sunlight
29.01.2008., utorak
Poželjeh jutros...
 Jutros, dok ispraćah neke svoje snove šašave, još snenih sklopljenih očiju svjetlost žutog mjeseca probijajući se kroz rasplakana prozorska stakla, tiho me povede mislima ka tebi... Samo se promeškoljih, okrenuh na drugu stranu postelje, a tijelom kao da mi se razli neka zapjenušana čarobna rijeka osjećaja, prepuna divljih brzaca... U trenutku tom samo poželjeh da si pored mene... Poželjeh da se pripijem uz tebe, da se stopim s tijelom tvojim, toplim i nježnim kao svila... Poželjeh da rukama svojim napravim vijenac strasnog zagrljaja oko tvoga struka, da te odlučno, a opet tako nježno privučem k sebi, da osjetim kako dišeš, da upijem se u otkucaje tvog nemirnog srca... Na trentak samo da u šutnju se pretvorim, da disanje svoje zaustavim, sklopim oči, a misli prepustim tebi da vodiš ih samo tvojim vrludavim stazama strasti... Poželjeh da u dah tvoj se upijem, sa usana tvojih, od meda izvajanih, poljupcima nježnim vatrenu strast da popijem... Poželjeh sve prkosne iskre želja naših nemirnih u plamen strasnog zagrljaja razuzdano da razbuktam... Sa leđa da zbacim sve okove hladnih pogleda, zaboravim na vrijeme, ukradem ove naše divlje trentke za nas samo... Poželjeh tijelima našim uzavrelim da zanjišem postelju ovu protkanu snovima i željama najtoplijim... Da ponese nas na valovima strasnih zaveslaja, do visina zvijezda gdje carstvo je samo naših vječnih uzdisaja čežnje... Sve to cijelim svojim bićem ja najjače poželjeh... Osjetih te tako blizu, iako daljina te od mene tako neumoljivo skriva, tvoj lik u dugu zavodljivih boja prkosno pretvara, mameći me izazovno da korake svojih želja nikada sa sjaja očiju tvojih ja ne skrenem... I neka se skrivaš od pogleda moga, ja te srcem uvijek gledam srcem željnim srca tvoga... I neka izmičeš mi kao snena duga, svakim mojim korakom postaješ mi bliža, svakom mišlju mojom postaješ mi draža... |
17.01.2008., četvrtak
Eh, da su oni znali...
 Eh, da znali su oni to što za vječnost uklesano je dubokim slovima nezaborava u kamen mudrosti svakog života... Da znali su samo za što je vrijedno roditi se... Da su samo htjeli vidjeti za što vrijedno je život živjeti i pronaći mrvicu sopstvene sreće u beskraju zvjezdanog neba, u bljesku vremena tek otetom od vječnosti... Da su samo tek mogli imati hrabrosti malo više, misliti misli sopstvene i slušati svoje rođeno srce... Vijekovi su prolazili, generacije se smjenjivale, sigurnost svoju su tražili na poznatim stazama osrednjosti... I samo govorili su budi poslušan, budi dobar... Ne slušaj glas svog srca, ono je nevidljivo, gotovo nestvarno, skoro da i ne postoji... Okani se ludosti smjelih, priguši purpurne svjetlosti pjesama duše tvoje... Radu i stvaranju svakog dobra usmjeri tokove energije svoje, Pitomost svakog tvog koraka lik tvoj nek' zauvijek krasi... Ipak, nešto je divlje u genima čarobnom rukom upisano... Nešto, što kao da još od sjemena divljeg kestena u prkosno stablo smjelo izraste, baš u inat sputanim željama svim pitomostima pitomih kestena... Marljivo skupljajući bogatstvo sokova Zemlje, smjelo pružajući grane visinama Sunca, od želja nesputanih i čežnji oslobođenih, taj divlji kesten uvijek u jesen života iz čahura svojih bodljikavih široko raspe ponosno crvene i radosno sjajne plodove zahvalnosti što izbor je njegov slobodu i ljubav da sada živi... |
07.01.2008., ponedjeljak
Uvijek si tu...
 Osluškujući odjeke sopstvenih koraka ponoćnom tišinom što se razlijeva, prateći treperave odbljeske plamena baklje u mojoj ruci, koračam hodnicima sopstvene sudbine tragajući za srebrnim prahom sjećanja do jednog mog sna što srce mi ispuni najtoplijim dahom... Još uvijek pamtim to vrijeme kada od dječaka ja postajah odraslim... Još uvijek pamtim taj osjećaj da dotaknut ću visine zvijezda ako toplina mog srca ne ostane samo moja, ako iskrenost moje duše ne ostane skrivena u meni... A mnoge su godine netragom nestale za kojih sam ostao skriven od svih... Mnoge su riječi prazninom zvučale i istoga trena vjetrom otišle... Ja strpljivo čula sam oštrio svoja posebnim darom da sebe i snove svoje prepoznam u riječima srca tvoga... Da li sam tu, ili tko zna gdje... Da li me čekaš, ili si otišla negdje... Zar je to važno sada više... Ja nosim mekoću tvog duha u sebi, nosim toplinu tvog srca u mome... Sanjam budan onaj svoj dječački san, živim sa njim, a vidim tebe u njemu, u srcu te nosim i čuvam baš svaki dan... |
