzdanje.
Odmah bih agenciji koja se toga dosjetila dala nagradu. Međunarodnu.
Mislim, kako bi se drugačije moglo izraziti samopouzdanje ako ne isplaženim jezikom.
I što ima veze što je bazirano na nedostatku kućnog odgoja.
Kućni odgoj ionako treba zatrti. Čim ranije.
Da slučajno neko dijete ne bi odraslo u pogrešnom uvjerenju
da se samopouzdanje ne izražava neodgojenošću.
Nepristojnost treba veličati. Promicati. Hvaliti. I nagrađivati.
Jer „ti si ti si ti“. Ma što to zapravo značilo. naughty

Ili, recimo, čitam da je jedan dečko prepoznat kao inovator.
Jer je napravio sigurnu petardu.
Koja nije opasna po zdravlje onih koji svršavaju bacajući ih.
Nažalost.
Tako će ih sada do mile volje moći bacati i u dnevnoj sobi.
Ili gdje drugdje gdje će još bolje odzvanjati tuđim stanovima.
Da nema da ima netko tko ju nije čuo. I kome zato srce nije stalo.
I otkazalo.
Jer to je urnebesno smiješno i zabavno bacačima.lud
Zato je meni milo što se mladac toga dosjetio.
I što su ga odrasli obrazovni djelatnici u tome podržali.
Treba patentirat te petarde. I onda njima pucat što više.
Jer protiv toga nema zakona.
A i da ga ima, s obzirom tko ga donosi,
ne bi od njega ionako bilo vajde.
Jer se klincima ništa zabranjivati ne smije.
Da im se ne uruši samopouzdanje.

U rvackom zakonodavnom tijelu u tijeku je saborska sjednica.
Zadnja prije odmora. Jer naradili su se zakonodavci.
Kako i ne bi. Čak dva puta godišnje zasjedaju. Po 10-ak dana.
S vikendima koji traju 6 dana. Za deseterostruke naše plaće.
Po glavi zastupnika/ice.
Jer nije lako odlučivati o stvarima od esencijalne važnosti.
Evo, na ovoj sjednici na dnevnom redu je, na primjer:
„Prijedlog Deklaracije o osudi holodomora, masovnog usmrćivanja
glađu, prouzročenog prisilnom kolektivizacijom koju je predvodio
Staljinov komunistički režim“
. Predlagatelj HNS. Koji je oporba.
Navodno, drugačija od ovih koji nisu oporba.
Nemoj da mi netko ne vidi razliku.
Meni i vama bi promaklo da i mislimo o takvim stvarima,
a oni eto i deklaraciju traže. Koja ima da se svečano potpiše.
I lupi žig. Rvacki. Pa da mogu na miru na ćevape. I višemjesečni odmor.
Jer treba smislit novu, za opstanak ovog naroda važnu deklaraciju.
Nešto poput „Prijedlog Deklaracije o osudi korištenja ne-zemljanih
boja za crtanje po zidovima pećina prvobitne zajednice kao izraza
nepoštivanja uljudbe naših predaka
“.
Piše u zanimljivostima da je noju oko veće od mozga.
Zašto sam odmah pomislila kako znam i brojne ljude kod kojih je to slučaj.
A nisu nojevi.

Recimo u Kanadi „generalna guvernerica tijekom svog službenog putovanja
na Arktik, rasporila je tuljana kojeg su za nju ubili inuitski lovci, te mu izvadila
srce koje je potom i pojela“
.
Kazala je da „podržava kanadski tradicionalni lov i trgovinu tuljanima“.
Očito su žene spremne preuzeti ulogu lovaca.
Ne libe se biti nemilosrdne.
Samopouzdane bez srca i duše.
Zato ja mislim da se muškarci stvarno ne trebaju bojati žena u politici.
Jer one sigurno neće unijeti nikakve promjene.
I isplazit će jezik svima koji to od njih naivno budu očekivali.
Jer "one su one su one".

02

utorak

lipanj

2009

Katkad je (meni) teško biti žena

Kad imate auto morate o njemu brinuti.
Da bi vas vozio.
A to vam je cilj kad imate auto.
Da vas voza.
Zato:
U subotu odvedoh mog crvenog limenjaka serviseru.
Jer iduću subotu moram na tehnički.
I tako ničice padnem pred Uzvišenog, pogleda uprtog u majčicu zemlju da ga
ne izazovem (to sam naučila iz Đelinih dokumentaraca),
govora tijela „ja sam ništavna pred tobom, o uzvišeni
serviseru“, a sve u cilju kako bi se umilostivio pogledati
jel imam ulja, jel svjećice rade, jel mi se pepeljara odšarafila.
Uzvišeni mi uzima ključeve i dozvoljava da se udaljim
kako bi bez svjedoka obavio velike tajne velikih majstora.
Kod svakog posla najvažnije je mistificiranje.
Od Uzvišenog dopušteno slobodno vrijeme koristim da na placu potrošim novce na grincajg.
I blitvu. Suzdržavam se da ne kupim brokulu jer ne znam koliko
će mi Uzvišeni uzeti za svoj magični dodir.
Vraćam se trčeći da ne zakasnim u određeno mi vrijeme.
Kad tamo: Pljus. Tek toliko da se ne opustim.
„Niste mi ostavili knjižicu vozila“.
Dok mi se obraća ne gleda me.
Valjda da bi naglasio koliko sam ga time povrijedila.
„Za što?“ pitam neuko.
„Ne mislite valjda da ću plaćati kaznu policiji“.
Ogledam se po dvorištu u kojem su parkirani automobili što čekaju
na vulkanizera, auto-limara, auto-lakirera ili šofera koji je skočio
po ribičku opremu u prodavaonicu koja je očito zalutala u ovaj tematski park.
„A policija često svraća u vaše dvorište?“ pitam.
„Ne ovdje, ali na probnoj vožnji“, odgovori mi s podsmijehom.
Mozak mi grozničavo počinje procjenjivati logiku odgovora.
Čemu probna vožnja nakon rutinske promjene ulja? I zamjene zadnjih lampica?
Misaoni proces završava zaključkom da Uzvišeni zapravo nastupa za publiku.
Kao, reći će nešto besmisleno ženskoj glavi koja će ga uzeti za ozbiljno.
Vozat će ju bez automobila.
U tom trenutku i na tom mjestu sam mu se trebala nasmijati u brk,
reći da ne želim probnu vožnju 9 godina starog auta,
i da nemam vremena gledati njegovu predstavu.
I da činjenica da nešto više od mene zna o autima,
ne znači da me može tretirati kao nekog tko misli da auto služi da se u njemu peku štrudle.
Ali nisam. Rekla išta.
Čak sam otišla s njim na tu probnu vožnju.
Po bespućima pored smetlišta. Pored Jakuševca mirisnog.
Gdje sam mu trebala reći, a nisam, da ne vozi 130 km na sat po uskoj cestici.
Da će mi potrgati felge.
Da će mi kod takve brzine otpasti kotači na ležećim policajcima.
Uspornicima.
I da mi treba dati popust jer mi je (bespotrebnom) probnom vožnjom nabio kilometražu.
Ali sve što sam rekla bilo je da vozi sporije. Jer od straha više nisam mogla ni izustiti.

vic Nisam maloumna, i svim muškarcima koje sam srela u životu,
koji nisu bili serviseri, a poželjeli su me tretirati ko maloumnu životinjicu
kojoj mogu prodavati muda pod bubrege, rog za svijeću i slične magle,
u sekundi sam uvijek dala do znanja (izrijekom, mimikom, govorom tijela ili čak samo pogledom) da im ne želim zlo,
ali da im je mjesto par stotina svjetlosnih godina daleko od mene.
To činim i danas. Možda i više nego ranije. Jer imam manje živaca za seratore.
Ali, u slučaju servisera ponašam se ipak maloumno.
Razlog je jednostavan: da sam mu rekla da odjebe jer da nisam od jučer
i da znam od čega se auto sastoji i što mu treba,
uvrijedila bih ga u njegovom nadutom i (prema njegovom samoljubivom uvjerenju) nadmoćnom kočoperenju testosteronima (koji su kod njega već odavno na izdisaju ili izdahnuli).
Čime bih potpisala presudu na patnju. Vlastitu.
Jer bih morala naći novog servisera.
Što bi mi uvelike zakompliciralo život.
I za kojeg, kad bih ga uz silan gubitak vremena i živaca pronašla,
nema garancije da bi bio išta bolji od ovoga.
A ja mrzim komplikacije.
Volim rješavati neminovne obveze što brže i jednostavnije.
Stoga si nisam dopustila da Uzvišeni vidi da me njegova predstava „ja sam pametno muško jer kužim getribe i fergazere, a ti samo žensko kojem zapravo i ne bi trebalo dati da vozi“ ničim nije impresionirala.
Da sam čak i samo dala mu naslutiti da ga neću sanjati sljedećih godinu dana,
drugi puta bi mi zaračunao cijeli svoj godišnji odmor.
Za sebe, svoju širu familiju i svoja dva psa.
A to mi nije cilj.

Zato je (meni) katkad teško biti žena.
Jer da si ne bih zakomplicirala život, moram prešutjeti stvari koje znam.
I praviti se sretna što me serviseri vozaju.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se