U zadnje duže vrijeme sve manje i manje imam želju pisati, u biti to i nije tako istina, imam želju pisati, imam ideje i dok se stvaraju mislim si kako ću napisati post o ovome ili o onome, slaže se sve to u glavi, ali ne objavljujem i ne pišem ništa, samo u svojoj glavi i tamo sve ostaje. Na početku je to bilo radi drugih stvari, osobne obuzetosti zbog koje nisam djelovala u tom smjeru, a onda mi je pomalo došlo do mozga da postoje i neki drugi razlozi. Mislim da i ovo mjesto blog.hr igra veliku ulogu u tome. Mislim mjesto kao mjesto, mjesto kao i svako drugo, ali mjesto je postalo zatrovano, toksično i dosta negostoljubivo. Prije sam redovito ostavljala komentare po drugim blogovima, a sada samo čitam, tako da recimo neki blogeri nemaju pojma da ih redovito pratim, da imam puno toga za reći, iskomentirati, pohvaliti, oduševiti se, ne, sada samo pročitam, zamislim što bih sve rekla i onda sam odmahnem glavu zatvarajući prozor. Nije da su moji komentari toliko bitni da svijet ne može bez njih, ali tužno je to da zbog neke atmosfere koja se nadvila nad ovo mjesto preskačem komunicirati s ljudima s mišlju: mahhh, nema veze.
Na početku dok sam bila potpuno anonimna, nije ni da sam sada nešto poznata, ali ipak, sam puno više pisala, rad sebe, radi svoga srca i uma, a sada kao da sam ograničena. Znam da pravi pisac piše zbog sebe i da ne može drugačije, jer sve ostalo su kučine i pozerstvo , ali misli su ipak krhka stvorenja u tako neprijateljskom okruženju kao što je postao ovaj naš blog. Netko će reći, tko je ova, ne spominje se niti u jednoj svađi, nije povezana s nekim, istina, ali čitanje svega toga što iskače iz toliko blogova i povlači se kao trag trulih prosutih crijeva jednostavno daje želju za odmicanjem. Ovo nije poziv na moljakanje, jer nitko me neće moliti, niti volim/želim takve stvari, ovo je sam iznošenje mojih osjećaja jer ovo je moj blog pa mogu, hoću i želim reći što mi je na pameti.
Gledala sam bloger.hr, novo mjesto izgleda primamljivo radi toga što je novo i posve svježe, ali opet to je indexovo središte, tako da mi se taj dio ne sviđa. Ne znam što će biti jer mene kada nešto ne ogovara onda idem dalje, zakoračim i nastavim. Druga solucija da ne čitam komentare, pišem samo na svom blogu i povirim samo u neke, što je opet ograničavajuće i nedovoljno. Ne znam kako je tamo negdje drugdje, ovo je moj prvi i jedini blog, koji je nastao radi mene, mada smo svi mi malo egzibicionisti jer smo tu da nas se može vidjeti samo treba poviriti.
Vjerojatno neću otići jer nemam kuda, ali ću morati napraviti kompromis radi sebe same, i gledati samo u svoje dvorište.
Ne znam da li će se netko osjećati prozvanim, i nije me briga, jer nikoga ne prozivam jer ovo je samo jedna u nizu u zadnje 2 godine koliko sam ja na blogu, ali da nam zrak kužan, bome je, sumporan. Toliko da počinje utjecati i na periferiju.
Dobar dio ovog tijeka misli što zaključih da ću pisati, pisati, radi sebe čim stignem, želim i zamislim jer jebite se, vi svađe, u mom kutku je mir, ne želim da moj život ograničava tuđe sranje, bilo stvaran bilo virtualan. A promjene radi ću vjerojatno promijeniti podlogu pa će mi se činiti da sam negdje drugdje.