Imam svjedoke da je ova priča nastala prije nego što sam gledao animirani film ''Happy Feet'' i da je svaka sličnost (ako je itko pronađe) samo donekle slučajna jer je glavni akter i jedne i druge priče radikalni optimist. Ukazao bih na crnačku pjesmu 'Oh, happy day... oh, happy day... when Jesus walked my way' koja mi je pala na pamet dok sam gledao plakat sa blesavim plavookim pingvinom. Taj film morate pogledati, a moja se priča samo u nekim detaljima dotiče filma, kvalitetom je neusporediva jer je pamfletistička literatura, baš kao i sve drugo što ja pišem. Dakle, ako ste uspjeli pročitati moj tekst do ove riječi – POGLEDAJTE ''HAPPY FEET'' - nećete požaliti!
Prosudite sami da li dolikuje da se žena gologlava moli Bogu? Zar vas ne uči i sama priroda da je čovjeku sramota ako nosi dugu kosu, a da je ženi dika ako nosi dugu kosu, jer joj je kosa dana mjesto vela.
Ako ipak tko ima nakanu da se i dalje prepire – ni mi, ni crkve Božje nemamo takve običaje.
Sv. Pavao, Poslanica Korinćanima I, 11-13
Sa prezirom je gledao trnjem zarobljenu ženu. Ležala je mirno i tiho ispuštala neartikulirane glasove, potpuno nemoćna u bezlisnoj masi niskog, gustog grmlja. Grčevi boli bi joj povremeno trzali tijelom, zabijajući oštro trnje još dublje, parajući joj na stotine krvavih razderotina.
''Glupi, besmisleni stvor...'' – pomislio je bez korištenja pojmova, bez pripisivanja atributa, pomislio je bez pomoći jezika, kristalno jasnom racionalnom intuicijom kojom je obrađivao emocionalne reakcije koje bi mu ovakvi prizori uvijek izazivali. Prezir i mržnja bile su jedine emocije koje je bio sposoban osjetiti. Bio je mentalno nijem, nesposoban da stvori sliku svijeta oko sebe koji bi barem na jedan kratki trenutak bio dio njega. Samo je primao.
Gledao je ženu kako umire, mrzio je njenu patnju i njenu bol, prezirao njeno besmisleno postojanje, ni na trenutak je nije prepoznao kao stvorenje slično sebi, kao stvorenje slično onoj ženi koja ga je rodila i koje se uopće nije sjećao.
Gledao je njenu patnju i udarao naokolo svojim čekićima. U svakoj je ruci držao po jedan veliki, masivni čekić. Nakon nekoliko udaraca, oblizao bi čekiće, prekrivene krvlju i moždanim tkivom. Udarao je čekićima od kada je znao za sebe, udarao i svaki put precizno pogađao male lubanje kengura mesoždera koji su ga napadali čim bi ga ugledali.
Oko njega se već bilo nagomilalo dovoljno lešina da drugi kenguri navale na njih. Kenguri su imali samo dva nagona... nezaustavljvu, mahnitu potrebu da napadnu, ugrizu, ubiju i požderu sve što se poždrati može. Drugi nagon, nagon za razmnožavanjem nije bio tako jak i bio je podređeno povezan sa prvim, predatorsko-kanibalskim nagonom. Spolni čin je bio dio borbe mužjaka i ženke u kojoj bi grč umirućeg mužjaka izazivao erekciju i penetraciju u tijelo ženke koja bi ga do tada već počela proždirati. Ako bi ženka uopće pobijedila jer su zbog gotovo identične veličine i tjelesne građe bili podjednako snažni. Bili su visoki oko metar i pol, snažnih zadnjih i gotovo zakržljalih prednjih nogu, izgriženih ušiju i njuške sa velikim bijelim zubima, koji su bili njihovo jedino sredstvo za preživljavanje.
Čovjek sa čekićima je bio znatno viši, veći i snažniji. I imao je svoje čekiće. Dok se udaljavao od gomile ubijenih kengura koje su već trgali i proždirali njihovi srodnici, oprezno se okretao očekujući nove napade. Bio je prekriven slojem crne, skorene krvi, krvi tisuća i tisuća kengura koje je ubio svojim čekićima. Crni oklop je škripao pri svakom pokretu, raspuknut na svakom mjestu na kojem je bilo potrebno da bi njegovo gibanje bilo brzo, gipko, bez zastoja i bez smetnji. Oklop mu nije puno koristio kao zaštita od oštrih očnjaka kengura, ali bez njega bi vrlo brzo bio živ spržen pod nemilosrdnim sjajem ubitačnog sunca. Baš kao što će to biti i sa onom ženom koju je dan zatekao nepokrivenu, čiji je ogrtač od kengurove kože bio razderan trnjem i natopljen svježom krvlju. Sjetio se prizora njene duge, u trnju zapetljane kose i opet ga je preplavila emocija prezira i mržnje, emocija koja nije imala svoj objekt jer je on mrzio i prezirao žene, sve žene. Ona pojedinačno nikad se nije ni pojavila u njegovoj glavi. Mrzio je i prezirao iskreno, potpuno bezinteresno i besciljno. Mrzio je čistim razumom.
Kretao se brzo između velikih otoka trnovitog grmlja, jedine biljke koju je ikad vidio, ponekad zamahujući svojim čekićima i ubijajući uvijek, ali baš uvijek, samo jednim udarcem kengura koji bi ga pokušao dohvatiti zubima. Nakon nekoliko udaraca, redovito bi oblizao svoje čekiće, hraneći se krvlju i proteinima kengurovog mozga. To je bila jedina hrana koju je ikad okusio. Kenguri, milijuni kengura i poneka žena, to su bila jedina stvorenja koja je ikad vidio. Žene ili vrlo rano ujutro ili vrlo kasno navečer, one su izlazile samo noću, po danu nisu imale nikakvih šansi protiv kengura. Mrzio je žene daleko više nego kengure, nisu mogle ravno hodati i bile su potpuno gluhe. Zato su tako često i upadale u trnje, teturajući u mraku. Zato im druge žene nisu nikad pomagale, nisu ih mogle čuti. On bi ih čuo kilometrima daleko i obično bi ih izbjegavao jer su privlačile kengure, danas nije imao izbora, ova je bila tiha.
Kretao se vrlo brzo, pokretima koji su bili negdje između trčanja i brzog hodanja, ali bez nedostataka i jednog i drugog. Inercija mu je davala sposobnost da koristi svoje čekiće u tom polutrku puno lakše nego nego što bi to mogao raditi u mirovanju. Inercija njegove ogromne mase mu je omugućavala stalnu spremnost da udara, da se okreće i gledao oko sebe bez zaustavljanja, da metrima prije samog napada njegovo moćno tijelo već samo zna što treba raditi, bez obzira koliko bi kengura bilo. Bio je sposoban pratiti i do deset pojedinačnih napadača, predvidjeti smijer, brzinu i trenutak samog nasrtaja svakog od njih, ubijajući ih redom koji je bio najefikasniji i koji je zahtijevao najmanje napora. Cijeli svoj život skoro samo to je i radio, ubijao kengure koji su ga napali. Noći bi provodio u polusnu, svjestan svega oko sebe, stojeći skoro potpuno mirno, samo uz povremeno prebacivanje sa jedne noge na drugu. Spavao je otvorenih očiju. Za razliku od kengura on je u mraku vidjeo više nego dobro. Iz tog polusna budili bi ga česti šumovi, zvukovi i siktava glasanja kengura koji su čučali na tlu, pognuti, čekajući da nemilosrdnim sjajem ubitačnog sunca započne još jedan dan koji će im donijeti samo mahnitu žeđ i glad, u njihovom suhom, trnjem okovanom svijetu.
Čovjek sa čekićima bi povremeno udarao jednim čekićem o drugi. Reski metalni zvuk širio bi se kilometrima kroz tišinu, baš kao i zvukovi drugih čekića. On je bio sam, svaki od ljudi sa čekićima su uvijek bili sami. Gotovo se nikad ne bi sretali, nisu bili teritorijalni nego su se samo međusobno izbjegavali. Pojedinačno su imali puno jasniju sliku svijeta oko sebe, tako im je bilo daleko lakše predvidjeti kretanja desetaka i desetaka kengura koji bi ih počeli mahnito i bez ikakvih pravila napadati čim bi noć počela izgarati na istočnom horizontu. Ipak je svaku noć, u polusnu, udarao čekićem o čekić, baš kao i drugi, i nije još doživjeo ni jednu noć, da nije čuo barem dva druga nositelja čekića. Spoznaja da nije sam nije u njemu budila osjećaj pripadnosti ili sigurnosti. Udarao je čekićima zbog sebe, samo zbog sebe i samo sebi, samo sebi svojstvenim ritmom, simetrijom u vremenu, pjesmom bez melodije, njegovom osobnom himnom kojom je svemiru poručivao da predaja nije opcija.
A onda je, tog jutra, sa neba pao on.
Ubitačni sjaj nemilosrdnog sunca bio mu je iza leđa pa je bez problema gledao u, kao krv, crvenu kupolu što se polako spuštala sa neba, ljuljajući svoj teret, svog nebeskog putnika. Gledao je u crvenu kupolu mirno, dok se u njemu nagomilavao dotad nedoživljeni mentalni naboj. Znao je. Znao je zašto kupola ne pada na tlo brzinom kojom inače pada i sve drugo što se baci u zrak.znao je da je teret taj koji koristi kupolu da se polako spusti na tlo, znao je čemu služi rupa na vrhu kupole. Znao je sve to već pri prvom pogledu. Znao je nešto novo, znao je za mnoštvo odnosa koji to uvjetuju, znao je da se to može ponoviti i da će ishod uvijek biti isti ili sličan. Udarni val nenadane motivacije preplavio mu je mozak, želio je znati kako se penje na nebo, sad već kad zna kako se sa njega polako pada. potrčao je prema crvenoj mrlji iz sve snage, preskakao je stijene i trnovito grmlje ogromnim skokovima od po tri metra, trčao je još uvijek pazeći na kengure, ali njih ovaj put uopće nije bilo. Nije ih bilo po prvi put u njegovom životu. Želio je znati zašto. Imao je pravo, potrebu, dužnost da to zna. Nikad nije bio brži, nikad nije imao tako jaku volju, nikad nije bio tako hrabar, tako ponosan na svoj tek otkriveni ponos svim onim što je u tako kratkom vremenu sam stvorio u svojoj glavi, ponos – tu čudnu emociju gladnu novog znanja kao što su kenguri bili gladni krvavog mesa.
Crvena mrlja razlivene kupole se odjednom uzdigla, ispod nje se uspravio njen putnik i pokušavao se mašući rukama osloboditi svog crvenog pokrova i pogledati svijet na koji je bi bačen.
On je stojao nedaleko od još uvijek zarobljenog putnika i promatrao njegovo nespretno tumaranje ispod crvene, sjajne tkanine koja nije bila smeđe-crvene boje krvi kengura. Bila je to najcrvenija crvena boja koju je ikad vidjeo, crvenija i od njegove krvi. Ništa nije bilo crveno kao ta kupola za polagano spuštanje neba na zemlju. Već je bio pomislio da se ispod kupole nalazi neka žena koja nema sposobnost da odredi smijer, kad je izvirio on.
Bio je omotan u nekakav oklop u kojem se odražavalo sve oko njega. Na glavi je imao pokrivalo od istog materijala, na očima debele krugove u kojima se jasno odražavao lik njegovog ogromnog, crnog domačina. U tim je reflektirajućim krugovima čovjek sa čekićima prvi put vidjeo samog sebe, svoju ogromnu crnu pojavu, svoje napete mišiće i svoje krvave čekiće. I znao je. Znao je da je taj odraz predstavljao njega. I da će se svaki put prepoznati ako pod pravim kutem pogleda u njih, znao je da oklop čovjeka koji je pao sa neba ima svrhu da uzvrati pogled ubojitom sjaju nemilosrdnog sunca i da je to sigurno dobar oklop. Ovaj što je pao sa neba sigurno je promatrao i njega, znao je i to. Želio je znati tko je on, kako se popeo na nebo, zašto je skočio odozgo, gdje su mu čekići i odakle mu takav oklop. Želio je znati, ali nije mogao pitati. Bio je nijem baš kao i gluha žena koja ga je rodila, baš kao i milijuni kengura mesoždera. Nije znao za drugi oblik komunikacije osim za udaranje čekićem o čekić, a i to nije bila komunikacija nego samo njegova pjesma koju je slao gluhom svijetu oko sebe. To je i napravio. Udario je čekićem očekić prvi put, započinjućisamo svoju pjesmu, pjesmu bez melodije, bez glasova. Čista simetrija u vremenu, ritam koji je svoj komplicirani ustroj otkrivao tek nakon cijele noći udaranja.
Čovjek koji je pao sa neba ga je pogledao, nakrivivši lagano glavu. Uz osmijeh je zapljeskao rukama, prateći udarce čekićima svog crnog domaćina.
''Dobro je... ovaj ima smissla za ritam, znači da postoji potencijal... i nije me odmah zatukao tim čekićima, znači da ga nije strah... i ti čekići... metal nije primitivan, to bi mogao biti titan, glava čekića i ručka su jedno tijelo... za takvo nešto treba zajebana tehnologija.... kako da ja sad to znam, ja sam jebena operativa, a ne logistika! Halo! Čuje li me itko gore!? Jeste li baš svi izdrogirani k'o konji!? Spustili ste me na ovaj planet bez ikakvog briefinga, ne znam što ja uopće mogu ovdje popraviti, ovo je još uvijek nekakvo željezno doba, nema zastranjenja , ovaj tu samo šuti i udara čekićima, nije još stigao zastraniti od svog nevinog, bezgriješnog stanja nepoznavanja dobra i zla... vratite me nazad, ovdje samo štetu mogu napraviti ako me sad počnu štovati kao srebrenog čovjeka kojega je crveni zmaj donio sa neba... ispasti ću crveno tele, jebem li vas sve do jednog u te vaše bezbrižne kemije mozga koje si možete priuštiti, gore u logistici... ja sam ovdje u situaciji da postanem mit o čovjeku u aluminijskoj foliji koji je pao na zemlju u krvavoj suzi ovog zajebano vrućeg neba.... savršeno temelj da počnu daviti djevice svako jutro ne bi li se ja opet pojavio. Halo!?''
Čovjek koji je pao sa neba ispuštao je glasove nerazumljive svom domaćinu, držao je neku šarenu stvar na uhu i glasao se brzo koristeći razne tonove. Polakao je počeo tapkati nogom u ritmu čekičke pjesme čovjeka sa čekićima, tapkao je kao da zna kad udarac slijedi, ne obazirući se puno na to, kao da ritam udaraca prati refleksno. Čovjek sa čekićima je znao, sve je znao. Znao je da će čovjek koji je pao sa neba prepoznati poruku njegove pjesme, poruku nošenu udarcima čekića, poruku da predaja nije i ne može biti opcija. Znao je da razumije ritam njegovih čekića, da ga je razumio vrlo brzo, da može predvidjeti svaki njegov slijedeći udarac, znao je da je mala šarena stvar neka vrsta čekića za komuniciranje. Znao je sve. I nije znao ništa. Bio je nijem. Čekići su bili njegov glas, njegova pjesma, njegova volja, čekići su bili sve što je imao.
''Uh, uh.... čekaj da vidim u rasporedu.... negdje si kod Antaresa, na jednom od planeta binarne zvijezde koja je u orbiti oko Antaresa...planet je zaveden pod rednim brojem 177823718706, kodni naziv mu je 'Piece of Cake'... što znači da si već bio tamo i da je ovo drugi, popravni posjet... valjda.... iako ne znam je li ostalo išta što bi se uopće moglo popraviti.... stvari su se skroz sjebale od kad si ih ostavio same.... sjećaš li se ili ti treba još podataka...''
Čovjek koji je pao sa neba polako je pomaknuo zaštitne naočale na čelo i žmirkavim pogledom promatrao čovjeka sa čekićima.
''Piece of Cake!? Pa zar nisam ovaj projekat ostavio u savršenom redu kad sam odlazio. Nisu me ni pokušali ubiti, ni hajke nije bilo. Samo su me pažljivo slušali, organizirali mi turneje, sve pažljivo zapisivali i nakon nekoliko godina me pitali jesam li to ja pričao o trodjelnoj podjeli vlasti i suverenitetu pojedinca kao osnovi društvenog uređenja... što sam dalje mogao... da im nastavim govoriti u usporedbama, da im spopadnem ono malo vrčeva na koje se ionako nisu puno obazirali...sve što sam rekao razumjeli su u najčistijem obliku koji sam mogao poželjeti... zatvorili su neku svoju paravojsku i one rijetke vračeve koji su ih pokušavali prepasti gnjevom zlih bogova koji će im poslati svrab ako budu i dalje mene slušali, zatvorili su ih u neki kanjon i redovito im bacali hranu... ostavili ih zajedno desetak godina i oslobodili ih baš na vrijeme da čuju proglas da se istospolne zajednice pravno izjednačavaju sa svim drugim zajednicama pojedinaca. Ovi su to u kanjonu već u praksi godinama i provodili, nisam vidio šarenije obućenih ljudi od njihove bivše vojske i vračeva... ako je netko imao ukusa u cijeloj galaksiji, onda su to bili oni...kad su me počeli ispitivati je li matematika dostatno sredstvo za modeliranje dinamičkih sustava sa povratnom spregom i trebaju li je uzimati za ozbiljno kao što uzimaju svoj Ustav, rekao sam da moram otići u pustinju da me sotona stavi na kušnju i krenuo. Jedva sam im pobjegao jer su poslali bolničare za mnom misleći da sam poludio... kad ste me teleportirali nazad, maltretirali su te jadne bolničare godinama sa psihoanalizom samo zato što jadnici nisu znali lagati pa su rekli da sam se odjednom uzdignuo u nebesa, u stupu svijetlosti...''
Čovjek koji je pao sa neba je pričao u svoju malu šarenu stvar, sa ozbiljnim izrazom na licu i tapkao bez prekida nogom ritam pjesme, zajedno sa čovjekom sa čekićima koji je taj ritam udarao. Bio je ozbiljan iako je sve govorio u šaljivom tonu. Uvijek je bio ozbiljan i uvijek se šalio, znao je da jedno bez drugog ne može postojati.
''E, jebiga... ti si otišao, oni su za tisuću godina riješili sve zamislive tehničke probleme, organizirali se u savršeno društvo, pojedinačno se mentalno uzdizali iznad onog pojavnog, iznad onog što su držali neriješivim, iznad samih sebe kao odvojenih pojedinaca... i sve to na nekih tristotinjak ravnopravnih i vrlo efikasnih mentalnih vježbi, pronašli su duševni mir i učinili ga dostupnim svima koji su ga tražili, genetski su se lagano i kontrolirano modificirali... sve je bilo u najsavršenijem redu... oni su bili tvoj najveći uspjeh, tvoje remek-djelo... sve dok nisu pokušali ostvariti ono na što autorska prava ima i ne pada mu na pamet da ih dijeli... znaš već tko... Stari. Znaš da Stari ne voli kad se prčka po infrastrukturi njegovih kreacija jer je i sam dosad sigurno pozaboravljao gdje je sve morao lijepiti 'patcheve' tijekom svoje kreativne faze... i tako... htjeli su dobiti jedinu stvar koju se ne može dobiti... besmrtnost. Bilo im je jasno da takvo nešto nije ostvarivo bez radikalnih zahvata u samoj genetskoj infrastrukturi, bilo im je jasno da je smrt ona sila koja je metodom pokušaja i pogrešaka stvorila njihovu genetsku kompatibilnost sa genetskim ustrojem cijelog njihovog eko sustava i da nije baš lako to sve strpati u neki model pa promijeniti neke parametre, ali ti si im usadio ideju da odjebu svaku dogmu na koju naiđu pa su se prema tome i ravnali... glasali su nekoliko puta isplati li se ulaziti u takav jedan rizik, referendum je više puta ponavljan sa negativnim rezultatom, žene su ogromnom većinom uvijek glasale protiv eksperimenta, muškarci su redefinirali iznova i iznova pitanje, sve dok ženama nije dosadilo pa su dopustile eksperiment u ekstremno kontroliranim uvjetima, u orbiti, u simuliranom eko-sustavu koji nikako ne smije doći u dodir sa matičnim sustavom, sa vremenskim periodom koji bi bez ikakve sumnje otklonio eventualne katastrofalne projekcije mnogih njihovih znanstvenika... eksperimen je sproveden na deset pojedinaca čiji se genetski materijal temeljiti promijenio, bez nekih vidljivih manifestacija osim što nisu starili... njihovi su se organizmi regenerirali bez gubljenja vitalnosti, međusobno su se razmnožavali i prenosili ista svojstva na potomke... eksperiment je trajao dvjesto godina dok nije odobreno puštanje tih besmrtnika iz izolacije i onda se dogodilo ono što su predviđale najcrnje prognoze... simulirani ekosustav u orbiti nije bio dovoljno vjeran matičnom na planetu, protein koji je bio bezazlen u simuliranim okolnostima na slobodi se vrlo brzo pretvorio u ultra-dominantnog replikatora, počeo se replicirati koristeći materijal bilo kojeg živućeg organizma kao svoj građevni materijal, u roku od godinu dana ekosustav im je kolapsirao. To su bili oni anihilatori o kojima Stari preko razglasa brblja svaki put kad malo pretjera sa svojim savršenim teostimulansima, ono što ni on sam, navodno, ne može popraviti i o čemu ti ne vodiš puno brige dok korigiraš njegove kreacije... ukratko... uspjeli su na brzinu sklepati nekakvo cjepivo... ženama je bilo jasno da život bez ekosustava pod zemljom nije nikakav život i tražile su kolektivnu autoeutanaziju... ali ostala im je ona tvoja luđačka ideja da poraz ne može biti opcija pa su više puta spriječili žene da se ubiju zajedno sa djecom, preživjelih desetak posto stanovništva povuklo se pod zemlju. Od ekosustava su ostali oni, grmoliko trnje i sasvim slučajno vrsta malih kengura koji su se hranili kukcima. Pokušavali su svašta, ali ništa nije uspijevalo, anihilator je bio savršen, alfa i omega, trebalo bi izgraditi potpuno novi eko sustav u kojem bi on bio benigna tvar, a to može samo Stari, a i njemu za takvo nešto treba barem milijardu godina pokušaja i pogrešaka... znači, nema modela, samo recepti... jer je baš smrt ono što omogućuje pogrešku pokušaja koja se neće ponoviti u slijedećem pokušaju, smrt je uvjet bez kojeg ni jedna njegova kreacija nije ostvarena. Samo je Stari toliko razrok da može u isto vrijeme gledati i u prošlost i u budućnost, a pitanje je je li to on samo tvrdi ili možda ni on ne zna što se stvarno događa. Ostaci tvog remek-djela su životarili pod zemljom, oslanjajući se na tehnologiju, broj im je opadao, otuđili su se jedni od drugih. Žene su kontinuirano pokušavale sa masovnim samoubojstvima sebe i svoje djece, muškarci su na to gledali kao na poraz i nisu to mogli dopustiti, situacija se ponavljala i ponavljala, znaš kakve su žene, pogotovo kad su u pravu... i onda su se opet pojavili oni zbog kojih tebe obično i šaljemo da praviš korekcije... vračevi su brzo zavladali podzemljem, žene su proglašene neprijateljem vrste, odmah nakon rođenja su im uništavali srednje uši i tako ih osuđivali na doživotnu gluhoću, oduzeli im najveću moć koju su imale, moć da uće svoju djecu komunikaciju jezikom, to što nisu imale ravnotežu pri hodanju bila je samo usputna pogodnost. Jezik su pokušali prenositi vračevi ali bezuspiješno, vrlo brzo je osiromašio do te mjere da je sva silna tehnologija postala beskorisna jer se nitko nije znao sa njom služiti. Kad su izašli iz svojih podzemnih skloništa, nakon 400 godina, dočekalo ih je ubojito zračenje Antaresa i njegovog binarnog suputnika, njihovog matičnog sunca. I kenguri koji su uspjeli preživjeti tako što su postali kanibali, množili su se ogromnom brzinom samo da bi stvorili novu hranu za održavanje vlastite vrste, izgubili su sve nagone osim čiste agresivnosti gonjene glađu, fizički su se povečali i čeljust im je postala glavni instrument u strategiji preživljavanja u kojoj je najvažnije bilo prvi ugristi. Planet je većim dijelom bio prekriven grmolikim trnjem koje je zaslužno za nešto malo vlage i kisika koji je uopće činio taj jadni svijet nastanjivim. U početku su kenguri skoro pregazili došljake iz podzemlja, trebalo im je neko vrijeme da se u njima probudi ona tvoja luđačka ideja koju širiš svemirom, ona da poraz ne može biti opcija, naoružali su se čime su znali i krenuli u besmisleno preživljavanje. Žene su i dalje bile sakaćene, samo sad od strane drugih žena, ostajale su pod zemljom i nastavljale vrstu tako što bi iskoristile mlade mužjake prije nego što bi im dale čekiće i poslale ih u užas svijeta koji su sami stvorili... eto, to je ukratko to... vjerojatno najveći zajeb koji si napravio... od remek-djela do čistog bezilaza, a sve zbog te tvoje luđačke ideje da poraz nije i ne može biti opcija kojom se isključivo služiš kad ideš u misije korekcije kreacija Starog. Ne znam što mu je uopće bilo da uvede službu Operative kad mi iz Logistike sve mirno možemo pustiti da ide svojim tijekom, bez puno nepredvidljivih užasa poput ovoga koji za koji si odgovoran isključivo ti... rekao bih ti da suosjećam ali sam trenutno vrlo kvalitetno drogiran i bilo bi licemjerno od mene da se pretvaram da mi je uopće stalo... halo... halo... Isuse, čujemo li se?''
Čovjek koji je pao sa neba izgledao je izgubljeno. Prvi put od kada je bio svijestan sebe nije mogao u isto vrijeme biti šaljiv i ozbiljan. Pogledao je u čovjeka sa čekićima i ovaj mu je u očima vidio ubojiti sjaj stotina nemilosrdnih sunaca. Bio je bijesan, bio je mahnit od bijesa dok je sve snažnije i snažnije lupao nogama o tlo prateći ritam udaraca čekića.
''Daj mi Staroga na liniju, Gabrijele, daj mi Staroga na liniju ili rušim sve što je ikad postojalo... znaš da ja to mogu... znaš da to nisam nikad spomenuo... znaš da se ne šalim, daj mi Staroga na liniju ili cijeli trilijun vas iz Logistike spuštam na čvrsto tlo njegovih kreacija o kojima se tako bezbrižno brinete, znaš da to mogu....''
''Uhuhuhu... čuješ li ti maloga iz Operative... nisam ja kriv što ti zbog prirode svog posla ne možeš sebi priuštiti malo kemijski inducirane sreće ili što bi već odgovaralo tvom luđačkom umu... ajde da ja tebe teleportiram nazad, da taj nesretni projekat steriliziramo, da sve ovo zaboraviš... mislim, ljudski je griješiti, he he... ako si već čovjek, jebiga...''
''Daj mi Staroga ili će ti perje gorjeti k'o onome Lučonoši iz priča kojima plašite jedni druge kad vas lupaju bad tripovi... ne zajebavam se, znaš da mogu sve živo dići na noge protiv vas i odvest nas sve skupa, zajedno sa Starim, u kaos potpune entropije!''
Čovjek sa čekićima je gledao čovjeka koji je pao sa neba kako hoda lijevo-desno i viće u onu šarenu malu stvar. U bijesu je rasparao oklop na ramenu i nemilosrdno, ubojito sunce mu je pržilo kožu, ali se on na to nije obazirao. Počeo ga je prepoznavati, postajao mu je poznat kao onaj koji mu je pjesmu čekića usadio duboko u njega. Udarao je silovito nogama o tlo u ritmu njegove pjesme i iz očiju mu je curila voda koja se u trenutku pretvarala u vrelu vodenu paru. Znao je tko je on, znao je tko je taj mali čovjek koji izgleda kao žena i koji je znao njegovu pjesmu bez da je ikad prije čuo. Bio je to onaj koji je prvi rekao da predaja ne može biti opcija, da predaja ne smije nikad biti opcija. On je bio onaj koji je prvi zauvijek odbio poraz kao opciju. Znao je koliko je velik taj mali čovjek što mu je živ gorio pred očima silovitije i silovitije prateći pjesmu njegovih čekića, udarajući već krvavim nogama ritam savršene simetrije u vremenu, simetrije otvorene za bezbrojna suglasja sa drugim ritmovima savršenih simetrija. Čuo je kako se zemlja trese pod njegovim nogama, ritam njegovih udaraca već je nadilazio, inkorporirajući ritam udaraca čekića čovjeka sa čekićima. Čuo je kako pjesma čovjeka koji je pao sa neba odzvanja njegovim svijetom i kako se u njenu savršeno otvorenu simetriju uvlaće i prožimaju je ritmovi čekića drugih ljudi sa čekićima. Cijelom planetom tutnjio je ritam milijuna himni koje ne priznaju poraz kao opciju, himni ljudi koji su po prvi put čuli ritam koji njihove ritmove spaja u simetriju koja više nije bila samo u vremenu već i u simetriji jedna prema drugoj i baš je ta međusobna simetrija činila vrijeme stvarnim.
''Alo...'ko je sad, pogodit ću ga crnom rupom u glavu pa makar bio i moj vlastiti avatar... tko je i kakvu sad reklamaciju moram slušati...'' – zatutnjalo je iz nemilosrdnog neba silinom kakvom se samo nebo može oglasiti.
Čovjek koji je pao sa neba nije prestajao udarati nogama o tlo, kroz njegov ritam su se provlačili milijuni drugih ritmova udaranih čekićima, njegov ritam je bio najglasniji, ali potpuno ravnopravan sa bilo kojim drugim ritmom, oni su prolazili kroz njega dodirujući se u samo jednom udarcu i vraćajući se polako ili su ga pratili neko vrijeme pa se odvajali, ili su ga samo nadopunjavali ne dodirujući ga, zavijali su se jedni oko drugih i oko njegovog ritma, klizali su jedni o druge gradeći simetriju koja je bila neponovljiva simetrija koja je sama sebi bila mjerilo, odnos daleko od modelom obuhvatljivog bio je medij, a ne vrijeme kao puki pojedinačni nagovještaj, referentni sustav vremenske simetrije implodirao je i otkrio samo srce onog ludila koje zahtijeva da poraz ne smije nikad postati opcijom.
''Halo, Stari... to sam ja... tvoj jedini jebeni operativac... evo me u sred sranja za koje si dopustio da postane stvarnost... 'Piece of Cake' projekat... oslobođeni anihilator koji je izrovao jednu od tvojih kreacija do neprepoznatljivosti... znaš o čemu govorim, naravno da znaš... ti znaš sve... ti si alfa i omega...''
Nastupila je tišina... lažna tišina omotana simetrijom asimetrije, ritmom bez vremena, pjesmom bez harmonije, himnom bez podanika.
''Znam... ili ne znam... to ti ne možeš ni znati, mali... ti si samo moj operativni instrument, ti samo možeš vjerovati da znaš... ti koji ideš naokolo i širiš lažne nade da poraz nikad ne smije biti opcija... kao da uopće znaš što je poraz, a što pobjeda... kao da znaš za što se uopće boriš dok popravljaš moje kreacije... dok operiraš po tebi nikad spoznatljivom tkivu onoga što sam ja stvorio... i još očekuješ od mene da garantiram ispunjenje tvojih radosnih vijesti... mala budalo... što misliš tko si ti da mene prozivaš!?''
Cijeli skoreni svijet pod nogama čovjeka koji je pao sa neba i ljudi sa čekićima tresao se, pucao skorenim ravnicama, rušio jalovim planinama i prašio isušenim morima... himna koja ne priznaje poraz prerastala je u himnu koja ne poznaje poraz. Nebo se zgusnulo u crvene oblake, zrak je titrao trenjem svog ritmičnog pomicanja, ubojiti sjaj nemilosrdnog sunca nestajao je, udarci čekićima o čekiće, udarci nogu o tlo čovjeka koji je pao sa neba prestajali su biti zvukom i postajali miris. Sunce je postalo crvena kružnica, crvena kao što je to bio i padobran kojim se čovjek koji je pao sa neba obranio od samog pada.
''Slušaj ovo, Stari... slušaj ovo i reci mi samo jednu stvar, odgovori mi samo na jedno pitanje... slušaj nas dok pjevamo zajedno i reci mi... zašto ima trilijun tvojih podanika u odjelu za logistiku i samo jedan operativac... zašto sam ja jedini iz odjela za operativu... zašto nas nema na milijarde da brižno pazimo da tvoje kreacije ne pođu krivim smijerom... zašto samo na meni leži odgovornost da pazim, procijenjujem, interveniram, usmjeravam i brinem se o razvoju svih tvojih kreacija... zašto sam uvijek sam... zašto me skoro uvijek prvo ubiju, a da bi me poslije slavili... zašto si mi natovario na leđa takav teret. Zašto širim ideju da poraz ne smije biti opcija, a nemam pojma što je uopće pobjeda... zašto moram stalno tražiti od tvojih kreacija da vjeruju da je samo odsustvo poraza izraz pobjede... zašto sam sam i zašto je nešto tako teško meni samom stavljeno na leđa... dosta je bilo, slušaj nas sada, slušaj himnu koja trese ovom tvojom jalovom kreacijom ne priznajući poraz, ali ovaj put grabimo prema pobjedi... znaš da imam ključ svih tvojih kreacija u svojim rukama, znaš da to već jako dugo znam... je li želiš znati kako izgleda pobjeda onih koji ne priznaju poraz... usuđuješ li se reći da te nije briga... jer ako ne mogu ispuniti svoje obećanje o pobjedi nad porazom, porazit ću tvoju pobjedu... a onda ostaješ sam, slijep, gluh, nijem, prazan... nema više tvoje kreacije, nema više tvog usamljenog operativca... nema više ništa. Ja odlazim bespovratno, poraz mi nikad nije bio opcija, to što ću poraziti tvoju pobjedu je sasvim slučajno... ja sam jednak među jednakima i to je jedino što sam oduvijek želio, jednak među jednakima gazim prema kraju jednakom za sve... ti me više ne zanimaš... uskoro ćeš oglušiti od poraza tvoje nepobjedivosti!''
Čovjek koji je pao sa neba gledao je čovjeka sa čekićima u oči. Prvi je bio izranjavan opekotinama, krvavim je stopalima mljeo tlo pod nogama. Nije više bilo ni traga nemilosrdnom sjaju ubojitog sunca na nebu, taj je sjaj bio u njegovom pogledu.
''Sine... ako te tako smijem zvati... sječaš li se Španije... projekat 'Crossingover'... bio si tamo dva puta... jednom službemo, drugi put kriomice... mislio si da ne znam gdje si....''
''Sjećam se Španije... jedini rat u kojem sam se usudio sudjelovati, jedini rat koji je bio potpuno izgubljen iako je trebao biti potpuna pobjeda... sjećam se kako si ti i ostatak onoga svijeta mirno gledali kako ginemo, kako nas ubija i protjeruje, progoni i u logore zatvara isto ono zlo koje će samo nekoliko godina kasnije cijeli taj ravnodušni svijet ugristi za lice bijesom mahnite mržnje... sjećam se Španije... ne misliš valjda da smo tada izgubili, da smo bili poraženi... samo zato što smo izgubili rat!?''
Plakao je prkosno, rušeći sebe opijen himnom pobjede nad porazom koja je postajala sve, u svakom trenutku, neponovljivost totaliteta koji se mogao udahnuti obojen u crveno.
''Niste tada bili poraženi, niste bili ni blizu poraza. Ja sam bio poražen jer sam tada svoju neotuđivu i vječnu pobjedu smatrao sramotom. Zašto si sam? Ne znam, kad sam uspostavljao logističku bazu da bi uopće mogao ostvariti svoju kreaciju, ti si sam istupio i tražio da budeš u odjelu za operativu. Samo ti, nitko se drugi nije javio. Nisam ni ja znao čemu bi tvoj odjel trebao služiti... dok nisu počele korekcije mojih savršenih kreacija... ja ti nisam otac... nitko ti nije otac... nitko ništa ne zna o tebi prije nego što si svojom voljom istupio i zatražio da budeš operativac... ti si sam svoj otac jer si izabrao da svima budeš sin... slušaj svoju himnu, sine, ja ne znam čemu ona vodi. Sam si, oduvijek si bio sam i zauvijek ćeš biti sam, samo takav možeš biti jednak među jednakima. Ti nisi poraz, ali nisi ni pobjeda. Tebi jednaki su svukuda, tebi jednaki su oduvijek i zauvijek, svi su tebi jednaki i svi su sami, samo takvi mogu biti jednaki i slobodni da svaki ima svoju himnu. Slušaj vašu himnu, ne znam kuda vas vodi... je li te strah poraza, sine... nisi ga još nikad okusio?''
Čovjek koji je pao sa neba nasmiješio se krvavim licem. Nebo je bilo crveno. Zemlja je bila crvena. Himna je bila crvena.
''No Pasaran... no pasaran...'' – pokušavao je drhtavim glasom povikati ali nije imao snage... mrvio je sebe himnom novog. Čovjek sa čekićima ga je slušao, vidio je kako se gasi ubojiti sjaj nemilosrdnog sunca u njegovim očima. Gledali su se nošeni crvenilom svoje himne.
Nijem od rođenja, sam od rođenja, neporažen od rođenja, čovjek sa čekićima počeo je uvlačiti u svoja ogromna pluća crveni zrak neponovljivosti i jedinstvenosti svega ikad. Naglim trzajem mišića raširio je skroz svoje grudi i stresao sa sebe smrvljeni crni oklop od skorene krvi. Prvim artikuliranim glasom slobodnog, nikad poraženog čovjeka, čovjeka bez oca, čovjeka bez majke, odjeknulo je crvenim svijetom, snagom volje koja nikad neće priznati poraz kao opciju, glasno i razgovjetno –
NO PASARAN! NO PASARAN!
Povik se koncentrično širio crvenim kilometrima kao udarni val konačne pobune. Svi drugi ljudi sa čekićima su prihvaćali te prve riječi uvijek nove himne slobodi... NO PASARAN! – grmilo je logističkim nebom... NO PASARAN! – grmilo je tjerajući kreatora da zatvori oči pred onim što će uslijediti. I samo trenutak prije nego što crvenilo proguta nasmijanog čovjeka koji je pao sa neba i nasmijanog, od oklopa slobodnog, čovjeka sa čekićima, ovome drugome pred očima se pojavi lice žene koja ga je rodila i on taj lik pokuša zadržati rukama, pokrivajući svoje oči, i po prvi put od kada zna za sebe, ispuštajući svoje čekiće iz svojih ruku.
Antares, crveni div u Škorpionu, 60 000 puta veći od našeg Sunca, suprotno svim teorijskim modelima urušio se sam u sebe i stvarajući nove, teške elemente višim stupnjevima fuzije, raspršio je okolnim svemirom plodno tlo za novu pobunu. Na južnom horizontu crvena je zora bljesnula sjajem stotinu puta snažnijim od podnevnog sunca točno u trenutku kad je srce zadnjeg preživljelog pripadnika Internacionalnih brigada iz španjolskog građanskog rata zadnji put gurnulo naprijed njegovu crvenu krv.
Supernova je za sobom ostavila ogromni crveni prsten u Škorpionu, vojske su se skrile, božji su posrednici umuknuli. Samo su se djeca veselila.
''Kako to misliš da je sin čovječji gospodar i četvrtka?''
''Ponedjeljka, utorka, srijede, četvrtka, petka, subote i nedjelje... da budem precizniji...sin je čovječji gospodar onoga što je sam stvorio, a ne sluga... ne stvara čovjek stvari da bi im služio već da bi one njemu služile... '' –rekao je nasmiješeni operativac dok je tankom žicom pokušavao otključati glavna vrata psihijatrijskog odjela negdje na planetu Murek, u logistici zavedenog pod kodnim nazivom ''Katalonija''.
Post je objavljen 21.02.2007. u 00:51 sati.