Splićanistika - dnevnik povratničke tuge

I taaako, još jedna godina curi i nisam se stiga okrenit, a ono već je blagdansko doba. Ili doba kad me, kao i svake godine u ovo doba, pritisnu adventski rokovi za božićni broj jebeno najboljeg bloga u blogosferi – „ST-ćanistike“. I baš zbog pogleda unatrag na prebogatu literarnu ostavštinu „ST-ćanistike“, odlučio sam se za još jedan pogled, ali pogled prema korijenima i misiji ovog bloga. Za one koje algoritam slučajno naplavi na ove stranice, s desne strane u gornjem info-boxu nalazi se jedan glupasti tekst naslovljen „Zašto mi se gricka karota?“. A na kraju tog glupastog teksta stoji jedna rečenica za koju mi je trebalo skoro 18 godina (ili čitava punoljetnost u autorskim godinama) da je shvatim iako ne znam zašto sam je tada napisao tako kako sam je napisao. Ta rečenica se zatvara „problematikom tipla na udici“ kao središnjom okosnicom „ST-ćanistike“. Kako 18 godina plus znači manje neuralne plastičnosti, ali više karakterne rigidnosti, problematiku tipla na udici sada sagledavam rigidno – tipal kao ženski princip sužavanja rupe na strogo prihvatljive dimenzije, a udicu kao muški princip sa špicastim vrhom koji uvaljuje probadajuću bol na prvi zalogaj naizgled laganog obroka i vuče van zone komfora. Zbog potonjeg, ribe se jedino mogu osvećivati „pasivno-agresivno“ i to dračom u grlu, koja se ispere bevandom ili smrvi bilim kruvom. Preko bevande. Dakle, jedva vrijedno spomena. Ali da ne skrećem s teme, i tipal i udica predstavljaju dva principa istog elementa – kačenja. A tipal na udici je situacija u kojoj elementi kačenja završe u glupom i trajnom klinču. Otprilike onakvom u kakvom se već godinama nalazim s redakcijom „ST-ćanistike“ zbog čega, kad se spremam na posjetu, moram uključit obe hemisfere mozga – i intelektualnu i senzibilno-umjetničku jer nisam siguran kojom od te dvi hemisfere ću bolje otkačit onaj ludež koji je trajno nastanjen u redakciji...

U redakciji su me primili uljudno, što je bilo sumnjivo. Čak su me ponudili pivicom i grickalicama, što je bilo još sumnjivije. Ali dio njih mi se samo kurtoazno osmjehnuo bez daljnjeg obadavanja dok su stavljali božićne ukrase i klapali klamericama što je, na sreću, raspršilo svaku sumnju. Jer to je znak da pripremaju teren za još jednu dementnu raspravu do dugo u noć kakve sam dokumentirao u više brojeva „ST-ćanistike“. To su rasprave koje uvik završe tučom i podjelom u nove frakcije do idućeg broja. Ranije ove godine su išli na kolektivni izlet u Rim na poziv jedne udruge Hrvata u Rimu koja se zove „Hrvatsko-talijanski mozaik“, ali nisu smatrali da me o tome tada obavijestiti. Ne znam koju su priču prodali onima iz „Hrvatsko-talijanskog mozaika“, ali navodno su ostavili vrlo pozitivan dojam. Pa su mi rekli da im Rim uopće nije jasan. Pitao sam zašto, a oni su mi odgovorili da je to zato što nisu naletili na nijedan starorimski spomenik na kojem je natpis uklesan Times New Roman fontom u kurzivu. Ja sam im rekao da bi to možda moglo biti zato što je kurziv izmišljen tek u Veneciji kojih iljadu i kusur godina od raspada Carstva i to zato što štedi prostor pa je lakše tiskati džepna izdanja knjiga. S druge strane, klesat u kurzivu je zajebano pa ako i štedi prostor na kamenu, onda duplo tare karpalni tunel onoga ko kleše. Oni su mi rekli da ne serem i da se ne slažu s povijesnom činjenicom. Pitao sam kako to da se ne slažu s povijesnom činjenicom koja je povijesna činjenica baš zato što je dobro dokumentirana. Oni su mi rekli da na to imaju pravo i da su u Starom Rimu imali većinu u Senatu, ili apsolutnu vlast ko neki od rimskih careva, da bi naredili da se svi natpisi preklešu u kurzivu pa ko mu jebe mater. Jer da šta, većina starih Rimljana su bili seljaci koji su ili gutali nastavke za futur prvi, ili nisu znali kako se koristi ablativ. Osim toga, ovo je manje stvar ekonomičnosti, a više rebrendiranja – nešto slično ka toranj u Pisi koji je sam po sebi „I“ u kurzivu. Na moju primjedbu da bi možda i „ST-ćanistiku“ onda trebalo objavljivati u kurzivu ako nam je do brzog rebrendiranja, rekli su mi da ne žele raspravu spuštati na moju razinu i da je u redakciji odavno uvedena nulta tolerancija na Gerino pasivno-agresivno ponašanje. Tu sam tražio da mi pojasne dvi stvari. Prvo, zašto su odustali od netolerancije i uveli nultu toleranciju na moje pasivno-agresivno ponašanje. A drugo, da mi konkretno kažu šta je to pasivno-agresivno ponašanje jer ja to ne razumim – ili si pasivan, ili agresivan, spajat to dvoje mi ne izgleda spojivo. Na ovom mjestu moram priznati da me ponekad iznenade koliko su dobro informirani o potpuno nebitnim stvarima. Ono prvo su mi objasnili vrlo tolerantnim tonom da smatraju da je netolerancija divljački konstrukt jer je po dometu opća, dok nulta tolerancija dolazi s matematički definiranim pragom. A što se tiče onog drugog, da je njima dobro poznato da je pojam pasivne agresije prvi koristio američki psihijatar Carl Menninger (ali ne MenninGERO) nakon Drugog svjetskog rata za vojnike koji se nisu otvoreno bunili, nego su neposluh iskazivali otezanjem u izvršenju naredbi, „nespretnošću“ ili tihom sabotažom, o čemu je pisao i James Heller u „Kvaki 22“. Na moje protupitanje da ako je to tako, doživljavaju li onda moj otpor njihovim suludim idejama ne kao ljudski čin, nego kao psihijatrijsku kategoriju, odbrusili su mi da ne padaju na te glupe moše di u biti igram na njihov ADHD iako je moj ADHD dobro dokumentiran. Tražio sam da mi pojasne odakle im to da imam ADHD. Pa su mi rekli da ako ADHD znači nemogućnost zadržavanja koncentracije na iole zahtjevnu i dugotrajnu aktivnost, odnosno hiperfokus na ono što je samo meni stimulativno, emocionalno nabijeno, nagrađujuće i kratkoročno dopaminsko, onda su tekstovi na „ST-ćanistici“ (i sadržajem i učestalošću objave) najbolja potvrda toga. Morao sam odgovoriti da ne bi bilo demokratski zabraniti mi da vodim unutarnji dijalog s više likova u glavi, i da za razliku od nacionalnih medija (od HRT-a preko N1 do debelog iz Bujice) koji npr. lavinom priloga i intervjua s analitičarima upozoravaju na ekstremizam, na ugroženost domoljublja i apokaliptičnim projekcijama najavljuju Thompsonove koncerte, „ST-ćanistika“ barem ne daje ruke dresuri, dilanju i rehabilitaciji ADHD-a na kolektivnoj razini. Pogledali su me snishodljivo i uz hermetični smješak rekli da ne moram kriviti sebe što box za komentare jedino pune autokomentari. I to nemušto napisani. Ali da je u redu ako mislim da nije do mene, nego do neurotransmitera. Nakon svake rasprave s njima moram u izolaciju uz gregorijanske korale...

Taman kad sam mislio još nešto reći da zaokružim njihovu besprijekornu logiku, jedan od onih koji su stavljali ukrase i klapali klamericama mi je gurnuo pod nos dopis njemačke desničarske glazbene kuće „ROCK Nazi GmbH“ za koju bi „Splićanistika“ trebala odradit faturetu. Naime, na otvaranju splitskog adventa, direktor „ROCK Nazi GmbH“ (koji je bio na siti brejku u ST-u) nas je čuo kako masakriramo „Rock galamu“ od Nene Belana i Đavola na pseudonjemačkom pa je naručio od nas kompletni prepjev „Kreativnog nereda“ Dina Dvornika na pravi njemački. Mi smo rekli da može jer smo bili pijani, a Švabo ka Švabo, je sve to shvatio ozbiljno i poslao službeni dopis s narudžbenicom. Navodno je slušajući refren u kojem ponavljamo „Emil und Ahni“ osjetio neodoljivu fuziju urbanog nerva i nacionalnog naboja i taj osjećaj, s osebujnim mediteranskim štihom koji resi „ST-ćanistiku“, poželio je prenijeti njemačkoj publici. I to osobito potomcima njemačkih podmorničara. Jer u našoj obradi „Rock galama“ je prepjevana kao „Rock Alarm“ nakon kojeg neminovno ide zaranjanje u kriglu. Međutim, o tom potom jer pred nama su blagdani i svečarska atmosfera. Osim toga, što zbog lokalnih aktualnosti, što zbog ADHD-a od kojeg stvarno patimo, hiperfokus skrećemo na nešto što nam je trenutno stimulativno, emocionalno nabijeno i kratkoročno diže dopamin – kako je najavljen novi Thompsonov koncert na Gripama u prvi misec, i kako su Božićni blagdani ipak vrijeme mira i dobrih vibri, želimo pokazati da je Thompson (čak i od svoje publike) u biti pogrešno shvaćen. Jer u podlozi njegova opusa od monumentalnih sudbina, štektanja zbrojevki, kamene težine i ratničkog tona, zapravo je potisnuta čežnja za stiskavcem na plesnom podiju, dvo-taktom Vespe, životnom lakoćom i svetosti spize. I zato smo, kao dar svima koji se spremaju na koncert, pripremili prepjev „Gena kamenih“ u Italo disco (nije bez razloga u kurzivu) verziji. Pa kaže...

Loša bila četr'es' peta ------------------- Tuo sorriso – il coperto
Rasula nas preko svijeta --------------- Mio sguardo – t'ho offerto
A sad nova loza raste ------------------- Bocca ride Parmigiano
Vratile se kući laste ---------------------- Cuore chiama Gran' Padano
Plave krvi, bijelog lica ------------------- Mi avvolgi – Bolognese
Rađaju se nova dica --------------------- Con il sugo – forte prese
Na kamenu ka' na svili ------------------ Come crema di Cannoli
Di oduvik mi smo bili -------------------- Serviti gia – siamo soli
Gdje god da te život nosi -------------- Baccio corto – piů d’espresso
Uvik moraš znati ko si, heeej! -------- Tra e li… l’amor’ adesso, siii!

Geni, geni kameni ----------------------- Geni, geni - tuoi i miei
Vatra gori u meni ------------------------ Manca due - lui e lei
Geni, geni kameni ---------------------- Geni, geni - dove sei
Takvi smo mi rođeni -------------------- Cuore batti - io vorrei

Uzmi ili ostavi ---------------------------- Tutto qui – o scapperei

Ako bi „Martin u Zagreb – Martin iz Zagreba“ u srpskoj verziji bilo „BRE u Stobreč – BRE iz Stobreča“, onda je vrime za svima najdraži dio, a to je tradicionalno topla božićna čestitka „ST-ćanistike“ prezrenima i onima koji su zakinuti u razvoju na najmaštovitije načine. Dakle, svima onima koji pate od ADHD-a i izlječenje vide u pasivnoj agresiji na dugi rok, šačici koja zna da Kolmogorov-Smirnov nema veze s votkom nego s testiranjem normalnosti, još manjoj šačici koja misli da je prvi korak čovjeka na Mjesecu bio mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječuljka, Dijani Čuljak, ekipi u Ćacilendu koja sprema vatromet za ekipu oko Ćacilenda, izvoznicima koji su na udaru Trumpovih carina i uvoznicima koji su na udaru dogovora s Trumpom oko carina, Maduru i upravi Durexa, onoj ženskoj šta je umisto Dene jedanput vodila kviz u „Vrimena“ i završila s „Marko Livaja i laku noć!“, seljačinama iz Lazia, skretničarima iz Perkovića koji neće vidit Thompsona na Gripama, artritičnima, reumatičnima i kritičnima na JIL-u, Bahreincima, Nepalcima u domovini, ali bez remitende, debilima u likri koji nabijaju FTP, meni jer mislim da ludim i naravno, vama, dragi i cijenjeni čitatelji, GERO i cila ludež iz redakcije „ST-ćanistike“ žele sretan Božić i ako ništa, onda bar malo zdrave i dobro fokusirane agresije u 2026oj! Ta-ta-ra-ra-raaaaaaa...

Samo ću kratko jer je važno da stoji pravi datum objave pa ću se naknadno pozabaviti poliranjem teksta, no... Na današnji dan navršava se treća godina od početka ruske invazije na Ukrajinu prikladno nazvane "Posebna vojna operacija". Prema planerima iz Putinovog najužeg kruga, "Posebna vojna operacija" trebala je trajati otprilike 365 puta kraće od onoga koliko trenutno traje. Ali eto, ulazimo u četvrtu godinu zbog pinku pogrešnih procjena o snazi ruske vojske, ljubavi Ukrajinaca prema ruskoj braći (koja dolaze iz Rusije) i zainteresiranosti kolektivnog Zapada da pusti Ruse na miru barem kad je u pitanju ruska sfera interesa. U ove tri godine smo se naslušali zveckanja nuklearnim doktrinama, besmislenih apologeza Putinu od idiota koji pokušavaju opravdati jednu od uvjerljivo najretardiranijih odluka u suvremenoj povijesti jer smo nekako mislili da smo se oko teritorijalnih granica dogovorili krajem 2. svjetskog rata i to još utvrdili raspadom Istočnog bloka. Ali ipak ne, jer u Rusiji ima dovoljno mladih magaraca koji svoje glave, ruke i noge daju na raspolaganje starim magarcima za rješavanje osobnih fikseva metodama prema standardima 17. stoljeća. A na Zapadu dovoljno pičkica koje kažu kako to sve nije u redu, a onda bacaju felšane o deeskalaciji, pregovorima i slično. Ali istovremeno svjedočimo kako se i jedan Putinu nalik magarac iz Srbije već nekoliko mjeseci koprca u fazi poricanja iako je već izgubio vlast jer je mislio da u moru zakona koje ne jebe dva posto, isto tako može zajebat i Newtonov zakon gravitacije. Tako da karma ipak radi. Sa zemljopisnim otklonom, ali ipak radi. I dobro je da radi.

Dok biologija ne odradi svoje...

Svake godine za Badnjak oden do BIPE kupit godišnju zalihu Curaprox četkica. I sad, to nije bilo ove godine, nego prošle kad sam isto bija u BIPE i dok mi je žena na kasi naplaćivala, skužija sam onu prozirnu škrabicu punu kovanica s naljom „Za pomoć mladim nogometnim nadama“. I kad mi je ruka refleksno krenila ubacit onih par bakrenih od 5 centi, zaustavija sam se. Jer samo malo, zašto bismo donirali mladim nogometnim nadama? Al se sve ionako ne vrti oko njih? A šta je s malim štreberima? Zašto njih niko ne oglašava i ne šljivi dva posto? Zašto nikoga u ovoj divljačkoj zemlji nije briga za tako osjetljivu i ljubopitljivu populaciju? Srećom, nas u redakciji „ST-ćanistike“ je itekako briga. Nije sad da ćemo im donirat lovu. Ne. Ali pošto je Božić doba darivanja, mi smo se odlučili malim štreberima pokloniti jednu priču, i to priču u njihovom stilu. Priču s bajkovitim elementima i zapletom kakav se viđa samo u basnama, ali istovremeno i priču za koju je potrebno konkretno predznanje. I to baš štrebersko predznanje koje se stvara nikako drugačije nego neboravkom na ulici, grijanjem stolice, gutanjem knjiga i genetski ugrađenom ljubavlju prema apstraktnim konceptima...

...ali za to se moramo vratiti u drevno doba geometrije kad su svi mnogokuti osim trokuta bili pravilni i imali stranice dimenzija 1. Dakle, krug radijusa 1 se veselo kotrljao svijetom. Nasmijan i pričljiv zbog lakoće kretanja, gdjegod se pojavio pokušavao je širiti dobre vibre i hrabriti ostale geometrijske likove koji su planirali emancipaciju ili zaokret od 360o u svojim životima. Ono čega nije bio svjestan, što zbog lakoće kretanja, što zbog dobrodušne naravi, je da je općenito dizao mast mnogokutima, a pogotovo kvadratu koji je od svih mnogokuta bio najozbiljniji i granično nadrkan jer je smatrao da nitko dovoljno ne cijeni njegovo šefovanje u katastru. Ovdje treba napomenuti da su se svi mnogokuti na prijelazu iz adolescencije u punoljetnost trebali upisati u katastar kako bi službeno ostvarili status geometrijskog lika s kojim ide pravo na zadržavanje svih kuteva i sudjelovanje u ostavinskim raspravama ili malverzaijama oko građevinskog zemljišta. Krugu, koji je potiho patio od identitetske krize, je samo bilo važno da bude priznat kao geometrijski lik i nastavi se veselo kotrljati svijetom dok ne upozna srodni krug s kojim će se preklopiti u štosni Vennov dijagram. To jutro kad je došao u katastar, kvadrat ga je dočekao nadrkaniji nego inače, ali je složio kiseli smješak i uručio mu formular za prijavu. Krug je ispunio formular najbolje što je mogao i predao ga kvadratu. Kvadrat je pregledao formular u obliku pravokutnika i, ovaj put s posprdnim smješkom, rekao krugu: „Aj, aj... To što si pod kućicu za dijagonalu stavio „N/A“, preko toga mogu preći. Ali da je kućica za površinu u kvadratima prazna, to se ne prašta!“ Krug se branio da jednostavno ne zna kolika mu je površina u kvadratima, da mu nitko nikad nije objasnio kako ju izračunati, ali da mu se izađe u susret jer bi površina kvadrata dijagonale 2 odokativno umanjena možda mogla poslužiti. Kvadrat je popizdio: „Ma koji kurčevi kvadrat dijagonale 2?!? Ne spominji mi tog idiota! Nema podatka za površinu – nema upisa u katastar i potvrde statusa geometrijskog lika! Imaš pravo još samo na jednu prijavu! Ne bude li tada uredno upisana površina, moš zaboravit kotrljanje jer ću poslat pravokutnike da te prekinu i razvuku u najobičniju ravnu crtu, jel jasno?! I di ti je opseg? Jebemumater ako ću ikad dozvolit da se u katastar upiše čestica oblika kruga!!!“ Potresen i u suzama koje su tekle radijusom prema središtu, krug se otkotrljao iz katastra. Na ovom mjestu treba napomenuti da površinu kruga ni kvadrat zapravo nije znao izračunati tako da bi vjerojatno popušio i aproksimirani iznos ukoliko bi aproksimacija bila uvjerljivo izvedena. Međutim, krug je bio pošten i njegova savjest mu nikad ne bi dopustila da vara jer je bio svjestan da bi kazna, ukoliko se varka otkrije, bila puno gora od razvlačenja u običnu ravnu crtu. Usljedili su tegobni dani autoanalize i vrćenja u krug sa savjesti zbog iste dileme – aproksimirati površinu ili ne? Kako rješenje nije nazirao, a postajao je dobrano iscrpljen unutarnjom borbom, krug se iz čistog očaja na kraju ipak odlučio za aproksimaciju površine. Kad se koliko-toliko smirio, otkotrljao se do peterokuta, objasnio mu situaciju i predložio da se opiše oko njega. Peterokut mu je rekao da odjebe u tri skoka i da ga ne uvlači u ta sranja jer ga kvadrat ionako gleda prijeko zbog neparnog broja stranica. Krug je potom otišao šesterokutu sa istom zamolbom, ali ni ovaj nije bio voljan pomoći. Dapače, zaprijetio mu je da će zvat svoju ekipu da ga razvuku u elipsoid pa se onda može jebat s dva radijusa od kojih nijedan neće biti jednak 1. Ni sedmerokut, ni osmerokut, ni deveterokut, nisu bili voljni pomoći, a deseterokut ga je čak izmlatio prvom tangentom koja mu je bila pri ruci. Duboko, duboko ojađen nekolegijalnošću, krug je izgubio volju da isto pita i druge mnogokute s progresivno većim brojem stranica. Danima se besciljno kotrljao po vrletima Epira kad je sasvim slučajno susreo paralelograma. Na ovom mjestu treba reći da je paralelogram imao određene simpatije prema krugu jer je i sam bio prezren od kvadrata. Razlog tomu je taj što je u adolescenciji paralelogram bio kvadrat dijagonale 1, ali istovremeno i anarhist po uvjerenju koji je iznerviran krutošću kvadrata, provalio u katastar i u dionizijskom zanosu vodootpornim flomasterom povlačio dijagonale preko registriranih čestica. Tako su ga vjerojatno i uhvatili jer je zbog dionizijskog zanosa izgubio pojam o vremenu i prostoru. Međutim, kad su ga krenuli rastezati, uspio se otrgnuti i pobjeći, ali rastezanje je za posljedicu ostavilo dva oštra i dva tupa kuta s jednom dužom dijagonalom i jednom kraćom dijagonalom koja je zadržala izvornu dimenziju 1. Krug je znao za tu priču pa se, nakon što mu je paralelogram ponudio čašu vinčine, ipak otvorio (ne doslovno nego figurativno) i izjadao paralelogramu. Paralelogram ga je slušao, a kad je demejana presušila, rekao mu je ovako: „Čuj me dobro jer možda znam tko bi ti mogao pomoći – spusti se do obale i pronađi pravokutne trokute. Vidjet ćeš, ima ih svakakvih dimenzija, ali svi su trigonometrijski fundamentalisti i skroz nabrijani na jedrenje.“ Krug se taman spremao krenuti kad mu je paralelogram doviknuo: „Dođi im sa zaokruženom pričom, samo pazi, možda ti se neće svidjeti to što na kraju naprave.“ I tako, krug se otkotrljao niz padinu do obale i nije prošlo dugo dok je ugledao prve pravokutne trokute kako živahno jedre po valovitom moru. Na ovom mjestu treba reći da su pravokutni trokuti bili veliki štovatelji boga vjetra Eola koji to u početku nije ni planirao biti. Legenda kaže da je Eol, koji je bio malo punačkiji, jedno jutro zakasnio na sastanak sa Zeusom i ostalim bogovima pa kako je trebalo izvuć dosta dugu skalinadu za na vrh Olimpa, banuo je u prostoriju zapuvan. Kako je Zeus bio uvredljiv (a po tom pitanju nisu zaostajali ni drugi bogovi), Eolu je odredio da će biti bog vjetra jer vjetar puše. Eolu je to teško palo jer se nadao da će biti bog nizbrdica, a osim toga imao je i velikih problema sa sinusima. Kad su pravokutni trokuti za to saznali, skupili su se i složili vodicu od cosinusa koju su posvetili Eolu. Razdragan, Eol im je dao dvije nagrade – jedna je bila tanges, a druga cotanges koje su pravokutni trokuti masu koristili u sezoni i post-sezoni jer osim jedrenja, voljeli su se i sunčati. I iako su ih mnogokuti otpisivali kao trigonometrijske fundamentaliste, pravokutni trokuti su žestoko branili trigonometrijske funkcije jer su se preko njih zapravo emancipirali od ostalih geometrijskih likova. Kad su vidjeli krug kako im maše s obale, brzo su dojedrili do njega i saslušali njegovu priču. Voljni pomoći, ovako su rekli krugu: „Ne brini, kruže! Nama je pun kurac kvadrata i njegovog katastra. On nas gleda kao nižu vrstu samo zato što nam je zbroj kuteva 180o. Osim toga, kvadrata smo upozorili da nam ostavi vjetar i more, a sad se na triremama već pojavljuju četverokutna jedra. Mi mislimo da svatko tko se ne rasteže između točke A i B u prostoru, ili ne luta ravninom bez ikakvog cilja kao obični pravac, ima pravo zvati se geometrijskim likom. Nismo zaboravili kako su prvi među nama došli od tebe kad su se upisivali iznad tvoga dijametra i zato ćemo ti pomoći da aproksimiraš svoju površinu bez da kvadrat primijeti!“ Pravokutni trokuti su odmah uvidjeli kako mogu riješiti problem. Pod općom anestezijom su u krug upisali devedesetšesterokut koji se sastojao od točno 192 pravokutna trokuta od kojih svaki s hipotenuzom dimenzije 1. Do dimenzija kateta, od kojih je manja bila komično kratka, došli su pomoću trigonometrijskih funkcija. Površinu takvog mnogokuta nije bilo problem izračunati jer se dobivala zbrojem površina 192 pravokutna trokuta koji su u njega bili ugrađeni. Ta površina je ujedno bila i najbolja aproksimacija površine kruga. Kad se krug probudio iz opće anestezije i vidio što su pravokutni trokuti napravili, nije mogao vjerovati. Pitao je zašto odjednom ima toliko žbica po sebi i što to sve skupa znači. Međutim, pravokutni trokuti su bili odlučni. Predali su mu kuvertu i rekli: „Nisu to žbice, nego naša pravokutna braća. Ovo pismo ćeš predati kvadratu. U njemu stoji tvoja površina, a i još nešto za što nismo sigurni da će mu se svidjeti. Zato je bolje da se na katastru pojaviš u društvu.“ Tad su se pozdravili s krugom i otišli jedriti jer im je Eol najavio promjenu raspoloženja u orkanski maestral. I tako, krug se sa upisanim devedesetšesterokutom zaputio do katastra i predao pismo kvadratu. Kad je kvadrat pročitao pismo, odmah je pozelenio i zarežao: "Znači površina je 3,141592653589... Dobro, koja je ovo pizdarija?" Krug je napomenuo da se površina može jednostavno zapisati i kao Pi ili u vidu formule Er na kvadrat Pi gdje je Er = 1, ali da bi, u znak zahvalnosti pravokutnim trokutima i devedesetšesterokutu, bilo u redu zaokružiti broj na 192 decimale. Kvadrat je još više pozelenio i jače zarežao: „Ovo je maslo onih trigonometrijskih sektaša. Er na kvadrat Pi?!? Er na KVADRAT Pi?!? Mene u ovo petljate?! Ali dobro, neka im bude! Neka bude i tebi, kruže, i ovom čudnovatom kljunašu s kojim si se pojavio! Registrirat ću vas oboje, guštajte u novostečenom statusu geometrijskih likova.“ Krug se u ime svoje i u ime devedesetšesterokuta ipak krenuo zahvaljivati kvadratu, ali ovaj mu je odbrusio: „Ne budi Pi-zda i nemoj mi titrat dijagonale s tim sladunjavostima. Dobio si što si tražio, evo dat ću ti čak i česticu, prvu u povijesti kružnu česticu. Ali koja nikad, ama baš nikad neće biti 1 kroz 1 jer ti iza decimalnog zareza idu suvlasnički udjeli. I to od ova 192 pravokutna debila. Pa se probaj dogovarat s njima!“ Krug nije najbolje razumio što mu kvadrat govori jer je više bio karakter koji gleda samo od danas do sutra i za sutra mu nikakva izgradnja na čestici nije bila u planu. Samo je kimnuo i sinkrono s devedesetšesterokutom se otkotrljao iz katastra. Što se nakon toga događalo između kruga i devedesetšesterokuta manje je poznato. Navodno su dosta vremena provodili razgovarajući o raznim stvarima i kvantificirali preklapanja u ukusima štosnim Vennovim dijagramima. Ali nakon nekog vremena krug je odlučio da bi bilo najbolje da svatko krene svojim putem jer je devedesetšesterokut zapao u tešku identitetsku krizu. Iako matematički i geometrijski običan mnogokut, vizualno je djelovao kao krug sa žbicama, doživljavao je razne neugodnosti od ostalih mnogokuta pa je često lamentirao bi li bilo bolje da se deklarira kao ne-binarni cis-poligonalac ili fluidni transcirkumferenac s Ludolfovim sindromom. U svakom slučaju, krugu je dopizdilo skretanje tema svakog razgovora na identitetska pitanja i zato se jedno jutro bešumno otkotrljao svojim putem. Shrvan zbog toga što ga je krug izbacio iz svog kruga, devedesetšesterokut se zakleo na kretanje u vječnom rikvercu ispuštajući čeznutljivo sa Dopplerovim efektom: „pi..pi..pi..pi..pi..pi..pi..pi..pi..pi....“

I taaako... Nakon ove neobične priče s elementima geometrijskog zapleta, došli smo i do glavnog mjesta. Mjesta s kojega se tradicionalno upućuju čestitke za Božić i Novu 2025. godinu. Svim ljudima ulavnom loše volje koji zapravo nemaju Božić pa su zbog toga kronično loše volje, a žive u pojasu „from the river to the sea“ (pritom ne mislimo uskogrudno samo na pojas između Jordana i Mediterana, nego isto tako i na pojas između Nila i Atlantika), svim mještanima jednog malog mista na Siciliji čije se ime može prevesti kao „knjiga od dva lista“ koji su u zadnjih godinu dana konzistentno ispadali pizde prema bližnjima, Puljku u Vestibulu, klapašima u CERN-u, štovateljima Poissona i prikama morona, galamdžijama s terace i vlasnicima one pojate u uvali Zace, praprapraprapotomcima najžilavijih ljudi iz pleistocena koji su za razliku od svojih praprapraprapredaka iz pleistocena alergični na kikiriki, ili infišani u reiki, Dot Kom Bubli iz Trogira i naravno, vama dragi čitatelji, Gero i luđaci iz redakcije „ST-ćanistike“ žele sretan Božić i sve najnaj u 2025oj! Piiiiiiiiiii...