Poštovani kolega Infernotar,
pojava stigmi kod stigmatizirane osobe može se pripisati istom onom uzroku kojim se znanstveno mogu objasniti i 'čudesna ozdravljenja'. Prije odobravanja nekog novog lijeka i njegovog puštanja u prodaju provode se testiranja na pojedincima od kojih jedna skupina prima novi lijek (onaj koji se testira), druga skupina prima već postojeći, odobreni lijek za ciljanu bolest, a treća skupina prima placebo preparat koji nema nikakvo farmakološko djelovanje. Postotak reakcije povlačenja bolesti ili ublažavanja njenih simptoma kod 'placebo' grupe vrlo često doseže i do 30%. Ta se pojava pripisuje psihosomatskom fenomenu uzrok kojeg je nada u izlječenje, a za fiziološki mehanizam koji pokreće takvu reakciju smatra se povećanje razine neurotransmitera dopamina, tvari koja je zaslužna za motivaciju, ustrajnost i samouvjerenost čovjeka. Stigme kod raznih karizmatika tako bi se mogle znanstveno objasniti dubokom i iskrenom vjerom, proživljenom i tijelom i duhom.
Sposobnost bilokacije (bivanja na dva različita mjesta u isto vrijeme) i sposobnost predviđanja budućih događaja bez poznavanja činjenica koje bi ih uvjetovale su, blago rečeno, neuobičajene ljudske osobine, znanstvenim metodama potpuno neobjašnjive.
Kad bih ja inzistirao da se nalazim na svom službenom radnom mjestu u istom trenutku dok me inspekcija rada ispitava što to ja radim na skeli neke novogradnje, a da nisam prijavljen kod dotičnog građevinskog poduzetnika, inspektor bi tužio istog tog poduzetnog gospodina za neprijavljivanje radne snage, ali i za iskorištavanje mentalno neubrojivih pojedinaca u ilegalne svrhe. Ako bih ja i dalje inzistirao da sam ja još uvijek na svom stalnom radnom mjestu gdje uredno, kao vojni časnik, nadzirem obuku novaka u vježbi gađanja bojevim streljivom, inspekcija rada bila bi dužna pozvati hitnu pomoć koja bi me odvela i pružila mi adekvatan medicinski tretman, a to bi u ovom slučaju bila medikacija nekim antipsihotikom (vjerojatno blažim, npr. Prazine) jer bi moji simptomi jasno ukazivali da nisam sposoban razlikovati stvarnost od svojih projekcija. Tom logikom sam ja, u odgovoru na Vaš mail, svrstao i Vlč. Sudca među osobe koje bi službena medicina tretirala psihofarmacima tipa Haldola, kad on slučajno ne bi imao diplomatski imunitet kao predstavnik božji na zemlji.
Koji sam 'credo', vjerovanje ili simbol vjere izabrao? Onaj Thomasa Jeffersona jasno i nedvosmisleno iskazan u njegovoj verziji evanđelja 'Jefferson Bible' iz kojih su izbačeni sve nadnaravne epizode, ukljućujući i Isusovo uskrsnuće.
Mene, kao osobu koja je samo jedan jedini put u životu službeno prisustvovala vjerskoj službi Katoličke crkve, prilikom svog krštenja, ne obvezuju niti imam ikakvo nagnuće da uzimam ozbiljno vjerske dogme bilo da one proizlaze iz Apostolskog ili Nicejsko-carigradskog vjerovanja.
'Filioque' – dogma da Sveti duh izlazi iz Oca i Sina, kojeg se izraz ne spominje Nicejsko-carigradskom simbolu, ne spominje se ni u mojoj osobnoj interpretaciji osobe Isusa Krista, koji je upravo kao 'causa sui' fenomen, pa prema tome moj Isus može, mirne duše, ručnim projektilom zemlja-zrak srušiti 'Oca', boga svemogućeg sa neba, kao što ja mislim da je u filozofsko-ideološkom smislu i učinio, nešto kao i William Blake za kojeg Marko Grčić kaže da je bio ''Čovjek koji je Bogu slupao o glavu kamene ploče sa deset njegovih zapovijedi.'' i '' Čovjek koji je učio Boga čovječnosti.''
Da malo pojasnim moju interpretaciju pojmova 'sloboda', 'žrtva', 'vjera', 'bog' i moje gledanje na osobu Isusa pokojnog Krista.
Kao srednjoškolac koji je redovito izčitavao politički tjednik 'Danas', konzumirao enormne količine alkohola i slušao glezbu tipa ''Dead Kennedys'', slobodno se moglo tvrditi da sam bio na granici socijalne patologije. Godinu dana provedenih u JNA, kao zadnja 'najpametnija' klasa septembar, samo je utvrdilo simptomatologiju moje socijalne patologije. JNA je bila institucija koja je njegovala tekovine najčistijeg apsurda tipa 'Izvrši pa se žali' i borbenu spremnost na razini 'Operacije Scwartz' (za detalje o toj i 'Operaciji Weiss' konzultirate 'Razgovore sa Kočom Popovićem' – čisti cirkus)... a sad sam spomenuo i cirkus... 'Monty Pythom's Flyieing Circus' trajno su i metodološki nepopravljivo ustanovili moj sadašnji i budući pristup stvarnosti. To bi bio nekakav 'background' mene u vrlo ranim dvadesetim kada sam odlučio saznati nešto više o filozofiji i kupio 'Povijest filozofije' od Wilhelma Windelbanda... opet mala disgresija, prvu pjesmu koju sam osjetio kao poeziju (naježio sam se) pročitao sam u Čitanki strane književnosti za srednju školu, bio je to prijevod Ivana Gorana Kovačića Shakespearovog soneta 130. – 'My misress' eyes are nothing like the sun', a Penguinovu zbirku soneta sam kupio u Sarajevu, gdje sam služio JNA). Elem, Windelband... ja sam ljeta te 1992 godine, (koja je u Engleskoj bila prozvana 'Summer of Love zbog masovne pojave Ecstasyja, čistog MDMA u obliku tableta) počeo čitati od samih početaka povijest ljubavi prema mudrosti, nadajući se da Feral Tribune i sve ono što je ostalo u meni od razboritog pristupa 'Danasovaca' nisu samo puste tlapnje izgubljene u bespučima povijesnih zaboravio-sam-čega. I tako krenem sa predgovorom iz pera poznatog filozofa Predraga Vranickog. Izdanje je bilo iz 1990. godine, ali je predgovor vjerojatno preuzet iz ranijeg izdanja pa se u njemu djelo Wilhelma Windelbanda navodi kao jedna od građanskih povijesti filozofske misli koja je izabrana da bi se jasno ukazalo na slijepe ulice u koje građanska filozofija vodi, u ovom slučaju 'Natrag Kantu!', pošto je autor bio neokantovac,
i još jednom, nedvosmisleno, ukazalo na intelektualnu superiornost dijalektičkog materijalizma, u razvoju kojeg (Kant-Fichte-Hegel-Marx) je Kant samo prva stepenica. Nakon toga slijedi baražna vatra po filozofiji Immanuela Kanta kao subjektivnoj, formalnoj, odvojenom od povijesti, neangažiranoj, prevaziđenoj, dogmatskoj, samoj sebi svrhom, prepunom namjernih propusta da bi cijeli sustav bio koherentan, idealističkoj i reakcionarnoj. Evo citat koji ukazuje na atmosferu cijelog predgovora: ''Međutim, to se nužno vršilo (spajanje Kanta i Marxa u revizionističkim pokušajima koji se danas nazivaju i 'socijaldemokracija') sa takvih idejnih pozicija , koje su neposredno negirale svaku konkretnu socijalističku praksu, pa prema tome i HISTORIJSKU NUŽNOST jedne revolucionarne socijalističke partije.''
Da možda nije bilo te famozne 'povijesne nužnosti', tako često korištene i spoznatljive samo onim izabranima kao što je bio i pokojni Evil Dead – (After this meeting... grrr... grrr... I'm going to a tennis court) ja bih možda, ali samo možda, počeo čitati Windelbandovu povijest od presokratovaca, a ne bih preskočio dvije i pol tisuće godina razvoja filozofske misli i sudari se frontalno sa gigantom intelekta kao što je to bio Immanuel Kant, u mojim mislima tada, glavni neprijatelj dogmatskog načina razmišljanja, što je upravo postao i ostao u mom ideološkom zapovijednom lancu.
Trebalo mi je dvije godine, tri prijevoda (hrvatski, srpski i engleski) Kritike praktičkog uma, bezbrojni enciklopedijski članci, uz onaj opširni Windelbandov uvod u Kantovu misao da ja postignem jedno od najvećih postignuća u svom životu, da razumijem zašto je ovaj tražio nužnost sintetičkih sudova apriori, kako mu je to uspjelo i u kojoj zadivljujućoj mjeri je njegova misao nezloupotrbljiva. Immanuel Kant je otvorio moje oči i ispod zvijezdanog neba 'sloboda' je od pukog, populističkog termina postala izraz za 'causa sui' koja je atribut koji se može pripisati samo ljudskoj volji koja vjeruje, a dobrom se može nazvati samo takva volja koja za svoju motivaciju ima univerzalno prihvatljivu formu maksime kojom je izražena, a ne njen sadržaj. Dobar je bio i konjak, ali to je bilo krivo korištenje tog atributa. Kroz cijelu 'Kritiku praktičkog uma' i kroz 'Uvod u metafiziku čudoređa' provlaće se direktna pozivanja i bezbrojne aluzije na riječi iz evanđelja, što Kantu zamijera i sam Windelband govoreći kako je ovaj time daleko iskoračio iz okvira svoje kritičke filozofiječ
Kakve veze ima Kant i moj doživljaj osobe Isusa Krista? ''Death of dogma is the birth of morality!'' – riječi su Immanuela Kanta, religioznog čovjeka koji skoro nikad službeno nije išao u crkvu. Car Wilhelm ne-znam-koji Hochenzollern poslao je pismenu, vlastoručno potpisanu prijetnju Kantu da ga slijedi teška sudbina ako nastavi javno govoriti o hipokriziji institucionaliziranih izraza religije i njihovog dogmatskog karaktera tako kontradiktornog porukama evanđelja. Ovaj je pristao na cenzuru, ali se u odgovoru caru jasno izjasnio da se ne odriće svojih uvjerenja. Bile su to godine kad su se u Francuskoj kotrljale glave aristokracije, a u Americi se donosio 'Bill of Rights'. Preko Kanta sam ja spoznao veličinu i svu slavu osobe, riječi i djela Isusa Krista, tog inherentnog heretika i imanentnog revolucionara. Ako je ikad postojao iskreni komunist u onom naivnom smislu zbog kojih su milijuni naivnih ljudi postali komunisti, onda je to bio Isus Krist. Ja komunizam, u povijesnoj perspektivi, smatram većim zlom od nacizma, iako bi svaki zadrti komunist mogao navesti tisuću i jedan razlog zašto je komunist, a niti jedan nacistički simpatizer ne bi, ni pod mikroskopom, pokazati valjani razložčić za svoju prljavu sklonost. Tako sam ja pronašao svog Isusa, postao 'Born Again Christian', ha ha ha... i na takvoj ideji o čovjeku koji je prvi riječju, djelom i žrtvom ukazao na neponovljivost svakog čovjeka blagoslovljenog slobodnom voljom, tom 'causa sui' nadnaravnom moći da se uspostavi novi niz uzroka i posljedica, pa tako i ontologička kontradikcija da je netko ujedno i svoj otac i svoj sin. Ontologički gledano mislim da bi Vama Isus kojeg William Blake opisao u svom djelu 'Vječno evanđelje', izbor, prijevod i komentar: Marko Grčić, 1980, Zagreb bio vrlo zanimljiv, ja to djelo još nisam uspio naći, Blake je pisac po Vašem ukusu, imam taj osjećaj, dragi Infernatore.
Malo sam se zagubio u digresijama na digresije, dakle da se dalje ne zajebavam, jebe mi se je li Isus dogmatski određen ikad kao 'causa sui', on u mom svjetonazoru samo takav ima vrijednost koju je i na mene prenio, da sam slobodan čovjek, da je sve moguće što ja i drugi slobodni ljudi poželimo sve dok svakog pojedinog od nas držimo za svrhu, a ne sredstvo, da je žrtva neuvjetovanost moje radnje mojim interesom i da ne nosi nužno sa sobom patnju, dapače, te da je vjera (ne Vjerovanje) ono čime ja tu slobodu i tu žrtvu USPOSTAVLJAM kao moguće, kao što Isus USPOSTAVLJA novu stvarnost, rušeći 'Onog Koji Jest' sa njegovog neizgovorljivog prijestolja (a zar to donekle – prema Frommu – nije napravio i sam Abraham kad ga je upozoravao, čak ga oslovljavajući sa 'ti' da ni on, JHVH nema pravo kršiti svoje zakone i nuklearno riješiti problem Sodome i Gomore.
Tako je moj Isus još uvijek nedostižni uzor nesretnom mladom Hamletu koji nema snage da okrene drugi obraz jer je uvjetovan ne samo zemaljskim, nego i podzemaljskim i ostaje takav sve do kraja, funkcija okolnosti, rob stvarnosti koja uspostavlja njegovu tragediju, crni Isusov Doppelganger.
Što se tiće razgovora uz čaj iz samovara kod unuke nekog ruskog tajkuna, u Petrogradu koju sam ja tijekom ljetovanja ostavio u blaženom stanju pa me sad njen djed, bivši KGB-ovac, čisteći svoj stari Makarov ispitiva o raznim stvarima, mogao bih spomenuti i ono briljantno djelo Dostojevskog, vraćajući se tako i na Haldol kao moj prvi izbor u testiranju čuda kad se koristi kao argument za dokazivanje vjere uopće ili nečije iznimne vjere pojedinačno, na 'Velikog inkvizitira', iz 'Braće Karamazovih', kada Isus, prepoznat i zatočen od Velikog inkvizitora samo šuti dok ovaj objašnjava kako nisu postojala tri mudrija uvjeta predaje od onih kojima je nečastivi na kušnju stavljao Isusa: čudo, tajna i autoritet i kako je Isus moralni elitist kad vjeruje u ljudsku slobodu i njenu dostupnost i onima siromašnima duhom... evo citat moj Dostojevskog, dok mi se tresu ruke i zvekeće engleski plavi porculan, onaj sa motivom kineskog krajolika, u ovom slučaju doslovno 'China' jer je Made in China... ''Ponavljam ti, sutra ćeš vidjeti to poslušno stado, koje će na prvi moj mig pojuriti da zgrće ugljevlje pod lomaću tvoju, na kojoj ću te sažeći zato, što si došao, da nam smetaš. Jer ako je itko zaslužio našu lomaču, to si onda ti. Sutra ću te sažeći. Dixi!''
Mogao bih ja u prisustvu umirovljenog pukovnika KGB-a, njegove mojim 'expense of spirit' oplođene kćeri, Makarovog uratka i još ponekim profesionalnim vratolomcem govoriti i o tome kako stvarno nije u redu da se Filioque tako bezočno koristi u zapadnim Vjerovanjima iako nije izrijekom navedem 381. godine u Carigradskom Simbolu vjere i da je stav istočnih, ortodoksnih crkvi da Sveti duh u prvom redu izlazi iz Oca, a ne kroz Oca-Sina kao ravnopravne u tom emanacijskom pogledu... ali mislim da bih završio puno lošije nego da se pozovem na Dostojevskog koji je, prema nekim svojim rukopisima, malog Aljošu ipak zamišljao kao revolucionara.
I da, htio bih ukazati na meni briljantnu interpretaciju Braće Karamazovih iz pera Jakova Golosovkera 'Dostojevski i Kant', Grafos, Beograd... one male crveno crne knjižice filozofsko-poezijskih tematika. I šaljem moju interpretaciju svega toga mailom, ha ha ha...
I na koncu, u jednoj stvari ste u pravu u tolikoj mjeri da bi bilo sramotno sa moje strane da se i pokušavam obraniti... iz zaljubljenosti u svoje teze, hipoteze, ideje, a bilo je čak i 'Velikih unifikacionih teorija', ja često... ma redovito zanemarujem Popperov glavni metodološki princip, ne tražim niti postavljam instance čije bi se ispunavanje odrazilo kao rušenje mojih teorija, ja kao halapljivi hrčak tražim ono što bi verificiralo moje tvrdnje, zaobilazim ono što baš i nije u skladu sa njima, ostavljam ogromne teorijske interpretativne elastičnosti... itd...itd. Zato mi ovako neki izazov poput Vaše ocjene moje male teze o dva velika povijesna lika dođe kao čisti užitak jer konačno ukopčam da još nekoga zanimaju stvari od kojih će moja draga uskoro dobiti nervni slom, jer ako postoji netko na ovom svijetu tko mrzi Immanuela Kanta, onda je to ona.
Eto, nisam Vas valjda iznevjerio?
Post je objavljen 20.02.2007. u 17:48 sati.