Za početak priče koja slijedi dobro će poslužiti stihovi iz Kurana a glase;
«Ne smatraj mrtvima one koji su na Božjem putu umrli».

Ispričati ću vam najprije priču koju mi je često čitao moj otac,
Jedan čovjek stigao je u Delhi u potrazi za poslom u državnoj službi.
Na njegovu veliku žalost opljačkali su ga putem u vlaku, ostao je bez svega(novaca i dokumenata).
Znao je da će morati nazad kući u bijedu, poražen.
U očaju, požali se prolazniku jednom Sikhu, objasni mu svoj problem i zamoli ga za malo novaca dok se ne snađe. Sih mu dade novac, a ovaj ga zamoli za adresu, kako bi mu mogao vratiti novac.
Čovjek mu odgovori kako nije dužan njemu, nego svakom neznancu koji mu se obrati za pomoć.
Kako je on pomogao njemu, tako neka on svoj dug vraća pomažući svakome tko od njega zatraži pomoć.
Čovjek se zvao V.P.Menon i bio je značajan borac u oslobođenju od Britanske tiranije nad Indijom(informacija za one koji žele kopati po netu).
V.P.Menon cijeli je život pomagao onima kojima je to bilo potrebno baš kao i njemu u jednom trenu života taj mali napor za njega možda je baš odredio život nekih od njih, barem ja tako volim vjerovati.

Ova moja priča koja slijedi iako govori o jednoj humanitarnoj akciji koju organiziram, zapravo je moj obračun sa bitkom koju sam izgubila, ali volim vjerovati da nisam postala gubitnik.
Pisala sam već u svojim postovima o tome koliko me pogodila smrt
Ane Rukavine.
Znam da svijet stoji ispred mene i u meni- beskonačan u svim smjerovima.
Ali istovremeno me plaši spoznaja da je do prije godinu dana tako bilo i sa Anom Rukavinom, a danas je više nema.
Bile smo skoro istog godišta, istih svjetonazora i zanimanja, da se naslutiti barem po onome što sam saznala o njoj.
Ja u dragog Boga vjerujem i znam da smo svi samo trenutni valovi na nekakvom golemom vječnom oceanu, i znam da su valovi i voda jedno te isto.
Zaista vjerujem da je Božja volja vrhovni zakon, da je vječnost mjera našeg djelovanja i da more postoji oduvijek i zauvijek i ne može se uzburkati zbog svačije smrti.
Pa ipak ponekad vjera nije dovoljna utjeha.
Veća mi je utjeha što je narod djelovao i što sam ja sudjelovala i opet mogu pomoći.

Kada sam se prije sada već skoro 10g. borila pokušavajući spasiti svoga oca koji je umirao od slične bolesti susrela sa svim nevoljama vezanim za hrvatsko zdravstvo i sa svojom nemoći da ga ipak spasim.
Znala sam da ću jednoga dana naći način da svoj gubitak prihvatim i pretvorim u pa makar i malu pobjedu.
Muke nastale gubitkom drage osobe mogu olakšati samo prijatelji i voljene osobe, ali samo olakšati nikada odstraniti.
Oni su ipak neophodni, kao recimo babica pri porodu.
Predobro sam to naučila na vlastitom iskustvu.

Kad mi je bilo najteže dragi Bog mi je poslao prijatelje pa čak i neznance da me ohrabre i podignu.
Njihova pažnja i dobrota vratili su mi vjeru u sebe i život.
Tada se moj užas stišao, u ledu što me okovao osjetila sam topli vjetar ljudske dobrote.
Do tada osjećala sam se usamljeno ,napušteno od Boga, ostavljena u praznoj tišini svoje nesreće, na granici da posumnjam u sve što sam vjerovala, jer se sve rušilo zatrpavajući me.

Sad je došao trenutak da još jednom vratim dug, i da još jednom zamolim svoje prijatelje za pomoć, te da se ponovno uvjerim u ono što me je za života učio moj otac-u ono dobro u čovjeku.
Odlučila sam pomoći novim akcijama Zaklade Ana Rukavina, „Kuna za kap života“ i „Banka Banci“.
Sjetila sam se da se sljedeći mjesec u mom mjestu održava osmo po redu međunarodno Hallowind natjecanje surfera i Mountain baikera iz hrvatske i svijeta od 01-04.studenog 2007g. i odlučila nagovoriti prijateljice da ispečemo domače kolače i ponudimo ih po povoljnim cijenama svim posjetiteljima i natjecateljima kojih će u to vrijeme biti puno.
Dogovorila sam sa organizatorom da mi da dobru poziciju, našla sponzora „Oakley“- marka specijalizirana za sportsku opremu i sunčane naočale koji će donirati dio svoje sportske opreme koje ćemo zajedno sa artiklima iz zaklade prodavati također po promotivnim cijenama.

Sve sam to iznijela svojim najbližim prijateljicama koje su me još jednom oduševile pristajući odmah pomoći.
Aći je odmah počela organizirano navoditi gdje i kome se još možemo obratiti i što još možemo ponuditi, razgovarala je sa penzionerima naše općine koji su se složili ne samo da će ispeći kolače već i donirati određenu svotu novaca.
Petka je počela nabrajati koje će kolače ispeći i slagati šihte kad će tko biti na štandu,a Ivka je ponudila svoj terenac i pokazala dobru volju da odmah unaprijed kupi kolače i artikle.
Moja draga odmah se ponudila doći iz Zagreba i biti potrebna logistika u svemu.
Našla sam sponzora i za plakate, moj radio odmah je pristao bitni medijski pokrovitelj, a gotovo svi koje sam zamolila za bilo kakvu pomoć odmah su pristali i ne samo obećali dati zamoljeno nego i predložili još puno toga.

To me podsjetilo na staru sufističku pripovijest o nekom dobrom čovjeku kojemu je Bog obećao ispunjenje jedne želje. Čovjek je zaželio da ide po svijetu i čini samo dobro, a da toga nije svjestan. I Bog mu ispuni želju.
Potom dragi Bog zaključi da je zamisao toliko dobra da bi to mogao podariti svim ljudima na zemlji. I tako to ostade do dana današnjeg.

Zašto o svemu ovome pišem, pa sjetila sam se da bi promrzlim natjecateljima i gledateljima uz domaće kolače dobro došla čaša kuhanog toplog vina, moja prijateljica Saky (enologinja) odmah je sredila sponzorstvo za vino, ali mi ne znamo gdje pokušati nabaviti aparat za kuhanje kuhanog vina.
Pa ako među vama koji ovo čitate ima neka dobra dušica koja ima to saznanje ili je vlasnik dotičnog aparata, ja bih vas molila da mi se javi.
A svi ostali koji ovo čitaju, a prva tri dana sljedećeg mjeseca su u Istri molila bih da svrate u Premanturu, da na friškom i čistom zraku uživaju u sportskim zbivanjima i obavezno kupe domače kolače spravljene s puno ljubavi, a sve u svrhu dobrog djela i boljeg sutra za sve nas.

A ju ću time vratiti svoj dug svima onima koji su mi pomogli što materijalno, što emocionalno kada sam izgubila ono najdraže.
Radim ovo iz potrebe koju osjećam i nemam druge naknade, a ni moje prijateljice osim svoga zadovoljstva i tuđe sreće.
Prihvatila sam ono čemu me otac učio, da čovjek dobija kad daje.
Nisam više očajna, pomoć drugima vida, osposobi da i sami postanemo oslonac za druge.
Mene osposobila da ispravno ljubim...


p.s.Ovaj post pisan je između ostalog u čast ljudi kao što je Toše Proeski,
bio je anđeo božanskog glasa,a još većeg srca.
Jedan od Serafina.
Ove subote sa svojim šefom trebala sam se susresti sa njim u Ljubljani on je trebao dogovoriti suradnju sa njim.
A onda trenurtak nepažnje...
Valjda dragi Bog zna zašto, koliko god je to nama nepojmljivo.
Rest in peace...

Nešto prije nego što sam sinoć legla na spavanje, skoknula sam na net da
promijenim osobnu poruku u prozorčiću moje gmail pošte i mog msn-a, te da
internetski uplatim i pošaljem dostavom buket omiljenog cvijeća mojoj
najboljoj prijateljici u daleki Rim (Italy), na porukicama je kratko pisalo
"Draga, čestitam tako sam ponosna i sretna zbog tebe".
Moja najbolja prijateljica danas je i službeno obranila svoj doktorati i
time me beskrajno razveselila:)
Čim je popila čašu šampanjca sa svojim mentorima nazvala me i kratko
prozborila;
" Ciao draga, ovdje tvoja najbolja prijateljica doktorica...".
A onda smo obje prasnule u smjeh...
Ona je pričala kako je sve prošlo i koliko je sretna što je sve ispalo baš
onako kako je i zamislila, a ja, ja sam je pustila da priča i u mislila
otputovala daleko, jako daleko dok je još bila mala djevojčica koja je
svratila u moje mjesto gdje nas je sudbina spojila kao slučajno, ali ja volim
vjerovati da kad dragi Bog želi ostati anoniman onda to zovemo slučajnošću.
Tada se popela na drvo i nije znala sa njega sići, ja sam joj pomogla u tome i krenule smo kući.
Odmah mi se svidjela, obje klinke, ali ona je neustrašivo sjela na moj motor i sa osmjehom izdržala tu prvu probnu vožnju
(pišem izdržala, jer je za to trebalo hrabrosti).
Mislim da smo već tada postale najbolje prijateljice iako napisala sam to već na blogu
naizgled osim godina, nismo imale ništa zajedničko.
Barem ne onome koji gleda samo okom, onaj koji vidi i one druge nevidljive dijelove spektra mogao je prepoznati da su nam duše već nerazdvojne.

Ona je odrasla u švicarskom internatu, ja u malom istarskom gradiću.
Nju je odgojila guvernanta, mene moja nona.
Onaj je svirala klavir i učila jahanje, ja sam išla u izviđače i vozila motor.
Kad si jako mali, ništa od svega toga nije bitno.
Zapravo malo je toga problem.

Jutros sam se probudila prije nego je zazvonila moja budilica, prva pomisao bila je baš o njoj.
Znala sam da je danas dan «D», cijelo ljeto smo pričale samo o tome kako su neozbiljni i zašto su obranu doktorata zakazali tek za listopad.
Sijela sam na kavu u moj omiljen kafić, poslala sam joj sms podrške i otvorila dnevne novine i dalje razmišljajući o tisuću malih sitnica bitnih samo dvjema najboljim prijateljicama (je li spavala i kako, što je odjenula, nešto novo ili staro, dali će njezin dragi moći biti na prezentaciji, gdje je proslava..)

Odlučih ne razbijati glavu više nego čekati njezin poziv, otvorih dnevne novine i ugledah naslov;
«Kultni hotel Plaza slavi 100-godišnjicu».
Usta su mi se odmah razvukla u osmjeh, kada je prije pet godina odlučila otići živjeti u New Yorku i tamo magistrirati pomislila sam
»Dragi Bože, koliki će tek sada biti telefonski računi».
Jer ne prođe skoro ni jedan dan, a da se ona i ja ne čujemo telefonom i ne pijemo zajedničku kavicu.

Sve ove godine koliko smo najbolje prijateljice rijetko smo vrijeme mogle provoditi zajedno družeći se onoliko koliko smo htjele, ponekad se nebi vidjele godinama, zato kada je jedno popodne tel. zazvonio, a ona mi rekla tužnim glasom;
«Hajde molim te dođi, baš te trebam. Moram razgovarati sa tobom»
ja sam spakirala kofere i nakon tri dana, već slijetala na J.F.K.
Prvo naše jutro u N.Y s obzirom da je bilo nedijeljeno odlučile smo proslaviti uz brunch , to je zapravo izraz za nedijeljeni kasni doručak, ali nešto raniji ručak.

A koje bi mjesto bilo pogodnije od hotela Plaza ipak je to omiljeno mjesto Face iz serije «Seks i grad», a hotel je doista impresivan.
Na uglu 5th Avenue i 59th Street, hotel je projektirao Henry Hardebergh, slavni arhitekt .
Mjesto je to gdje su snimljeni brojni filmovi, tu su uplovili u brak mnogi slavni glumci i bogataši.
Svoj stoti rođendan hotel Plaza proslavio je napola promijenjen, jer je više od polovice tog hotela pretvoreno u još luksuznije stanove.
Noćenje stoji u običnim sobama od 775 do 1275 dolara.
Hotel je kupio bogati izraelski poduzetnik i odlučio ga preurediti.
Zbog straha da sam hotel ne preuredi neprepoznatljivo interijeri su zaštićeni kao spomenici kulture.
Tako da će dijelovi hotela poput Oak bara ostati identični i smiju se obnoviti krajnje vjerodostojno.
Hotel je bio mjesto mnogih značajnih događaja celebrity kulture; Beatlesi su tijekom svog boravka 1964g. zakupili cijelo krilo hotela, tu je Truman Capote 1966g. organizirao svoj glasoviti «Black and White Ball» koji je ostao poznat do danas kao tulum 20-tog stoljeća. U hotelu je živjela i jedna fikcijonalna heroina, djevojčica Eloise koja je živjela na zadnjem katu hotela i o kojoj je pisao autor Kay Thompson.
U hotelu su živjeli i M. Dietrich i arhitekt F.L. Wright tijekom gradnje muzeja Guggenheim.

Ipak Plaza je među Njujorčanima ostala mjesto obiteljskih okupljanja, romantičnih večera za posebne prigode, mjesto sentimentalnih kulisa priraslo srcu.
Mjesto esencijalnih doživljaja poput nedjeljnog bruncha koje ima smisla dijelite li to samo sa nekim koga volite.
Sve vam je jasno, zar ne!?
Bilo je to pravo mjesto za famozni nedijeljeni doručko-ručak sa najboljom prijateljicom uz razgovor koji možemo voditi samo ona i ja.
Iako su naši susreti svih ovih godina bili rijetki( zadnje dvije godine doista smo to nadoknadile), uvijek su bili nevjerojatno zanimljivi, na raznim krajevima svijeta, puni radosti, sreće i čudnih dogadovština.
Koje smo kao mlađe znale ovjekovječiti kamerom, pa tako smo pri svakom susretu snimale vlastiti film, zapravo komediju.

Sjele smo tako za stol, naručile i krenule sa pričom.
A možete samo zamisliti kako i koliko dugo je trajao objed dvije najbolje prijateljice koje se nisu vidjele pet godina, što smo si sve imale za ispričati, što smo sve jedna sa drugom željele podijeliti.
Prošli su valjda sati i sati, neću vam odati koliko jer će ispasti da smo nevjerojatno brbljave ( ja za to imam opravdanje ipak sam radijska voditeljica) kad smo shvatile koliko je prošlo odlučile smo platiti račun.
Mladi konobar vratio se za par minuta i uz osmjeh priopćio nam da je račun riješen.
Mene ta spoznaja razveselila iako je moja prijateljica odlučila platiti ( Plaza je fino skupa) , ali nju ne.
Zahtijevala je da joj konobar kaže tko je platio naš račun i ponovila mu još jednom da toj osobi vrati novac, jer ona ne želi biti nikome dužnik.
Kako on nije znao odgovor, zamolila je da pozove svog šefa.
Dotični gospodin stvorio se brzinom munje, dok smo se mi još ogledavale oko sebe pokušati shvatiti tko nas je počastio i u čemu je fora.
Uz puno isprike i uglađenosti, ljepše i finije da finije ne može.
Šef nas je ponizno zamolio za ispriku i jedva izgovorio da smo mi već dugo tu i da se u međuvremenu smjena konobara promijenila, a kod njih je sve kompjuterizirano pa je eto naš račun izgubljen negdje u sustavu, a mladog dotičnog gospodina ne mogu smetati izvan radnog vremena pa eto ako nas na smeta njima će biti veliko zadovoljstvo počastiti nas kompletnim računom i ako smo raspoložene biti će im veliko zadovoljstvo još nečim nas ponuditi, čašom šampanjca ili nekom slasticom.
Jedva smo se suzdržale da ne prasnemo u smjeh, pristojno smo zahvalile i odbile ponuđeno.
Dosta smo odsjedile, toliko dogodovština je još čekalo na nas

Sad vam je jasno zašto sam se tako osmjehnula jutros otvorivši novine i ugledavši naslov, toliko puno lijepih i sretnih trenutaka podijelila sam upravo sa njom.
Sve njene muke koje su je pratile za život dok se uspinjala prema vrhu koji je zacrtala još davno onog toplog ljeta 94g. koje smo provele zajedno na Cipru uživajući zagrnute magičnim plaštom bezbrižnog djetinjstva daleko od svih problem i obaveza.
Kakva bi proslava bila dostojna doktorata u 31-oj, pa ja sam joj poželjela ludu, zaslužila je po meni onakvu kakvu je imala Plaza u ponedjeljak uz veliki vatromet, tortu tešku tonu dok Paul Anka pjeva «My Way»…

Draga moja, koji god put dalje odabrala gledaj da i srce bude zadovoljno i da na kraju možeš iz sveg glasa otpjevati «My Way».


p.s. Mislim da je sad vrijeme za još jedan godišnji, na put samo nama bitan, odvažan i lud.