Caught in the trapula

< studeni, 2004  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Tokijske pričice
Meet Tokyo, part I
Japanci kao ekološki osvješteni radoholičari bez smisla za odijevanje i humor
Lude noći Roppongija
O balkanskim barbarima i gejšama
Organiziranost i pedantnost Japanaca
Stanovanje u Tokiju
Podstanarstvo
Vodič za razmjenu vizitki
Kako zbariti Japanku
Tokijska željeznica i metro

Places to go
Forum.hr
Nokaut forumi

BLOG.HR
Zanimljivi
Hal:UI
Ptica Trkachica
Marita
Jimblog
Plavuša sa Harvarda
The Flapper Girl
Big Mamma
Barbie Lobotomy
Zrinsko pismo
Jesus Quintana

Korisni
AUTOfreak
Hot
Direktor svemira

Simpa
Ane
Ida
Jordan
Bestijica
Bridge
Loptica skochica
Regina Elena

Trla baba lan
Plodovi zemlje
Drito Konj
Placebine halucinacije
Mentalne diareje
Jupiter
Soulfox
Love & marriage
T.R.A.S.H.

All over the world
Bushman
New York city
Eureka
The Last Broadcast
Laos

Designerski wow
Duchess
Rat design
My virtual lounge
Melted

Cool Recycle bin
Scorpy
Annie De Meni
Keks i smrad
Usagino igralište
Dax
Pixie

Opis bloga
Za obične besmrtnike.
Trapula mail

17.11.2004., srijeda

Demonstracija sile - Trapula na Almost cool listi

Kaže Jesus Quintana da bi trebalo tražiti službeno očitovanje zašto je uredništvo bloga odlučilo razotkriti moj identitet. E pa moj štovani kolega JQ, evo ti službenog očitovanja uredništva! Moj blog je fino prebačen na Almost Cool listu, uz zadovoljno naslađivanje ekipe ovog projekta. Malo me pomalo ispraćuju pa sam tako dobio i službeni etiketu persona non grata, samo još fali zvuci Lenjinovog marša. Vjerojatno čekaju u zasjedi moj sljedeći post, da vide kako ću se čupati i kidati za mjesto pod suncem.
E pa neću. Nekako mi je gužva pod tim vašim blogerskim suncem, pa ću rađe prijeći u neupadljivu hladovinu. S obzirom da se baš osjećam fino svježe, bilo bi mi zadovoljstvo biti na Fresh listi, pa ako može moj štovani prijatelj Anderlon u par klikova preseliti me među široke narodne mase.

Ne bih ni riječ rekao da je moj blog premješten na Almost Cool listu zbog neredovitog pisanja, ili zbog sve slabije kvalitete tekstove. No ovdje se uopće ne radi o tome, već o čistoj demonstraciji sile kako bi se pokazalo da kolovođe projekta mogu kirurški odrezati sa bloga svakog tko im nije po volji.

Dragi moji posjetitelji i blogerske kolege, nije uopće pitanje u listi na kojoj se blog pojavljuje, jer kvaliteta nekog bloga ne gleda se samo kroz mjerila uredništva. Isključivo je cijela priča pitanje principa, jer je do preseljenja na Almost Cool listu došlo nakon mog jučerašnjeg posta, koji je jasno pokazao da je otkrivanje mog identiteta bila namjerna osobna pogreška od strane uredništva. U košarci bi imao dva slobodna bacanja i loptu sa strane, a ovako je loptu uzelo uredništvo jer ono diktira cijelu igru, dok se pravila u hodu mijenjaju prema nekim subjektivnim kriterijima.

Za kraj veliki osmijeh uredništvu i veliki zagrljaj svima koji su redovno navraćali na ovaj blog.
- 15:00 - Komentari (147) - Isprintaj - #

16.11.2004., utorak

Imamo Trapulu!

Dobro, vidim da je vrijeme napisati nešto o Trapulinoj nedavnoj blogerskoj apstinenciji. Dobio sam nekoliko e-mailova u kojima se ljudi pitaju "što se to dogodilo sa Trapulom", a ja im ovim putem zahvaljujem na pažnji.

Stvar je vrlo jednostavna. Moj identitet otkriven je zasad neutvrđenom broju ljudi, a s obzirom da su neki među njima teški tračeri, jasno je da će uskoro i vrapci na grani znati tko je zapravo Trapula.

Krenimo redom. Kada se blog.hr stavljao u pogon ljubazno sam pozvan od voditelja projekta da otvorim svoj blog i da dam svoj obol u kreiranju kvalitetnog i zanimljivog sadržaja. Tražio sam anonimnost i dobio je, moj identitet je bio poznat samo jednoj jedinoj osobi. Sve je očito bilo cool dok Trapula nije dirnuo u osinje gnijezdo, osvrnuvši se nekoliko puta na klanove koji su se stvorili na blogu, te na šlepanje pojedinih blogera na Cool listi.
Uredništvo bloga je izjavilo kako liste odražavaju stav uredništva, a stav uredništva se očito gradio na shvaćanju blog.hr-a kao privatne igračke. Tekstovi kritike su objavljeni samo na mom blogu, gdje bih kao autor bloga trebao imati punu slobodu izražavanja mišljenja. Neki su šutke odlučili trpiti igrice urednika i milih im guzolizaca na blogu, Trapula je odlučio napisati ponešto o tome, a većina blogera samo je stidljivim kimanjem glave izrazila slaganje sa upućenim kritikama.

S obzirom da im argumentiranje situacije nije išlo od ruke, uredništvo se odlučilo okrenuti protiv Trapule i zaigrati na kartu otkrivanja njegovog identiteta. Svjesno ili nesvjesno, informacije su procurile vani i nekolicina mojih bivših forumaških kolega javilo mi se e-mailom, navodeći kako nisu ni u snu mogli pomisliti da sam ja Trapula. S obzirom da se nisam družio sa blogerima po kavicama i tulumima, jasno je da je moju anonimnost odlučila prekinuti osoba koja je jedina znala tko sam. Valjda stav uredništva ha?

Onomad mi je kolega Anderlon rekao kako pokušavam napraviti senzaciju na blogu jer mi je zapravo želja privući pozornost. Zanimljivo, baš mi se učinilo kako je zapravo blog.hr svoju popularnost odlučio temeljiti na senzacijama, jer nema drugog objašnjenja zbog kojeg je bloger vibby pribijen na križ. Vibby je kao žrtveno janje prinesen svevišnjem kako bi blog.hr imao senzaciju više. Stav uredništva možda?

U biti, sve je ovo jako smiješno. Dok se igraš po nekim tuđim subjektivnim pravilima, onda si zaštićeni virtualni lik. Kada počinješ plivati uzvodno onda ti jaka struja skine virtualnu masku i ostaješ gol pred očima virtualne zajednice. Nije stvar u tome da postoje tekstovi zbog kojih bi se morao stidjeti ili nekome opravdavati, već je cijela situacija pitanje principa. Anonimnost je bila moj izbor, ali stav je uredništva bio da sam taman fino spreman za razotkrivanje.
Normalno je da je sa anonimnošću nestalo i pravog entuzijazma za pisanjem bloga. Ostao sam na blogu, ali možda me već sutra ne bude, no sigurno neće biti srcedrapateljnih pisama jer to nije moj stil. Aj živili ...
- 16:36 - Komentari (36) - Isprintaj - #

15.11.2004., ponedjeljak

Kad priroda popizdi

Vidite što se događa kad priroda popizdi. Nezapamćeno nevrijeme u Dalmaciji donijelo je neke sasvim nove slike, tako da je na kolnicima čak moguće pronaći i dijelove ribarskih kaića. Veći broj borova platio je glavom, a deseci kuća su sada dostupni u cabrio varijanti.
Zanimljivo mi je bilo danas slušati neke gospođe u tramvaju, koje su garant odlazile na neki kozmetički tretman. Bunile su se kako vjetar jako puše i kako su ovo nemogući životni uvjeti. Pih, malo tu nešto zapirka i već se gospođama smrzlo dupe. Ovaj zagrebački vjetar je nula u odnosu na orkanske bure koje bijesne po Dalmaciji, posebno po otocima. Iz prve ruke doznajem kako je nekoliko ljudi iz mog mjesta ozljeđeno jer ih je vjetar doslovce otpuhao. U takvoj situaciji normalno je da su telefonske linije povremeno u kvaru, a kad nestane i gradske rasvjete onda vam ne preeostaje nego da se uživite u atmosferu neočekivanog armaggedona.

S obzirom na rastuće nezadovoljstvo "jakim" vjetrom u gradu Zagrebu, Trapula predlaže na ovo prohladno (ovdje mi sad fali riječ - rekao bih novembarsko ali po hrvatskom mi studenačko zvuči ultra glupo) jutro osnovne mjere predostrožnosti. Za početak osoboma ispod 70 kila tjelesne težine zabranio bih izlazak iz kuće, zbog premlitave povezanosti sa podlogom po kojoj hodaju. Mi stokilaši možemo mirno šetati u borbi sa vjetrom, dok se naše drage manekenkice ne mogu kretati bez pratnje naočite gospode ili unutar prijevoznog sredstva.
Nadalje, predlažem da ne parkirate vozila blizu kontejnera, jer bi vam se moglo dogoditi da vam vozilo po povratku sliči na luna-park. Burna vremena uvijek raznose smeće na sve strane, pogledajte samo našu općegospodarsku situaciju.
A treći savjet adresiram isključivo zgodnim mladim damama. Ukoliko Vam je hladno, osjećate se usamljeno i nespremno za borbu sa silama prirode, javite mi se e-mailom i možda budete upravo Vi ta sretnica koja će uživati u Trapulinom toplom brlogu :-).

Priroda je popizdila. Ajde nadajmo se da je poput svake žene, pa će nakon ove bure stići i umiljata bonaca. Ček, sad mi je baš sinulo! Pa priroda je u PMS-u :-).
- 11:20 - Komentari (21) - Isprintaj - #

12.11.2004., petak

Stidljivi sjaj Interlibera i bijeda INFO sajma

Jučer je i za posjetitelje otvoren INFO sajam. Odlučio sam skoknuti do Velesajma sa kolegom, iako sam znao da tamo neću vidjeti ništa revolucionarno. Ipak, kao i svake godine, odlučio sam posjetiti sajam i dati malu podršku tom eventu koji nikako da dočeka bolje dane. Moram priznati da mi se nije uopće gledalo šepurenje T-Mobila i Vipa, koje se moglo očekivati s obzirom na raspored snaga na tržištu. S druge strane sjetio sam se da obično imaju dobre mačke na štandu, tako da 30 kuna i nije tolika visoka cifra za gledanje zgodnih pripadnica ljepšeg spola.
Čim sam kročio u prvi paviljon jasno je bilo da je T-Mobil odlučio biti najuočljiviji, pa je uzurpirao najveći dio paviljona. Neke velike gužve na samom štandu i nije bilo, tako da smo imali priliku baciti kratku recenziju hostesa koje su se odsutnim duhom hihotale na fore "elegantno popunjenog" djelatnika T-Mobila.
VIP je pak imao jednu jaaaako zgodnu hostesu, to je prava firma! Nisu ni ostale bile za baciti, a sam štand zauzeo je čitav paviljon. S obzirom da je većio dio štanda bio popunjen naoko udobnim foteljama za odmoranje umornih posjetitelja, Vipov štand mi je više sličio na zlatna doba vinkovačke željezničke stanice.

Šetajući sajmom lako je bilo zaključiti da je broj štandova manji nego prije par godina. Svake se godine INFO srozava jer manje i srednje firme jasno uviđaju da od prezentacije na INFO sajmu nema gotovo ničeg opipljivog. Većina firmi se pojavljuje radi održavanja imidža, a igrači poput Siemensa, Ericssona, te spomenutih Vipa i T-Mobila ne trebaju razmišljati o cijenama štandova jer ih to dođe kao pošteni gablec za njihove managere. Također nisam uspio primjetiti nijednu firmu koja se bavi isključivo web dizajnom i razvijanjem Internet stranica, što samo potvrđuje tezu da se na INFO sajmu ne mogu postići rezultati zbog kojih bi se takve firme odlučile na nastup.

Tradicionalni kutak za gamere bio je i ovog puta osiguran, a čim smo kročili unutra bilo nam je jasno tko stoji iza svega. Već mi lagano ide na jetru ta roza boja, a vjerujem da će polako postati trend, isto kao što je bio slučaj sa narančastom. Ako ste željni buke i akcije, popraćene klicanjem i glasnim lajanjem osoba adolescentske dobi, onda ćete se dobro snaći u tom paviljonu. Ja sam se dovoljno dugo zadržao da bih bacio pogled na hardveraj, a izmijenio sam i par pogleda sa hostesom koja se dosađivala na nekom no-name štandu, te se nakon toga kulerski pokupio yeaah.

I to je bilo to. Uz nekoliko manjih štandova firmi koje su donijele neke novotarije na INFO, tu završava priča o INFO sajmu. Dakle, više od 20 min. vam neće trebati da pregazite cijeli sajam ako dolazite kao običan posjetitelj, bez namjere zadržavanja na programu sajma.

Interliber je pak druga priča. Ovaj sajam se svake godine poboljšava, a ovog puta su dva paviljona Interlibera bila prepuna nakladnika sa doista velikom ponudom knjiga raznih žanrova. Ukoliko ste ljubitelj knjiga u ovim velikim paviljonima ćete provesti sate ako želite detaljno pogledati naslove koji se nude. Nisam propustio priliku pokupovati knjiga Herbertovu Dinu, Kozmos Carla Sagana i dvije knjige Stephena Hawkinga. Kupio sam i par simpatičnih manjih knjiga koje su se prodavala po doista smiješno niskim cijenama, tako da sam Interliber napustio sa punom vrećicom knjiga. Iako je informatika moja branša, na Interliberu sam potrošio više od sat i pol vremena, što vam jasno govori o kvaliteti INFO sajma na kojem sam bio 20-ak minuta. Iako je Interliber godinama bio u sjeni INFO sajma, mislim da se taj odnos snaga sve više mijenja.

Znate li koji je dio INFO sajma najbolji? Ćevapi, ukoliko ugrabite mjesto. Taj štand je definitivno najposjećeniji.
- 09:45 - Komentari (4) - Isprintaj - #

08.11.2004., ponedjeljak

E dežela sjebala te EU

Zaputili se mi u četvrtak u deželu, djelomično poslom. Na granici opći pretres vozila i putnika, te izrazito prgavo ponašanje carinika smo preveli kao "dobrodošlicu" Hrvatima u Europsku Uniju. Još žešću dobrodošlicu iskusio je jedan državljanin BiH kojeg su sa granice vratili natrag jer nije imao vizu za Sloveniju. Morati ću pratiti općepolitičku situaciju malo bolje, jer sam prvi put na granici čuo da BiH državljani trebaju vizu za Sloveniju. "Protjerani" čovjek imao je tretman najtraženijeg kriminalca po Interpolovoj listi, a carinik ga je častio uvredama i prijetnjama da više nikada neće preći slovensku granicu. Mi smo to sve pratili u čudu, a možete misliti koliko je začuđen bio taj čovjek, koji je prihvatio to da nije poštovao propis, ali nije nikako mogao shvatiti bezobrazno ponašanje policije i carine.

Pređemo mi granicu i sjednemo odmah u neki kafić na benziskoj pumpi, te razgovaramo o cijeloj priči. Uto nam uleti konobarica sa komentarom "aha, evo još je dio svijeta upoznao našu Europsku Uniju", nastavivši priču kako je običnom stanovniku jebenije nego ikad od osamostaljenja države.

Za jednu državu koja je kročila u EU Slovenija ima očajne ceste i vrlo lošu signalizaciju. Itekako smo se namučili dok smo stigli do Trbovlja, a određeni dijelovi ceste su bili toliko uski da je promet bio naizmjeničan, reguliran semaforom. Spomenuti ćemo i povratak prema Zagrebu, kada su svi naši automobili nasjeli na istu foru - tabla kaže lijevo Zagreb, a nakon nekoliko metara postoji tabla za Zagreb sa strelicom udesno. Doma se vraćaš na "eci peci pec".

Plus toga, kakva je to EU kada se i dalje sve plaća u tolarima, a u dobrom dijelu države možeš plaćati i u kunama. Janezi se pretvaraju da ne znaju hrvatski, ali znaju uzeti kune od Balkanaca s kojima graniče. Kune su dobre, a Hrvati su niža vrsta, poznata po kriminalu i lopovluku. Valjda su tu foru pokupili iz Austrije, gdje u Metrou upozorenje za lopove piše na njemačkom i hrvatskom jeziku.

Primijetili smo da su Slovenci poprilični nacionalisti, no nikako mi ne ide u glavu kako su onda toliki broj Mehmeda i Nemanja povukli sa sobom u EU. Država im je puna doseljenika iz Srbije i BiH, čak ima i dosta Hrvata. Očito se svi tiskaju u državu koja se najbliže primakla Europi. Moraju malo pripaziti jer kažu da je Slovenija toliko mala da ju možeš proći sa rezervom benzina. Eh da, jedan od suputnika je odvalio još jaču foru. Pitanje: "Zašto skijaški skakači na Planici kreću na skok sa putovnicom?" Odgovor: "Da ne bi imali problema kad doskoče u Hrvatsku". :-)

Kroz priču sa lokalnim stanovništvom skužili smo da se dobrobiti Europske unije još uvijek ne naziru na horizontu običnog čovjeka. Neke su stvari poskupile i to je jedino što ljudi primjećuju zasad u preobrazbi Slovenije u europsku državu. Zlobnici bi rekli kako su preko noći asimilirani.
Još uvijek po kafićima i restoranima Hrvati su dočekani kao begovi puni para. Kažu oni nama "ma super je vama Hrvatima, to je život". E dežela dežela ...
- 08:27 - Komentari (12) - Isprintaj - #

03.11.2004., srijeda

Opet malo o carini

Ja ću popizditi sa ovom našom carinom. Meni se čini da su carinski zakon i ostale propise radili pacijenti Vrapča u slobodno vrijeme. U našoj dičnoj državi teško nas nešto može iznenaditi, jer kako Ameri imaju poštapalicu "only in America" u pozitivnom smislu, imamo i mi "samo u Hrvatskoj", ali u negativnom. Već sam pisao o tome kako predići paket na carini u 4 dana, a nastavak te priče upravo slijedi.

Dođe meni paket na osobno ime sa oko 30 DVD-a. Riječ je o pošiljci za moju firmu, ali pošiljatelj je umjesto naziva firme stavio moje osobno ime na paket. Ja sam tako slao pakete u raznorazne zemlje i primatelji nisu imali osobih problema prilikom predizanja pošiljke, no ovo je Hrvatska i naravno da mora postojati procedura i za to, samo što je još veći problem što ta procedura nema ni glavu ni rep.
DHL mi je javio da se moram obratiti carini i poslati im originalne račune od kupljene robe, te otići osobno u Branimirovu. Za početak sam otvorio stranice www.carina.hr i nazvao operativno dežurstvo da bi došao do broja carinarnice koja je u sklopu Pošte u Branimirovoj. Gospodin koji se javio sa "aaaalloo??" mi je dao broj na kojem sam samo dobio "linija je u kvaru". Opet sam nazvao carinsku operativu, a isti tip mi je rekao "odakle bi sad ja znao koji je broj u Branimirovoj, nisam tamo nikad radio". Da se pokidaš od smijeha, ili jada.

Nakon pretraživanja imenika, zivkanja Pošte i inih, dođem do broja i uspijem doći do carinika. On mi je objasni da prema propisima ne mogu uvesti ništa na osobno ime, ako pošiljka izlazi iz okvira osobnih potreba (recimo 1 DVD se tolerira itd.). Kažem dobro, dajte da popunim papirologiju, pa da gibam. Međutim ne ide to tako easy, treba otići do poštanskog špeditera kod kojeg se popunjava razna papirologija, a u međuvremenu paket prolazi raznorazne kontrole, koje naravno sve plaća primatelj. Imao sam priliku pogledati "kontrolu": tip je sa cigaretom u ustima otvorio paket, probrljao po njemu, a ta m je radnja uredno došla preko 100 kuna.

I tako dok sam visio tamo popričah malo sa carinicom glede slanja pošiljaka vani u inozemstvo. Za svaku komercijalnu pošiljku potrebno je popuniti carinsku deklaraciju, neovisno o tome radi li se o šleperu kukuruza ili jednoj jedinoj majici. Izračun je bio da bi se za 1 majicu vrijednosti 100 kuna trebalo platiti 120 kuna carinske pristojbe + poštarina. Haaaallloo? Umjesto da država stimulira izvoz, ona ga maksimalno onemogućava, a pritom ti na poslovanje lupa i PDV i porez na dobit. Samo u Hrvatskoj, o da. I kaže tako meni carinica da su oni full svjesni nedostataka zakona, ali da je njihov posao primjenjivati zakon ma kakav on bio. Od iste sam osobe doznao kako je više desetaka online shopova u Hrvatskoj krenulo u poslovanje previdjevši troškove carine prilikom izvoza. Par su proizvoda na crnjaka progurali kao gratis itd., a kasnije im je carina sjela na rep i poslovanje prema svijetu je prekinuto, jer računica ne postoji. "Kupujmo hrvatsko" očito teško može biti i inozemna krilatica.

Imamo Hrvatsku!
- 08:55 - Komentari (14) - Isprintaj - #

28.10.2004., četvrtak

Jebeš Hamleta, Romea i Juliju

Shakespeare je već davno rekao da je cijeli svijet pozornica, a današnji svijet reality showa samo osnažuje njegovu misao. S druge strane je ironično da nijedno Šekspirovo djelo nema milijunsko gledateljstvo koje prati instant zvijezde u njihovom svakodnevnom životu unutar reality showa. Šta će nam tamo neki prašnjavi Amlet, kad imamo Krešu iz Zaprešića? Kakav Romeo, kakva Julija, pa imamo Ozrena i Viktoriju, yeah! Romeo je na krilima ljubavi preletio zidove, dok je Ozren fino kulturno izašao na vrata. Krešo je preletio zid, ali iz ljubavi prema Dinamu.

Nakon nastupa dotičnog dvojca u Big Brotheru ne prestaje priča o njima u medijima, a ujedno su i jedna od čestih tema na jutarnjim kavama. Površnom analizom strukture vjernih štovatelja Big Brothera učinilo mi se da u najveću analizu ukućana ulaze kućanice, redom obožavateljice meksičkih sapunica. "Si skužila kak je Krešo rekao ono, pa mu je Ana rekla ovo?", "Kak je Ozren fini dečko, si vidla koja je to ljubav?"
Smiješno. Instant zvijezde i obična ali napuhana ljubav. Tko kaže da se Viktorija nije kresala sve u šesnaest dok je njen dragi srao o njoj po cijele dane, dopizdivši do bola vjerojatno svakom normalnom čovjeku? Dam 100 eura na Ozrena da bi prvi iz kuće uvalio pimpeka negdje. Ono što smo vidjeli samo je prenapuhana i lažna filozofija, obrambeni mehanizam.

No medije za to boli ona stvar. Neće oni pisati o Đuri iz Siska čiji je sin matematički genijalac, a obitelj mu jedva plaća školovanje i vlastite režije. Neće pisati o deložiranim obiteljima koje ni nemaju TV da bi gledali blještavilo Big Brothera, jer narod voli vedre materijale. Dobro, kad bi realno pisali onda bi 90% naših dnevnih novina otpadalo na Crnu kroniku. Ali nije u tome kvaka, kvaka je u tome što Đurin sin nije fora, već je fora Krešo Jengić. Jebeš genijalce, jebeš Hamleta, imamo Krešu!

A sad me ispričajte, trčim na kiosk jer sam čuo da je izašao novi tekst o velikoj ljubavi Ozrena i Viktorije! Požuri narode, još malo pa nestalo. Ljubavi.
- 12:32 - Komentari (17) - Isprintaj - #

25.10.2004., ponedjeljak

Burek svuda oko nas

Sve je počelo jutros sa prodavačicom u Konzumu. Već sam zinuo sa najmerom naručivanja šunkarice i zimske salame, te Mavrovićevih peciva, ali prodavačica mi je milo preporučila "imamo Vam tople štrukle i burek, maločas su stigli". S obzirom da nisam odavno jeo ni burek ni štrukle, uzeo sam i jedno i drugo, uzvrativši prodavačici pitanjem "koja je razlika u okusu između štrukle i bureka?" Dobio sam jednostavni "ne znam Vam ja to gospon, i burek i štrikla se rade od tijesta i sira, a ja sam samo prodavačica".

Dođem ja tako doma i za kompjuterom mljackam burek i pijem jogurt, te utvrđujem razliku u okusu između štrukle i bureka. Na MTV-ju u pozadini se oglasio American idiot od Green daya, pa je taman bila dobra atmosfera za upisati "burek" u Google. Umjesto albanskih recepata pojavili su se sasvim neki drugi rezultati.

Za početak sam saznao da je "burek" jedan od omiljenijih nickova u virtualnim zajednicama. Na ključnu riječ "burek" se oglasilo podosta foruma, a da bi meni bio potpun na istim forumima česti su nickovi "jogurt" i "acidofil".

Među rezultatima se našao i stanoviti Michael Burek, inženjer specijaliziran za izradu mjernih instrumenata za znanstvena istraživanja. Full je promašio profesiju, da je otvorio Burekdžinicu mogao je prodati sve samo na foru lažne tradicije. A sad visi u nekom labosu, smola.
Čini se da prezime Burek i nije tako rijetko u inozemstvu, naletio sam i na genealogiju koja o tome može reći nešto više.
Ursel Burek ima plesnu terapiju Burek, fakin yeah!

I Dino Merlin ima Burek, a na tom Bureku je i Supermen, posljednji njegov hit.

Slovenci pak kažu "Burek za keš pičke", pa se ti misli. (molim prijevod za ovo)

Česi, kakve oni veze imaju sa burekom? Nisam ni ja uspio skužiti, ali kao rezultat se pojavila Kudrna Brno (Kamarádství Usměv Dobrodružství Recese Nápady Atd), a sad gdje je u toj priči burek trebao bi pitati nekog Jiržija ali nemam ga pri ruci.

Na red je stigla i Stockholmska burekdžinica www.burek.se. Pazi ovo, na siteu piše "Vaša burekdžinica u Štockoholmu" :-). Eto vidite, i Vikinzi se navlače na burek.

A onda sam naletio na hit rečenicu. "Burek je Bosancima isto što i Hrvatima kravata", kaže Bečka raja tvrdeći kako je burek autentični bosanski proizvod.

Tu sam stao, ne mogu dalje. Probudite se! Burek je svugdje oko nas!

- 10:14 - Komentari (35) - Isprintaj - #

19.10.2004., utorak

Cool je biti aseksualac?!

Čitam jučer u Jutarnjem na posljednjoj stranici članak pod nazivom "Sve je više ljudi na svijestu aseksualno". Časopis New Scientist je otkrio kako sve veći broj ljudi se ne razmišlja o seksu, a kamoli ga prakticira. Da mi je to netko onako na ulici ispričao, vjerovatno bi moj komentar bio "joj daj mi pokaži te koje seks ne zanima". No, s obzirom da sam na stolu imao novine, a u rukama tipkovnicu, ubacio sam izraz "Asexuality" u Google i pronašao raznih zanimljivih stvari.
Pod aseksualnošću većina izvora smatra stanje ljudi koje zapravo nitko ne privlači seksualno. Pritom često nije slučaj da ih ne privlači suprotni ili svoj spol, već ih jednostavno ne privlači seks kao takav. Pri površnoj analizi aseksualnu osobu bi mogli okarakterizirati kao frigidnu, no aseksualnost je postala puno dublji fenomen od toga.

Daljnjim istraživanjem sam pronašao da se aseksualnost želi nametnuti kao seksualna orjentacija. Eto, nije nam bilo dosta homoseksualaca, pa ćemo sada malo uzgajati i aseksualce. Isto kao što je to bio problem i kod homoseksualaca, razni stručnjaci nastoje askesualnost prikazati kao seksualni poremećaj. Drugi pak tvrde da je to oblik seksualnog zlostavljanja, potisnute homoseksualnosti ili nedostatka odgovarajućih hormona.

A sad da vam Trapula nešto kaže. Nije to stvar nedostatka hormona, već šupljina u glavi! Ne razumijem tko ne može osjetiti privlačnost prema nagom tijelu Halle Barry, ili lokalne djevojke koja odiše sekspilom. Ili, koja žena može odoljeti nekome tko izgleda kao Johhny Depp, Mel Gibson, Benicio Del Torro i drugi? Na ovom svijetu postoje milijuni osoba koje su seksualno privlačne, ali našim poštovanim aseksualcima nije nijedna od njih nešto osobito. Više mi to zvuči kao neka furka, ono cool je biti gej, cool je biti metroseksualac, pa je sada cool biti i i aseksualac.

Evo nekoliko udarnih rečenica sa aseksualnih pamfleta:
Pitanje: Da li je aseksualnost isto što i celibat?
Odgovor: Ne. Osobe u celibatu izabiru ne ulaziti u seksualne odnose, dok aseksualne osobe uopće nemaju želju za formiranjem seksualnih odnosa.

Pitanje: Mogu li se aseksualci zaljubiti?
Odgovor: Aseksualne veze mogu biti jednako bliske i intimne kao seksualne (yeah yebote!?). Seksualnost je jedan način izražavanja emocija, ali ne i jedini način. Postoje socijalne norme o seksualnim vezama, o kojima aseksualci i ne brinu previše. Neki aseksualci izlaze i druže se, neki formiraju prijateljstva, a nekima odgovara da budu sami.


Ukoliko vam se dalje istražuje ova tema, evo originalnog članka na temelju kojeg je napisan tekst u Jutarnjem. Jedno od glavnih virtualnih utočišta aseksualaca je http://www.asexuality.org, a aktivan je i službeni blog aseksualaca.
- 11:22 - Komentari (29) - Isprintaj - #

18.10.2004., ponedjeljak

deja vu za dobro jutro

U posljednje vrijeme više puta sam doživio situacije, koje su mi se činile poznate tj. već doživljene. Osjećaj već doživljenog iskustva dosta me je zaokupirao, a oduvijek sam pokazivao interes za sličnim psihološkim fenomenima, te posebno paranormalnim pojavama.

Vjerujem da ste i vi dosad doživjeli takva iskustva u kojima vam s neka nova situacija čini sasvim poznatom i već doživljenom. Naravno, riječ je o fenomenu pod stručnim nazivom deja vu (deža vi), u čijem nazivu su francuske riječi značenja "već viđeno". U praksi se najčešće definirao kao neobičan osjećaj ili iluzija da smo vidjeli ili doživjeli nešto što doživljavamo po prvi put.
Međutim, ponekad doista i doživljavamo nešto novo, iako smo već tu bili. Zanimljivo ha?

Osjećaj da smo nešto već vidjeli ponekad je toliko jak, da smo gotovo sigurni kako smo na tom mjestu već bili. Moguće i da jesmo, no naše iskustvo je ponekad nepotpuno i fragmentirano, te nije poptpuno obrađeno u pamćenju. Novi događaj djeluje kao inicijator koji u našem sjećanju pobudi taj nepotpuni mozaik, a fragmenti koji su nam poznati nam stvaraju privid da smo već bili na tom mjestu, ili da smo već doživjeli isto iskustvo.

deja vu se ponekad javlja na osnovi iskustva iz djetinjstva. Slike i priče koje smo čuli dok smo bili djeca većinom nisu kristalno jasne u našem sjećanju, no neki događaji "prizvati" će te djeliće sjećanja i voila, imamo deja vu.

Zanimljivo je također da se uzrok ovog fenomena ponekad ne nalazi u fragmentima sjećanja. deja vu može biti i proizvod neurokemijske reakcije u mozgu, koja nije povezana sa nikakvim stvarnim iskustvom iz prošlosti. Pri tome se čovjek osjeća čudno i često povezuje novo iskustvo sa sjećanjem.

Tu će završiti skraćeni stručni dio kojeg se prisjećam iz raznih literatura. Ipak, psihološki fenomeni su ponekad toliko složeni da teško mogu ići pod neke definicije. Uvijek sam volio priupitati stručnjake koji se bave ovim fenomenom sljedeće:
"Zašto u takvim situacijama imam snažan osjećaj da će netko nešto reći ili učiniti, a samo nakon
par sekundi to se doista i dogodi?
Nemojte mi reći da imam vizije, ili još gore, sa sam freak. No doista mi se to dogodilo nekoliko puta, ali gle čuda, većina tih situacija u kojima mi se na trenutak učinilo sve jasno kao dan je nestala iz mog sjećanja. Teško se mogu prisjetiti situacija u kojima sam doživio deja vu i u kojima mi je iskustvo bilo upravo kako sam opisao.

Kada sam iz znatiželje upisao na Google "deja vu", među prvim rezultatima mi se pojavio site http://www.dejavu.com/, no to iskustvo ipak nije za mene deja vu, jer sam tamo već bio. Gle čuda ha?

- 09:33 - Komentari (12) - Isprintaj - #

15.10.2004., petak

Vic :-)

Dođe Mujo kući i pita Fatu:
"Fato, gdje su djeca?"
Ogovara Fata: "Na engleskom."
Mujo će: "OK, where are the children?"
- 21:09 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Darujmo za život!

Čovjek nesvjesno nastoji zaboraviti mnoge stvari koje su u ovom zemaljskom životu bolne i teško podnošljive. Možda je točnije reći da nastoji o njima ne misliti, jer kakav bi to bio život ispunjen patnjom i boli. No, sa vremena na vrijeme, sretnemo razne podsjetnike koji kažu da život nije samo sreća, zadovoljstvo i blagostanje, već u njemu ima i onog o čemu nastojimo ne misliti. Pritom ne mislim samo na vlastite probleme, već patnje i boli koje proživljavaju neki drugi ljudi, a posebno djeca. Teško me pogodi svaki put kad vidim dječicu koja boluje od teških bolesti i teških poremećaja, te mi te slike jako teško idu iz glave. Takve sam slike sreo i posljednjih dana, a ta lica nevine i razigrane dječice u bolničkim atmosferama su mi još uvijek pred očima. Iako nas život tjera na određeni ritam, trebali bi uvijek naći vremena i nešto novaca da pomognemo onima koji pomoć doista trebaju. Ovim postom želim poduprijeti akciju koju je provela Bridge na svojom blogu, a ujedno se nadam da ćete se pridružiti i akciji koju želim preko svog bloga promovirati.

Darujmo za život!
Pomozimo djeci onkološkog odjela Klaićeve bolnice u Zagrebu, koja boluju od malignih tumora.
Pozivom na 060 610 060 ćete se uključiti u humanitarnu akciju prikupljanja sredstava za kupnju aparata za liječenje djece.

- 09:04 - Komentari (13) - Isprintaj - #

11.10.2004., ponedjeljak

Anarhija u BigBrother kući!

Pazi ovo, tjedan počinjem pričom o Big Brotheru i Kreši. To je gore stanje nego ono u kojem se nalaze babe koje cijeli dan iščekuju novi nastavak meksičke sapunice. One barem rano ujutro ne pričaju o likovima iz sapunice.

Jučer sam baš malo gledao Big Brothera i bilo je posebno zanimljivo jer su se stvari zakuhale. Sad mi se čini da je moja tiha simpatija RealOne bila u pravu kada je rekla da sam anarhist po prirodi. Čim se digla buna Trapula je bio pred TV-om, a do tada je samo dobacivao neke cinične kometare.
Jučer su se otkrila prava lica nekih stanara, što je još jednom pokazalo da su odnosi iz kuće vjerna preslika odnosa iz stvarnog života. U početku druženja sve je divno i krasno, iako se tu već na prvu loptu (ne)svjesno određuju simpatije prema određenim likovima, ali i blagi animozitet prema nekim drugim likovima. Kako vrijeme odmiče ljudi se polako otvaraju i počnu pokazivati svoje pravo lice, odnosi se produbljuju i samim time dolazi i do prvih većih problema. Kada se ljudi površno poznaju onda su i njihovi sukobi relativno površni, no kada se upoznaju malo dublje onda su rasprave žučnije jer ima i više materijala za rafalnu paljbu. Mo, taj dio ću prepustiti psihologu Tanji iz Big Brother showa, koja je zasad točno predvidila ponašanje gotovo svih stanara. Toliko je dobra da i sam razmišljam zatražiti poneku seansu kod nje.

E da, naslov teksta otkriva potencijalno senzacionalnu vijest (moš si mislit kakva li je to senzacija kada je u pitanju Big Brother)! Mislim da je Krešino napuštanje kuće izrežirano, jer je nekako sve izgledalo previše organizirano za slučajni bijeg. Za početak, Ozren nije izgledao uopće iznenađen Krešinim postupcima, dok je ostale ukućane Krešin bijeg podosta zapanjio. Mišljenja sam da je Krešop zatražio odlazak iz kuće od Big Brothera, te da su mu savjetovali da izađe na ovaj bombastičniji način, jer je to ujedno bilo i u skladu sa navijačkim bojama subote (tekma Hrvatska - Bugarska). Nakon što je Krešo preskočio ogradu vjerojatno ga je dočekalo nekakvo osiguranje, koje ga je moglo pospremiti natrag u kuću, no ispalo je da ga je RTL organizirano odveo kući.
Zvonimir Boban je u transu poslao kartu za tekmu čim je čuo da je Krešo napustio kuću. Ma baš, to mi je bio hit dana!
S obzirom da je Krešo kidnuo oko 4 popodne, a da je tekma bila u 8, nekako mi se ekipa RTL-a prebrzo dobro snašla da bi u ta 4 sata sve orgnizirala za Krešin povratak kući i odlazak na tekmu skupa sa snimateljima i popratnom ekipom.
U biti, sada kada sam sve ovo napisao, pitam se koga normalnog to uopće može zanimati? Ionako je to samo jedan običan show sa lažnim instant zvijezdama. Baš kao naš blog. Živjele zvijezde!
- 10:05 - Komentari (18) - Isprintaj - #

07.10.2004., četvrtak

Zašto se skidate?

Što je fascinantno i uzbudljivo u tome kada ste goli u javnosti? Izgleda da u tome nešto ima, jer se čovjek valjda tako vraća svojim iskonskim počecima. Zapravo, mislim da je gologuzost prirodno čovjekovo stanje i u tom se stanju osjeća oslobođeno. Društvo je kroz evoluciju nametnulo pravila koja čovjeka ograničavaju u raznim sferama "nauštrb društva", pa smo tako "napredovali" od škrte garderobe pećinskog čovjeka do današnjih raznoraznih odjevnih krpica.

Prije nego što dalje odem u filozofiranje vraćam se na pitanje iz prve rečenice ovog teksta. Očito je da ljudi često imaju želju pokazati svoje golo tijelo, a posebno se takva želja javlja u trenucima kada alkohol postane glavno gorivo organizma. O tome sudim i po sebi, jer majicu sam dugo vremena gotovo po defaultu skidao kada bi se opijanio. U nekoliko navrata sam napravio i full monty ali društvo je bilo probrano i većinom žensko :). U biti, čovjek se skine u navali adrenalina, a mene zanima zašto u navali adrenalina recimo ne odluči usisati kuću?
Žene se ponašaju možda malo drugačije tijekom pijanstava, barem prema mom iskustvu. One ipak češće procjenjuju situaciju i neće lako sa atributima u javnost, dok muška populacija često bezglavo juriša u razotkrivanje svojeg tijela.
Evo i prave prigode da lansiram aforizam koji sam nedavno čuo:
"Žene se oblače da bi ih gledali, a skidaju da bi ih vidjeli"

Ovo o čemu danas pričam možete vidjeti i na primjeru Big Brothera. Ekipica koja je tamo zatočena jednostavno voli pokazati tijelo. Prisjetite se prizora iz đakuzija kada su goli iskakali, te prizora sa onog "razvratnog" tuluma koji je kulminirao golotinjom u tom istom đakuziju. Svi su to radili fore radi, ali zašto je zapravo fora biti gol?

Kada maknete zavjesu sa starih tuluma i zavirite u prošlost, sigurno ćete pronaći niz sličnih situacija u kojima su epilog bili gologuzi ljudi. Vjerojatno ćete u sebe pronaći kao zvijezdu večeri u nekoj sličnoj situaciji.
I sad vas ja pitam - zašto se ljudi skidaju?
- 13:26 - Komentari (10) - Isprintaj - #

04.10.2004., ponedjeljak

Kako mediji stvaraju zvijezde

Jasno vam je o čemu ću pričati. Gledam neku večer Big Brothera i smijem se euforiji koju je izazvao. I ne samo euforiji već i cijelom fenomenu medija koji imaju moć napraviti zvijezdu od totalnog, po ničemu posebnog, anonimusa. Show je napustila Egle, 25-godišnja Riječanka čija će rola u Big Brother biti poznata jedino po depresivnom izrazu lica i izjavama "nisam se prilagodila" i "spoznala sam puno stvari o sebi". Od početka mi nije jasno kako se takva osoba uopće prijavila za sudjelovanje u showu. Mogla je mirno sjediti kući i izbjeći blamažu, jer bez obzira na sve komentare ukućana, ekipe sa RTL-a i psihijatrice, mislim da se ona pošteno izblamirala.

Međutim, zanimljivo je da je Egle dočekana u vanjskom svijetu kao velika zvijezda, o čemu svjedoči i onaj tragi-komični party u Movie pubu. Masu zvijezda i uzvanika okupilo se da bi "tulumarilo" u čast Egle, osobe koja je prva izletila iz showa u kojem je ponudila samo depresivnu sliku, u koju se sigurno nikome ne blene. Tada sam se prisjetio brojnih naših sportaša koji su nizali odličja i popularizirali hrvatski sport diljem svijeta, a na aerodromu bi ih čekala eventualno samo rodbina. Mnogo tih ljudi se mora itekako oznojiti da bi izborili par minuta u medijima na račun svoje kvalitete i svog truda, a doček bi mogli očekivati eventualno ako uzmu olimpijsku medalju.
Primjerice, jučer je naša boksačka nada Mario Preskar pobijedio za 37 sekundi svog protivnika, no o njemu prosječni Hrvat manje zna nego o Egli.

Iako je nizu gledatelja zanimljivo pratiti događanja u Big Brother kući, ne vjerujem da ukućane smatraju nekim zvijezdama. Vjerujem da su se i svi iznenadili kada su vidjeli sa kojim je počastima dočekana Egle, samo što još nije dobila Eglemobil. No to vam je snaga medija i oni biraju zvijezde.
- 11:42 - Komentari (18) - Isprintaj - #

01.10.2004., petak

Koliko što košta u Japanu?

Često me prijatelji i poznanici ispituju koliko je skup hobi otići do Japana. Odgovor ih većinom zabezekne jer Japan je jedna od najskupljih zemalja u kojoj su troškovi života visoki, ali su relativno u skladu sa visokim standardom. Japanske plaće variraju, ali rijetko je tko slabije plaćen od 1500$, dok se prosječne plaće vrte između 2500 i 3000$. Kad samo uzmete prosječne plaće u Hrvatskoj, jasno vam je koliko je skup posjet Japanu za prosječnog Hrvata, a često spada i u nemoguću misiju.

Krenimo za početak od avionske karte. Cijena je ovisna o nizu faktora, ali recimo da povratna karta prosječno košta oko 5000 kuna. Ljudi iz Hrvatske najčešće idu preko Frankfurta ili Munchena za Naritu (Tokyo).
Sljedeći trošak je prijevoz od Narita aerodroma do samog Tokya, a cijena ovisi o vrsti prijevoza. Ima nekoliko željezničkih i autobusnih linija, a sve voze od 60-90 minuta do Tokya. Cijene se kreću oko 15-25 Eura, što i nije malo za otprilike 60km vožnje.

Cijene smještaja variraju itekako, no teško je naći sobu u hotelu ispod 60 Eura po noćenju. Većina hotela drži cijene od oko 100$ po noćenju, no ja sam ipak pronašao nekoliko pristojnih hotela u užem centru Tokija gdje se može prenoćiti za 60-ak Eura u twin sobi. Neki ljudi traže ekskluzivniji smještaj i to je ok, no meni smještaj i nije toliko bitan jer sam u sobi samo kad spavam, tako da mi je dovoljno da je sve uredno i čisto.

Većina ljudi koja po prvi put posjećuje Tokijo plaća poprilične cifre za hranu. Naime, u većini restorana cijene su, za naše pojmove, astronomske. Tjesteninu nije moguće pojesti za manje od 15 Eura, a mesni obroci koštaju više od 30 Eura. Pritom se služe većinom "japanske" porcije, od kojih se prosječni mesožder sa naših prostora nikako ne može najesti. Specifični japanski restorani i sushi barovi također drže visoke cijene, tako da je gotovo nemoguće odraditi pristojniju večeru udvoje za manje od 100 Eura.
Međutim, postoje mjesta na kojima je hrana ipak jeftinija. U prvom redu to su family restorani poput "Johnatan's" i "Friday's" gdje je hrana vrlo solidna i cjenovno prihvatljiva. Primjerice, pileći meni (piletina, pomfrit i umak) dođe oko 10 Eura, dok bifteci sa prilogom koštaju oko 25 Eura. To je super jeftino kada cijenu usporedite sa prevladavajućim cijenama, ali još uvijek gotovo dvostruko skuplje od naših cijena.

Troškovi prijevoza također nisu mali. Možete se ponašati kao tipični turisti i taxirati se unaokolo, ali taj ćete luksuz platiti poprilično. Moji su prijatelji 40-minutnu vožnju sa jedne destinacije u Tokiju na drugu platili oko 200 Eura. Financijski prihvatljivi je definitivno tokijski metro, a po meni je i zanimljiviji jer nemate svaki dan prilike vozati se složenom mrežom podzemne željeznice. Cijena karte ovisi o destinaciji, ali recimo da jedna stanica vožnje otrpilike košta oko 1 Euro. Primjerice, ja sam platio oko 800 jena (malo manje od 7 Eura) istu vožnju koju su moji frendovi platiti 200 Eura spomenutom taksiju. Dakle, snalažljivost i pomalo avanturistički duh bitno će vam srezati troškove u Japanu.
Kad smo već kod metroa, moram reći da se na prvu loptu i nije baš lako snaći. Prvo mi je trebalo malo vremena da skužim kako se kupuje karta jer su svi aparati na japanskom. Istina, brojeve je lako skužiti, no problem mogu biti nazivi stanica koji su nekada napisani samo na japanskom. Isto tako možete imati problema ako ste izašli na nekoj drugoj stanici, a ne na onoj za koju ste kupili kartu. Tada morate poništiti svoju kartu u psoebnom aparatu koji vam izdaje drugu kartu sa kojom napuštate metro, ali često trebate nešto nadoplatiti. Naravno, aparat priča samo japanski, tako da je ponekad potrebna pomoć slučajnog Japanca.

Ukoliko pak idete u shopping, nećete se previše nakupovati. Odjeća je relativno skupa, a muškarci će osim toga naići na još jedan problem. Najveće japanske veličine nisu ni izbliza prihvatljive za malo snažnije muškarce, tako da se čak i iznenadim ako uspijem pronaći neku majicu odgovarajuće veličine. Ono što se isplati u Japanu kupiti jesu elektronički gadgeti i oprema za kompjutere. Primjerice, kupio sam memorijski USB stick od 256 MB za 40% nižu cijenu od one koja je aktualna u HGspotu. Cijene monitora su gotovo smiješne u odnosu na naše tržište, upravo iz razloga što je japansko tržište zasićeno nizom proizvođača. Fenomenalni NEC-ov 21" TFT ekran sa raznoraznim đinđiminđama koštao je ispod 800 Eura, dok su bični 17" monitori sa katodnim cijevima ultra jeftini, čak i ispod 100 Eura.

U biti, kad sve zbrojite i oduzmete, Japan je vrlo skup, a posebno je skup za onoga tko tamo ide prvi put. Eto, ispada da ste pomalo sretni, jer vam Trapula stoji na raspolaganju za sva pitanja glede Japana. Voljan sam svakome pomoći glede smještaja i općenitog snalaženja, pa me slobodno kontaktirajte ako budete imali kakvih pitanja.
- 11:05 - Komentari (27) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se