nedjelja, 15.06.2008.
Autohtoni primitivizam
S obzirom da mi od doma neće uploadati postove, napisat ću još jedan ovdje na posleku 
I tako, vozim se jedan dan u vlaku i onako nehotično čuh razgovor dvoje ljudi. Jedan muškarac i žena. I stao muškarac pripovijedat kako se on fino učlanio u HSU (Hrvatsku stranku umirovljenika) i kako je to super. Nakon uvodnih hvalospjeva predloži on svojoj sugovornici da se i ona učlani, da je to predobro i svidjet će joj se. Na to kaže dama, pomalo uzjapureno: "A šta ja imam od toga ako se učlanim?"!!!! U ovom su mi se trenutku oči razrogačile i tlak mi je skočio na 1200 hekto paskala. Vjerojatno sam bio čudan ljudima oko sebe, a i vama sam možda čudan kako me takvo što može iznervirat.
Naime, bio je to klasični, hrvatski, autohtoni, učestali, egoistični primitivizam koji radi po ključu koristoljubivosti i hedonizma. Zašto Hrvatski građanin ne može imati u svojem habitusu želju za boljitkom i prosperitetom bez da se pritom obogati na tuđoj grbači??????? Zašto tzv. mali ljudi moraju biti mali samo zato što nemaju koliko veliki? Da kojim slučajem imaju koliko i veliki, ili mogućnosti koje imaju veliki, ti mali bi postali ne veliki, već gigantski, abnormalno gigantski!!!!
Prema razmišljanjima dame iz vlaka, ako nemam financijske koristi, ili neke druge - tipa korisnih poznanstava, politikom se ne trebam niti baviti. Zato nam i je kako nam je, jer ljudi pristupaju politici sa takvim kompleksima. Jedno imam za reći - svašta majka rodi.
Gade mi se takvi ljudi, i govorim suprotno onom cariniku iz Evanđelja, odnosno analogno onom "pravedniku" - Bože, hvala ti što nisam kao oni - i dodajem - i ne daj da ikada takav postanem, a ako postanem, molim te, učini da me nestane!!!
Prikaz dokumenta Međunarodne teološke komisije o LIMBU, pars 2.
Ispričavam se na odužem postu
U 20. stoljeću teolozi se okreću razumu i pokušavaju pronaći pozitivno riješenje. Na II. Vatikanskom koncilu pojavila se struja koja je htjela vratiti stare teorije, ali razum je prevladao i teškog srca prihvatili su se argumenti koji su dikreditirali tradicijske teorije. Predložena su riješenja koja će se bolje podudarati sa sensus fidelium. Naime, vjernici nikada nisu prihvatili ta teološka naklapanja o propasti nekrštene djece, pa su se sudionici koncila, mahom biskupi, zapitali kako je to moguće. Na kraju kocil nije uzeo tu temu na raspravu jer su smatrali da nije sazrijelo vrijeme za teološku refleksiju o tom pitanju.
Od silnih nonsensa koje je crkveno učiteljstvo izreklo o ovoj temi iznio bi još jedan primjer čiste ljudske želje za manipulacijom podložnih i njihovom još većom revnošću u želji da ih se još bolje ujarmi i to strahom Božjim, tim darom Duha Svetoga. Firentinski koncil iz 1442. je ovako upakirao uvjerenje Katoličke crkve u nužnost krštenja: djeci se „ne može drukčije pomoći da se oslobode đavolje vlasti i da budu ubrojena u Božje posinstvo, osim sakramentom krštenja.“
Na sreću, nije sve tako crno. Sensus fidelium i osvješteni teolozi mnogo su učnili za pomak svijesti i učenja. Prema tome možemo zaključiti na tri glavne tvrdnje koje pripadaju vjeri Crkve, koje zadiru u samu srž pitanja o sudbini nekrštene djece:
1. Bog hoće da se svi ljudi spase
2. To se spasenje daje samo po sudioništvu u Kristovu pashalnom misteriju, odnosno posredstvom krštenja za otpuštenje grijeha, primljena u skaramentu ili u nekom drugom obliku
3. Djeca neće ući u Božje kraljevstvo ako ne budu milošću otkupljenja oslobođena od istočnog grijeha
S ovim točkama se i poklapa tvrdnja da je kazna za istočni grijeh uskraćivanje
blaženog gledanja, koju je iznio Inocent III., a pripada vjeri. Da bi doskočili ovoj tvrdnji, a ne taknuli u svetu vjeru, kojoj je bolje podvrgnuti i zdrav razum nego promijeniti jedan zarez (sarkazam namjeran), trebamo se pitati kako Bog zaobiđe, izbriše istočni grijeh kod nekrštene djece kada ih spašava? Vodeći se metodološkim načelom prema kojem se ono što je manje poznato mora proučavati u svjetlu onoga što je bolje poznato, za polazište istraživanja o sudbini te djece, kako se čini, može se uzeti Božja spasenjska volja, Kristovo posredovanje i dar Duha Svetoga, kao i promatranje stanja djece koja primaju krštenje i bivaju spašena djelovanjem Crkve u ime Krista. Sudbina nekrštene djece ostaje ipak granični slučaj u teološkom istraživanju.
Da bi u potpunosti shvatili stav Crkve moramo uzeti u obzir i teoriju nužnosti Crkve za spasenje, jer u protivnom bi se uzbibale mnoge vode. Još je sv. Ciprijan rekao kako izvan Crkve nema spasenja. Drugi vatikanski je to potvrdio. No, pitanje je što i koga obuhvaća ta Crkva. Mora se isto tako uzeti u obzir da oni koji žive u neznanju o pravoj religiji, ako je ono nesavladivo, u očima Gospodnjim ne snose za to nikakvu krivnju.
Isto tako, bitan je i pojam nužnosti sakramentalnog krštenja. Suobličenje Kristu, koje se događa po Duhu Svetom, a sve to po želji Boga Oca događa se po sakramentalnom krštenju. Kršćanska je zajednica od samih početaka vjerovala u nužnost krštenja za spasenje. Smatrajući sakramentalno krštenje nečim nužnim, budući da je riječ o redovitom sredstvu koje je Krist ustanovio da ljude suobliči sebi, Crkva ipak nije nikada zastupala „apsolutnu nužnost“ krštenja za spasenje. Postoje i drugi putovi kojima je moguće ostvariti to suobličenje Kristu. Možemo navesti krštenje krvlju i krštenje željom.
No, kršćani su ljudi nade, ljudi molitve koja se nada. Sva nada nam je u Bogu živomu i svi vjernici žele da se svi nađu u Božjoj slavi uključujući i nekrštenu djecu. Iz toga zaključujemo da naša vjera u spasenje nekrštenih počiva u nadi.
Prema Crkvenom učenju spasenje djece bez krštenja nije utemeljeno na objavi i samim time moramo imati na pameti da ne možemo govoriti i objavljenoj istini, već nadi. Kako se sensus fidelium razvijao u smjeru kao i progresivna teologija, a to je da Bog pronalazi načina kako spašava nekrštenu djecu, ta je nada utemeljena na opipljivim argumentima i u nastavku dokument predstavlja neke putove po kojima djeca bez krštenja mogu biti pridružena Kristu:
a) Kod djece koja trpe i umiru možemo uočiti jednu spasenjsku suobličenost Kristu u njegovoj smrti i neku tjelesnu povezanost s njime
b) Neka su djeca koja trpe i umiru žrtve nasilja. U njihovu slučaju, i prisjećajući se pritom nevine dječice, možemo uočiti neku sličnost s krštenjem krvlju, koje donosi spasenje.
c) Isto je tako moguće da Bog u svome djelovanju jednostavno daje dar spasenja nekrštenoj djeci slično onome daru spasenja koje se posredstvom sakramenta daje krštenoj djeci.
Budući da su svi ljudi na neki način povezani sa Kristom te da je Crkva tijelo Kristovo, iz toga slijedi da su svi ljudi u svakom trenutku određenim sponama povezani s Crkvom. Crkva je opći sakrament spasenja. Prema tome, Crkva ne može drugo nego nekrštenu djecu povjeriti velikom Božjem milosrđu, koje želi da se svi ljudi spase. Ne smijemo ostati ravnodušni na Isusove riječi: „Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje“. Ako znamo da tu dječicu koje je Isus zvao k sebi nije nitko krstio, onda moramo razmišljati na način Božje nesebičnosti i univerzalnosti, a ne ljudske sebičnosti, isključivosti i uskogrudnosti. Pogotovo ne kada je riječ o spasenju, najnesebičnijem djelu Božje ljubavi. Da, Isus je ustanovio Crkvu i ustanovio ju je na takav način da bude sakramenat spasenja, ali zapitajmo se da li ju je ustanovio na takav isključiv način da oni koji nisu imali ni prilike postati njezinim članovima budu zauvijek prokleti? Takav Isus ne bi bio povijesni Isus kojega upoznajemo u Evanđeljima. To bi bio neki politikanski Isus koji bi pošto poto želio rezervirati vlast i autoritet ovdje na zemlji i omogućiti ga svojim nasljednicima. Takav Isus nije postojao. Takvi su postali oni koji su ga trebali najtješnje nasljedovat, a njihove plodove isključivosti i imaginarnog posjedovanja autorskih prava na Boga i prava na spasenje i danas baštinimo na razočaranje cijelog svijeta i nas samih. Ne želim dovodit u pitanje ispravnost Crkve i njezin apostolicitet, ali tako oprezno i škrto baratati spasenjem, dok znamo za Isusovu blagost i ljubav prema čovjeku te naklonost prema djeci, i to samo zato da se opravda i zacementira potvrda o nadležnosti i Božjoj licenci na vlast i spasenje, jest krajnji slučaj zloporabe vjere, nade i ljudske potrebe za religioznošću.
Dokument u zadnjem pasusu govori o nadi i sa strahopoštovanjem se odnosi prema tumačenjima crkvene tradicije. I kaže da je na nama dati prikladan odgovor za današnji trenutak. Dokument naglašava kako je riječ, kada govorimo o spasu nekrštene djece, riječ o razlozima molitvene nade, a ne sigurnoj spoznaji. I dodao bih kako se opet škrtari spasenjem, unatoč toliko vidljivom zdravo razumskom zaključku da ako je Bog ljubav i želi spasiti sve ljude, On će to i učiniti, svidjelo se to crkvenjacima ili ne. Ali kao da je jači taj otpor prema istini i kao da strah od neželjenih posljedica, koje bi mogla uzrokovati činjenica kako Bog može spasiti i nekrštenog, tjera teologiju da veže čak i Duha Svetoga u mračnjačke teorije tradicionalnog učenja. Toliko se daleko ide da se oglušuje i na mnoge citate iz Evanđelja gdje Isus nedvosmisleno govori o djeci i njegovoj ljubavi prema njima , pa zar bi se predomislio?
četvrtak, 05.06.2008.
Prikaz dokumenta Međunarodne teološke komisije o LIMBU, pars 1.
Pročitah zanimljiv dokument o navedenoj temi, pa sam napravio kratki osvrt.
Nada u spasenje djece umrle bez krštenja
Sinoda u Quiercyju (853.) je izrekla: „Svemogući Bog želi da se svi ljudi spase, bez iznimke, premda se neće svi spasiti. To da se neki spašavaju , Spasiteljev je dar; za to što neki propadaju, snose krivnju sami ti koji propadaju.“ Sinoda još uvjerljivo argumentira kako je Isus umro apsolutno za sve ljude, bez iznimke. Dakle, spasenje je ponuđeno. Na čovjeku je samo da ga prigrli. No, htio bih zamjetiti kako je, ako istaknemo negativne strane sinoda jasno izrekla kako se neće svi ljudi spasiti unatoč jasnoj mogućnosti koja nam je ponuđena. Smatram da je takav stav prilično pretenciozan, i da je tvrditi kako se neće svi ljudi spasiti, unatoč otvorenoj mogućnosti, jednako tvrdnji da će se svi ljudi spasiti. Jer uvid u ljudsku savjest još uvijek nitko osim Boga nema. Zakon vjerojatnost, ako ćemo po matematički, postoji, no ako bi itko trebao uzeti u obzir i znati da Bog ne spašava po matematičkom ključu, onda su to Crkva i crkveni naučitelji.
Osvrnuo bi se i na patrističko doba gdje je i cijela teorija o spašavanju nekrštene djece krenula nizbrdo. Prvi problem se nalazi na samom izvorištu objave – Svetom pismu. Površni čitatelj bi pomislio kako između dva biblijska učenja – prvog o sveopćoj spasenjskoj volji Božjoj, i drugog o nužnosti sakramentalnog krštenja – postoji napetost. Naime, ova potonja, nužnost sakramentalnog krštenja je nužnost nižeg stupnja u odnosu na na apsolutnu nužnost Božjeg spasiteljskog djelovanja po Isusu Kristu. Što se tiče grčkih otaca sav njnihov nauk, s obzirom da se nisu previše bavili ovom tematikom, bi se mogao svesti na jednu rečenicu Anastazija Sinaitskog: „Nije dobro da se čovjek upliće u sudove Božje.“
Kod Latinskih otaca prvi je o toj temi prozborio Augustin kada se okomio na Pelagija. Naime, Pelagije je učio da se Adamov grijeh ne prenosi na njegove potomke i prema tome da je nejačad bez grijeha i da zaslužuju život vječni. Augustin mu se oštro suprotstavio tvrdnjom da djeca bez krštenja odlaze u pakao pozivajući se na Iv 3,5. Ne mogu a ne prokomentirat ovaj paradoks patrističkog doba. Onaj za kojeg su njegovi suvremenici i povijest odredili da bude heretik, bio je nadomak zaključku kojeg je Crkva iscijedila tek krajem dvadesetog stoljeća, dok je velikan Crkve i ponos istoka i zapada – Augustin – svojom teorijom i autoritetom unazadio, oštetio i hendikepirao zdravu teologiju i Crkvu za neprocjenjivu štetu. Naravno, Augustin nije potuno odgovoran za svoju kardinalnu pogrešku, krivu procjenu i gotovo kartaško razbacivanje Božjim sudom, naime, već je tada liturgijska praksa bila takva tako da je on slijepo vjerovao svemu što je iznjedrila ta ista Crkva. Nije mu za zamjerit nakon razularenih traženja koja je ostvarivao svugdje samo ne u krilu Crkve, pa kad se vratio nije si mogao dopustiti ikakva odstupanja, pa makar bila i plod zdrave pameti. Takva isključivost od zdravog razuma je dovela čak do toga da je izlanuo i kakvu kaznu trpe ta djeca. Tako, primjerice, za razliku od pravih grešnika, nekrštena djeca će trpiti najlakšu kaznu (mitissima poena). Ako je za vjerovat Augustinu moram odahnuti, naime kršten sam.
Augustinov je autoritet bio tako velik da su Jeronim, Fulgencije, Avitus i Vienne i Grgur Veliki prigrlili njegovo mišljenje te zaključili kako nekrštena djeca moraju skončat u vječnim mukama. Nažalost, taj autoritet nije jenjavao kroz stoljeća pa su se tako latinski teolozi kroz cijeli srednji vijek pozivali na s razumom posvađana Augustinova učenja. Ovdje bi istakao Anzelma Canterburyjskog i Huga iz Svetog Viktora.
Ipak, najveći dio kasnijih srednjovjekovnih autora je isticao Božju dobrotu, tumačeći Augustinovu najblažu kaznu kao uskraćivanje blaženoga gledanja Boga (carentia visionis Dei). Takvo naučavanje je dovelo teologe da su nekrštenoj djeci namijenjivali sudbinu koja je bitno različita od sudbine svetaca na nebu, ali se djelom razlikuje i od sudbine prokletih, kojima su pribrojeni. U razvoju srednjovjekovnog učenja, gubitak blaženoga gledanja promatran je kao pravedna kazna za istočni grijeh, dok su muke vječnog pakla predstavljale kaznu za počinjene smrtne grijehe. No, sada bih ja postavio pitanje nije li i istočni grijeh smrtni grijeh kada znamo da je za posljedicu imao smrt? I to doslovno, prema učenju Crkve. U svakom slučaju, srednjovjekovni teolozi su pokazali svojevrsan pomak, no i dalje su ostali vezani lancima bogobojaznosti prema patrističkim teorijama, koje mora da je nadahnuo sam Duh Sveti pa ne bi bilo u redu previše dirati. Takav stav je, nažalost, uz dužno poštovanje prema ocima patristike, ostao sve do danas među tradicionalnom i brojnijom strujom teologa.
U 16. stoljeću budi se, nažalost, ponovno zanimanje za Augustina i njegove sadističke misli. Jedna od posljedica toga oživljavanja augustinizma bila je i pojava jansenizma. Pod svim tim utjecajima su i Pape počeli ponovno naučavati mračne Augustinove teorije o vječnim mukama nekrštene umrle djece.
