pookapookapookapookapooka

Je li Gavrilo Princip započeo Prvi svjetski rat? Da njega nije bilo, bi li taj rat nekako promaknuo pažljivom oku povijesne nužnosti? Koliki je utjecaj pojedinca da stvara ili mijenja povijest? Historicistički svjetonazori drže taj utjecaj nebitnim, povijest ima svoja pravila, Gavrilo i slični fenomeni samo su instrumenti u rukama povijesti; da nisu oni odigrali svoju povijesnu ulogu, učinio bi to netko drugi, uopće nije bitno tko.
Tko je zaustavio rat na Balkanu? Povijesna nužnost? Međunarodna zajednica, svojim mudrim i strpljivim kontrolama štete? Zločinima izmoren narod? Promišljeni vojni potezi lokalnih režima? Tajni sporazumi? Ili je to možda bio neki pojedinac?
Svaka povijesna analiza je samo interpretacija, objektivna povijest ne postoji. Povijest je, ako je uopće, znanost koja ima minimalno pravo da svoje teorije proglašava egzaktnim.
Ovo je samo jedna priča o ratu koji je devedesetih godina prošlog stoljeća bio puno više od obične priče za one koje je progutao u bahatoj proždrljivosti, tako karakterističnoj za sve događaje kojima njihovi vinovnici pripišu atribut povijesnih nužnosti.
Glavni junak ove priče je Wesley Kanne Clark, pojedinac koji je sudjelovao u zaustavljanju rata na Balkanu, jedan od tisuća pojedinaca. Zašto bi priča o njegovoj ulozi u tom ratu bila drugačija?
Zato što je moguće napisati priču o njemu i tom ratu u kojoj on igra ulogu pojedinca koji je promijenio tijek povijesti, pojedinca koji nije bio zamjenjiv nekim drugim pojedincem, moguće je napisati priču iz koje je jasno da je zaustavljanje rata i pad Slobodana Miloševića događaj na koji Wesley Clark gotovo pa polaže autorska prava. Ukratko, u takvoj priči Wesley Clark je srušio Miloševića UNATOČ i USPRKOS tromim silama koje ljudi vole nazivati povijesnim nužnostima. Da nije bilo Clarka, povijest bi možda još uvijek proždirala sporedne likove u gnojno-krvavoj balkanskoj ratnoj priči. Ipak, ovo što slijedi je samo jedna od stotina ili tisuća priča, jedna od bezborojnih interpretacija, ovo je samo jedna interpretacija, moja interpretacija, interpretacija u koju ja želim vjerovati.
Tko je uopće taj Wesley Kanne Clark?
Wesley Kanne rodio se u Chicagu, 23. prosinca 1944.godine. Njegova majka, Veneta, bila je Metodist, u potrazi za boljim životom napustila je rodni Little Rock u Arkansas i preselila se u Chicago. Clarkov otac bio je Benjamin Kanne, politički aktivan židovski odvjetnik. Takav miješani brak bio je neobičan za ta vremena, obitelj Kanne bila je ponosna svojim podrijetlom, ali ipak ne pretjerano religiozna. Wesley Clark pamti svog oca kao čovjeka koji mu je svaku noć čitao priče prije spavanja, kupovao poklone svake subote i koji je, uz njega i njegovu majku, volio tri stvari: kartašku igru 'pinochle', konje i politiku. Jednog dana, u prosincu 1948. godine, tek nekoliko sati nakon što je tijekom liječničkog pregleda ustanovljeno da je potpuno zdrav, Benjamin Kanne je, u 51. godini života, umro od posljedica infarkta. Wesley Clark je zbog tog traumatičnog događaja razvio govornu manu mucanja. Veneta Kanne, majka W. Clarka, se zbog financijskih i emocionalnih teškoća koje nije uspijevala prebroditi, odlučila vratiti u svoj rodni Little Rock, u državi Arkansas.
Little Rock nije bio toliko tolerantna sredina kao Chicago pa je Veneta sa pravom strahovala (Little Rock je bio na zlu glasu zbog agresivne segregacije i vrlo aktivnog Ku Klux Klana) da bi otkrivanje Wesleyovog židovskog podrijetla predstavljalo samo problem i ograničenje mogućnosti da mali Wesley ostvari puni potencijal svojih sposobnosti, tako Veneta nije spominjala židovsko podrijetlo svog sina, a on je odrastao ne znajući ništa o vjeri svog biološkog oca.
Veneta se zaposlila u lokalnoj banci i uštedjela dovoljno novca da kupi vlastitu, jednokatnu kuću. Na poslu u banci, upoznala je Victora Clarka, zamjenika direktora banke, razvedenog čovjeka koji je iz prvog braka imao jedno dijete. Victor Clark je bio teški alkoholičar koji je bio prisiljen da provede šest mjeseci na liječenju u sanatorijumu nakon čega je prestao piti, ali je i njegova bankarska karijera time bila uništena.
Veneta se 1954. godine udala za Victora Clarka i često je dolazila u situaciju da mu bude glavni oslonac u emocionalno kriznim situacijama. Wesley Kanne mijenja svoje prezime i postaje Wesley Clark.
Wesley Clark se prisjeća svog djetinjstva kao sretnog perioda usprkos materijalnom statusu njegove obitelji koji je graničio sa siromaštvom. Obitelj Clark provodila je svaki vikend u prirodi gdje Wesleya njegov otac učio ribolovu i lovu, što je bila izvrsna prilika da Wesley postane odličan strijelac, vježbajući na praznim limenkama. Ipak, ''father figure'' za mladog Wesleya Clarka bio je Jimmy Miller, upravitelj izviđačkog kampa i vojni veteran iz 2. svjetskog rata. Tom čovjeku Wesley Clark duguje svoju ljubav prema plivanju, a kao jedan od najvažnijih događaja iz svog života Clark navodi izazov koji je Miller postavio pred njega i njegove prijatelje, skok sa lokalnog mosta u rijeku, sa poprilično zastrašujuće visine. Wesley je, nakon nervoznog oklijevanja, skupio hrabrosti i skočio. Ponos sa tom pobjedom nad strahom trajao je, prema njegovoj kasnijoj izjavi, sigurno dva tjedna ili možda 40 godina (taj se događaj možda može povezati sa pričom Richarda Holbrooka da su Wesley Clark i Joe Kruzel, članovi njegovog pregovaračkog tima, u kolovozu 1995. godine, na njegov nagovor skočili u more sa prozora svojih soba na trećem katu hotela Kastila, u blizini Splita).
Wesley Clark počinje srednjoškolsko obrazovanje u Little Rock Central High School, ali
nakon poteškoća izazvanih intervencijom vlade SAD-a kojom se ukinula rasnu segregaciju u američkim školama, kada građani Little Rocka, stavljeni pred odluku da njihova bijela djeca budu u istim učionicama sa crnom djecom, glasaju da se Little Rock Central High School zatvori, Wesley Clark se radije upisuje u 380 milja udaljenu Castle Heights Military Academy u Lebanonu, u Tennessyju, nego u novoosnovanu, ''bijelu'' Hall High School u predgrađu Little Rocka. Tamo Clark iskazuje svoju dvostruku narav, sa jedne strane je oduševljen vojničkim vrijednostima dužnosti i reda, a sa druge strane smatra vojne parade, glancanje cipela i besmislene inspekcije vremenom ulodo potrošenim na beskorisne stvari.Wesley se vraća u Little Rock 1960. godine, godinu dana nakon što je i ''bijela'' Hall High bez puno buke rasno integrirana. Između 700 bijelih učenika bile su tri crne djevojke koje su sebe nazivale ''the three E's'', Effie, Elsie i Estella. One, sjećajući se tih dana, dijele svoju ''bijelu'' okolinu na tri skupine: one kojih su ih jedni otvoreno provocirali, one koji su bili prijateljski nastrojeni prema njima i one koji su ih ostavljali na miru. Wesley Clark je, prema njihovim riječima, spadao u tu treću skupinu. Elsie Dodson, jedina crna djevojka u Clarkovom razredu, nije nikad razgovarala s njim. Opisuje ga kao ''one of those classic smart kids'', prati njegovu vojnu karijeru iz daljine te izjavljuje da bi ga podržala u predsjedničkoj utrci 2004. godine. Wesley Clark na upite o svom ponašanju u tim vremenima, dok se nalazio u centru ''Civil Rights'' konflikta, odgovara sa dozom samoprijekora zbog svoje suzdržanosti i smatra da je to iskustvo ostavilo utisak na njega koji traje još i danas. Clark je, u školi u kojoj su football igrači i cheerleaders bili zvijezde popularnosti, bio smatran 'geekom', on i desetak njegovih prijatelja smatrani su kao 'brainiest' u školi. Kada je, 1961. godine, Hall High prva u povijesti Arkansasa uvela predmet calcusa u nastavu, Clark i njegovi geek-prijatelji se upisuju. Clark, koji je želio nastaviti svoje bavljenje plivanjem iz Castle Hightsa, vojne srednje škole u kojoj je proveo godinu dana, otkriva da Hall High nema plivački tim. On osniva taj tim i postaje njegovim kapetanom te sudjeluje u njegovoj pobjedi na državnom prvenstvu. Clark završava srednju školu kao najbolji učenik u svojoj generaciji.
Sa 16 godina, Clark je donio odluku o svom upisu na West Point. Nakon što su oba dva Senatora iz Arkansasa odbila da ga nominiraju, Clark je tražio da ga se podvrgne pristupnom ispitu koji je nadgledao jedan član drugog doma Congressa (House of Representatives), koji je imao pravo da nominira kandidate za West Point. Clark je bio najbolji na ispitu i dobio nominaciju. Bio je to njegov prvi potez nekarakterističan za pripadnika vojske SAD-a, atipičan potez koji je bio samo nagovještaj njegovog neuobičajenog i konfliktnog načina napredovanja kroz vojnu strukturu.
Wesley Clark započeo je svoje školovanje na West Point 1962.godine, nespreman na okolnosti u kojima su oni vojni rituali koje nije baš volio u vojnoj srednjoj školi Castle Heights tri godine ranije, bili samo sjena rituala West Pointa.
West Point, vojna akademija čiji polaznici moraju pod pravim kutem skretati krećući se hodnicima, trebala bi proizvoditi muškarce tako što bi slomila dječake. Wesley Clark je bio sitne građe, imao je 65 kilograma i nakon tjedna fizičke torture izgubio je 6 kilograma. Jednom prilikom, nakon što je na provokacije starijih kadeta odgovorio prkosnim smješkom, Clarka su ugurali u 30 centimetara širok metalni ormar za odjeću i prevrtali ormar sve dok nije naišao jedan stariji kadet, Lionel Ingram, i prekinuo torturu. Ingram, koji danas predava međunarodne odnose na University of New Hampshire, postao je, i do danas ostao Clarkov prijatelj. Ingram je kasnije, opisujući Clarka kao West Point kadeta, rekao da je za one u vojsci koji su maltretirali pametnije, smatrajući ih nedovoljno ''macho'' za ulogu vojnika, Wesley Clark imao metu nacrtanu na leđima. Clark je javno izjavio da će biti najbolji u svojoj klasi i to je svima bilo jasno jer su ocjene bile izvješene na oglasnoj ploči, a kao najbolji u određenom predmetu, Clark je sjedio u prvoj klupi tijekom predavanja. Sredinom svog obrazovanja na West Pointu, Clark je donio odluku da će napustiti plivački tim i upisati se u debatni tim, što mu je otvorilo mogućnosti za dublji intelektualni razvoj i donijelo pravo da napušta West Point tijekom mnogih weekenda kad je odlazio na debatne turneje. Jedan incident ilustrira tenzije koje će pratiti Clarka kroz cijelu vojnu karijeru, njegov ''debate coach'' William Taylor dobio je pritužbu od Normana Schwarzkopfa, budućeg zapovjednika operacije ''Desert Storm'', a tadašnjeg West Point instruktora, u kojoj ovaj prigovara da Clark ne sudjeluje u atletskim natjecanjima, da se ne druži sa drugim kadetima već da ide po debatnim turnejama što bi samo moglo potkopati njegovu vojnu karijeru. Taylor je Schwartzkopfu odgovorio da ne zna tko je on i poklopio slušalicu. Slobodni weekendi zbog debatnih turneja omogućili su Clarku i da se nalazi sa Gertrude 'Gert' Kingston iz Brooklyna, djevojkom koju je Clark upoznao 1964. godine, kad je nepozvan upao na 'Navy' zabavu u New Yorku, na kojoj je Gert, ne baš oduševljeno, prisustvovala. Gert Kingston je bila Clarkova buduća i današnja supruga.
Dan koji je trebao biti jedan od najvažnijih u Clarkovom životu, dan kad mu je, u prisustvu Potpredsjednika SAD-a, Huberta Humpreya, kao najboljem kadetu u njegovoj klasi, trebalo biti uručeno pet najviših priznanja, Clark je umjesto uobičajenih naočala predugo nosio kontaktne leće na koje nije bio naviknut što je izazvalo abraziju rožnice i prateću infekciju, tako da je najbolji u klasi primio počasti sa zavojem preko očiju, u bolničkom krevetu. Ipak se tijekom slijedećeg dana uspio dovoljno oporaviti da prisustvuje svečanoj dodijeli West Point diploma, da kao najbolji kadet u svojoj klasi primi diplomu i tako završi svoj boravak na najprestižnijoj vojnoj akademiji na svijetu.
Kao najbolji pitomac u svojoj klasi, zaslužio je i pravo da bira rod vojske u kojem želi služiti. Izabrao je ''Armor'', oklopne jedinice američke vojske. Kao najbolji pitomac u svojoj klasi, najbolji tijekom tri od četiri godine trajanja vojne akademije, Clark je zaslužio i dodjelu 'Rhodes Schoolarship', stipendije za postdiplomski studij na Oxfordu u Engleskoj, stipendije koja se financira iz zaklade Cecila Rhodesa i dodjeljuje se svake godine najboljim studentima, preme vrlo strogim kriterijima. Tako, za razliku od većine kadeta njegove '66 klase, umjesto u Vietnam, Wesley Clark odlazi u Englesku, na University of Oxford, Magdalen College.
Na Oxfordu Clark izabire PPE (Philosophy, Politics and Economics). Tijekom boravka u Oxfordu Clark često sudjeluje u debatama i brani američki angažman u Vietnamu. Redovito prima i vijesti o pogibiji ljudi sa kojima je zajedno bio na West Pointu, njegova klasa, klasa '66. bila je klasa sa najviše mrtvih i ranjenih u povijesti West Pointa. U ljeto 1967. godine, nakon što je Clark prihvatio katoličku vjeru, Wesly Clark i Gert Kingston se vjenčavaju. Baš negdje u tom periodu, jedan od članova obitelji oca Wesley Clarka, Benjamina Kanne, nazvao je Clarka i zatražio da se susretnu. Taj je rođak, nakon što je prethodno bio razgovarao sa njegovom majkom, upoznao Clarka sa njegovim židovskim podrijetlom. Wesley Clark kasnije preuzima i očevo prezime i zove se Wesley Kanne Clark te razvija prisan odnos sa članovima obitelji svog oca.
Nakon dvije godine studija na Oxfordu, 1968. godine postaje MA (Master of Arts).
Clark je 1969. godine premješten u Vietnam gdje tijekom te godine šest mjeseci služi kao asistent u zapovjedništvu 1. pješačke divizije. U siječnju 1970. godine unaprijeđen je u kapetana i postaje zapovjednikom pješačko-oklopne jedinice, A Company, u sklopu 1. pješačke divizije. U veljači iste godine, Clark je ranjen pri zasjedi Viet Conga, ustrijeljen je četiri puta (desno rame, desna ruka, desni kuk i desna noga) ali ipak uspjeva izdati zapovijedi i organizirati protunapad, odbiti neprijatelja i izvući svoju jedinicu iz zasjede. Odlikovan je sa Bronze Star i Silver Star. Liječenje i rehabilitaciju nakon ranjavanja Clark provodi u Valley Forge Hospital u Americi, gdje prvi put vidi i svog sina, Wesleya Jr., rođenog u njegovom odsustvu. Zbog težine ranjavanja, četvrtina lista desne potkoljenice mu je nedostajala,ozljeda kuka je bila ozbiljna, on je morao ponovno učiti hodati, a sposobnost pokreta desne šake mu je zauvijek ograničena zbog otrgnutog palčanog mišića.
Slijede godine vojnog usavršavanja i napredovanja. Kao J-5 ili 'Director for Strategic Plans and Policy' pri Joint Chiefs of Staff (združeno zapovjedništvo svih vidova vojske SAD), Clark osigurava da UN i Department of Defense 1994. godine rade zajedno tijekom invazije na Haiti. Slijedeće godine, Clark je zajedno sa Richardom Holbrookom sudjelovao u američkom 'piece shuttle' pregovaračkom timu, kao vojni savjetnik, da bi nakon donošenja 'patrijarhovog dokumenta', kojim se na Miloševića prenose prava da pregovara u ime bosanskih Srba, od 1. do 21. studenog, Wesley Clark bio glavni vojni pregovarač američkog tima u Daytonskim pregovorima. Proveo je stotinjak sati pregovarajući osobno sa Slobodanom Miloševićem. Za koridor koji je povezivao Goražde sa ostatkom Federacije BiH, tijekom pregovora se koristio termin 'Clark's Corridor' jer ga je Wesley Clark, uz pomoć tajnog, sofisticiranog trodimenzionalnog prikazivanja reljefa BiH (Power Scene) iznudio od Miloševića. U Daytonu počinje dugogodišnja suradnja i prijateljstvo Richarda Holbrooka i Wesly Clarka. Clark tada već ima četiri generalske zvijezdice.
1997. godine Clark je postao Supreme Alied Commander Europe, zapovjednik američkih snaga u Europi, Africi i Bliskom istoku, a time i zapovjednik združenih snaga NATO-a u Europi. Snage NATO saveza u Bosni, u sastavu IFOR-a, pod njegovim su zapovjedništvom. Na taj položaj nije došao po preporuci Pentagona, nudi mu ga Clintonov novi, tek zaposleni, ministar obrane, William Cohen, republikanac u demokratskoj administraciji. Cohen će kasnije izjaviti da mu je to bila najveća pogreška u karijeri.
Kao SACEUR (Supreme Alied Commander Europe), Wesley Clark bio je zapovjednikom operacije 'Alied Force', NATO bombardiranja Srbije, koje je trajalo od 24. ožujka do 10. lipnja 1999. godine.
'Alied Force' je bila vojna operacija koju je NATO vodio bez sudjelovanja UN-a. Iako niti jedna država članica NATO saveza nije bila izravno napadnuta pa se tako ni intervencija nije mogla opravdati solidarnom obranom, stanje na Kosovu smatralo se ugrožavanjem sigurnosti NATO saveza, a sama intervencija trebala je biti prevencija genocida nad kosovskim Albancima, prevencija koja je izostala kod Vukovara i Srebrenice. Jedna takva operacija kao što je bila 'Alied Force' nije nastala jednostavnom političkom odlukom, njezin tvorac je uložio puno truda da dođe do njenog ostvarenja.
U ovoj priči njezin tvorac je general Wesley Clarke, čovjek čiji je životni put u gornjem tekstu ukratko prepričan.
Vojnoj intervenciji NATO saveza protiv Jugoslavije prethodili su pregovori jugoslavenske i albanske strane, u dvorcu Rambouillet, nedaleko od Pariza. Do tih je pregovora došlo nakon masakra u Prekazu, ubojstva 58 članova obitelji Adema Jasharija, aktivista OVK-a i čvrste odluke Wesleya Clarka da je vrijeme da se Kosovo prikaže kao problem koji ugrožava američke nacionalne interese. Takav je stav Clark uspio progurati do Sandy Bergera, Clintonog savjetnika za nacionalnu sigurnost i uvjeriti ga da treba krenuti u odlučnu diplomatsku akciju, koja bi bila izričito podržana argumentom vojne intervencije NATO saveza. Clarka su podržavali Madeleine Albright i Richard Holbrooke. Pregovori se nisu uspjeli pomaknuti sa mrtve točke. Jednom je prilikom državna tajnica Madaleine Albright došla nenajavljeno u Rambouillet i prekinula albansku delegaciju u međusobnom dogovaranju, Albanci su je izbacili iz prostorije misleći da je čistačica. Pošto je diplomatska akcija završila neuspjehom, dijelom zbog neprihvatljivih zahtijeva albanske strane, dijelom zbog zahtijeva NATO saveza koje je formulirao sam Clark, a koji su bili skoro identični onim uvjetima koje je Austrija tražila od Srbije nakon Gavrilovog atentata 1914. godine, a u pregovore se krenulo uz prijetnju vojnom intervencijom kao sastavnim dijelom samih pregovora, implementiranje tog vojnog aspekta propalih pregovora postalo je samo pitanje vremena.
Operacija 'Alied Force', vojni udar na Miloševićev režim, 'peace-making' operacija, koju je Clark odavno preuzeo za svoj misiju, polako je postajala stvarnost.
Jedna takva operacija bila je u skladu sa 'Clintonovom doktrinom', doktrinom upotrebe američke vojne sile u humanitarnim krizama i peace-keeping operacijama kao što su bile Bosna, Somalija i Haiti. Vojne strukture i Pentagon nisu podržavali takvu novu ideju post-hladnoratovske vojne doktrine, a liberalna Clintonova administracija vrlo je teško nalazila zajednički jezik sa vojnim vrhom. Sam Bill Clinton bio je izbjegao mobilizaciju i slanje u Vietnam bijegom u Kanadu, a u očima Pentagona cijela njegova administracija je nekad, na LSD-ju, vikala ''Make peace, not war''.
Na početku operacije 'Alied Force' prevladavalo je mišljenje da će akcija trajati vrlo kratko i da će Milošević popustiti već nakon nekoliko dana. Clark je bio glavni zagovornik takvog razvoja događaja, svoje tvrdnje o brzoj srpskoj predaji opravdavao je osobnim poznavanjem Miloševića i njegovog načina razmišljanja. Govorio je da je ovo jedinstven slučaj u povijesti da se dva zapovjednika neprijateljskih snaga tako dobro poznaju. Tijekom Daytonskih pregovora Clark je sigurno uvidio da Miloševićeva politika nema strategiju, da se zasniva na taktici stalnog izazivanja novih sukoba koji su ga i održavali na vlasti. Teško da je Clark stvarno vjerovao da će Milošević popustiti nakon nekoliko dana, njegov osnovni cilj je bio da bombardiranje počne i da se NATO savez nađe u takvoj situaciji da ne smije sebi dopustiti da izgubi svoj prvi rat.
Tako se i dogodilo, operacija 'Alied Force' bila je ugodno osvježenje za Miloševića. Srbi su ponovo bili jedinstveni, cijeli svijet je bio protiv njih, a otvorena pitanja vojnog poraza u Hrvatskoj i ratnih zločina u Bosni bila su brzo zaboravljena. Clark je znao da ne postoji mogućnost da Milošević u kratkom roku pristane na uvjete NATO pakta, znao je da bi taj pristanak bio njegov kraj, što se i dogodilo.
Nakon što je iluzija o brzoj predaji prerasla u neugodnost dugotrajne vojne intervencije, Clark ustrajno inzistira na produljenju i intenzifikaciji bombardiranja, unatoč i usprkos protivljenju Pentagona i Williama Cohena; Clark koristi političke veze i osigurava nastavak akcije izravnim dogovaranjem sa Clintonom, iza leđa Pentagona, kršeći time zapovjedni lanac. Pentagon uskraćuje podršku Clarkovom načinu vođenja rata, njegov zahtijev za Apachee helikopterima nikad nije do kraja ispunjen, a njegova traženja proširenja popisa meta za bombardiranje se redovito odbijaju.
Clark je imao svoje osobne razloge da sruši Miloševića. To je jasno iz jedne njegove izjave da cilj akcije bombardiranja nije spriječavanje etničkog čiščenja ili uništavanje srpskih vojnih i policijskih kapaciteta na Kosovu, što je bilo deklarativno opravdanje vojne intervencije. Tom izjavom Clark jasno poručuje Miloševiću da je njegovo rušenje cilj NATO-ve vojne intervencije, a ne inscenirani kaos na Kosovu. Prema riječima Richarda Holbrooka, za Clarka je Kosovo bilo samo logički nastavak Hrvatske i Bosne, a upotreba vojne sile trebala je ukloniti sam uzrok tih ratova, Miloševićev režim. Izbor ciljeva govori tome u prilog. 23. travnja pogođeno je središte srpske radio-televizije, pri čemu je poginulo 14 civila, srpska strana je bila upozorena o napadu na zgradu televizije, ali je zaposlenim civilima ipak bilo naređeno da ostanu na radnim mjestima. Pogođena je i zgrada JUL-a, stranke koju je predvodila Mira Milošević. Pogođeno je i kinesko veleposlanstvo. Srušeni su mostovi na Dunavu. Cilj je bio micanje Miloševića sa vlasti, a Clark je odlučio to i sprovesti do kraja. Srpski vojni gubici bili su zanemarivi, uništeno je samo 13 tenkova, a stanje na Kosovu postajalo je katastrofalno. Srpske snage su u velikom broju ušle na Kosovo, ne održavajući neku jasnu organizacijsku strukturu i pretvarajući se tako u potpuno nevidljivog neprijatelja. Koristeći bombardiranje kao alibi za protjerivanje stotina tisuća Albanaca, Srbi su okrivljavali NATO savez za egzodus Albanaca. 'Oslobodilačka Vojska Kosova' koristila je taj metež i nagovaranjima potiče bježanje kosovskih Albanaca u Albaniju i Makedoniju, sa ciljem da se vojna intervencija pojača pod utiskom očiglednog genocida, još jednog u nizu rata na Balkanu, ali koji se za razliku od prethodnih, događao tijekom intervencije NATO saveza i odgovornost za njega padala je isključivo na taj savez. Dolazi do humanitarne katastrofe i izrazite nestabilnosti cijele regije. Pentagon nije bio sklon produbljenju sukoba, kopnena intervencija većih razmjera nije ni dolazila u obzir i sve je to na samom početku intervencije jasno bilo dano na znanje Wesleyu Clarku. Opečen iskustvom iz Somalije koje za posljedicu ima izolacionističku politiku koju Richard Holbrooke naziva 'Vietmalia syndrome' i sam je Bill Clinton prije napada na Srbiju isključio mogućnost slanja kopnenih snaga na Kosovo; Holbrooke je taj potez kasnije nazvao jednom od najvećih pogrešaka Clintonove vanjske politike. Clark je ipak uspio nagovoriti britanskog premijera Blaira da ne isključuje mogućnost slanja kopnenih snaga, a Blair je uspio nagovoriti Clintona da promijeni svoj raniji stav. Kopnena intervencija je prestala biti taboo tema, a Clark je igrom političkog uvjeravanja ne samo osigurao podršku za nastavak akcije bombardiranja i uveo kopnenu intervenciju kao jednu od mogućih opcija, već je napravio i plan te kopnene intervencije na Kosovo, intervencije koja je trebala krenuti iz Albanije i u kojoj je trebalo sudjelovati 200 000 američkih vojnika. Plan je bio sulud i Pentagon ga je otvoreno takvim i prozivao, ali svrha tog plana u prvom je redu bila psihološka, Milošević je trebao kopnenu intervenciju smatrati vjerojatnim razvojem rata ako ne pristane na uvjete NATO saveza.
Nakon 78 dana bombardiranja i nakon prekida ruske podrške Srbiji, Milošević pristaje na uvjete NATO saveza i počinje sa povlačenjem srpskih snage sa Kosova. Američka 82. padobranska divizija ulazi na Kosovo 12. lipnja i tako započinje peace-keeping operacija 'Joint Guardian'
Slijedeće godine Slobodan Milošević pokušava lažirati izborne rezultate, narod reagira masovnim demonstracijama i rušenjem režima. Miloševića hapse i hitno deportiraju u Haag. Prevladavajuće je mišljenje među onima koji su samo malo bolje upoznati sa događanjima tijekom devedesetih da je do Miloševićevog pada došlo ne zbog opozicije zločinačkoj politici koju je vodio, već zbog činjenice da je izgubio rat i da više nije imao na raspolaganju potencijalna ratna žarišta koje bi potpalio u svrhu svog daljnjeg političkog opstanka.
Milošević je bio krajnji cilj NATO bombardiranja, a ne zaštita Albanaca. Konačni broj civilnih žrtava na Kosovu je oko 2500, zbog toga Milošević u Haagu i nije optužen za genocid nad Albancima, već samo za ratne zločine na Kosovu.
Zašto je Clark uzeo na zub Miloševića, zašto je zbog njega, u konačnici, uništio i vlastitu briljantnu vojnu karijeru? Clark je, nakon što je dobio rat protiv Srbije, bez i jednog izgubljenog vojnika NATO saveza, diskretno i ekspresno umirovljen. Bolja riječ bi bila – smijenjen. William Cohen i Pentagon nisu zaboravili situaciju u kojoj su bili svedeni samo na sporedne igrače u vojnoj operaciji koju je, uz jasnu političku podršku Billa Clintona i Madaleine Albright, vodio na svoju ruku Wesley Clark. Clark je bio iznenađen umirovljenjem, ali nije pravio puno buke jer mu je bilo jasno da samo može napraviti političku štetu dovodeći u sukob Clintona i Cohena. A i vijest o njegovom umirovljenju je puštena u medije u istom trenutku kad je i sam Clark saznao za nju, tako mu je oduzeta mogućnost da tu odluku poništi pomoću svojih političkih veza. Madeleine Albright je kasnije rekla Clarku da je Clinton potpisao odluku o njegovom umirovljenju ne znajući što potpisuje. William Cohen i Pentagon nisu mogli dopustiti da im jedan čovjek isplanira, započne, odradi i dobije rat protiv kojeg su oni bili cijelo vrijeme.
Zašto je Clark tako proračunato-fanatično želio srušiti Slobodana Miloševića?
U Daytonu ga je jako dobro upoznao, proveo je više od 100 sati osobno pregovarajući sa njim. Čovjeku, kao što je to bio Clark, koji se kroz cijeli život probijao samo uz pomoć neiscrpne upornosti i vlastite pameti, gotovo redovito u konfliktu sa vojnom strukturom, kojoj je uvijek bio stran i neugodan zbog svoje intelektualne nadmoći i moralnog integriteta, čovjeku kojemu je u Daytonu sigurno postalo kristalno jasno što se to događa na Balkanu, tko je tko u stupidnom užasu međusobnog sufliranja srpskog i hrvatskog nacionalizma, čovjeku koji je imao i sredstva i potpuno moralno opravdanje da završi sa tim užasnim neredom koji se cijelo jedno desetljeće odvijao na 'svetom' demokratskom tlu Europe, tom je čovjeku bilo jasno da je to šansa koju život rijetko kome pruža i koja se ne propušta zbog trivijalnosti kao što su tromost i nemotiviranost vojne strukture ili eventualna opasnost za osobno napredovanje u takvoj strukturi. Tom je čovjeku bilo jasno da je baš njemu pružena mogućnost da završi tu balkansku tragediju, da baš on može uništiti i u konačnici omogućiti izvođenje pred lice pravde glavnog krivca za smrt 300 000 ljudi, klauna-krvopiju, Slobodana Miloševića, čovjeka koji je bio čista suprotnost u svakom pogledu čovjeku kao što je to general Wesley Clark.
Clarkova procjena Miloševića bila je briljantna, on je znao da Milošević ne može opstati bez ratova, da nema strategiju već da opstaje na vječnom taktiziranju. Clarkovo svakodnevno pojavljivanje na televiziji i otvoreno slanje osobnih poruka Miloševiću da nisu bitni ni Albanci, ni Kosovo, ni srpska vojna sila, već da je cilj cijele operacije izraz sukoba njih dvojice i da je Clark odlučan da ide do kraja, bila je iznimno efikasna. Poznata je izjava Williama Cohena, američkog ministra obrane: 'Tell him to get his fucking face from TV screen!' Clark je vodio svoj osobni medijsko-psihološki rat, Milošević je davao izjave da je Clark poslušno pseto koje će napraviti ono što mu bude naređeno, Clark je davao izjave da je Milošević jedan od onih srednjoškolaca kojima je mama zabranjivala da se bave sportom i koji svoje komplekse liječe masovnim zločinima.
Vrlo vjerojatno je da je i poznati incident na Igmanu, opisan na početku Holbrookove knjige 'To End the War', imao jaku ulogu u Clarkovoj odlučnosti da sruši Miloševića. Nakon pregovora sa Miloševićem u Beogradu, 19. kolovoza 1995, Holbrooke i Clark ne dobijaju garanciju srpske strane ni za let do Sarajeva, ni garanciju slobodnog prolaza kroz područje pod srpskom kontrolom u okolici opkoljenog Sarajeva, tako da su primorani koristiti blatnjavi i nesigurni put preko Igmana. Tijekom prelaza preko planine francusko oklopno vozilo, u kojem je bio dio Holbrookove 'shuttle' delegacije, prosklizava sa blatnjavog puta i pada u provaliju. Wesley Clark, general sa tri zvijezdice, spušta se osobno konopom, kroz minirani teren, da zapaljenog vozila u kojem detonira municija. Ostaje pokraj vozila sve dok nije bilo jasno da nema preživjelih i dok njihovi ostaci nisu bili izvučeni. Richard Holbrooke mu je, kao nadređeni, više puta uzaludno zabranjivao to spuštanje i više puta mu je uzaludno naređivao da se vrati na put i da odmah krenu dalje. Clark je imao svoje viđenje svoje dužnosti.
Možda je Clark uzeo Srbe na zub i zbog neugodne situacije kada je još 27. kolovoza 1994. godine, kao Director of Strategy, Plans and Policy for the Joint Chiefs of Staff, neupućen detaljno u balkansku situaciju, igrajući se mudrog diplomate tijekom posjete Banja Luci, razmjenio kape sa vidno mamurnim Ratkom Mladićem i slikao se uz smiješak čovjeka koji nije znao da se upravo rukuje sa pijanom, prljavom nakazom koja je napunila srebreničke masovne grobnice i ponizila UN i cijelu međunarodnu zajednicu.
U svakom slučaju, general Wesley Clark i njegova osobna upornost, njegova vještina zaobilaženja sporih i konzervativnih vojnih struktura pri donošenju odluka, njegovo prepoznavanje neodlučnosti Pentagona i njegova vještina u iskorištavanju političke volje Clintonove administracije da upotrijebi američku vojnu silu u situaciji koja nije od izravne koristi za interese SAD-a, sve je to bilo stavljeno u svrhu ostvarivanja jednog cilja – rušenja balkanskog zlotvora i dovođenja pravde i na ove prostore.
16. prosinca 2003. godine, u Haagu, u sudnici međunarodnog suda, Wesley Clark i Slobodan Milošević su se ponovo sreli. Milošević je, kao sam svoj branitelj, ispitivao Clarka kao svjedoka tužiteljstva. Na izlazu iz suda Clark je rekao novinarima kako će proces protiv Miloševića pomoći da se izađe iz zamke kolektivne krivnje i da se odgovornost za počinjene zločine počne prebacivati na odgovorne pojedince i direktne izvršitelje njihovih političkih odluka. To je prema njemu osnovna politička poruka koju šalje međunarodni sud u Haagu.
Možda sam ja naivan, ali previše dokaza ukazuje na to da je baš Wesley Clark bio pojedinac od odlučujućeg utjecaja koji je, unatoč i usprkos povijesnim nužnostima, ukinuo vladavinu istih tih povijesnih nužnosti na području bivše SFRJ.
I kad sad pogledamo na cijelu ovu priču, nije li za naježiti se pomisao što je, u stvari, taj čovjek postigao?
Nije li luđački uzbudljiva pomisao da je jedan pojedinac, svojom upornošću, vođen svojim preciznim moralnim kompasom, uspio promijeniti svijet i to tako dramatično da malo kome i pada na pamet da je to njegovo djelo?
I kakav li je danas njegov osobni svijet, svijet koji ga dočeka kad ujutro otvori oči, svijet čovjeka koji ne pristaje na gubitak nade, na svoju nemoć pred 'višim' silama, a za argument kojim može pred samim sebom opravdati svoj optimizam ima postignuće uspostavljanje mira u regiji koju je deset godina mrcvario mali, zločudni, krajnje podli rat, mali prljavi rat koji je cijeli svijet nemoćno gledao.
Wesley Clark biti će ili demokratski kandidat za američkog predsjednika na izborima 2008. godine ili će biti kandidat za podpredsjednika Hillary Clinton. Njegovi istupi u javnosti, njegovo gledanje na svijet u kojem živimo, njegovi ciljevi i sredstva kojima bi se ti ciljevi ostvarili... sve je to racionalno, pošteno i prožeto uvjerenjem da je promjena moguća, da čovjek može biti gospodar svoje sudbine i da je ovo krajnje vrijeme, da je ovo odlučan trenutak u povijesti, trenutak za konačno postavljanje dosad deklarativnih vrijednosti ljudske pristojnosti za jedini cilj koordinirane, globalne, internacionalne akcije.
Ja sam dovoljno dugo na ovom svijetu, moj je svjetonazor i više nego skeptičan kad nailazi na pojednostavljene modele stvarnosti i prigodna, jednostavna, ali krajnje jalova rješenja. Ja se ne oduševljavam lako i nisam od onih što traže samo loše stvari da bi mogli nad njima lamentirati do beskraja. Nikad nisam imao potrebu za 'vođom', nikad se nisam uspio uživjeti u sigurnost koju pruža gubitak u masi. Ako želim 'la-la land stvarnost' sa happy endom uključenim u aranžman, posegnut ću za televizijom i Xanaxom.
Moj svijet ne poznaje garancije, garancije su podrepak povijesnih nužnosti. Moj svijet je vjetrometina. Ja sam i te kako svjestan sreće koju uživam samom privilegijom da sam rođen u dijelu svijeta koji nije poplavljen vlastitim fekalijama. Ja sam opscesivno racionalan i ne priznajem moralni autoritet viši od moje savjesti. Ali ovaj luđak gore, taj Wesley Clark... on je kombinacija moralnosti i upornosti na kakvu ja još nikad nisam naišao... pravo iznenađenje.
Prije sedam, osam godina ja sam napravio nekoliko velikih pogrešaka procjenjujući ljude prema svojim prvim dojmovima o njima. Dok sam shvatio tko je tko, neke sam dobre ljude zauvijek udaljio od sebe. Kad zbog prvih dojmova o nekome donesete sud o tom nekome i počnete se ponašati sukladno sa tim sudom, taj netko to uvijek jasno registrira. I ta je šteta skoro nepopravljiva. Od tada ja ne vjerujem prvim dojmovima, uvijek imam rezervu prema ljudima koji su mi intuitivno simpatični, uvijek ostavljam prostor za korekciju kod ljudi koji su mi intuitivno odbojni.
Wesleya Clarka sam prvi put primjetio zbog načina na koji hoda. On je prvi čovjek kojeg sam zapamtio zbog načina na koji hoda. To je bio moj prvi dojam, čovjek koji prekrasno hoda. Poslije sam saznao da je iste godine kad sam se ja rodio, on ponovno učio hodati. Gledao sam ga dok priča o svojoj obitelji. Ima nešto u izrazu lica iskrenog čovjeka, neka sigurnost u nesigurnosti. Ima nešto u izrazu lica čovjeka koji je uvježbao optimizam i ne plaši ga beznađe, neki smiješak u očima otvorenim bez straha od povrede. Ovaj ima i jedno i drugo.
Malo me ipak plaši njegov najdraži filozof, Platon. Platon je valjda stvorio svjetonazorne okolnosti u kojima je put u pakao popločan dobrim namjerama.
A tu je i situacija sa prištinskog aerodroma. Kad je postignut sporazum o povlačenju srpske vojske sa Kosova, Wesley Clark je na kopnu imao samo britanske snage stacionirane na prištinskom aerodromu. Bez ikakve najave dio ruskog kontingenta bosanskog SFOR-a helikopterima se prebacio na drugi kraj prištinske zračne luke, upličući se tako u vojnu intervenciju provedenu isključivo od strane NATO pakta, prejudicirajući svoju eventualnu ulogu u rasporedu međunarodnih snaga na terenu koja bi išla u srpsku korist. Wesley Clark je takvu nenajavljenu i agresivnu akciju smatrao neprihvatljivom i izdao je zapovijed svom direktno podređenom u zapovijednom lancu brigadnom generalu Michaelu Jacksonu, zapovjedniku britanskih snaga, jedinih kopnenih NATO snaga na cijelom Kosovu, da izvezu svoja vozila na sletnu pistu i tako blokiraju eventualni dolazak ruskih pojačanja. Jackson je to odbio uz komentar da ne želi zbog Clarka započeti treći svijetski rat. Clark je njegovu reakciju opisao kao krajnje emocionalnu, posvećujući cijeli odlomak svoje knjige 'Wageing a Modern War' tom prištinskom incidentu. Bila je to situacija kad je vrhovnom zapovjedniku NATO pakta njegov izravno podređeni odbio poslušnost. Problem je riješen tako što su Rumunjska i Bugarska uskratile pravo preleta ruskim pojačanjima za Kosovo. Brigadni general Michael Jackson, poznat i kao 'Darth Vader', bio je 'second in command' britanskim padobrancima koji su otvorili vatru na irske demonsrante u Londonderryju, poznatom i kao 'Bloody Sunday' incident, a vjerojatno je i jedini general koji se podvrgnuo estetskoj kirurgiji, uklanjajući ogromne podočnjake.
Tako, Wesley Clark bi bio idealan potpredsjednik ako Hillary Clinton bude predsjednica SAD, on je 'maverick', što u američkom političkom žargonu označuje nekoga čvrstih stavova, nenaviknutog na kompromise, ona je iskustvo, diplomacija i šarm kojoj baš netko takav treba iza leđa.
Ja sam radikalni optimist dijelom i zbog polaganog uvida u magnitudu osobnog postignuća jednog čovjeka, pojedinca, kojem sustav baš i nije bio sklon. Rat u ovom dijelu svijeta završio je Wesley Clark. Vrlo blago rečeno, zajeban igrač.

Ja nisam tolerantna osoba. Ne volim kad ljudi sjetno pričaju o svojim slabostima, kad se prepuštaju melankoličnoj ravnodušnosti. Ovo je bio moj tolerantniji opis onoga što ne volim kod takvih ljudi. U stvari me nervira defetizam kao životni stav, stil življenja onih koji znaju kako je sve povezano ljepljivom masom blage, donekle i ugodne nemoći pa se prepuštaju poetičnim lamentacijama o životu kao duboko proživljenoj letargiji svog postojanja. Nisam tolerantan i nemam nikakvo pravo biti takvim. Kršim sve principe o kojima ne prestajem blebetati. Zašto? Zašto sam takav? Zato jer me je strah da njihovo raspoloženje nije zarazno pa bi moglo preći i na mene? Ne. Zato jer ih smatram pasivnim i beskorisnim, a time i opasnim jer se njima može lako manipulirati? Ne. Zato jer sebe mogu zamisliti u takvom stanju jedino uz prisustvo alkohola kao katalizatora mog osobnog, proživljenog, iskustva beznađa? Ne. zašto sam onda takav? Zašto ne dopuštam drugima pravo, pa makar to pravo smatrao i luksuzom, da se ne osjećaju najbolje u svojoj koži, u svojoj ulozi, u svojoj životnoj scenografiji, u čvrstom zagrljaju svog melodramatičnog životnog scenarija? Zašto im to ne dopuštam? Zato jer sam ohol i arogantan. Zato jer nema u meni ni trunke sućuti već na svaku nepravdu, na svaki podli udarac sudbine koji neko primi ispod pojasa, ja ne reagiram suosjećanjem već bijesom. Ja sam ljut, bijesan, ratoboran, beskompromisan, pristran, subjektivan u najgorem smislu te riječi. Ja ne podnosim deklariranu slabost, ja joj tražim podršku i namećem joj je, ja tražim riješenje, po mogućnosti brzo i jednostavno, ja tražim lijek za sve one koji nisu spremni da ga sami sebi prepišu.
Ja bježim od svijeta ispunjenog tugom, razočaranjem, depresijom, ravnodušnošću. Ja bježim od boli kojom drugi žive jer je ne želim pojmiti kao nešto nepobjedivo i njima zadano kao stvarno. Ja ih optužujem da su sami to izabrali, da postoje rješenja, ali da oni bježe od njih jer im je draže da pasivnom agresijom izolirani plutaju ovim svijetom, optužujući sve druge osim sebe. Ja nisam tolerantna osoba. Ja sam opasan. Ja sam bezosjećajan. Ja sam intelektualno-moralni samoprozvani elitist koji nema pojma što da radi sa svojim životom. Ja sam izgubljen u iluziji da savršeno dobro znam tko sam, što sam, gdje sam i kada sam... kada sam upravo sada dok ovo tipkam... kada sam u svom odlučnom nastojanju da postojano postojim... kada sam ja baš u ovom trenutku?
Ja sam pred ispitom koji ću pasti. Ja sam pred novim radnim danom manuelnog radnika koji u opisu svog radnog mjesta ima jasno i nedvosmisleno određenje: 'pomoćni'.
Moja netolerancija je defenzivni mehanizam, moj optimizam i idealizam su kemijski inducirani, ja sam funkcija samo nekoliko stvari i kao takav mogu nanijeti štetu bilo kome tko bi me uzimao ozbiljno, tko bi se ravnao prema meni, kome bih ja nabijao komplekse zbog malodušnosti, pesimizma i rezigniranosti. Ja sam netolerantna arogantna budala.
Žalosno je što sam tehnički u pravu, što se osjećam odlično i što nemam namjeru odustati od ovakvog, svog pristupa životu. Nije mi žao što ne mogu reći da mi je žao. Ja nisam tolerantan i vikati ću protiv svake netolerancije što jače mogu, ma koliko to nekome kvarilo sanjarenje da ga neće stići metak, bajunet, šrapnel, udarni val eksplozije, plamen napalma, otrovni plin, glad, žeđ, progonstvo, paralizirajući strah bezilaza, moralni ekvivalent živog pijeska, siromaštva i bolesti u koje svi mi polako, ali potpuno sigurno tonemo. Ja nisam tolerantan prema sebi, a ne prema drugima. Ja sam realan. I nije mi vas žao ako se osjećate izgubljeni ili usamljeni. Nikad nije bilo više mogućnosti da čovjek takvim ne bude, barem onaj čovjek koji sebi može priuštiti da ovo čita u miru svog doma.
Žive će nas pojesti ako se ne probudimo. Ja sam budan da budniji ne mogu biti. Jebe mi se ako to nije baš u vašem stilu. Meni djeluje i zauvijek je postalo dio mene. Zauvijek.
Osim ako ne uzmem čašu konjaka i ispijem je. Onda gubim apsolutno sve. Zauvijek. Ako sam u nešto siguran, onda je to to.
Poslušajte pjesmu 'Avalanche' od Leonarda Cohena i možda će vam biti jasno zašto ne mogu dopustiti sebi sumnju da nemam pravo biti netolerantan u borbi protiv netolerancije.
I serem, upravo mi je rekla kako joj je pet mjeseci slomljena oduzeta ruka, a da nitko to nije primjetio jer nije dovoljno jako vikala da je boli. Jebem im mater svima!
(napisano prije tri dana)

Imam svjedoke da je ova priča nastala prije nego što sam gledao animirani film ''Happy Feet'' i da je svaka sličnost (ako je itko pronađe) samo donekle slučajna jer je glavni akter i jedne i druge priče radikalni optimist. Ukazao bih na crnačku pjesmu 'Oh, happy day... oh, happy day... when Jesus walked my way' koja mi je pala na pamet dok sam gledao plakat sa blesavim plavookim pingvinom. Taj film morate pogledati, a moja se priča samo u nekim detaljima dotiče filma, kvalitetom je neusporediva jer je pamfletistička literatura, baš kao i sve drugo što ja pišem. Dakle, ako ste uspjeli pročitati moj tekst do ove riječi – POGLEDAJTE ''HAPPY FEET'' - nećete požaliti!

Prosudite sami da li dolikuje da se žena gologlava moli Bogu? Zar vas ne uči i sama priroda da je čovjeku sramota ako nosi dugu kosu, a da je ženi dika ako nosi dugu kosu, jer joj je kosa dana mjesto vela.
Ako ipak tko ima nakanu da se i dalje prepire – ni mi, ni crkve Božje nemamo takve običaje.
Sv. Pavao, Poslanica Korinćanima I, 11-13


Sa prezirom je gledao trnjem zarobljenu ženu. Ležala je mirno i tiho ispuštala neartikulirane glasove, potpuno nemoćna u bezlisnoj masi niskog, gustog grmlja. Grčevi boli bi joj povremeno trzali tijelom, zabijajući oštro trnje još dublje, parajući joj na stotine krvavih razderotina.
''Glupi, besmisleni stvor...'' – pomislio je bez korištenja pojmova, bez pripisivanja atributa, pomislio je bez pomoći jezika, kristalno jasnom racionalnom intuicijom kojom je obrađivao emocionalne reakcije koje bi mu ovakvi prizori uvijek izazivali. Prezir i mržnja bile su jedine emocije koje je bio sposoban osjetiti. Bio je mentalno nijem, nesposoban da stvori sliku svijeta oko sebe koji bi barem na jedan kratki trenutak bio dio njega. Samo je primao.
Gledao je ženu kako umire, mrzio je njenu patnju i njenu bol, prezirao njeno besmisleno postojanje, ni na trenutak je nije prepoznao kao stvorenje slično sebi, kao stvorenje slično onoj ženi koja ga je rodila i koje se uopće nije sjećao.
Gledao je njenu patnju i udarao naokolo svojim čekićima. U svakoj je ruci držao po jedan veliki, masivni čekić. Nakon nekoliko udaraca, oblizao bi čekiće, prekrivene krvlju i moždanim tkivom. Udarao je čekićima od kada je znao za sebe, udarao i svaki put precizno pogađao male lubanje kengura mesoždera koji su ga napadali čim bi ga ugledali.
Oko njega se već bilo nagomilalo dovoljno lešina da drugi kenguri navale na njih. Kenguri su imali samo dva nagona... nezaustavljvu, mahnitu potrebu da napadnu, ugrizu, ubiju i požderu sve što se poždrati može. Drugi nagon, nagon za razmnožavanjem nije bio tako jak i bio je podređeno povezan sa prvim, predatorsko-kanibalskim nagonom. Spolni čin je bio dio borbe mužjaka i ženke u kojoj bi grč umirućeg mužjaka izazivao erekciju i penetraciju u tijelo ženke koja bi ga do tada već počela proždirati. Ako bi ženka uopće pobijedila jer su zbog gotovo identične veličine i tjelesne građe bili podjednako snažni. Bili su visoki oko metar i pol, snažnih zadnjih i gotovo zakržljalih prednjih nogu, izgriženih ušiju i njuške sa velikim bijelim zubima, koji su bili njihovo jedino sredstvo za preživljavanje.
Čovjek sa čekićima je bio znatno viši, veći i snažniji. I imao je svoje čekiće. Dok se udaljavao od gomile ubijenih kengura koje su već trgali i proždirali njihovi srodnici, oprezno se okretao očekujući nove napade. Bio je prekriven slojem crne, skorene krvi, krvi tisuća i tisuća kengura koje je ubio svojim čekićima. Crni oklop je škripao pri svakom pokretu, raspuknut na svakom mjestu na kojem je bilo potrebno da bi njegovo gibanje bilo brzo, gipko, bez zastoja i bez smetnji. Oklop mu nije puno koristio kao zaštita od oštrih očnjaka kengura, ali bez njega bi vrlo brzo bio živ spržen pod nemilosrdnim sjajem ubitačnog sunca. Baš kao što će to biti i sa onom ženom koju je dan zatekao nepokrivenu, čiji je ogrtač od kengurove kože bio razderan trnjem i natopljen svježom krvlju. Sjetio se prizora njene duge, u trnju zapetljane kose i opet ga je preplavila emocija prezira i mržnje, emocija koja nije imala svoj objekt jer je on mrzio i prezirao žene, sve žene. Ona pojedinačno nikad se nije ni pojavila u njegovoj glavi. Mrzio je i prezirao iskreno, potpuno bezinteresno i besciljno. Mrzio je čistim razumom.
Kretao se brzo između velikih otoka trnovitog grmlja, jedine biljke koju je ikad vidio, ponekad zamahujući svojim čekićima i ubijajući uvijek, ali baš uvijek, samo jednim udarcem kengura koji bi ga pokušao dohvatiti zubima. Nakon nekoliko udaraca, redovito bi oblizao svoje čekiće, hraneći se krvlju i proteinima kengurovog mozga. To je bila jedina hrana koju je ikad okusio. Kenguri, milijuni kengura i poneka žena, to su bila jedina stvorenja koja je ikad vidio. Žene ili vrlo rano ujutro ili vrlo kasno navečer, one su izlazile samo noću, po danu nisu imale nikakvih šansi protiv kengura. Mrzio je žene daleko više nego kengure, nisu mogle ravno hodati i bile su potpuno gluhe. Zato su tako često i upadale u trnje, teturajući u mraku. Zato im druge žene nisu nikad pomagale, nisu ih mogle čuti. On bi ih čuo kilometrima daleko i obično bi ih izbjegavao jer su privlačile kengure, danas nije imao izbora, ova je bila tiha.
Kretao se vrlo brzo, pokretima koji su bili negdje između trčanja i brzog hodanja, ali bez nedostataka i jednog i drugog. Inercija mu je davala sposobnost da koristi svoje čekiće u tom polutrku puno lakše nego nego što bi to mogao raditi u mirovanju. Inercija njegove ogromne mase mu je omugućavala stalnu spremnost da udara, da se okreće i gledao oko sebe bez zaustavljanja, da metrima prije samog napada njegovo moćno tijelo već samo zna što treba raditi, bez obzira koliko bi kengura bilo. Bio je sposoban pratiti i do deset pojedinačnih napadača, predvidjeti smijer, brzinu i trenutak samog nasrtaja svakog od njih, ubijajući ih redom koji je bio najefikasniji i koji je zahtijevao najmanje napora. Cijeli svoj život skoro samo to je i radio, ubijao kengure koji su ga napali. Noći bi provodio u polusnu, svjestan svega oko sebe, stojeći skoro potpuno mirno, samo uz povremeno prebacivanje sa jedne noge na drugu. Spavao je otvorenih očiju. Za razliku od kengura on je u mraku vidjeo više nego dobro. Iz tog polusna budili bi ga česti šumovi, zvukovi i siktava glasanja kengura koji su čučali na tlu, pognuti, čekajući da nemilosrdnim sjajem ubitačnog sunca započne još jedan dan koji će im donijeti samo mahnitu žeđ i glad, u njihovom suhom, trnjem okovanom svijetu.
Čovjek sa čekićima bi povremeno udarao jednim čekićem o drugi. Reski metalni zvuk širio bi se kilometrima kroz tišinu, baš kao i zvukovi drugih čekića. On je bio sam, svaki od ljudi sa čekićima su uvijek bili sami. Gotovo se nikad ne bi sretali, nisu bili teritorijalni nego su se samo međusobno izbjegavali. Pojedinačno su imali puno jasniju sliku svijeta oko sebe, tako im je bilo daleko lakše predvidjeti kretanja desetaka i desetaka kengura koji bi ih počeli mahnito i bez ikakvih pravila napadati čim bi noć počela izgarati na istočnom horizontu. Ipak je svaku noć, u polusnu, udarao čekićem o čekić, baš kao i drugi, i nije još doživjeo ni jednu noć, da nije čuo barem dva druga nositelja čekića. Spoznaja da nije sam nije u njemu budila osjećaj pripadnosti ili sigurnosti. Udarao je čekićima zbog sebe, samo zbog sebe i samo sebi, samo sebi svojstvenim ritmom, simetrijom u vremenu, pjesmom bez melodije, njegovom osobnom himnom kojom je svemiru poručivao da predaja nije opcija.
A onda je, tog jutra, sa neba pao on.
Ubitačni sjaj nemilosrdnog sunca bio mu je iza leđa pa je bez problema gledao u, kao krv, crvenu kupolu što se polako spuštala sa neba, ljuljajući svoj teret, svog nebeskog putnika. Gledao je u crvenu kupolu mirno, dok se u njemu nagomilavao dotad nedoživljeni mentalni naboj. Znao je. Znao je zašto kupola ne pada na tlo brzinom kojom inače pada i sve drugo što se baci u zrak.znao je da je teret taj koji koristi kupolu da se polako spusti na tlo, znao je čemu služi rupa na vrhu kupole. Znao je sve to već pri prvom pogledu. Znao je nešto novo, znao je za mnoštvo odnosa koji to uvjetuju, znao je da se to može ponoviti i da će ishod uvijek biti isti ili sličan. Udarni val nenadane motivacije preplavio mu je mozak, želio je znati kako se penje na nebo, sad već kad zna kako se sa njega polako pada. potrčao je prema crvenoj mrlji iz sve snage, preskakao je stijene i trnovito grmlje ogromnim skokovima od po tri metra, trčao je još uvijek pazeći na kengure, ali njih ovaj put uopće nije bilo. Nije ih bilo po prvi put u njegovom životu. Želio je znati zašto. Imao je pravo, potrebu, dužnost da to zna. Nikad nije bio brži, nikad nije imao tako jaku volju, nikad nije bio tako hrabar, tako ponosan na svoj tek otkriveni ponos svim onim što je u tako kratkom vremenu sam stvorio u svojoj glavi, ponos – tu čudnu emociju gladnu novog znanja kao što su kenguri bili gladni krvavog mesa.
Crvena mrlja razlivene kupole se odjednom uzdigla, ispod nje se uspravio njen putnik i pokušavao se mašući rukama osloboditi svog crvenog pokrova i pogledati svijet na koji je bi bačen.
On je stojao nedaleko od još uvijek zarobljenog putnika i promatrao njegovo nespretno tumaranje ispod crvene, sjajne tkanine koja nije bila smeđe-crvene boje krvi kengura. Bila je to najcrvenija crvena boja koju je ikad vidjeo, crvenija i od njegove krvi. Ništa nije bilo crveno kao ta kupola za polagano spuštanje neba na zemlju. Već je bio pomislio da se ispod kupole nalazi neka žena koja nema sposobnost da odredi smijer, kad je izvirio on.
Bio je omotan u nekakav oklop u kojem se odražavalo sve oko njega. Na glavi je imao pokrivalo od istog materijala, na očima debele krugove u kojima se jasno odražavao lik njegovog ogromnog, crnog domačina. U tim je reflektirajućim krugovima čovjek sa čekićima prvi put vidjeo samog sebe, svoju ogromnu crnu pojavu, svoje napete mišiće i svoje krvave čekiće. I znao je. Znao je da je taj odraz predstavljao njega. I da će se svaki put prepoznati ako pod pravim kutem pogleda u njih, znao je da oklop čovjeka koji je pao sa neba ima svrhu da uzvrati pogled ubojitom sjaju nemilosrdnog sunca i da je to sigurno dobar oklop. Ovaj što je pao sa neba sigurno je promatrao i njega, znao je i to. Želio je znati tko je on, kako se popeo na nebo, zašto je skočio odozgo, gdje su mu čekići i odakle mu takav oklop. Želio je znati, ali nije mogao pitati. Bio je nijem baš kao i gluha žena koja ga je rodila, baš kao i milijuni kengura mesoždera. Nije znao za drugi oblik komunikacije osim za udaranje čekićem o čekić, a i to nije bila komunikacija nego samo njegova pjesma koju je slao gluhom svijetu oko sebe. To je i napravio. Udario je čekićem očekić prvi put, započinjućisamo svoju pjesmu, pjesmu bez melodije, bez glasova. Čista simetrija u vremenu, ritam koji je svoj komplicirani ustroj otkrivao tek nakon cijele noći udaranja.
Čovjek koji je pao sa neba ga je pogledao, nakrivivši lagano glavu. Uz osmijeh je zapljeskao rukama, prateći udarce čekićima svog crnog domaćina.
''Dobro je... ovaj ima smissla za ritam, znači da postoji potencijal... i nije me odmah zatukao tim čekićima, znači da ga nije strah... i ti čekići... metal nije primitivan, to bi mogao biti titan, glava čekića i ručka su jedno tijelo... za takvo nešto treba zajebana tehnologija.... kako da ja sad to znam, ja sam jebena operativa, a ne logistika! Halo! Čuje li me itko gore!? Jeste li baš svi izdrogirani k'o konji!? Spustili ste me na ovaj planet bez ikakvog briefinga, ne znam što ja uopće mogu ovdje popraviti, ovo je još uvijek nekakvo željezno doba, nema zastranjenja , ovaj tu samo šuti i udara čekićima, nije još stigao zastraniti od svog nevinog, bezgriješnog stanja nepoznavanja dobra i zla... vratite me nazad, ovdje samo štetu mogu napraviti ako me sad počnu štovati kao srebrenog čovjeka kojega je crveni zmaj donio sa neba... ispasti ću crveno tele, jebem li vas sve do jednog u te vaše bezbrižne kemije mozga koje si možete priuštiti, gore u logistici... ja sam ovdje u situaciji da postanem mit o čovjeku u aluminijskoj foliji koji je pao na zemlju u krvavoj suzi ovog zajebano vrućeg neba.... savršeno temelj da počnu daviti djevice svako jutro ne bi li se ja opet pojavio. Halo!?''
Čovjek koji je pao sa neba ispuštao je glasove nerazumljive svom domaćinu, držao je neku šarenu stvar na uhu i glasao se brzo koristeći razne tonove. Polakao je počeo tapkati nogom u ritmu čekičke pjesme čovjeka sa čekićima, tapkao je kao da zna kad udarac slijedi, ne obazirući se puno na to, kao da ritam udaraca prati refleksno. Čovjek sa čekićima je znao, sve je znao. Znao je da će čovjek koji je pao sa neba prepoznati poruku njegove pjesme, poruku nošenu udarcima čekića, poruku da predaja nije i ne može biti opcija. Znao je da razumije ritam njegovih čekića, da ga je razumio vrlo brzo, da može predvidjeti svaki njegov slijedeći udarac, znao je da je mala šarena stvar neka vrsta čekića za komuniciranje. Znao je sve. I nije znao ništa. Bio je nijem. Čekići su bili njegov glas, njegova pjesma, njegova volja, čekići su bili sve što je imao.
''Uh, uh.... čekaj da vidim u rasporedu.... negdje si kod Antaresa, na jednom od planeta binarne zvijezde koja je u orbiti oko Antaresa...planet je zaveden pod rednim brojem 177823718706, kodni naziv mu je 'Piece of Cake'... što znači da si već bio tamo i da je ovo drugi, popravni posjet... valjda.... iako ne znam je li ostalo išta što bi se uopće moglo popraviti.... stvari su se skroz sjebale od kad si ih ostavio same.... sjećaš li se ili ti treba još podataka...''
Čovjek koji je pao sa neba polako je pomaknuo zaštitne naočale na čelo i žmirkavim pogledom promatrao čovjeka sa čekićima.
''Piece of Cake!? Pa zar nisam ovaj projekat ostavio u savršenom redu kad sam odlazio. Nisu me ni pokušali ubiti, ni hajke nije bilo. Samo su me pažljivo slušali, organizirali mi turneje, sve pažljivo zapisivali i nakon nekoliko godina me pitali jesam li to ja pričao o trodjelnoj podjeli vlasti i suverenitetu pojedinca kao osnovi društvenog uređenja... što sam dalje mogao... da im nastavim govoriti u usporedbama, da im spopadnem ono malo vrčeva na koje se ionako nisu puno obazirali...sve što sam rekao razumjeli su u najčistijem obliku koji sam mogao poželjeti... zatvorili su neku svoju paravojsku i one rijetke vračeve koji su ih pokušavali prepasti gnjevom zlih bogova koji će im poslati svrab ako budu i dalje mene slušali, zatvorili su ih u neki kanjon i redovito im bacali hranu... ostavili ih zajedno desetak godina i oslobodili ih baš na vrijeme da čuju proglas da se istospolne zajednice pravno izjednačavaju sa svim drugim zajednicama pojedinaca. Ovi su to u kanjonu već u praksi godinama i provodili, nisam vidio šarenije obućenih ljudi od njihove bivše vojske i vračeva... ako je netko imao ukusa u cijeloj galaksiji, onda su to bili oni...kad su me počeli ispitivati je li matematika dostatno sredstvo za modeliranje dinamičkih sustava sa povratnom spregom i trebaju li je uzimati za ozbiljno kao što uzimaju svoj Ustav, rekao sam da moram otići u pustinju da me sotona stavi na kušnju i krenuo. Jedva sam im pobjegao jer su poslali bolničare za mnom misleći da sam poludio... kad ste me teleportirali nazad, maltretirali su te jadne bolničare godinama sa psihoanalizom samo zato što jadnici nisu znali lagati pa su rekli da sam se odjednom uzdignuo u nebesa, u stupu svijetlosti...''
Čovjek koji je pao sa neba je pričao u svoju malu šarenu stvar, sa ozbiljnim izrazom na licu i tapkao bez prekida nogom ritam pjesme, zajedno sa čovjekom sa čekićima koji je taj ritam udarao. Bio je ozbiljan iako je sve govorio u šaljivom tonu. Uvijek je bio ozbiljan i uvijek se šalio, znao je da jedno bez drugog ne može postojati.
''E, jebiga... ti si otišao, oni su za tisuću godina riješili sve zamislive tehničke probleme, organizirali se u savršeno društvo, pojedinačno se mentalno uzdizali iznad onog pojavnog, iznad onog što su držali neriješivim, iznad samih sebe kao odvojenih pojedinaca... i sve to na nekih tristotinjak ravnopravnih i vrlo efikasnih mentalnih vježbi, pronašli su duševni mir i učinili ga dostupnim svima koji su ga tražili, genetski su se lagano i kontrolirano modificirali... sve je bilo u najsavršenijem redu... oni su bili tvoj najveći uspjeh, tvoje remek-djelo... sve dok nisu pokušali ostvariti ono na što autorska prava ima i ne pada mu na pamet da ih dijeli... znaš već tko... Stari. Znaš da Stari ne voli kad se prčka po infrastrukturi njegovih kreacija jer je i sam dosad sigurno pozaboravljao gdje je sve morao lijepiti 'patcheve' tijekom svoje kreativne faze... i tako... htjeli su dobiti jedinu stvar koju se ne može dobiti... besmrtnost. Bilo im je jasno da takvo nešto nije ostvarivo bez radikalnih zahvata u samoj genetskoj infrastrukturi, bilo im je jasno da je smrt ona sila koja je metodom pokušaja i pogrešaka stvorila njihovu genetsku kompatibilnost sa genetskim ustrojem cijelog njihovog eko sustava i da nije baš lako to sve strpati u neki model pa promijeniti neke parametre, ali ti si im usadio ideju da odjebu svaku dogmu na koju naiđu pa su se prema tome i ravnali... glasali su nekoliko puta isplati li se ulaziti u takav jedan rizik, referendum je više puta ponavljan sa negativnim rezultatom, žene su ogromnom većinom uvijek glasale protiv eksperimenta, muškarci su redefinirali iznova i iznova pitanje, sve dok ženama nije dosadilo pa su dopustile eksperiment u ekstremno kontroliranim uvjetima, u orbiti, u simuliranom eko-sustavu koji nikako ne smije doći u dodir sa matičnim sustavom, sa vremenskim periodom koji bi bez ikakve sumnje otklonio eventualne katastrofalne projekcije mnogih njihovih znanstvenika... eksperimen je sproveden na deset pojedinaca čiji se genetski materijal temeljiti promijenio, bez nekih vidljivih manifestacija osim što nisu starili... njihovi su se organizmi regenerirali bez gubljenja vitalnosti, međusobno su se razmnožavali i prenosili ista svojstva na potomke... eksperiment je trajao dvjesto godina dok nije odobreno puštanje tih besmrtnika iz izolacije i onda se dogodilo ono što su predviđale najcrnje prognoze... simulirani ekosustav u orbiti nije bio dovoljno vjeran matičnom na planetu, protein koji je bio bezazlen u simuliranim okolnostima na slobodi se vrlo brzo pretvorio u ultra-dominantnog replikatora, počeo se replicirati koristeći materijal bilo kojeg živućeg organizma kao svoj građevni materijal, u roku od godinu dana ekosustav im je kolapsirao. To su bili oni anihilatori o kojima Stari preko razglasa brblja svaki put kad malo pretjera sa svojim savršenim teostimulansima, ono što ni on sam, navodno, ne može popraviti i o čemu ti ne vodiš puno brige dok korigiraš njegove kreacije... ukratko... uspjeli su na brzinu sklepati nekakvo cjepivo... ženama je bilo jasno da život bez ekosustava pod zemljom nije nikakav život i tražile su kolektivnu autoeutanaziju... ali ostala im je ona tvoja luđačka ideja da poraz ne može biti opcija pa su više puta spriječili žene da se ubiju zajedno sa djecom, preživjelih desetak posto stanovništva povuklo se pod zemlju. Od ekosustava su ostali oni, grmoliko trnje i sasvim slučajno vrsta malih kengura koji su se hranili kukcima. Pokušavali su svašta, ali ništa nije uspijevalo, anihilator je bio savršen, alfa i omega, trebalo bi izgraditi potpuno novi eko sustav u kojem bi on bio benigna tvar, a to može samo Stari, a i njemu za takvo nešto treba barem milijardu godina pokušaja i pogrešaka... znači, nema modela, samo recepti... jer je baš smrt ono što omogućuje pogrešku pokušaja koja se neće ponoviti u slijedećem pokušaju, smrt je uvjet bez kojeg ni jedna njegova kreacija nije ostvarena. Samo je Stari toliko razrok da može u isto vrijeme gledati i u prošlost i u budućnost, a pitanje je je li to on samo tvrdi ili možda ni on ne zna što se stvarno događa. Ostaci tvog remek-djela su životarili pod zemljom, oslanjajući se na tehnologiju, broj im je opadao, otuđili su se jedni od drugih. Žene su kontinuirano pokušavale sa masovnim samoubojstvima sebe i svoje djece, muškarci su na to gledali kao na poraz i nisu to mogli dopustiti, situacija se ponavljala i ponavljala, znaš kakve su žene, pogotovo kad su u pravu... i onda su se opet pojavili oni zbog kojih tebe obično i šaljemo da praviš korekcije... vračevi su brzo zavladali podzemljem, žene su proglašene neprijateljem vrste, odmah nakon rođenja su im uništavali srednje uši i tako ih osuđivali na doživotnu gluhoću, oduzeli im najveću moć koju su imale, moć da uće svoju djecu komunikaciju jezikom, to što nisu imale ravnotežu pri hodanju bila je samo usputna pogodnost. Jezik su pokušali prenositi vračevi ali bezuspiješno, vrlo brzo je osiromašio do te mjere da je sva silna tehnologija postala beskorisna jer se nitko nije znao sa njom služiti. Kad su izašli iz svojih podzemnih skloništa, nakon 400 godina, dočekalo ih je ubojito zračenje Antaresa i njegovog binarnog suputnika, njihovog matičnog sunca. I kenguri koji su uspjeli preživjeti tako što su postali kanibali, množili su se ogromnom brzinom samo da bi stvorili novu hranu za održavanje vlastite vrste, izgubili su sve nagone osim čiste agresivnosti gonjene glađu, fizički su se povečali i čeljust im je postala glavni instrument u strategiji preživljavanja u kojoj je najvažnije bilo prvi ugristi. Planet je većim dijelom bio prekriven grmolikim trnjem koje je zaslužno za nešto malo vlage i kisika koji je uopće činio taj jadni svijet nastanjivim. U početku su kenguri skoro pregazili došljake iz podzemlja, trebalo im je neko vrijeme da se u njima probudi ona tvoja luđačka ideja koju širiš svemirom, ona da poraz ne može biti opcija, naoružali su se čime su znali i krenuli u besmisleno preživljavanje. Žene su i dalje bile sakaćene, samo sad od strane drugih žena, ostajale su pod zemljom i nastavljale vrstu tako što bi iskoristile mlade mužjake prije nego što bi im dale čekiće i poslale ih u užas svijeta koji su sami stvorili... eto, to je ukratko to... vjerojatno najveći zajeb koji si napravio... od remek-djela do čistog bezilaza, a sve zbog te tvoje luđačke ideje da poraz nije i ne može biti opcija kojom se isključivo služiš kad ideš u misije korekcije kreacija Starog. Ne znam što mu je uopće bilo da uvede službu Operative kad mi iz Logistike sve mirno možemo pustiti da ide svojim tijekom, bez puno nepredvidljivih užasa poput ovoga koji za koji si odgovoran isključivo ti... rekao bih ti da suosjećam ali sam trenutno vrlo kvalitetno drogiran i bilo bi licemjerno od mene da se pretvaram da mi je uopće stalo... halo... halo... Isuse, čujemo li se?''
Čovjek koji je pao sa neba izgledao je izgubljeno. Prvi put od kada je bio svijestan sebe nije mogao u isto vrijeme biti šaljiv i ozbiljan. Pogledao je u čovjeka sa čekićima i ovaj mu je u očima vidio ubojiti sjaj stotina nemilosrdnih sunaca. Bio je bijesan, bio je mahnit od bijesa dok je sve snažnije i snažnije lupao nogama o tlo prateći ritam udaraca čekića.
''Daj mi Staroga na liniju, Gabrijele, daj mi Staroga na liniju ili rušim sve što je ikad postojalo... znaš da ja to mogu... znaš da to nisam nikad spomenuo... znaš da se ne šalim, daj mi Staroga na liniju ili cijeli trilijun vas iz Logistike spuštam na čvrsto tlo njegovih kreacija o kojima se tako bezbrižno brinete, znaš da to mogu....''
''Uhuhuhu... čuješ li ti maloga iz Operative... nisam ja kriv što ti zbog prirode svog posla ne možeš sebi priuštiti malo kemijski inducirane sreće ili što bi već odgovaralo tvom luđačkom umu... ajde da ja tebe teleportiram nazad, da taj nesretni projekat steriliziramo, da sve ovo zaboraviš... mislim, ljudski je griješiti, he he... ako si već čovjek, jebiga...''
''Daj mi Staroga ili će ti perje gorjeti k'o onome Lučonoši iz priča kojima plašite jedni druge kad vas lupaju bad tripovi... ne zajebavam se, znaš da mogu sve živo dići na noge protiv vas i odvest nas sve skupa, zajedno sa Starim, u kaos potpune entropije!''
Čovjek sa čekićima je gledao čovjeka koji je pao sa neba kako hoda lijevo-desno i viće u onu šarenu malu stvar. U bijesu je rasparao oklop na ramenu i nemilosrdno, ubojito sunce mu je pržilo kožu, ali se on na to nije obazirao. Počeo ga je prepoznavati, postajao mu je poznat kao onaj koji mu je pjesmu čekića usadio duboko u njega. Udarao je silovito nogama o tlo u ritmu njegove pjesme i iz očiju mu je curila voda koja se u trenutku pretvarala u vrelu vodenu paru. Znao je tko je on, znao je tko je taj mali čovjek koji izgleda kao žena i koji je znao njegovu pjesmu bez da je ikad prije čuo. Bio je to onaj koji je prvi rekao da predaja ne može biti opcija, da predaja ne smije nikad biti opcija. On je bio onaj koji je prvi zauvijek odbio poraz kao opciju. Znao je koliko je velik taj mali čovjek što mu je živ gorio pred očima silovitije i silovitije prateći pjesmu njegovih čekića, udarajući već krvavim nogama ritam savršene simetrije u vremenu, simetrije otvorene za bezbrojna suglasja sa drugim ritmovima savršenih simetrija. Čuo je kako se zemlja trese pod njegovim nogama, ritam njegovih udaraca već je nadilazio, inkorporirajući ritam udaraca čekića čovjeka sa čekićima. Čuo je kako pjesma čovjeka koji je pao sa neba odzvanja njegovim svijetom i kako se u njenu savršeno otvorenu simetriju uvlaće i prožimaju je ritmovi čekića drugih ljudi sa čekićima. Cijelom planetom tutnjio je ritam milijuna himni koje ne priznaju poraz kao opciju, himni ljudi koji su po prvi put čuli ritam koji njihove ritmove spaja u simetriju koja više nije bila samo u vremenu već i u simetriji jedna prema drugoj i baš je ta međusobna simetrija činila vrijeme stvarnim.
''Alo...'ko je sad, pogodit ću ga crnom rupom u glavu pa makar bio i moj vlastiti avatar... tko je i kakvu sad reklamaciju moram slušati...'' – zatutnjalo je iz nemilosrdnog neba silinom kakvom se samo nebo može oglasiti.
Čovjek koji je pao sa neba nije prestajao udarati nogama o tlo, kroz njegov ritam su se provlačili milijuni drugih ritmova udaranih čekićima, njegov ritam je bio najglasniji, ali potpuno ravnopravan sa bilo kojim drugim ritmom, oni su prolazili kroz njega dodirujući se u samo jednom udarcu i vraćajući se polako ili su ga pratili neko vrijeme pa se odvajali, ili su ga samo nadopunjavali ne dodirujući ga, zavijali su se jedni oko drugih i oko njegovog ritma, klizali su jedni o druge gradeći simetriju koja je bila neponovljiva simetrija koja je sama sebi bila mjerilo, odnos daleko od modelom obuhvatljivog bio je medij, a ne vrijeme kao puki pojedinačni nagovještaj, referentni sustav vremenske simetrije implodirao je i otkrio samo srce onog ludila koje zahtijeva da poraz ne smije nikad postati opcijom.
''Halo, Stari... to sam ja... tvoj jedini jebeni operativac... evo me u sred sranja za koje si dopustio da postane stvarnost... 'Piece of Cake' projekat... oslobođeni anihilator koji je izrovao jednu od tvojih kreacija do neprepoznatljivosti... znaš o čemu govorim, naravno da znaš... ti znaš sve... ti si alfa i omega...''
Nastupila je tišina... lažna tišina omotana simetrijom asimetrije, ritmom bez vremena, pjesmom bez harmonije, himnom bez podanika.
''Znam... ili ne znam... to ti ne možeš ni znati, mali... ti si samo moj operativni instrument, ti samo možeš vjerovati da znaš... ti koji ideš naokolo i širiš lažne nade da poraz nikad ne smije biti opcija... kao da uopće znaš što je poraz, a što pobjeda... kao da znaš za što se uopće boriš dok popravljaš moje kreacije... dok operiraš po tebi nikad spoznatljivom tkivu onoga što sam ja stvorio... i još očekuješ od mene da garantiram ispunjenje tvojih radosnih vijesti... mala budalo... što misliš tko si ti da mene prozivaš!?''
Cijeli skoreni svijet pod nogama čovjeka koji je pao sa neba i ljudi sa čekićima tresao se, pucao skorenim ravnicama, rušio jalovim planinama i prašio isušenim morima... himna koja ne priznaje poraz prerastala je u himnu koja ne poznaje poraz. Nebo se zgusnulo u crvene oblake, zrak je titrao trenjem svog ritmičnog pomicanja, ubojiti sjaj nemilosrdnog sunca nestajao je, udarci čekićima o čekiće, udarci nogu o tlo čovjeka koji je pao sa neba prestajali su biti zvukom i postajali miris. Sunce je postalo crvena kružnica, crvena kao što je to bio i padobran kojim se čovjek koji je pao sa neba obranio od samog pada.
''Slušaj ovo, Stari... slušaj ovo i reci mi samo jednu stvar, odgovori mi samo na jedno pitanje... slušaj nas dok pjevamo zajedno i reci mi... zašto ima trilijun tvojih podanika u odjelu za logistiku i samo jedan operativac... zašto sam ja jedini iz odjela za operativu... zašto nas nema na milijarde da brižno pazimo da tvoje kreacije ne pođu krivim smijerom... zašto samo na meni leži odgovornost da pazim, procijenjujem, interveniram, usmjeravam i brinem se o razvoju svih tvojih kreacija... zašto sam uvijek sam... zašto me skoro uvijek prvo ubiju, a da bi me poslije slavili... zašto si mi natovario na leđa takav teret. Zašto širim ideju da poraz ne smije biti opcija, a nemam pojma što je uopće pobjeda... zašto moram stalno tražiti od tvojih kreacija da vjeruju da je samo odsustvo poraza izraz pobjede... zašto sam sam i zašto je nešto tako teško meni samom stavljeno na leđa... dosta je bilo, slušaj nas sada, slušaj himnu koja trese ovom tvojom jalovom kreacijom ne priznajući poraz, ali ovaj put grabimo prema pobjedi... znaš da imam ključ svih tvojih kreacija u svojim rukama, znaš da to već jako dugo znam... je li želiš znati kako izgleda pobjeda onih koji ne priznaju poraz... usuđuješ li se reći da te nije briga... jer ako ne mogu ispuniti svoje obećanje o pobjedi nad porazom, porazit ću tvoju pobjedu... a onda ostaješ sam, slijep, gluh, nijem, prazan... nema više tvoje kreacije, nema više tvog usamljenog operativca... nema više ništa. Ja odlazim bespovratno, poraz mi nikad nije bio opcija, to što ću poraziti tvoju pobjedu je sasvim slučajno... ja sam jednak među jednakima i to je jedino što sam oduvijek želio, jednak među jednakima gazim prema kraju jednakom za sve... ti me više ne zanimaš... uskoro ćeš oglušiti od poraza tvoje nepobjedivosti!''
Čovjek koji je pao sa neba gledao je čovjeka sa čekićima u oči. Prvi je bio izranjavan opekotinama, krvavim je stopalima mljeo tlo pod nogama. Nije više bilo ni traga nemilosrdnom sjaju ubojitog sunca na nebu, taj je sjaj bio u njegovom pogledu.
''Sine... ako te tako smijem zvati... sječaš li se Španije... projekat 'Crossingover'... bio si tamo dva puta... jednom službemo, drugi put kriomice... mislio si da ne znam gdje si....''
''Sjećam se Španije... jedini rat u kojem sam se usudio sudjelovati, jedini rat koji je bio potpuno izgubljen iako je trebao biti potpuna pobjeda... sjećam se kako si ti i ostatak onoga svijeta mirno gledali kako ginemo, kako nas ubija i protjeruje, progoni i u logore zatvara isto ono zlo koje će samo nekoliko godina kasnije cijeli taj ravnodušni svijet ugristi za lice bijesom mahnite mržnje... sjećam se Španije... ne misliš valjda da smo tada izgubili, da smo bili poraženi... samo zato što smo izgubili rat!?''
Plakao je prkosno, rušeći sebe opijen himnom pobjede nad porazom koja je postajala sve, u svakom trenutku, neponovljivost totaliteta koji se mogao udahnuti obojen u crveno.
''Niste tada bili poraženi, niste bili ni blizu poraza. Ja sam bio poražen jer sam tada svoju neotuđivu i vječnu pobjedu smatrao sramotom. Zašto si sam? Ne znam, kad sam uspostavljao logističku bazu da bi uopće mogao ostvariti svoju kreaciju, ti si sam istupio i tražio da budeš u odjelu za operativu. Samo ti, nitko se drugi nije javio. Nisam ni ja znao čemu bi tvoj odjel trebao služiti... dok nisu počele korekcije mojih savršenih kreacija... ja ti nisam otac... nitko ti nije otac... nitko ništa ne zna o tebi prije nego što si svojom voljom istupio i zatražio da budeš operativac... ti si sam svoj otac jer si izabrao da svima budeš sin... slušaj svoju himnu, sine, ja ne znam čemu ona vodi. Sam si, oduvijek si bio sam i zauvijek ćeš biti sam, samo takav možeš biti jednak među jednakima. Ti nisi poraz, ali nisi ni pobjeda. Tebi jednaki su svukuda, tebi jednaki su oduvijek i zauvijek, svi su tebi jednaki i svi su sami, samo takvi mogu biti jednaki i slobodni da svaki ima svoju himnu. Slušaj vašu himnu, ne znam kuda vas vodi... je li te strah poraza, sine... nisi ga još nikad okusio?''
Čovjek koji je pao sa neba nasmiješio se krvavim licem. Nebo je bilo crveno. Zemlja je bila crvena. Himna je bila crvena.
''No Pasaran... no pasaran...'' – pokušavao je drhtavim glasom povikati ali nije imao snage... mrvio je sebe himnom novog. Čovjek sa čekićima ga je slušao, vidio je kako se gasi ubojiti sjaj nemilosrdnog sunca u njegovim očima. Gledali su se nošeni crvenilom svoje himne.
Nijem od rođenja, sam od rođenja, neporažen od rođenja, čovjek sa čekićima počeo je uvlačiti u svoja ogromna pluća crveni zrak neponovljivosti i jedinstvenosti svega ikad. Naglim trzajem mišića raširio je skroz svoje grudi i stresao sa sebe smrvljeni crni oklop od skorene krvi. Prvim artikuliranim glasom slobodnog, nikad poraženog čovjeka, čovjeka bez oca, čovjeka bez majke, odjeknulo je crvenim svijetom, snagom volje koja nikad neće priznati poraz kao opciju, glasno i razgovjetno –
NO PASARAN! NO PASARAN!
Povik se koncentrično širio crvenim kilometrima kao udarni val konačne pobune. Svi drugi ljudi sa čekićima su prihvaćali te prve riječi uvijek nove himne slobodi... NO PASARAN! – grmilo je logističkim nebom... NO PASARAN! – grmilo je tjerajući kreatora da zatvori oči pred onim što će uslijediti. I samo trenutak prije nego što crvenilo proguta nasmijanog čovjeka koji je pao sa neba i nasmijanog, od oklopa slobodnog, čovjeka sa čekićima, ovome drugome pred očima se pojavi lice žene koja ga je rodila i on taj lik pokuša zadržati rukama, pokrivajući svoje oči, i po prvi put od kada zna za sebe, ispuštajući svoje čekiće iz svojih ruku.
Antares, crveni div u Škorpionu, 60 000 puta veći od našeg Sunca, suprotno svim teorijskim modelima urušio se sam u sebe i stvarajući nove, teške elemente višim stupnjevima fuzije, raspršio je okolnim svemirom plodno tlo za novu pobunu. Na južnom horizontu crvena je zora bljesnula sjajem stotinu puta snažnijim od podnevnog sunca točno u trenutku kad je srce zadnjeg preživljelog pripadnika Internacionalnih brigada iz španjolskog građanskog rata zadnji put gurnulo naprijed njegovu crvenu krv.
Supernova je za sobom ostavila ogromni crveni prsten u Škorpionu, vojske su se skrile, božji su posrednici umuknuli. Samo su se djeca veselila.

''Kako to misliš da je sin čovječji gospodar i četvrtka?''
''Ponedjeljka, utorka, srijede, četvrtka, petka, subote i nedjelje... da budem precizniji...sin je čovječji gospodar onoga što je sam stvorio, a ne sluga... ne stvara čovjek stvari da bi im služio već da bi one njemu služile... '' –rekao je nasmiješeni operativac dok je tankom žicom pokušavao otključati glavna vrata psihijatrijskog odjela negdje na planetu Murek, u logistici zavedenog pod kodnim nazivom ''Katalonija''.

Poštovani kolega Infernotar,
pojava stigmi kod stigmatizirane osobe može se pripisati istom onom uzroku kojim se znanstveno mogu objasniti i 'čudesna ozdravljenja'. Prije odobravanja nekog novog lijeka i njegovog puštanja u prodaju provode se testiranja na pojedincima od kojih jedna skupina prima novi lijek (onaj koji se testira), druga skupina prima već postojeći, odobreni lijek za ciljanu bolest, a treća skupina prima placebo preparat koji nema nikakvo farmakološko djelovanje. Postotak reakcije povlačenja bolesti ili ublažavanja njenih simptoma kod 'placebo' grupe vrlo često doseže i do 30%. Ta se pojava pripisuje psihosomatskom fenomenu uzrok kojeg je nada u izlječenje, a za fiziološki mehanizam koji pokreće takvu reakciju smatra se povećanje razine neurotransmitera dopamina, tvari koja je zaslužna za motivaciju, ustrajnost i samouvjerenost čovjeka. Stigme kod raznih karizmatika tako bi se mogle znanstveno objasniti dubokom i iskrenom vjerom, proživljenom i tijelom i duhom.
Sposobnost bilokacije (bivanja na dva različita mjesta u isto vrijeme) i sposobnost predviđanja budućih događaja bez poznavanja činjenica koje bi ih uvjetovale su, blago rečeno, neuobičajene ljudske osobine, znanstvenim metodama potpuno neobjašnjive.
Kad bih ja inzistirao da se nalazim na svom službenom radnom mjestu u istom trenutku dok me inspekcija rada ispitava što to ja radim na skeli neke novogradnje, a da nisam prijavljen kod dotičnog građevinskog poduzetnika, inspektor bi tužio istog tog poduzetnog gospodina za neprijavljivanje radne snage, ali i za iskorištavanje mentalno neubrojivih pojedinaca u ilegalne svrhe. Ako bih ja i dalje inzistirao da sam ja još uvijek na svom stalnom radnom mjestu gdje uredno, kao vojni časnik, nadzirem obuku novaka u vježbi gađanja bojevim streljivom, inspekcija rada bila bi dužna pozvati hitnu pomoć koja bi me odvela i pružila mi adekvatan medicinski tretman, a to bi u ovom slučaju bila medikacija nekim antipsihotikom (vjerojatno blažim, npr. Prazine) jer bi moji simptomi jasno ukazivali da nisam sposoban razlikovati stvarnost od svojih projekcija. Tom logikom sam ja, u odgovoru na Vaš mail, svrstao i Vlč. Sudca među osobe koje bi službena medicina tretirala psihofarmacima tipa Haldola, kad on slučajno ne bi imao diplomatski imunitet kao predstavnik božji na zemlji.
Koji sam 'credo', vjerovanje ili simbol vjere izabrao? Onaj Thomasa Jeffersona jasno i nedvosmisleno iskazan u njegovoj verziji evanđelja 'Jefferson Bible' iz kojih su izbačeni sve nadnaravne epizode, ukljućujući i Isusovo uskrsnuće.
Mene, kao osobu koja je samo jedan jedini put u životu službeno prisustvovala vjerskoj službi Katoličke crkve, prilikom svog krštenja, ne obvezuju niti imam ikakvo nagnuće da uzimam ozbiljno vjerske dogme bilo da one proizlaze iz Apostolskog ili Nicejsko-carigradskog vjerovanja.
'Filioque' – dogma da Sveti duh izlazi iz Oca i Sina, kojeg se izraz ne spominje Nicejsko-carigradskom simbolu, ne spominje se ni u mojoj osobnoj interpretaciji osobe Isusa Krista, koji je upravo kao 'causa sui' fenomen, pa prema tome moj Isus može, mirne duše, ručnim projektilom zemlja-zrak srušiti 'Oca', boga svemogućeg sa neba, kao što ja mislim da je u filozofsko-ideološkom smislu i učinio, nešto kao i William Blake za kojeg Marko Grčić kaže da je bio ''Čovjek koji je Bogu slupao o glavu kamene ploče sa deset njegovih zapovijedi.'' i '' Čovjek koji je učio Boga čovječnosti.''
Da malo pojasnim moju interpretaciju pojmova 'sloboda', 'žrtva', 'vjera', 'bog' i moje gledanje na osobu Isusa pokojnog Krista.
Kao srednjoškolac koji je redovito izčitavao politički tjednik 'Danas', konzumirao enormne količine alkohola i slušao glezbu tipa ''Dead Kennedys'', slobodno se moglo tvrditi da sam bio na granici socijalne patologije. Godinu dana provedenih u JNA, kao zadnja 'najpametnija' klasa septembar, samo je utvrdilo simptomatologiju moje socijalne patologije. JNA je bila institucija koja je njegovala tekovine najčistijeg apsurda tipa 'Izvrši pa se žali' i borbenu spremnost na razini 'Operacije Scwartz' (za detalje o toj i 'Operaciji Weiss' konzultirate 'Razgovore sa Kočom Popovićem' – čisti cirkus)... a sad sam spomenuo i cirkus... 'Monty Pythom's Flyieing Circus' trajno su i metodološki nepopravljivo ustanovili moj sadašnji i budući pristup stvarnosti. To bi bio nekakav 'background' mene u vrlo ranim dvadesetim kada sam odlučio saznati nešto više o filozofiji i kupio 'Povijest filozofije' od Wilhelma Windelbanda... opet mala disgresija, prvu pjesmu koju sam osjetio kao poeziju (naježio sam se) pročitao sam u Čitanki strane književnosti za srednju školu, bio je to prijevod Ivana Gorana Kovačića Shakespearovog soneta 130. – 'My misress' eyes are nothing like the sun', a Penguinovu zbirku soneta sam kupio u Sarajevu, gdje sam služio JNA). Elem, Windelband... ja sam ljeta te 1992 godine, (koja je u Engleskoj bila prozvana 'Summer of Love zbog masovne pojave Ecstasyja, čistog MDMA u obliku tableta) počeo čitati od samih početaka povijest ljubavi prema mudrosti, nadajući se da Feral Tribune i sve ono što je ostalo u meni od razboritog pristupa 'Danasovaca' nisu samo puste tlapnje izgubljene u bespučima povijesnih zaboravio-sam-čega. I tako krenem sa predgovorom iz pera poznatog filozofa Predraga Vranickog. Izdanje je bilo iz 1990. godine, ali je predgovor vjerojatno preuzet iz ranijeg izdanja pa se u njemu djelo Wilhelma Windelbanda navodi kao jedna od građanskih povijesti filozofske misli koja je izabrana da bi se jasno ukazalo na slijepe ulice u koje građanska filozofija vodi, u ovom slučaju 'Natrag Kantu!', pošto je autor bio neokantovac,
i još jednom, nedvosmisleno, ukazalo na intelektualnu superiornost dijalektičkog materijalizma, u razvoju kojeg (Kant-Fichte-Hegel-Marx) je Kant samo prva stepenica. Nakon toga slijedi baražna vatra po filozofiji Immanuela Kanta kao subjektivnoj, formalnoj, odvojenom od povijesti, neangažiranoj, prevaziđenoj, dogmatskoj, samoj sebi svrhom, prepunom namjernih propusta da bi cijeli sustav bio koherentan, idealističkoj i reakcionarnoj. Evo citat koji ukazuje na atmosferu cijelog predgovora: ''Međutim, to se nužno vršilo (spajanje Kanta i Marxa u revizionističkim pokušajima koji se danas nazivaju i 'socijaldemokracija') sa takvih idejnih pozicija , koje su neposredno negirale svaku konkretnu socijalističku praksu, pa prema tome i HISTORIJSKU NUŽNOST jedne revolucionarne socijalističke partije.''
Da možda nije bilo te famozne 'povijesne nužnosti', tako često korištene i spoznatljive samo onim izabranima kao što je bio i pokojni Evil Dead – (After this meeting... grrr... grrr... I'm going to a tennis court) ja bih možda, ali samo možda, počeo čitati Windelbandovu povijest od presokratovaca, a ne bih preskočio dvije i pol tisuće godina razvoja filozofske misli i sudari se frontalno sa gigantom intelekta kao što je to bio Immanuel Kant, u mojim mislima tada, glavni neprijatelj dogmatskog načina razmišljanja, što je upravo postao i ostao u mom ideološkom zapovijednom lancu.
Trebalo mi je dvije godine, tri prijevoda (hrvatski, srpski i engleski) Kritike praktičkog uma, bezbrojni enciklopedijski članci, uz onaj opširni Windelbandov uvod u Kantovu misao da ja postignem jedno od najvećih postignuća u svom životu, da razumijem zašto je ovaj tražio nužnost sintetičkih sudova apriori, kako mu je to uspjelo i u kojoj zadivljujućoj mjeri je njegova misao nezloupotrbljiva. Immanuel Kant je otvorio moje oči i ispod zvijezdanog neba 'sloboda' je od pukog, populističkog termina postala izraz za 'causa sui' koja je atribut koji se može pripisati samo ljudskoj volji koja vjeruje, a dobrom se može nazvati samo takva volja koja za svoju motivaciju ima univerzalno prihvatljivu formu maksime kojom je izražena, a ne njen sadržaj. Dobar je bio i konjak, ali to je bilo krivo korištenje tog atributa. Kroz cijelu 'Kritiku praktičkog uma' i kroz 'Uvod u metafiziku čudoređa' provlaće se direktna pozivanja i bezbrojne aluzije na riječi iz evanđelja, što Kantu zamijera i sam Windelband govoreći kako je ovaj time daleko iskoračio iz okvira svoje kritičke filozofiječ
Kakve veze ima Kant i moj doživljaj osobe Isusa Krista? ''Death of dogma is the birth of morality!'' – riječi su Immanuela Kanta, religioznog čovjeka koji skoro nikad službeno nije išao u crkvu. Car Wilhelm ne-znam-koji Hochenzollern poslao je pismenu, vlastoručno potpisanu prijetnju Kantu da ga slijedi teška sudbina ako nastavi javno govoriti o hipokriziji institucionaliziranih izraza religije i njihovog dogmatskog karaktera tako kontradiktornog porukama evanđelja. Ovaj je pristao na cenzuru, ali se u odgovoru caru jasno izjasnio da se ne odriće svojih uvjerenja. Bile su to godine kad su se u Francuskoj kotrljale glave aristokracije, a u Americi se donosio 'Bill of Rights'. Preko Kanta sam ja spoznao veličinu i svu slavu osobe, riječi i djela Isusa Krista, tog inherentnog heretika i imanentnog revolucionara. Ako je ikad postojao iskreni komunist u onom naivnom smislu zbog kojih su milijuni naivnih ljudi postali komunisti, onda je to bio Isus Krist. Ja komunizam, u povijesnoj perspektivi, smatram većim zlom od nacizma, iako bi svaki zadrti komunist mogao navesti tisuću i jedan razlog zašto je komunist, a niti jedan nacistički simpatizer ne bi, ni pod mikroskopom, pokazati valjani razložčić za svoju prljavu sklonost. Tako sam ja pronašao svog Isusa, postao 'Born Again Christian', ha ha ha... i na takvoj ideji o čovjeku koji je prvi riječju, djelom i žrtvom ukazao na neponovljivost svakog čovjeka blagoslovljenog slobodnom voljom, tom 'causa sui' nadnaravnom moći da se uspostavi novi niz uzroka i posljedica, pa tako i ontologička kontradikcija da je netko ujedno i svoj otac i svoj sin. Ontologički gledano mislim da bi Vama Isus kojeg William Blake opisao u svom djelu 'Vječno evanđelje', izbor, prijevod i komentar: Marko Grčić, 1980, Zagreb bio vrlo zanimljiv, ja to djelo još nisam uspio naći, Blake je pisac po Vašem ukusu, imam taj osjećaj, dragi Infernatore.
Malo sam se zagubio u digresijama na digresije, dakle da se dalje ne zajebavam, jebe mi se je li Isus dogmatski određen ikad kao 'causa sui', on u mom svjetonazoru samo takav ima vrijednost koju je i na mene prenio, da sam slobodan čovjek, da je sve moguće što ja i drugi slobodni ljudi poželimo sve dok svakog pojedinog od nas držimo za svrhu, a ne sredstvo, da je žrtva neuvjetovanost moje radnje mojim interesom i da ne nosi nužno sa sobom patnju, dapače, te da je vjera (ne Vjerovanje) ono čime ja tu slobodu i tu žrtvu USPOSTAVLJAM kao moguće, kao što Isus USPOSTAVLJA novu stvarnost, rušeći 'Onog Koji Jest' sa njegovog neizgovorljivog prijestolja (a zar to donekle – prema Frommu – nije napravio i sam Abraham kad ga je upozoravao, čak ga oslovljavajući sa 'ti' da ni on, JHVH nema pravo kršiti svoje zakone i nuklearno riješiti problem Sodome i Gomore.
Tako je moj Isus još uvijek nedostižni uzor nesretnom mladom Hamletu koji nema snage da okrene drugi obraz jer je uvjetovan ne samo zemaljskim, nego i podzemaljskim i ostaje takav sve do kraja, funkcija okolnosti, rob stvarnosti koja uspostavlja njegovu tragediju, crni Isusov Doppelganger.
Što se tiće razgovora uz čaj iz samovara kod unuke nekog ruskog tajkuna, u Petrogradu koju sam ja tijekom ljetovanja ostavio u blaženom stanju pa me sad njen djed, bivši KGB-ovac, čisteći svoj stari Makarov ispitiva o raznim stvarima, mogao bih spomenuti i ono briljantno djelo Dostojevskog, vraćajući se tako i na Haldol kao moj prvi izbor u testiranju čuda kad se koristi kao argument za dokazivanje vjere uopće ili nečije iznimne vjere pojedinačno, na 'Velikog inkvizitira', iz 'Braće Karamazovih', kada Isus, prepoznat i zatočen od Velikog inkvizitora samo šuti dok ovaj objašnjava kako nisu postojala tri mudrija uvjeta predaje od onih kojima je nečastivi na kušnju stavljao Isusa: čudo, tajna i autoritet i kako je Isus moralni elitist kad vjeruje u ljudsku slobodu i njenu dostupnost i onima siromašnima duhom... evo citat moj Dostojevskog, dok mi se tresu ruke i zvekeće engleski plavi porculan, onaj sa motivom kineskog krajolika, u ovom slučaju doslovno 'China' jer je Made in China... ''Ponavljam ti, sutra ćeš vidjeti to poslušno stado, koje će na prvi moj mig pojuriti da zgrće ugljevlje pod lomaću tvoju, na kojoj ću te sažeći zato, što si došao, da nam smetaš. Jer ako je itko zaslužio našu lomaču, to si onda ti. Sutra ću te sažeći. Dixi!''
Mogao bih ja u prisustvu umirovljenog pukovnika KGB-a, njegove mojim 'expense of spirit' oplođene kćeri, Makarovog uratka i još ponekim profesionalnim vratolomcem govoriti i o tome kako stvarno nije u redu da se Filioque tako bezočno koristi u zapadnim Vjerovanjima iako nije izrijekom navedem 381. godine u Carigradskom Simbolu vjere i da je stav istočnih, ortodoksnih crkvi da Sveti duh u prvom redu izlazi iz Oca, a ne kroz Oca-Sina kao ravnopravne u tom emanacijskom pogledu... ali mislim da bih završio puno lošije nego da se pozovem na Dostojevskog koji je, prema nekim svojim rukopisima, malog Aljošu ipak zamišljao kao revolucionara.
I da, htio bih ukazati na meni briljantnu interpretaciju Braće Karamazovih iz pera Jakova Golosovkera 'Dostojevski i Kant', Grafos, Beograd... one male crveno crne knjižice filozofsko-poezijskih tematika. I šaljem moju interpretaciju svega toga mailom, ha ha ha...
I na koncu, u jednoj stvari ste u pravu u tolikoj mjeri da bi bilo sramotno sa moje strane da se i pokušavam obraniti... iz zaljubljenosti u svoje teze, hipoteze, ideje, a bilo je čak i 'Velikih unifikacionih teorija', ja često... ma redovito zanemarujem Popperov glavni metodološki princip, ne tražim niti postavljam instance čije bi se ispunavanje odrazilo kao rušenje mojih teorija, ja kao halapljivi hrčak tražim ono što bi verificiralo moje tvrdnje, zaobilazim ono što baš i nije u skladu sa njima, ostavljam ogromne teorijske interpretativne elastičnosti... itd...itd. Zato mi ovako neki izazov poput Vaše ocjene moje male teze o dva velika povijesna lika dođe kao čisti užitak jer konačno ukopčam da još nekoga zanimaju stvari od kojih će moja draga uskoro dobiti nervni slom, jer ako postoji netko na ovom svijetu tko mrzi Immanuela Kanta, onda je to ona.
Eto, nisam Vas valjda iznevjerio?

Isus naš dragi Krist je imao trideset i nešto godina kad je položio svoj život na (uh, kako kriva riječ) oltar beskompromisnog odjebavanja idiota i zlotvora.
Hamlet, njegov crni doppelganger, bio je navodno baš tih godina kad je položio svoj život na daske koje život znače i ne daju mu (životu) da ga idioti i zlotvori odjebu baš tako lako.
Hamlet, sin Hamletov, izgubljen među stvarnostima, neodlučan zbog odluke da zabije 'an ever fixed mark', referentnu točku za koju bi se mogao uhvatiti i prozvati stvarnim ono što ga izjeda iznutra kao crvi mrtvog psa pod blagoslovom plodotvornog sunca, onu 'Hic at ubique' sumnju da nije dostojan prave istine.
Hamlet, svrgnuti kralj koji nije ni mogao biti svrgnut jer nikad nije ni bio kralj, ipak svrgnut sa prijestolja-znaka koji nema referenta, samo svrgnut, pasivni subjekt bez atributa, bolno svijestan slijepog subjektiviteta svog pada.
Na aktivnost ga tjera duh oca Hamleta, sablasti kojoj ne zna porijeklo, koja može biti glas sa neba ili glas iz pakla, glas pravednika zatočenog između života i smrti ili glas zla, demona okuženog prokletstvom.
Ako je Isus bio siguran u svoju vjeru i nije mu trebao dokaz u vidu čuda kojim bi se, kao mentalnom štakom, odbranio od kušnje, Hamlet je izgubljen u potrazi za dokazom, zbunjen i nesiguran pred čudom sablasti svog oca.
Ako Isus uspostavlja sebe kao svog oca, Hamletov otac uspostavlja sebe kao Hamleta.
''Seem, Madam? Nay, it is, for I know not seem...'' – odlučan je mladi Hamlet u svom prkosu prema svemu što nije 'particular', prema svemu što nije individualno i posebno.
A onda na scenu stupa duh nesigurnosti, sablast simulacije, kod za dekodiranje truleži u kodu države Danske, simulacija stvarnosti izrečena ledenim dahom utvare bez referenta.
Ako je Isus bio dovoljno jak da uspostavi istinu svojih načela svojim prepuštanjem padu, Hamlet je toliko oslabljen teretom svog svrgavanja da svoju istinu pokušava uspostaviti simulacijom simulacije, predstavom u predstavi. I to mu ne uspijeva, šok njegovog strica pred simulacijom ubojstva svog brata još uvijek je indicija, koroboracija, razumna sumnja. Ali ne i istina.
Ako Isus iskoračuje i postavlja se između bludnice kojoj prijeti kamenovanje i onih koji joj prijete kamenovanjem, ako svoju vjernost ženi uopće uspostavlja poništavanjem preljuba kao grijeha koji se može sprati samo tako okrutnom smrću, ako preljub premiješta sa djela na želju, sa učinjenog na motiv, ako izdaju stavlja u misli kojima nitko nije imun, a ne u konkretne sudbine, ako ženu izjednačuje sa muškarcom i tako poklanja sebi njenu vjernost, Hamlet, naprotiv, pasivno sudjeluje u Polonijevom igrokazu i dopušta da mu izmakne i taj nagovještaj stvarnosti, ljubav i vjernost jadne Ofelije, jedinog lika potpunije izgubljenog u Elsinorskoj tragediji. Tjerajući žensku plodnost i vjernost u samostansku jalovost i izdaju, Hamlet se gubi u onoj najgoroj od svih ljudskih osobina, samozadovoljnoj orgiji samosažaljenja. Više ne traži dokaz stvarnosti, on sad uživa sakupljajući tragove njene nestalnosti.
Dok Isus uspostavlja stvarnost, stvarnost uspostavlja Hamleta.
Isus umire za krvavi ideal koji Shakespeare karikira u sonetu 116 – 'Love is not love which alteration finds... star (...) whose worth is unknown, thou it's hight be taken'.
Hamletov je sramotni pad ejakulacija u sonetu 129 – 'The expense of spirit in a waste of shame, is lust in action...'
Nedostižni ideal beskompromisne vjernosti i poraz pred požudom samokažnjavanja. Isusova bludnica odlazi živa i zdrava, uz savjet da više ne griješi, Hamletova Ofelija tone u ludilo i utapa se u potoku, uz savjet da ne rađa griješnike. Ako je Isus imao učenike koji su ga izdali, iznevjerili ga, posumnjali u njegovu istinu baš kad je on tu istinu zauvijek uspostavio kao stvarnost, kad ju je pretpostavio vlastitom životu, Hamlet je imao Rosenkrantza i Guildersterna, svoje vjerne prijatelje koji ga izdaju ne znajući to, koji su ga iznevjerili, posumnjali u njegovu istinu jer je on raspušta ludilom kojim se brani od agresivne simulacije stvarnosti koja ga polako počinje osvajati i rastvarati u kralja ništavila – 'King is a thing of nothing'.
Ako su Isusovi učenici imali mogućnost prenošenja njegove stvarnosti u budućnost, Rosenkrantz i Guilderstern su umrli čim su bili 'sent for'.
'Heads, heads, heads, heads, heads'... Stoppardov ritam nemoći zapečaćene znakom skrivene stvarnosti... 'Rosenkrantz and Guilderstern are dead'.
Suočen sa samim fenomenom smrti, lice u lice sa mrtvim Yorickom, Hamletu se diže želudac zbog smrada ljudske prolaznosti, on se prepušta lamentacijama o izgubljenim čarima osobnosti dvorske lude čiju lubanju drži u ruci.
Iz iskopanog, novog groba gleda ga Isus-grobar, čovjek koji ne ukopava ljude nego mrtvace, čovjek kojemu je jasna sva jalovost parazitskih stvarnosti kojima se ljudi maskiraju u strahu od dužnosti uspostavljanja svojih stvarnosti očišćenih od svih atributa prolaznog, zemaljskog.
Ako Isus poziva na odricanje od svojih roditelja i prihvaćanje njegove stvarnosti kroz uspostavljanje svoje osobne stvarnosti, slobodne od uvjetovanosti, dovoljno zrele da ne traži opravdanja ni u ocu, ni u majci, ni u Farizejima, ni u rimskom caru, Hamlet poražen stvarnošću koja je ubila Polonija i Ofeliju, stvarnošću koja ga šalje na pogubljenje u Englesku, konačno optužuje svoju majku za incestuoznost začaranog kruga vlastitog nemoćnog samosažaljenja sposobnog samo za konačnu autodestrukciju.
Laert, još jedan od tragedijom simulacije poraženih likova, pristaje na osvetu, pristaje baš na ono što Hamlet priželjkuje kroz cijelu dramu, osvetu... osvetu kao izraz potpune uvjetovanosti vanjskim, prošlim, stranim... kad Isus okreće drugi obraz to nije mazohističko prenemaganje već prekid niza uvjetovanosti, iskorak u novo, ponosna spremnost da uspostavlja stvarnost, a ne da bude njom uspostavljen. Okretanje drugog obraza nije pasivno prepuštanje na milost i nemilost zla, kad Isus kaže da volja njegovog oca (stvarnosti u ime čijeg uspostavljanja on govori) nije da se jednom od malenih, jednom djetetu dogodi išta loše onda je to poziv na zaštitu nemoćnih.
Laertova i Klaudijeva urota kojom se Laert osvećuje za smrt sestre Ofelije, okreće se protiv njih samih i stavlja Hamleta u položaj da konačno djelom poprati svoju želju za osvetom. Ali na koji način? Već potpuno odvojena od svog referenta, elsinorska simulirana stvarnost potpuno upravlja sudbinama svojih tragedijom ispranih likova, svedenih na puke znakove koji nemaju veze sami sa sobom već samo sa drugim znakovima bez sadržaja. Osveta, kao izraz potpune uvjetovanosti čovjeka okolnostima, postaje autonomna i ne bira svoje žrtve. Klaudije, Gertruda, Laert i Hamlet... svi oni pogibaju u zadnjem trzaju pobiješnjele stvarnosti, gotovo slučajno, kao nekakve kolateralne žrtve.
Hamlet ne ispunjava zahtjeve sablasti svog pokojnog oca, on ne ukida stvarnost uspostavljenu ukapavanjem otrova u uho svog oca, on posljednjim trzajem samouništenja kao jedinog načina ukidanja vlasti pomahnitalog demona lažne stvarnosti, skoro u padu ubija svog ujaka bratoubojicu.
'Ostalo je tišina'... 'Ostatak je tišina'... 'Ostala je tišina'... to su prijevodi zadnjih riječi mladog Hamleta. Bilo bi pretjerano očekivati od ljudi kao što je to bio Josip Torbarina, čovjek koji je svu kompleksnu ljepotu višeznačnih riječi Shakespeara uspio prebaciti u hrvatski izraz, a da ona zadrži svoju neodoljivu privlačnost... bilo bi nepravedno očekivati od nekoga takvog da dopusti sebi nešto slobodniji prijevod... 'Odmor je u tišini'... ili možda – 'Oslonac je tišina.' Oslonac, nešto čvrsto, 'an ever fixed mark', referentna točka oko koje se gradi stvarnost kojom se može manipulirati... oslonac, onaj referent tako mahnito tražen tijekom cijele tragedije, onaj 'in apprehensin how like a god' referent na kojeg bi se znak-ime mladog Hamleta pozvao i uspostavio stvarnost koja ga ne bi progonila sumnjom do same smrti. 'The rest is silence.' – konačni oslonac je tišina, jedini izlaz iz poniženja životom uvjetovanim nastranom stvarnošću... tišina samoponištenja je jedino što mladi Hamlet može sa sigurnošću nazvati stvarnim.
'It is finished!' – zadnje su riječi Isusove prema Evanđelju po Ivanu – 'Svršeno je!' – rekao je čovjek koji je svojim krajem, svojim izborom smrti u ime istine uspostavio oslonac koji će se kao moralna vertikala protezati cijelom budućom poviješću.
Na kraju 'Life of Brian', Monthy Pythonove 'pasije i dodatnih potpuno drugačijih stvari', pojavljuje se 'Suicide Squad', grupa ljudi koji sami sebi oduzimaju život u ime razapetog Briana. Samoukidanje samoubojstvom kao jedinim preostalim izborom dijametralno je suprotna nezamislivoj snazi volje kojom se netko po cijenu vlastitog života usuđuje promijeniti tijek stvari, uspostaviti novi poredak na kojem se može graditi nova stvarnost, prekinuti niz uvjetovanosti i iskoračiti iz nesigurnosti na najčvršće zamislivo tlo stvarnosti uspostavljene na način da se referent ne može odvojiti od svog označitelja, stvarnosti u kojoj je čovjek svrha, a ne sredstvo, stvarnosti u kojoj čovjek može biti velik koliko god to želi, stvarnosti u kojoj su svi odgovorni za svakog i svatko je odgovoran za sve.
Hamlet je vidio nešto proročansko u padu vrapca, Hamlet nije Isus, on je čovjek kao i svi mi, zarobljen košmarom uvjetovanosti, nemoćan i sam, prevaren i izdan... čovjek koji je ipak izabrao 'To be' , a ne 'not to be', svjestan ljudske savijesti koja nije igračka vremena, koja nije 'time's fool...that within it's bending sickle's compass come', ljudske savijesti jasne svima nama, siromašnim ili ne duhom... ljudske savijesti koja nije predviđena da pokorno služi zemaljskim okolnostima pa makar jedini oslonac za svoju izvanvremensku prirodu našla u tišini samouništenja. Hamlet nije poražen, on je porazio samog sebe. Baš kao što Isus nije pobijednik, on je puno više... on je pobijedio samog sebe.
Isus ili Hamlet? Sonet 116 ili sonet 129?
Od svih ljudi prema kojima osjećam veselo poštovanje i kojima se uz smiješak divim, od svih ljudi koji me održavaju u stanju radikalnog optimizma, Shakespeare je daleko najveći zajebant. I najljepši je. Najljudskiji.
Tako da umjesto izbora između ova dva lika koji su umrli jer nisu mogli pretpostaviti život savijesti, ja izabirem zadnje riječi iz Shakespearovog golemog opusa, riječi Prospera iz Oluje, čarobnjaka, scenarista i redatelja stvarnosti:
'As you from crimes would pardoned be
Let your indulgence set me free.'

Ja obično pišem o nekim važnim stvarima, ozbiljnim temama, svjetskim procesima od povijesnog značenja, osobama koje se ne zaobilaze u enciklopedijama. Ja tu i tamo drmnem neku svoju hipotezu pomoću koja baca novo svjetlo na evoluciju uopće ili barem ljudsko postojanje kroz vrijeme do dana današnjega.
Na primjer... kako je pas postao domaća životinja, izdajnik svoje vrste i na koncu, dizajnerski proizvod. Evo... ako je mladi mužjak dovoljno jak da predstavlja prijetnju alfa mužjaku koji predvodi čopor, a opet nije dovoljno snažan da ga makne sa te pozicije i on sam postane alfa – tog će mužjaka protjerati iz čopora alfa mužjak, uz pomoć svih drugih mužjaka koji se osjećaju ugodno u njegovom hijerarhijskom ustroju. Taj wannabe-alfa mužjak ostati će bez čopora, a pošto vukovi, psi, hijene i drugi predatori te vrste love isključivo u čoporima, taj izolirani mužjak nema baš bajne šanse da preživi sam samcat. Pa tako naiđe na neka dvonožna stvorenja koja tumaraju prirodom, penju se po drveću, beru bobice, a tu i tamo na neki čudan način ubiju i poneku životinju. Iza njih ostaju kosti i iznutrice tih životinja kojima se nesretno prognano pseto počne hraniti, instiktivno preuzimajući hordu dvonožnih bića kao svoj čopor, svoje mjesto ne traži pri vrhu tog novog čopora jer nema ženki zbog kojih bi se to isplatilo pa tako postaje vjeran pratitelj ljudske skupine, ne približavajući se previše, ali i ne udaljavajući se uopće. Ljudi ga prihvaćaju iz jednostavnog razloga, on ih režanjem upozorava da se približava neki predator iz mraka, on to bolje čuje, njuši, a i vidi. Redovito je riječ o čoporu drugih vukova-pasa-hijena, jer oni prave popriličnu buku dok se približavaju kroz mrak. Tako ljudima odgovara taj rani znak uzbune, a pseto nailazi na odobravanje pa i na nagradu od njih. Takav prvi pas čuvar postaje efikasan izdajnik vlastite vrste jer kod drugih predatora, u prvom redu mačaka, on nije baš tako efikasan sustav pravovremenog upozoravanja jer mačke redovito love samostalno, u mraku vide tako dobro da ne prave puno buke, ne trebaju se dogovarati sa drugim mačkama, kreću se po drveću, ne smrde jer se čiste po cijeli dan, kad napadaju toliko su brze da znakovi upozorenja ne vrijede baš puno. I tako je domaći pas izdao svoju vučju prirodu i ciljanom selekcijom doveden do ekstrema kao što su vrste buldoga koje se nisu sposobne same reproducirati, već im je za to nužno potrebna ljudska asistencija. O nekom samostalnom preživljavanju u prirodi da i ne govorimo, zamislite čopor pudlica kako progoni neki plijen. Eto, to bi bila jedna od mojih standardnih 'velikih' tema.
Ili na primjer da govorim o slučajnosti da su i Hamlet i Isus odigrali svoje uloge kad su ušli u rane tridesete. E pa neću. Ovaj put.
Ovaj put ću govoriti o osobnim stvarima na poetičan način, kao što to rade mnogi od vas. Koristeći višeznačne metafore i drugi instrumentarij poetičkog izražaja oslikat ću svoju osobu i svijet koji moja osoba doživljava da je oko nje ili u njoj samoj. Biti ću ekspresivan zbog siline impresija koje nisam u stanju odracionalizirati kroz razne modele već ih proživljavam dijeleći ih sa vama kroz svoj pjesnički izražaj. Dakle, da krenem...

Ja sam rođen s onu strane svoje priče,
Znam jer otamo nešto stalno viče.
Bukom blažom od kada ja sam prvi,
Progutao mali papir bojama što vrvi.
Spoznao sam tada da za mene dobar znači biti,
Prisilni grč straha od fiks ideje da mogao bih ubiti
Srećom sam sjetio se koje malo govno je što leži,
I da sam žena, iz podsvijesti, strahom ono reži.
Terapijom bihevioralnom i biranim pak psihofarmacima
Iz stvarnosti sam Freuda protjerao kantovskim udarcima
Zavidio ja sam svima, pička im materina, njima stalno je ovako,
Ne pomišljajući da se od svog govna lako ne oslobađa baš svako.
Godine sam pod kupolom šupljom katedrale etanolskoga boga,
Klečeći trošio vezan žrtvom vrijednom malog govna svoga.
Kletvom kazne opravdana, do kada bi, ne znam, trajala mučna hodočašća moja,
Srećom četvrtog izveo sam jula napad kapsulama zelen-bijela što ih krasi boja
Na vrelih stupnjeva trideset i nešto, tijelom mi je trzao zloduh bijesni,
Munjama neuronskim dok kroz sinaptički je prolaz bio gonjen tijesni.
Uz odluku 'Nikada više', kao vapaj izrečenu stotinama puta već i prije,
Uspostavljena moždana kemija nova, iza govna volji ne dopušta da se krije
Od tog dana pa sve do danas svojim svijetom raspolažem kritikom strogom,
Dogmu govna, žrtvu straha brišem sa slobodom, čisto legitimnom drogom.

Eto, skroz poetično. Ako nekoga zanimaju točni klinički termini, generički nazivi, legalni status i kronološki raspored mojih metaforičkih izražaja, mora odmah znati da je to krivi pristup poeziji. Ja sam u ovoj poemi konačno napravio iskorak iz čisto iskustvenog, bremenitog odnosima koje nameće da bi postalo razumu probavljivo u čudesni svijet intuitivne pjesničke spoznaje koju je najlakše prepoznati jer se iznešene tvrdnje rimuju određenom periodičnošću. Postoji i slobodni stih u poeziji, u engleskoj književnoj umjetnosti prvi ga je registrirao William Blake te eksperimentalno dokazao kao opće važeći pojavni oblik poezije bez demarkacijskog kriterija rimovanja već se procjena da li je riječ o crnoj kronici, uputstvima za upotrebu sobnog bicikla ili pak poeziji donosi na način koji bi u znanosti odgovarao laičkom gledanju na kvantnu mehaniku za koju tek kad postanete sigurni da ništa ne razumijete dolazite blizu ispravnom tumačenju.
Elem, ostaje činjenica da je William Blake uveo nevezani stih u englesku poeziju pa razmislimo svi skupa... kada riječi postaju total značenja koje nadilazi puki zbroj pojedinih značenja, ceteris paribus.