|
Ja obično pišem o nekim važnim stvarima, ozbiljnim temama, svjetskim procesima od povijesnog značenja, osobama koje se ne zaobilaze u enciklopedijama. Ja tu i tamo drmnem neku svoju hipotezu pomoću koja baca novo svjetlo na evoluciju uopće ili barem ljudsko postojanje kroz vrijeme do dana današnjega.
Na primjer... kako je pas postao domaća životinja, izdajnik svoje vrste i na koncu, dizajnerski proizvod. Evo... ako je mladi mužjak dovoljno jak da predstavlja prijetnju alfa mužjaku koji predvodi čopor, a opet nije dovoljno snažan da ga makne sa te pozicije i on sam postane alfa – tog će mužjaka protjerati iz čopora alfa mužjak, uz pomoć svih drugih mužjaka koji se osjećaju ugodno u njegovom hijerarhijskom ustroju. Taj wannabe-alfa mužjak ostati će bez čopora, a pošto vukovi, psi, hijene i drugi predatori te vrste love isključivo u čoporima, taj izolirani mužjak nema baš bajne šanse da preživi sam samcat. Pa tako naiđe na neka dvonožna stvorenja koja tumaraju prirodom, penju se po drveću, beru bobice, a tu i tamo na neki čudan način ubiju i poneku životinju. Iza njih ostaju kosti i iznutrice tih životinja kojima se nesretno prognano pseto počne hraniti, instiktivno preuzimajući hordu dvonožnih bića kao svoj čopor, svoje mjesto ne traži pri vrhu tog novog čopora jer nema ženki zbog kojih bi se to isplatilo pa tako postaje vjeran pratitelj ljudske skupine, ne približavajući se previše, ali i ne udaljavajući se uopće. Ljudi ga prihvaćaju iz jednostavnog razloga, on ih režanjem upozorava da se približava neki predator iz mraka, on to bolje čuje, njuši, a i vidi. Redovito je riječ o čoporu drugih vukova-pasa-hijena, jer oni prave popriličnu buku dok se približavaju kroz mrak. Tako ljudima odgovara taj rani znak uzbune, a pseto nailazi na odobravanje pa i na nagradu od njih. Takav prvi pas čuvar postaje efikasan izdajnik vlastite vrste jer kod drugih predatora, u prvom redu mačaka, on nije baš tako efikasan sustav pravovremenog upozoravanja jer mačke redovito love samostalno, u mraku vide tako dobro da ne prave puno buke, ne trebaju se dogovarati sa drugim mačkama, kreću se po drveću, ne smrde jer se čiste po cijeli dan, kad napadaju toliko su brze da znakovi upozorenja ne vrijede baš puno. I tako je domaći pas izdao svoju vučju prirodu i ciljanom selekcijom doveden do ekstrema kao što su vrste buldoga koje se nisu sposobne same reproducirati, već im je za to nužno potrebna ljudska asistencija. O nekom samostalnom preživljavanju u prirodi da i ne govorimo, zamislite čopor pudlica kako progoni neki plijen. Eto, to bi bila jedna od mojih standardnih 'velikih' tema.
Ili na primjer da govorim o slučajnosti da su i Hamlet i Isus odigrali svoje uloge kad su ušli u rane tridesete. E pa neću. Ovaj put.
Ovaj put ću govoriti o osobnim stvarima na poetičan način, kao što to rade mnogi od vas. Koristeći višeznačne metafore i drugi instrumentarij poetičkog izražaja oslikat ću svoju osobu i svijet koji moja osoba doživljava da je oko nje ili u njoj samoj. Biti ću ekspresivan zbog siline impresija koje nisam u stanju odracionalizirati kroz razne modele već ih proživljavam dijeleći ih sa vama kroz svoj pjesnički izražaj. Dakle, da krenem...
Ja sam rođen s onu strane svoje priče,
Znam jer otamo nešto stalno viče.
Bukom blažom od kada ja sam prvi,
Progutao mali papir bojama što vrvi.
Spoznao sam tada da za mene dobar znači biti,
Prisilni grč straha od fiks ideje da mogao bih ubiti
Srećom sam sjetio se koje malo govno je što leži,
I da sam žena, iz podsvijesti, strahom ono reži.
Terapijom bihevioralnom i biranim pak psihofarmacima
Iz stvarnosti sam Freuda protjerao kantovskim udarcima
Zavidio ja sam svima, pička im materina, njima stalno je ovako,
Ne pomišljajući da se od svog govna lako ne oslobađa baš svako.
Godine sam pod kupolom šupljom katedrale etanolskoga boga,
Klečeći trošio vezan žrtvom vrijednom malog govna svoga.
Kletvom kazne opravdana, do kada bi, ne znam, trajala mučna hodočašća moja,
Srećom četvrtog izveo sam jula napad kapsulama zelen-bijela što ih krasi boja
Na vrelih stupnjeva trideset i nešto, tijelom mi je trzao zloduh bijesni,
Munjama neuronskim dok kroz sinaptički je prolaz bio gonjen tijesni.
Uz odluku 'Nikada više', kao vapaj izrečenu stotinama puta već i prije,
Uspostavljena moždana kemija nova, iza govna volji ne dopušta da se krije
Od tog dana pa sve do danas svojim svijetom raspolažem kritikom strogom,
Dogmu govna, žrtvu straha brišem sa slobodom, čisto legitimnom drogom.
Eto, skroz poetično. Ako nekoga zanimaju točni klinički termini, generički nazivi, legalni status i kronološki raspored mojih metaforičkih izražaja, mora odmah znati da je to krivi pristup poeziji. Ja sam u ovoj poemi konačno napravio iskorak iz čisto iskustvenog, bremenitog odnosima koje nameće da bi postalo razumu probavljivo u čudesni svijet intuitivne pjesničke spoznaje koju je najlakše prepoznati jer se iznešene tvrdnje rimuju određenom periodičnošću. Postoji i slobodni stih u poeziji, u engleskoj književnoj umjetnosti prvi ga je registrirao William Blake te eksperimentalno dokazao kao opće važeći pojavni oblik poezije bez demarkacijskog kriterija rimovanja već se procjena da li je riječ o crnoj kronici, uputstvima za upotrebu sobnog bicikla ili pak poeziji donosi na način koji bi u znanosti odgovarao laičkom gledanju na kvantnu mehaniku za koju tek kad postanete sigurni da ništa ne razumijete dolazite blizu ispravnom tumačenju.
Elem, ostaje činjenica da je William Blake uveo nevezani stih u englesku poeziju pa razmislimo svi skupa... kada riječi postaju total značenja koje nadilazi puki zbroj pojedinih značenja, ceteris paribus.
|
