26

petak

rujan

2008

Odluke, prekrasan prizor i Beli Manastir

kkif1485kw3
Jučer sam dakle malo izgubila kontrolu, ali sam ju danas ponovo uspostavila. Pala je odluka i sada je samo treba provesti u djelo. S Levant se apsolutno slažem u komentaru i krećem vježbati drugačiju JA. Od sada pristojno i uz smješak namjeravam staviti sebe na prvo mjesto (govorim o odnosima s ljudima na poslu!), a onda sve ostale i sve ostalo, baš kako to i čine svi ostali. Jer na kraju krajeva nitko ni ne primjeti tvoj obzir prema njima, već ga uzmu zdravo za gotovo i što je najgore OČEKUJU GA. Pa ako izostane, gledaju te ko čudovište koje ih je duboko povrijedilo ili koje se čudno ponaša. E, pa, od sada ih navikavam na nešto novo, pa neka se priviknu.

Nego, nisam htjela opet o tome. Ja volim kišu, dapače, obožavam kišu i kad kiši ja sam JAKO dobre volje. Romantične, meke, sentiš, čeznutljive. Svašta.
Jučer kada sam išla doma vidjela sam PREDIVAN prizor. Mladi par se držao za ruke, a između njih je hodalo malo pseto, bez lajne koje je tako poslušno i sretno vladalo tim međuprostorom, ni brže ni polakše, ali ne kao automat, već više kao netko svjestan svog položaja i poretka stvari, s kraljevskim ponosom što hoda između njih i što je dio njih. PREKRASNO. Toliko ljubavi je kolalo između njih troje da mi je žao što nisam imala kameru da to ovjekovječim. Za zamjenu sam stavila ovu prekrasnu slikicu da i vas malo razgali u kišno jutro.

Danas idem na znanstveni skup o Simone de Beauvoir u Europski dom. Da čujem što se ima (znanstveno) o njoj reći. Pročitalo se "Drugi spol" davno, već pomalo i zaboravilo pa hajde da čujem predavačice od kojih ju je jedna i osobno poznavala. Citati njezini koji sam zapamtila su da danas niti jedan muškarac nije slobodan da voli debelu ženu i da se žena ne rađa, ženom se postaje. Rekla bih da je i jedno i drugo točno i još se pitam kako se to postaje ženom i što zapravo to znači rolleyes Možda dobijem danas upute yes

Sutra se idem malo podšišati, a prekosutra krećem na put u Beli Manastir. Jel bio netko, jel zna netko nešto preporučiti? Idem na neki okrugli stol o "Ženama na tržištu rada", pa će se i mene nešto pitati, a ja ću se praviti da nešto znam naughtypjeva Uglavnom prvi (i vjerojatno zadnji) put mi je da idem tako daleko na istok (najdalje sam bila do Osijeka i Bizovačkih toplica), al kad država plaća da iskoristim dok mi se još vozi. Dakle, dragi/e moji/e čujemo se negdje u utorak tek, nakon što se vratim s EKG-a. Odmah nakon puta. Ispričat ću vam kako je bilo, a dići ću i par slikica ako bude što interesantno. Ne o EKG-u, o Belom Manastiru smijeh Imam tamo i jednu kolegicu, pa tko zna što će mi sve pokazati. He, kak je meni život dinamičan. Ostajte mi zdravo do utorka wave

25

četvrtak

rujan

2008

Biti dobra je najgluplji izbor koji možete napraviti

Treba ukinuti sve poučne moralke o tome kako treba biti dobar/dobra, kako se dobro dobrim vraća, kako se dobro ponašanje i djela šire poput valova na vodi i nikada ne znaš gdje će završiti, na čijoj obali, i kako će "lepet tvojeg dobra" promijeniti život nekome na drugoj strani planete. Iskreno, baš me briga. Stvarno mi je prekipjelo i ne znam što ću sljedeće napraviti.

Ne znam kako kod vas, ali kod mene u uredu situacija je takva da se neradnici, ljenčuge, zabušanti, šlampavci i samozadovoljni umno ograničeni egoisti nagrađuju na razne načine, npr. ništa ih se ne pita što rade (ne daj bože, jer mogli bi eksplodirati, a to se nikako ne smije dozvoliti, mislim to da se uzrujaju), hoda se oko njih ko po jajima da nešto krivo ne bi shvatili, tj. pomislili da je netko nezadovoljan njihovim neradom, ljenčarenjem, zabušavanjem, šlampavošću i samozadovoljnim umno ograničenim egoizmom - nikako se ne smije dozvoliti da oni naslute da netko o njima misli da su onakvi kakvi jesu, pa se pazi da im se ne naruši niti jedno ljudsko pravo koje uključuje njihov nerad, ljenčarenje, zabušavanje, šlamperaj i samozadovoljni umno ograničeni egoizam.

Mislim, sve to je neophodno zaštititi jer su takvi ljudi neophodni u jednom uredu i ne daj bože da bi oni bili nezadovoljni.

A da bi se to postiglo, oni koji nisu takvi, oni koji za jednu plaću pokrivaju 3-4 radna mjesta, koji rade i NJIHOV posao (naravno da ovi to ne saznaju da se umjesto njih obavio posao koji je bio hitan ili koji je dobro trebalo napraviti pa im se zato to nije moglo povjeriti), oni koji ni kad im krv lipta i imaju slomljena rebra (čitaj: ko ja prije mjesec dana kad sam se raspala na betonu) ipak dolaze na posao trpeći bolove i ne idući na bolovanje, koji pitaju prvo: imate li što protiv ili bi li vam odgovaralo da ja uzmem jedan slobodan dan u dvije godine trostrukog neplaćenog rada, dakle, od takvih se onda traži da budu puni razumijevanja za SITUACIJU. Jer, zna se, da SITUACIJA može biti samo ovakva kakvu sam opisala, dakle da su jedni poput mene kreteni koji trebaju razumijeti ove posebne individue i ići im na ruku, naravno na vlastitu štetu.

Jer kao mi smo pametni, mi ćemo shvatiti.

A to što ja shvaćam je da ja ovako "pametna" radim za druge, imam obzira prema onima koji imaju obzira samo prema sebi i koji sve svoje privatne stvari stavljaju u prvi plan, očekujući i naviknuti da ja nemam privatnih obaveza i stvari. Ja imam samo posao, svoj i njihov. I naravno, mnogo razumijevanja.

E, koji sam ja kreten.

I sad pitam ja vas, jel to urođeno, odgojeno, jel se može mijenjati, jel ima nade da ja jednom kažem: DOSTA, od sada sam i ja sebi prva, a vi stoti i jebe mi se živo jel kome paše što ja moram kardiologu i to hitno, pa odem jer imam uputnicu, a ne pitam prvo sve ljenčuge, šlampavce, zabušante i samozadovoljne umno ograničene egoiste jel to njima odgovara. Recite.

23

utorak

rujan

2008

Poslovice su za naivne

Ako netko misli da su poslovice nastale na osnovu tisućljetne narodske mudrosti, vara se. One postoje da bi se naivni na njih poskliznuli, vjerujući da su istinite, pa tako zabavili one koji znaju da to ne funkcionira. Evo ranojutarnjeg primjera.

Kao što (ne)znate Belu šećem ujutro prije posla, što znači da ustanemo negdje oko 5:10 i šećemo negdje do 5:45. Oko naše zgrade je ogromni park, zaista blagodat, a ujutro nema šetača. Osim. E, da. Osim jedne gospođe koja vodi u šetnju tornjakicu. Oni koji ne znaju koliko ogroman pas je to nek progooglaju. No, uglavnom prije koja dva tjedna, ta je tornjakica bila bez lajne pa je u tri skoka pretrčala cijeli park ugledavši Belu i htjela ju napasti. Bela se sakrila iza mojih nogu i bila manja od makova zrna. Mislila sam da će joj srce stati, a bome i meni. Ja sam se postavila između njih i uspjela ju zaustaviti odlučnim "ne" (bilo je ili ona ili ja, iako sam umirala od straha). Pas je stao, a njezina gazdarica se nonšalantno došetala do nas iz daljine, bez riječi, (istina da je izgrdila tornjakicu, što mi nije pružilo zadovoljštinu jer ne mislim da je pas kriv), a mi smo dale petama vjetra. Sljedeća jutra sam ju izbjegavala, išla na drugu livadu, skenirala horizont da ju ugledam prije nego ona mene. Uzela mi je sav gušt ranojutarnje šetnje je stalno moram na nju paziti, hoće li se pojaviti iza ugla.

I, odlučila sam joj pristupiti po principu poslovice "lijepa riječ sva vrata otvara". Jutros sam ju vidjela u daljini kako šeće s tornjakicom BEZ LAJNE i kada sam prošetala Belu daleko od njih i ostavila ju doma, vratila sam se natrag i uspjela ju uloviti prije nego što je ušla u svoju zgradu. Evo kako je scena tekla:

Ja: "Dobro jutro susjeda".
Ona: "Dobro jutro" (tiše nije moglo biti izgovoreno, ali neka)
Ja (nabacivši najumilniji glas i smješak): "Baš vas tražim da vam nešto predložim."
Ona: (upitan izraz lica)
Ja: "Budući da smo nas dvije jedine u parku ujutro, a znate što se prošli put dogodilo, imam prijedlog na obostranu korist, a to je da se dogovorimo kada će koja ići van. Ja ne mogu ići u neko drugo vrijeme radi posla, ali možemo se dogovoriti na primjer da jedna od nas ide od 5 do pola 6, a druga od pola 6 do 6."
Ona: (uzimajući psa za ogrlicu i krećući dalje, uz osornu boju glasa): "A što mislite zašto ja idem u ovo vrijeme?"
(između redova za shvatiti: Pa i ja moram na posao, kao da sam ja mislila da ona šeće iz užitka.).
Ja: "Pa baš zato vam to i predlažem. Vi odaberite koji termin vama bolje paše, a ja ću onaj drugi."
Ona: "Ovo je vrijeme kada ja idem." (uz neizrečeno: I ne namjeravam to mijenjati).
Ja: "Ok, budući da sada idete doma, a pola 6 je, znači li to da vama više odgovara od 5 do pola 6?"
Ona: "Ja ću ići kad ću ići".
Ove riječi je izgovorila udaljena jedno 5 metara od mene, jer dok sam ja predlagala ona se uporno udaljavala prema svom ulazu i zadnje riječi izgovorila ulazeći u haustor. Svo vrijeme je odmahivala glavom i podsmjehivala se u stilu: ne mogu vjerovati da ima ljudi koji mogu doći na ovakvu ideju ! Ostavila me da stojim ko pokisla kokoš i s uvjerenjem da sam joj predložila, ne ovo što sam napisala, nego zapravo da su iz mojih usta izašle riječi: zatucite tu vašu kuju ili ću ja zatući vas. Normalno da je žena onda pobjegla sretna što ju nisam napala.

Eto. Što da kažem, bila sam ljuta i žalosna. cry Ne mogu vjerovati da ljudi nisu spremni na dogovor niti oko ovako jednostavnih stvari koje imaju rješenje i to trenutačno. Što je onda za očekivati od dogovora oko stvari gdje je uključeno puno više ljudi, a rješenja nema na vidiku ili ga ima ali uvijek ide na nečiju štetu. Ono što sam htjela reći je da lijepa riječ očito ne funkcionira uvijek. I ne funkcioniraju niti rješenja koja idu na obostranu korist jer se uvijek nađe netko tko 1) ne sluša što mu se govori, 2) ne čuje što je rečeno 3) ne shvaća što je preloženo 4) ne želi shvatiti 5) ne želi uzvratiti dobrim dobro 6) osjeća se bolje kao gad/ura 7) nadopunite slobodno .....

I što sad da radim. Kako da riješim tu situaciju? Imam neke opcije, ali bih voljela čuti vas. Imate li kakvih prijedloga, osim duhovitih opaski naravno naughty Nešto konstruktivno ???????? Pomoć !!!!!

21

nedjelja

rujan

2008

Jedemo, pijemo, skačemo

jedamo Bela je dobro. JEeeeee. Rez se još vidi, ali ju ništa ne smeta. Tu i tamo se nastoji počešati što mi spriječimo i to je to. Gladna je ko vuk i stalno bi jela. Po teoriji moje mame, ne može sama pa joj se daje iz ruke. Mislim, ona joj daje iz ruke, ja se bunim, a ona joj dalje daje iz ruke. Zatvoreni krug. Jutrost sam ju vani pustila s lajne i tako se sretno natrčala, naskakala preko grmića onako kako antilope skaču - trč, trč, pa skok, najurila, brzinom 200 na sat, da sam mislila da to sigurno ne bi radila da ju nešto boli ili smeta. Tako je sretna kad ujutro može pretrčati cijeli ogromni park. Hvala bogu da ne živim u centru grada. I svako jutro sretnemo istog susjeda - jednog ježa, velikog, zbunjenog koji nekuda hita. Pomirišala ga je, ali nije mu ništa htjela. Kao da bi i mogla naughty



pijemomala Onda se bilo malo do Pet Centra pa je Bivši kupio šest vreća raznih kerefeka, htio pokupovati pola centra, ali sam ga namolila da to ne čini, mislim, trebaju i drugi peseki nešto dobiti. Dobila je i nove "tange", onaj pojas koji ne ide kao ogrlica oko vrata nego na nogice i oko trupa tako da ju ne davi kad lajna povuče, super je motiv, onako peruanski (a zna se da je to moja domovina u prošlom životu bila dok sam živjela na Macchu Picchu-u), i pregršt grickalica. I jednu flašu na kojoj piše piva i koja vrišti kad ju se pritisne, što je super kada nastojite nešto koncentrirano pogledati ili ne daj bože zaspati. Mekana je i mislila sam da će ju rastrgati u 5 sekundi, ali očito da i proizvođači imaju pse pa su to tako lijepo smislili da je flaša još uvijek ok.

jadnaja2mala Oko 14 sati svaki dan uhvati ju neka "huja" pa onda juri stanom, baca se na igračke, prevrće salto napred natrag, baca igračke u zrak pa se ih lovi i po njima se valja, skače s kreveta i na krevet, juri od jednog do drugog da nas ljubi i općenito postane tako zaigrana da nema ništa od tv, kompjuterskih igrica i svega što bi normalan čovjek u kišno nedjeljno popodne radio. A onda se umori i izgleda kao da ju je netko ganjao satima. A ništa joj nije.

Danas je u popodnevnoj šetnji zabrijala s nekim malcima u igri i došla tako prljavih nogu da sam morala dići tu vreću krumpira (19 kg) i ubaciti ju u kadu, što nije bilo nimalo lako jer se otimala ko da ju spuštam u vruće ulje. Dvije smo ju držale, bila sam blatna i mokra od glave do pete, ali sam uspjela istuširati blato sa šapa. Mislim, nek zna koj je gazdarica, zar ne?! Malo se ljutila, ali onda je oprostila i sada mi spava do nogu dok ovo pišem.

Moram napuniti bateriju u kameru, pa ću dići filmiće kad ih posnimam vani i unutra da ju malo vidite "u živo".

16

utorak

rujan

2008

Bela se oporavlja

belaubolnici
Bela je operirana u petak oko 18:00 h. Prije toga skrbnici/e drugih pasa u kvartu pričali su mi razne priče koje su uglavnom sve bile pomalo zastrašujuće, te pas povraća danima, te curi krv, te pucaju šavovi, te si pas ne da staviti onaj blesavi okovratnik, te neće jesti 5,6,8 dana, te ovo te ono. Mi smo doma cijeli vikend nad njom bdijeli, pazili je, mazili, iako je uglavnom bila nezainteresirana. Povraćala je tijekom noći zbog narkoze, no od drugog jutra više ništa. Prvi puta je jela, ali vrlo malo u subotu navečer, dakle za 24 sata. U nedjelju je jela već normalne porcije, jedino što se nije htjela ustati ispod stola gdje je provela dva dana pa smo joj zdjelice nosili pod nos. Mislim da je dosta glumila, ali neka je. Nije nama bilo teško. Onda sam u nedjelju navečer, nakon što je prespavala cijeli dan, dovela joj u posjetu nekoliko plišanih mališana iz moje ogromne kolekcije (vidi sliku, to je tek stoti dio onoga što je na raznim mjestima u mojoj sobi) da ju malo razonodim. Pomirisala ih je i ignorirala pa su igračke tužne vraćene na svoje police. U nedjelju navečer pitala sam mamu misli li da će Bela ikada više biti ona ista Bela od prije operacije. U ponedjeljak ujutro došla mi je u sobu (prvo u 3:14, pa u 4:00 pa u 5:13 min ujutro) da provjeri jesam li budna i polizala me za dobro jutro. Kad smo išle u prvu šetnju, skočila je na mene kao i prije, vrtila repom i cijelim tijelom kao da ova tri dana "kome" nije ni bilo. Još samo čudno hoda jer smo joj stavili elastični zavoj okolo naokolo da se ipak ne može lizati po rani pa ona misli da je kažnjena, ali samo dok ne izađe van. Vani se ponaša kao i prije, visoko uzdignuta repa. Još je ne puštam da trči i bez lajne, za svaki slučaj. Rez zacijeljuje, vide se neki konci (otkuda nemam pojma jer nije bilo vanjskih šavova), i naravno da sada kada se ponovo nazire njezina vesela, vrckava, mazna priroda i jede normalno i probava štima, sada smo nestrpljivi kad će taj rez već jednom nestati. Uglavnom, naša Bela se oporavila karakterno za 48 sati. Ožiljak na mojoj duši zbog ovoga što sam napravila ostat će cijeloga života. Nadam se da ću joj se svojom ljubavlju i brigom iskupiti. I činit ću to rado. Zato ne mogu uopće zamisliti kako je roditeljima čija dječica leže nakon operacije u bolnici, daleko od njih, ona koja će ozdraviti i ona koja neće, a oni moraju živjeti iz dana u dan čekajući i nadajući se. To su stvarno heroji, to su istinski hrabri ljudi kojima skidam kapu. Ne postoji druga ili veća hrabrost od suočavanja s vlastitim životom i vlastitom savješću. Ispričavam se zbog možda nešto mračnijeg posta, neću više obećavam.

P.S. Umjesto maila koji sam obećala Levant i Tyche, evo posta.


14

nedjelja

rujan

2008

Najgori mogući vikend

ispod_stolablizu
I to je iza nas. Onaj najgori dio. A možda i ne. Tko zna što je gore, kad nešto prođe ili dok čekaš da nešto prođe. Sam događaj ili čekanje da se nešto desi. U svakom slučaju, operacija gotova, trajala je oko sat vremena, i Bela nas je dočekala, grogi, ali na nogama. Sama je sišla niz stepenice ambulante. Doma je uglavnom spavala, ja sam bila budna od jedan ujutro na dalje pazeći da se ne liže. Nije pokušala niti jednom, ali zato je povraćala od narkoze. Sada ima obučenu majicu (reklama na majici je irelevantna budući da ja ne pijem pivo, a bome ni ona) i duboko je zbog toga uvrijeđena pa nas ignorira, tako da joj se nosi jelo i voda iako bez problema može hodati i trčkarati kad smo u šetnji. Ipak ne vodimo je na duge šetnje i bez lajne, i sreća da je ovako kišovito pa svi uglavnom, naizmjence dežuramo, naizmjence spavamo. Rez treba još zarasti, šavova nema, neka nova tehnika, ali čekamo da se oporavi tako da bude ponovo ona vesela i razigrana luda. Ovaj dio fizičkog oporavka još podnosim kako tako, ali s onim moralno-etičkim još se gombam. Cijelog života sam zastupala stav da je kastracija i sterilizacija kućnih ljubimaca bolje rješenje, no kada osobno morate kroz to proći s nekim živim bićem, onda taj stav postaje teorija i shvatite da zastupate teoriju o kojoj zapravo pojma nemate. Bojim se da isti princip vrijedi i za druge stavove. Stoga, iako ovo smatram najgorim vikendom u podosta godinica što ih imam, pouka koju ću izvući i koju i vama ostavljam na razmišljanje je da treba biti jako oprezan kada se gorljivo zagovara određeni stav čije posljedice se odnose na neko drugo živo biće, čovjeka ili životinju, svejedno. U onom trenutku kada naš stav mijenja nešto nekome drugome u bilo kom smislu, znači da smo mi za to odgovorni i dobro preispitajmo svoju savjest možemo li s time živjeti. Čak i onda kada unaprijed kažemo da možemo, ne znači da ćemo moći ili da će nam biti lako. Eto, samo to sam vam htjela reći budući da ovaj težak vikend još traje i vuče se i nikako da prođe. A čekati je ponekad najteže.

P.S. Ako itko od vas bude želio nešto pobliže saznati o operaciji i oporavku, neka mi pošalje mail.

11

četvrtak

rujan

2008

E, da...

Čitala sam jednom negdje da čovjek u svakom trenutku brine da će po zlu poći barem 99% stvari koje se nikada ne dese. Prisjetite stvari o kojima ste brinuli/e tijekom dana, a onda si priznajte kolike od njih su se zaista i desile. Naime, poanta je da ne treba brinuti jer stvari kojih vas je strah da će se desiti, ne dese se, a na one stvari koje se dese ionako nemate utjecaja, pa tako niti vaša briga o njima ne bi ih spriječila. Znam, znam, lakše reći nego učiniti. Ono što mi je zanimljivo je da mi koji smo se već sto puta, ako ne i više, uvjerili da život zaista funkcionira na taj način i imamo bezbroj iskustava kojima to možemo potvrditi, i dalje brinemo tih 99% besmislenih briga - iz jednog jedinog razloga - jer ne znamo koja od njih spada u onih 1% koji se ipak može, ne mora, ali može, dogoditi.

Bela Razlog zašto ovo pišem je što sam prije 3 i pol tjedna udomila ovu ljepoticu i, bez obzira na početne namjere, barem one javno deklarirane naughty, udomila sam ju u vlastitom domu. Boljeg, veselijeg, poslušnijeg, zaigranijeg, luckastijeg, pametnijeg psa nisam srela. Ne zato što je moja no, naravno naughty
Uglavnom sve što sam mislila da će se dogoditi, na osnovu onoga kako je živjela prije, dakle da će lajati po cijele noći, da će napadati ljude, da će mi bježati, da neće htjeti hodati na lajni, da će lajati na svakoga tko dođe ili prođe stepeništem, da će biti svojeglava, da će joj nedostajati šume i trčanje livadama, da će joj nedostajati njezin čopor, da će - jednom riječju - biti nesretna - ništa od toga se nije dogodilo. Naprotiv. U životu sam imala priliku bliže upoznati mnoge pse, ali nikada nisam srela psa koji nakon jedne jedine riječi shvati o čemu se radi i što je najbolje sa svim srcem i veseljem napravi ono što se od nje traži i onda to ponavlja bez ikakvog problema kao da je završila najbolje pseće škole gdje se psi uče disciplini i poslušnosti. Bela sluša, ali ne poput automata ili robota. Ona maše repom i jedva čeka što ćemo sljedeće zajedno raditi. S riječi NE nema problema, ako je ista izrečena ozbiljno. Ako je izrečena umilno poput - jesam ti rekla da nije lijepo pojesti mi šlapu - kuži da zapravo nije špotana i već se baca na leđa ili skoči da me poljubi. Mom starom, koji inače nastoji odati dojam čovjeka kamenog srca kojem je razum i racio bog i batina, mekši je od putra kad mu se ujutro popne na krevet i legne pored njega i stavi mu glavu na jastuk i poljubi ga. Bela je loptica čiste, nepatvorene radosti. Maziti se može po cijele dane, a njenom veselju kad se netko od nas pojavi kad dođe s posla je neizmjerno. Jedino što ne voli biti sama i to je za sada veliki problem.

U naselju u kojem živimo, gdje na sreću ima veliki, ogromni park daleko od ceste, trči slobodna. Sama nikada neće prići psu, a kada priđu njoj uglavnom ih se boji i sakrije meni iza nogu. Jedino OBOŽAVA maltezere, westiće i općenito male i potpuno bijele pse - diskriminira po boji i to ti je. S njima se naganja, igra i divlja od radosti. Drugih se boji i uglavnom ignorira. Nikoga ne napada.

Sutra nas čeka operacija. U želucu mi već danima kamen sjedi. Užasno se bojim, užasno se brinem zbog milijun stvari koje bi mogle poći po zlu, a za koje se tješim da ulaze u onih 99%. U načelu sam zagovornica sterilizacije iz zdravstvenih razloga kao i ekoloških, ali kad se radi o kuji koju poznaješ i voliš onda se javljaju osjećaji koji te guše i bacaju u dvojbu. No, najteže je držati se principa kada si sam u pitanju. Najlakše je imati principe u teoriji. Zato, držite fige meni i Beli sutra da sve prođe kako treba i da se što prije oporavi. Sutra uzimam slobodan dan i nadam se da će najgore biti iza nas do kraja vikenda. Do ponedjeljka wave


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se