Josie Dew - Moje heroine - 1

Pitanje: Jeste li osamljeni?
Odgovor: Ne, nemam vremena biti osamljenom jer uvijek ima neko brdo na koje se treba popeti, vjetar koji treba savladati, karta koju treba pročitati, bicikl koji treba nauljiti, banana koju treba pojesti, čarapa koju treba oprati, pismo koje treba napisati, stranac s kojim treba popričati, šator koji treba podignuti, noć kada treba spavati ili san koji treba odsanjati.

Ovo je citat sa web stranica Josie Dew - jedne od osoba kojima se beskrajno divim i koje me u potpunosti nadahnjuju. Ovom jednostavnom rečenicom izrekla je sve ono što i sama osjećam.

Odlučila sam vas upoznati s osobama koje su moji heroji i heroine, tj. osobe kojima se divim, čiji me duh očarava i nadahnjuje. Nemam top listu tj. nitko od njih nije prvi, već su svi oni moje "društvo" u kojem uživam. Iako ne se ne mogu s njima naći na kavi, njihove zapisane misli koje su mi dostupne u svakom trenutku obogaćuju me više nego većina osoba s kojima sam, nažalost, prisiljena dijeliti fizički prostor.

Za početak da vas upoznam s engleskinjom Josie Dew. Josie je kuharica koja je na svom biciklu, potpuno sama obišla gotovo cijeli svijet i o tome napisala knjige. Ne sjećam se više kako sam na nju naišla, ali do sada sam pročitala tri njene prekrasne knjige od kojih me se najviše dojmio njezin put po Japanu o kojem sam iz njezine knjige doznala više nego iz svega što sam do tada vidjela ili pročitala. Josie piše knjige s puno humora i živopisno, detaljno opisuje dogodovštine na putovanjima i "obične" ljude koje sreće. Duh snage, volje, upornosti, odvažnosti, jednostavnosti kojom Josie odiše, fascinantan je. Upravo sam na njezinim web stranicama pročitala da je rodila kći Molly, s kojom je do sada zajedno odbiciklirala preko 4.000 km.

I zato me uvijek uhvati napadaj smijeha kada recimo otvorim novine pune vijesti o nekakvim paris hiltonicama, britany spearsicama, ivamajerkovićkama, nesretnim "ljepoticama" koje ne znaju što bi sa sobom, koje žive potpuno isprazne živote, a niti one niti oni koji o njima čitaju ne shvaćaju da ispunjenje života ovisi o nama samima i da bogatstvo života ne čine novci s kojima ćete lutati od jednog besmislenog party-a do drugog. Josie Dew je godinama radila kao kuharica i štedila cijele godine kako bi jednom godišnje mogla na svom biciklu obići neku od zemalja (ili više njih). Svoja iskustva pretočila je u knjige koje, osim što čovjek uživa čitajući ih, istinski nadahnjuju na vlastite podvige. Jednom prilikom sam bila na putu u Njemačkoj i posudila sam bicikl da se provezem oko jezera. Svojim nepogrešivim talentom da se izgubim bilo gdje i bilo kada, moj, kako sam mislila na početku, kratak, turistički izlet oko jezera, pretvorio se u pravo putešestvije na kojem sam se izgubila jedno desetak puta, pitala osobe slične onima iz filma "Oslobođenje - Deliverance" za pravi put (napominjem da njemački ne govorim), malaksala od bicikliranja uzbrdo (osoba sam bez ikakve kondicije), oprala me kiša jedno 3 puta, jurile me krave, opržilo sunce, glad i žeđ su me dokusurili (planirajući kratak izletić nisam bila spremna). Nekoliko puta sam htjela odustati, nekoliko puta sam mislila da se u civilizaciju mogu vratiti jedino u kolima hitne pomoći. U jednom trenutku kada su mi suze curile niz lice od mora samosažaljenja koje me preplavilo u stilu Pale sam na svijetu, kada sam sama sebi rekla da jednostavno ne mogu dalje, gurajući bicikl na još jedno brdo i nadajući se da ću ugledati mjesto u kojem sam odsjela, sjetila sam se Josie i njezinih dogodovština u još većim zabitima od onih u kojima sam se ja našla. Ta me je misao doslovno izvukla da ne ispadnem totalna bespomoćna jadna cmizdravica bez ikakvog razloga (to sam kasnije shvatila). Pomislila sam "Ako je Josie mogla preživjeti i proći kroz milijun puta gore stvari nego što je izgubiti se u jednoj civiliziranoj zemlji, onda je ovaj moj osjećaj bespomoćnosti stvarno glup. Sve je to u mojoj glavi, pa ako sam bespomoćna jer mislim da sam bespomoćna, onda mogu misliti i drugačije i bit će drugačije. Svaki put počinje prvim korakom". I tako, korak po korak, brdo po brdo, kilometar po kilometar, nakon cijelog dana lutanja i oko 45 km lutanja, vratila sam se u svoj pansion. I znate što. I dan danas to mi je jedno od najljepših i najpoučnijih iskustava u životu.
Za one koji žele saznati više o hrabroj Josie Dew (iako je na pitanje smatra li da je hrabra osoba odgovorila: "Nisam hrabra, ja samo volim voziti bicikl"), evo njezinog weba: http://www.josiedew.co.uk/