utorak, 25.12.2012.

It s a wonderful life....



Citat iz knjige koju mi je moj otac često znao čitati dok sam bila mala, navješćuje priču koja slijedi.

«Ostanjke, u njihovom slabije vidljivom obliku, nazivamo uspomenama.
Spremljenim u hladionik duše i u šalici srca»




Evo samo nekoliko uspomena, koje su mi noćas dolazile u misli i pred oči, dok sam tonula u san, nakon prekrasne večeri koju sam provela sa svojim dragim prijateljima, najprije u svom novom domu (a kasnije na polnočki u našoj seoskoj crkvi), kuhajući po prvi put Badnju večeru za drage ljude u svom novom domu…

Smijeh mojih roditelja dok ja ozbiljnim glasom komentiram raspored kuglica na boru, zadnju badnju noć u našem starom domu i posljednji ples mene i mog oca, suze u očima moje majke, miris sarme koji me budio svako Božićno jutro, dugi zaljubljeni pogledi mojih roditelja dok sjedimo oko obiteljskog stola, otvaranje poklona u rano Božićno jutro i moje stalno zapitkivanje kako je djed Božićnjak opet točno znao što želim, nenadani snijeg koji je pao jedne godine i natjerao moju nonu da ustane u cik zore i sve očisti prije doručka, a onda me nježno probudi i odluči da će mi kruh sa nutellom i čaj servirati u vrtu na snijegu i sjećanje na Božić jedne godine kad je sve pošlo krivo, ali je na kraju sve ispalo dobro,moje čuđenje kako je bor svake godine sve manji i objašnjavanja mog oca da sam zapravo svake godine ja sve veća, prvu lekciju o kuhanju sarmi, koju je za jedan Božić održala moja majka meni i mojoj najboljoj prijateljici koja je stigla iz daleka da sa nama podijeli tu radost i nekoliko omiljenih stihova koje je moj otac tako nježno izgovarao prije jela radostan jer smo tu svi, sretni i zdravi slaveći tako naše zajedništvo i rođenje Isusovo…

Ako mislite da sam ja bila od onih koji nisu znali koliko su sretni, varate se!
Znala sam to jako dobro i zahvaljivala sam dragom Bogu često.
Te dragocjenosti, ostanjci života, postali su moj teret …


Iznenadnom smrću mog oca i preseljenjem moje majke u starački dom, ostala sam sama u kući koju više nisam mogla zvati svojim domom.
Dom čini obitelj, a ne zidovi. To su mi roditelji tako često ponavljali.
Ja sam bez svojih najdražih ostala i ta naša obiteljska kuća postala je meni podsjetnik na sve ono što sam nepovratno izgubila.
Stajala je tako mrtva i nekorisna.
Ništa me ionako više nije vezivalo za nju, osim uspomena koje postaju sve nejasnije i koje sam samo ja držala na životu.
Odavno već nisam bila u njoj, ne vrijedi se vraćati na uzaludne uspomene, boli ta pustoš.
Djetinjstva već odavno nema, nema ni tate, odlaskom mame, šta da čuvam na tom zgarištu duhova?
A i kad odem tamo ni bol više ne osjećam , samo prazninu.
Pa zašto je ne zatrpati?!

Prodaja se činila jedinom opcijom i onda jednom kad sam prelomila, obavila sam pregovore i završila posao u tren oka.
Odradila sam stvari na sudu , sve na brzinu kao da se spremam na bijeg.
Jesam li osjetila žaljenje? Ne, ta pusta kuća mi ne treba pomislila sam.
Ali ipak, neku vezu sam prekidala, odvajala sam se konačno od nečeg što nije ni postojalo više , postojalo je nekad i znala sam izgubljeno je zauvijek.
Što ću sa tim? Da čuvam sjenke?
Pod ovim našim nebom sada to znam, ništa ne traje vječno.
Ipak u jednom trenutku zapitala sam se je li moja odluka ispravna, trebam li ih čuvati, čemu?!
Zašto da me muči prošlost koje više nema…

Jedno sam znala, život me naučio da sreća prati hrabre i tako sam ja hrabro odabrala na jednom novom mjestu koje mi se oduvijek sviđalo sagraditi sebi sama svoj dom!
Mnogi su me dragi prijatelji odgovarali od toga, ali ja sam duboko u sebi znala da činim pravu stvar.
Već prvi put kad sam stupila nogom u taj stan i ugledala ga onako okupanog suncem, znala sam sve i vidjela i očima nevidljivo.
Sinoć, kuhajući za drage ljude i družeći se sa njima u zadnjih par mjeseci okupljenih oko centralnog velikog stola u novom domu, srce mi je opet bilo na mjestu kao nekad u trenucima koje sam opisala na početku ove svoje priče…
Znala sam-Gdje je mir u srcu, tu je i Bog, tu ljubav živi!
To je Božić dobri moji, to čini da se srce opet smješi…



p.s.Ako se pitate zašto se ova priča tako zove, e pa to je omaž filmu “It s a wonderful life” koji sam toliko puta pogledala sa mojim tatom na Božić i svaki put bi nas dirnuo do suza i svaki put bi moja mama gunđala zašto opet gledamo taj isti crno bijeli film i čemu suze kad smo tako sretni :)
Odgledala sam ga i večeras i suzu pustila na kraju, ali se srce smješilo kao nekad…


- 23:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se