MALI SUNCOKRET
01.05.2014., četvrtak
SRETAN PRAZNIK RADANe znam kako vi, ali ja baš i nisam uranila. Čemu. Pijem jutros pokasno kavu, radujem se Suncu nakon kiše i novoj boji procvale perunike, i slučajno primijetim da je susjed zadužen za praznički ugođaj opet zaboravio podići zastavu. Kratko to i sneno prokomentiram, a moj sugovornik koji također voli mučat jutrom, veli tiho: „Desi se to njemu 2-3 puta godišnje.“ Kad eto ti iznenađenja: prvo se začu pjesma, a onda zavijori zastava u jednoj od šest kočija. Uz berdaša, harmonikaša, tamburaše, pjevače, pojaviše se i jahači, mali i veliki. I ne zna se koji je konj ljepši i sjajniji, čije kočije okićenije, a od tri ponija koji je slađi. I prizor mi razveseli dan, i zaboravih na jučerašnju ljutnju što nema janjetine u meni dostupnim trgovačkim lancima, niti mjesta u okolici gdje bih se možda danas počastila istom. Još kad mi moj odjednom razgovorljiviji i raspoloženiji drug-an reče kako poniji žive i do pedeset godina, baš koliko i moje sjećanje na pjesmu naših seoskih slavljenika, raznježena mu rekoh: Volim ovaj tvoj zavičaj! I pridružih se pjesmi: A onda on meni: P.S. A sigurnosno pitanje kao da me tematski prati: Kako nazivamo mlado od ovce? |
Hvala Đorđe! 
