Marketing
I GIVE MYSELF TO THE POVER OF THE DARK SIDE
Ja nisam tolerantna osoba. Ne volim kad ljudi sjetno pričaju o svojim slabostima, kad se prepuštaju melankoličnoj ravnodušnosti. Ovo je bio moj tolerantniji opis onoga što ne volim kod takvih ljudi. U stvari me nervira defetizam kao životni stav, stil življenja onih koji znaju kako je sve povezano ljepljivom masom blage, donekle i ugodne nemoći pa se prepuštaju poetičnim lamentacijama o životu kao duboko proživljenoj letargiji svog postojanja. Nisam tolerantan i nemam nikakvo pravo biti takvim. Kršim sve principe o kojima ne prestajem blebetati. Zašto? Zašto sam takav? Zato jer me je strah da njihovo raspoloženje nije zarazno pa bi moglo preći i na mene? Ne. Zato jer ih smatram pasivnim i beskorisnim, a time i opasnim jer se njima može lako manipulirati? Ne. Zato jer sebe mogu zamisliti u takvom stanju jedino uz prisustvo alkohola kao katalizatora mog osobnog, proživljenog, iskustva beznađa? Ne. zašto sam onda takav? Zašto ne dopuštam drugima pravo, pa makar to pravo smatrao i luksuzom, da se ne osjećaju najbolje u svojoj koži, u svojoj ulozi, u svojoj životnoj scenografiji, u čvrstom zagrljaju svog melodramatičnog životnog scenarija? Zašto im to ne dopuštam? Zato jer sam ohol i arogantan. Zato jer nema u meni ni trunke sućuti već na svaku nepravdu, na svaki podli udarac sudbine koji neko primi ispod pojasa, ja ne reagiram suosjećanjem već bijesom. Ja sam ljut, bijesan, ratoboran, beskompromisan, pristran, subjektivan u najgorem smislu te riječi. Ja ne podnosim deklariranu slabost, ja joj tražim podršku i namećem joj je, ja tražim riješenje, po mogućnosti brzo i jednostavno, ja tražim lijek za sve one koji nisu spremni da ga sami sebi prepišu.
Ja bježim od svijeta ispunjenog tugom, razočaranjem, depresijom, ravnodušnošću. Ja bježim od boli kojom drugi žive jer je ne želim pojmiti kao nešto nepobjedivo i njima zadano kao stvarno. Ja ih optužujem da su sami to izabrali, da postoje rješenja, ali da oni bježe od njih jer im je draže da pasivnom agresijom izolirani plutaju ovim svijetom, optužujući sve druge osim sebe. Ja nisam tolerantna osoba. Ja sam opasan. Ja sam bezosjećajan. Ja sam intelektualno-moralni samoprozvani elitist koji nema pojma što da radi sa svojim životom. Ja sam izgubljen u iluziji da savršeno dobro znam tko sam, što sam, gdje sam i kada sam... kada sam upravo sada dok ovo tipkam... kada sam u svom odlučnom nastojanju da postojano postojim... kada sam ja baš u ovom trenutku?
Ja sam pred ispitom koji ću pasti. Ja sam pred novim radnim danom manuelnog radnika koji u opisu svog radnog mjesta ima jasno i nedvosmisleno određenje: 'pomoćni'.
Moja netolerancija je defenzivni mehanizam, moj optimizam i idealizam su kemijski inducirani, ja sam funkcija samo nekoliko stvari i kao takav mogu nanijeti štetu bilo kome tko bi me uzimao ozbiljno, tko bi se ravnao prema meni, kome bih ja nabijao komplekse zbog malodušnosti, pesimizma i rezigniranosti. Ja sam netolerantna arogantna budala.
Žalosno je što sam tehnički u pravu, što se osjećam odlično i što nemam namjeru odustati od ovakvog, svog pristupa životu. Nije mi žao što ne mogu reći da mi je žao. Ja nisam tolerantan i vikati ću protiv svake netolerancije što jače mogu, ma koliko to nekome kvarilo sanjarenje da ga neće stići metak, bajunet, šrapnel, udarni val eksplozije, plamen napalma, otrovni plin, glad, žeđ, progonstvo, paralizirajući strah bezilaza, moralni ekvivalent živog pijeska, siromaštva i bolesti u koje svi mi polako, ali potpuno sigurno tonemo. Ja nisam tolerantan prema sebi, a ne prema drugima. Ja sam realan. I nije mi vas žao ako se osjećate izgubljeni ili usamljeni. Nikad nije bilo više mogućnosti da čovjek takvim ne bude, barem onaj čovjek koji sebi može priuštiti da ovo čita u miru svog doma.
Žive će nas pojesti ako se ne probudimo. Ja sam budan da budniji ne mogu biti. Jebe mi se ako to nije baš u vašem stilu. Meni djeluje i zauvijek je postalo dio mene. Zauvijek.
Osim ako ne uzmem čašu konjaka i ispijem je. Onda gubim apsolutno sve. Zauvijek. Ako sam u nešto siguran, onda je to to.
Poslušajte pjesmu 'Avalanche' od Leonarda Cohena i možda će vam biti jasno zašto ne mogu dopustiti sebi sumnju da nemam pravo biti netolerantan u borbi protiv netolerancije.
I serem, upravo mi je rekla kako joj je pet mjeseci slomljena oduzeta ruka, a da nitko to nije primjetio jer nije dovoljno jako vikala da je boli. Jebem im mater svima!
(napisano prije tri dana)
THERE IS SUCH A THING AS A FREE LUNCH - ovo je link
“It is the sense of revolutionary enthusiasm that shines through this book. In the end it is all about engagement—about igniting radical action and creating new possibilities. ‘It is,’ he concludes, ‘the exultation, which Christians call ‘joy’, but which, in the dry discourse of secular politics, has no recognised equivalent. It is the drug for which, once sampled, you will pay the price.’ I’m not sure what MONBIOT’S on, but can I have some too?”
Review of Monbiot's book ''The Age of Consent'', by Iain McWhirter, Sunday Herald
Post je objavljen 24.02.2007. u 21:05 sati.