Marketing
Sympathy for the Devil
Klimao je glavom i smiješio se dok je ona govorila. 'Scorpio' se lagano ljuljao. Ljuljale su se i barske stolice presvučene mekanom kožom zguljenom sa penisa ulješura. Ona ga je gledala i mirno pričala o mrtvoj braći. Gledala ga je kako klima glavom, a u glavi je imala prizor klimave glave bivšeg supruga, prostrijeljenog kroz vrat prvim hicem, nemoćnog, ali do zadnjeg trenutka uspravnog. Do zadnjeg trenutka, do drugog hica koji mu je raznio glavu. Njegov mozak joj je bio u rukama, a on se još uvijek klatio, uspravan, okovan leđnom protezom koju je nosio zbog steroidima istrošenih kralježaka, zbog Adisonove bolesti, zbog sto i jedne bolesti koje su ga živog razdirale cijeli život. Dočekao je uspravno taj smrtonosni hitac, uspravno poput nemoćne lutke. Da nije bilo proteze, klonuo bi prema naprijed i ostao živ.
''We're heading into nut country today. But, Jackie, if somebody wants to shoot me from a window with a rifle, nobody can stop it, so why worry about it?''... to joj je bio rekao prije puta u Dallas. Ona je to sad govorila Aristotelu koji je pažljivo slušao. Nije ga to baš zanimalo, mislio je o drugim stvarima. Mislio je o nafti. Mislio je o glasu Marie Callas. Ona je mislila o amfetaminima. Nije znala je li njegova bezbrižnost tog dana bila posljedica posjeta dr. Jacobsona – 'dr. Feelgooda' – ili je to bila odlučnost čovjeka koji je za sebe rekao –'' I am an idealist without illusions.'' Je li ovo sad bila iluzija... ovaj brod... ovaj mali Grk... ove užasne stolice... ili je zemlja koju je napustila postajala psihodelična iluzija, psihotična LSD epizoda razmazanih crvenih pruga koje su pretstavljale prolivenu krv patriota, napalmom sprženih zvijezda Unije koja je gubila rat na drugoj strani planeta, u zagušljivoj sparini francuske Indokine, u klaustrofobičnim prostranstvima nepobjedivog zelenila tek ponegdje okuženog kemijskom jeseni 'Agent Orange' defolijanata... je li ona postala iluzionist bez ideala... kao ovaj mali špekulant koji je pričao o 63 dolara koja je imao sa sobom kad je kao izbjeglica stigao u Argentinu, a danas je crni krvotog cijelog svijeta u njegovoj šaci i može se zaustaviti ako je on dovoljno jako stisne. Kao što je sad stiskao njenu ruku... pun razumijevanja za njen strah, za njenu brigu, za njenu paničnu nesigurnost, za emocionalne prostrijne rane koje nisu mogle zarasti iako su grobovi mrtve braće Kennedy već bili zarasli u zelenu travu, kao da ih je stigla i progutala gladna irska prošlost od koje su ih cijelog života skrivali.
'Camelot' je nestao pod Johnsonovim bombama, izbrisan izvještajem Warrenove komisije, egzekucijom drugog predsjedničkog kandidata koji bi još jednom porazio Nixona, mlađeg brata Kennedy, egzekucijom televizijsim prijenosom uživo servirane američkoj javnosti.
'Scorpio' se bezbrižno ljuljuškao sa svojim barskim falusima odrane tame morskih dubina, bijel kao crknuti Moby Dick otrovan crnim zlatom kojim se hranilo svo zlo ovoga svijeta, zlo pred kojim su bježali i ona i milijuni 'Turn on, Tune in, Drop out' dezertera stvarnosti, zlo koje će uskoro raspršiti iluziju tog bijega oštricom Hell's Angelsa, uz cinični pozdrav - 'Nice to meet you, hope you guess my name...'', taj simpatični soundrack dokumentiranog užasa Zapruderovog filma.
'' Man can be as big as he wants...'' – palo joj je na pamet kad je mali Aristotel sjahao sa mrtvog penisa i odveo je u sigurnost utrobe svog 'Wealth and taste' mrtvog kita.
Post je objavljen 11.02.2007. u 18:49 sati.