moderato_cantabile

ponedjeljak, 29.06.2009.

Igra

The Game Pictures, Images and Photos

Sve ono što sam ja shvatila ozbiljno, tebi je bila šala. Sve ono čemu sam se ja veselila, tebi je bila igra. Ti…ti si se igrao…Pravila tvoje igre ja nikada nisam naučila. Mislim da nikada i ne ću. Iskreno, mislim da i ne želim. Tvoja je igra prežestoka za mene. Tvoja je igra beskompromisna. Ne znam ni sama zašto nisam odustala. Onda kada je bilo vrijeme za to, onda kada odustajanje ne bi bilo poraz, nego samo pametan potez. Ne znam zašto nisam porušila sve figure na toj ploči i jednostavno otišla. Pravila si objašnjavao, postajala su mi jasnija, ali po tvojim pravilima ja nikada nisam mogla igrati. Ali, zašto sam igru željela nastaviti? Čak i onda kada sam znala da u njoj ja ne mogu dobiti…Da u toj igri ja ne mogu izaći kao dobitnica. Sada sam odlučila zaklopiti ploču, odustati nadomak poraza…
Ili je poraz zapravo već tu? Ne znam...i ne zanima me.
Tko zna, možda bih u konačnici i dobila…nešto…
Iskreno, sad mi se više ne igra…
Igra mi je dosadila…
Igraj se, dragi, sam…

- 19:19 - Komentari (29) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.06.2009.

Pismo neznancu...VI. dio

Sunrise & Boats Pictures, Images and Photos
(svanuće na moru)

Mislila sam da sam zaokružila svoje misli, svoju okupiranost tobom. Ali kako sam već jednom rekla, ti dođeš i onda kada te ne zovem. Dođeš onda kada te ne mogu otjerati. Ušuljaš se u moje snove i tamo budeš sve dok te ne otjera svjetlost. Voljela bih ponekad da ne budeš toliko dobar, toliko nježan u tim mojim snovima. Pa da te svojim buđenjem otjeram čim prije. Ali ti si baš onakav kakvoga te ja nisam uspjela u potpunosti upoznati. Kao da otkrivam tvoje najskrivenije osobine. Tada mi se razotkrivaš cijeli.
Noćas si opet došao. Umirio moju noć, uznemirio moj dan. Moje su misli bile već neko vrijeme mirne, ali ti…
Voljela bih znati što je toliko jako u tebi, koja je to snaga kojom se uspijevaš održati u mojem srcu, mojim mislima…
Došao si tiho. Nepozvano. Stajao pored mojeg kreveta i smješkao se. Gledao si me dok spavam. A znaš i sam kako to ne volim. Kako se uvijek bojim jesam li otvorila usta, uvijek mislim što ćeš misliti kad me vidiš u snu ovakvu i onakvu…ali znao si reći kako sam ti uvijek lijepa…čak i onda kada se nisam ni najmanje osjećala lijepom. Uživala sam uvijek u tvojim komplimentima…
Ali, ipak… tebi je od svega bio draži let…
Dok si me gledao kako spavam, osjećala sam se sigurnom. Sretnom. Opet kao nekada. Tiho si mi zazvao ime i čula sam te, nasmijala se blago i samo ti rukom pokazala mjesto na krevetu…Još je prazno. Još te čeka. Čeka takve noći u kojima ćeš doći i leći pored mene. Čeka to vrijeme kada ćeš svojim prstima mrsiti moju kosu, uvijati moju kosu oko svojih prstiju…čeka tu noć kada ćeš se opet „ljutiti“ kroz smijeh zbog moje vlasi u svojim ustima. Nježno si ljubio moj vrat…tiho…jedva da sam bila budna, ali osjećala sam tvoje poljupce, tvoj dah, tvoje nježne dodire koji su klizili niz moje tijelo…
Ali, došao si valjda pred zoru…sunce je prerano izišlo, a ti si nestao s prvom zrakom sunca…odletio u neka svoja prostranstva…u neku svoju slobodu…
A ja i moj krevet još uvijek i opet čekamo noć…

- 23:54 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 24.06.2009.

Hrabri dječaci ili samo djeca željna seksa?

AMEBA! Pictures, Images and Photos
Dakle, moj majstor još nije završio. Uredno ostavi svaki put još malo. Ali čim ode, eto njega u obliku sms-a. Zanimljivo mu je to napisivanje, valjda. Pomalo dvosmisleno. Ništa rečeno, puno naslućeno. A lagala bih da kažem da i mene ne zabavlja ista stvar, pogotovo kad sam svjesna da mi je verbalno izražavanje, pogotovo ono dvosmisleno, prilično jako. Tako da mi zapravo baš sad i paše. Puno više od ikakvih akcija. Ali, mali se ohrabrio. Pa krenuo korak dalje. U fazu priznavanja.
Da bi stvar bila zanimljivija, preksinoć me lupila vraška nesanica. Od virtualnih oblika komunikacije ostao mi je još fejs (msn i ne računam, to je pod normalno) na kojem valjda imam samo djecu…i nekoliko odraslih (a i to je upitno…he he he). I malome iz razreda (onaj od petka s priznavanjem) bilo je valjda dosadno pa smo se malo zapričali. Sad je posve jasno: limač je zatreskan. Barem tu noć nije bio ni na čemu, čak se najprije ispričao za petak, da bi tijekom razgovora opet sve isto ponovio.
I sad si mislim, dva pjetlića…prilično hrabra…hrabri dječaci…
A gdje je hrabrost nestala onima od 30 i +?
Ili su ovi samo željni seksa?
Pa se onda nameće pitanje: A oni od 30 i + nisu? Ne mogu? WTF?rolleyes
Ponekad stvarno ne kužim…rolleyes
A jednom mi je moj dragi prijatelj bloger rekao: Muškarci su ko amebesmijeh
Ali ja valjda naletim na same mutante ameba…uffff…eek

- 23:51 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.06.2009.

„Svekrvafobija“

Dakle, danas mi je mali bio već od jutra. Maloprije je otišao. Napravio je većinu posla, a sad je na redu mlađi mu brat keramičar na par sati, pa opet on, finalni radovi, i to je to. Volim majstore koji iza sebe sve ostave kao da nisu ništa ni radili. Očistio je sve da je meni samo ostalo malo obrisati pod od prašine i to je to.smijeh
No, kako smo sve odlagali privremeno u zajednički hodnik u zgradi, naravno da se sve naprašilo. I ja sam najprije krenula čistiti stan. Logično. Ali, evo nje. Susjeda. Ne ona moja dobra. Nego jedna koja zapravo tu i ne stanuje, nego tek povremeno dolazi. Odmah je došla prigovoriti kako to trebam počistiti. Kao da ja to ne znam! mad I da je skinem s one stvari, ostavim sve u stanu i krenem prati hodnik. U međuvremenu smo se upoznale. Malo mi je digla živac u startu jer znam ja sve protokole pa ne volim kad mi ih netko nameće.
I ona se lijepo prezentira kao „čistunka“ pa da joj sve to jako smeta.
I stoji na svojim vratima i priča sa mnom dok se ja guzim na hodniku i brišem. I priča mi o svojem sinu (o kojem ja, btw, već sve znam – da je zgodan, pravnik, ima oko 40, neoženjen, izbirljiv, bla bla…a sve mi to ispričala moja dobra susjeda…ali, naravno, pravim se glupa kao da ništa ne znam).
U međuvremenu proučava valjda kako Viledu držim i krpu ispirem i jel' dobro stojim dok pod brišem, jesam li dobar materijal za kuću…ma fuj! Pa kad je ocijenila da valjda jesam, onda kaže: A moram vam reći, zgodna ste mi susjeda! Taman za mojega sina. Morat ću mu drugi put reći da obavezno dođe s nama.
Ja zahvalim na komplimentu i odmah mi se upali crveno „svekrva svjetlo“. Instantno me podsjetila na moju nesuđenu svekrvu i princip: „Za mojeg je sina dobra ona koja je meni dobra!“
I sad si mislim da možda i nije priča onakva kako mi je susjeda rekla da je sin izbirljiv, nego je majka izbirljiva…
E, pa ne hvala! Toga je bilo dosta. Ako će me tko odabrati, onda to mora biti sin, a ne majka! Jer ni moje izbore ne biraju roditelji…i to već jako dugo.

- 19:12 - Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 20.06.2009.

Jedna prosidba, dva upita broj moba, jedan otvoreni poziv na seks i jedno priznavanje zaljubljenosti

Dan je započeo kao i svi ostali ovoga tjedna. Umorno. Neispavano. Mali se zadrži i nakon obavljenog posla, zabavna sam mu i dalje, a ne mogu poreći da i on meni nije zabavan kad ga vidim da se onako paca ne znajući kako, što…sav se smota. Jako simpatično.
Petak, 6.15 sati. Jedva gledam. Nervozna i živčana zbog mnogih stvari. Majstora mi gazda zajebava…već sam pomislila intervenirati i gazdi objasniti potrebe jedne tridestogodišnjakinje (s kusurčićem) za vodom i tuširanjem pogotovo „onih dana u mjesecu“. burninmad Sreća moja da imam divnu susjedu. Mali nikako da stigne tj. da nađe vremena i da krenemo s ozbiljnim poslom. Uvijek je slobodan od 21 nadalje, a to nam je za bušenje prekasno.
Odlazak na posao, a navečer fešta. Maturalka. party
Previše me posla čeka, nervoza raste. Naravno da i na poslu nije sve išlo po planu. Umjesto dva sata provedena tamo, bila sam od 8 do 15. burninmad Na frizuru nema šanse da stignem. Sreća moja pa se savršeno isfriziram i sama. Zovem susjedu da dogovorim tuširanje i pranje kose. Nema problema jer je doma. Ajde, barem to da ide po nekom željenom planu.
Obavim sve u školi, a u međuvremenu doživim pad sistema organizma jer od dan prije u 11 sati nisam ništa okusila. Dakle, 27 sati gladi. I razmišljam zbog čega bi me glava boljela, zašto mi se spava tako jako, pa se sjetim da bi možda stvar bila bolja da nešto pojedem. nut Ubacim nešto u kljun i odem na tuširanje.
Alergija mi je bila blagonaklona – bez ijedne jedine pikice, točkice i bilo čega. cerek Da je još i menga bila dobra pa barem jedan dan zakasnila (sad se bar ne bih bojala zašto kasni smijeh ) bilo bi predobro. Ali…
Isfriziram se…bolje nego što me frizerka sredi, našminkam se kao profesionalac, izvučem svoju crnu haljinicu (nisam morala oblačiti svoju rezervnu kombinaciju), navučem samostojeće, obujem štikle, zapalim jednu prije odlaska, pogled u ogledalo, zadovoljni smiješak zbog cjelokupnog dojma i…izlazim.
Ulazim u auto, pojačam muziku i već dobro raspoložena, krećem na maturalku. smokin
Stižem, a moji svi tamo. Klinci. Pardon, mladi ljudi. Ipak, maturirali su prije jedan dan. Iako to nije prvi put da me vide sređenu (iako možda nikad ovako), ostali su bez daha. Skoro me ne prepoznajući. Dvije mlade mame udijelile su mi sve moguće komplimente – od toga kako sam smršavila (iako se meni baš ne čini tako drastično) do toga kako skoro mogu proći za maturanticu. Pozdravim se s roditeljima koji su dopratili klince, primim sve moguće zahvale za četverogodišnje vodstvo razreda uz želje da, idući koji dođu, budu još i bolji. Mislim da to baš i nije moguće. Možda i jest. Ali, ipak, ovi su i ostat će prvi i najdraži. Sad sam već posve sigurna u to. Obzirom na jedan broj viška dečki u razredu, posložili su se za ulazak u paru, a mene je uveo predsjednik razreda. smijeh Spektakularno! Prvu su pjesmu za nas odsvirali i otplesali smo naš ples. Nakon toga, fešta je krenula.
Ovo mi je prva ovakva fešta nakon zakona o zabrani pušenja u ugostiteljskim objektima. I moram priznati, nešto mi se sviđa u tome, a nešto i ne. Doma sam došla nenadimljena, kosa još uvijek miriši, a haljina još miriši na Issey Miyake. cerek Međutim, ono što mi se ne sviđa je to što je dvorana cijelu večer više prazna nego puna jer svi vani stoje i puše. eek Mogu samo zamisliti kako je muzikašima kad sviraju u prazno. Užas! tuzan
No, većina zbivanja se i događala vani. Pušači nekako uvijek naprave najbolje dodatne partyje. Pa tako i ovdje. partysmokin
Od 20 do 4 ujutro pala je jedna prosidba, dva upita za broj moba i izravan poziv na seks.
Ono što je najsmješnije od svega da je svim ponuđačima raspon godina bio od 19 do 27.
Pa, čak, i ovaj najstariji je premlad. Iako, grijeh bi bio kad bih rekla da baš njega jedinog nisam odmah primijetila čim je ušao u salu. Došao je s liječnikom koji predaje kod nas. Unatoč svojoj mladosti, mali je asistent na faksu, izgleda mrak. Crni, visok, plave oči…sve smo se kolegice složile da je mrak. naughty Mojoj najmlađoj kolegici-frendici nije baš bilo pravo što se na mene zalijepio. Zašto? Mala mi se na neki način, iz meni nepoznatih razloga, divi kao kakvoj boginji. Ona bi htjela bit poput mene – u ponašanju, otvorenosti, zezanciji, ozbiljnosti (kad treba) i slično. I u tom pokušaju imitiranja, ili čega već, ispada pomalo smiješna. Ipak, šijem je za dobrih 7 godina. A tu razliku, u svemu, treba znati pratiti i steći. U protivnom, izgleda smiješno.
Ali, ima i još nešto. Ona zaista želi sve što je „moje“. Već se to puno ranije pokazalo da je točno, ali večeras sam samo potvrdila. S jedne mi strane imponira, s druge…nisam baš sigurna. eek
Dakle, večer ispunjena plesom, smijehom i zabavom, a što se mojih ponuda tiče:
19 godina
– izjava zaljubljenosti. Moram li reći da je to malečki iz mog razreda? Jedan od glavnih „zavodnika“ u školi. Najprije me pitao: „Sad kad sam ja maturiral i to, mi sad više nemamo nikakve veze, je tak?“ Na moj potvrdni odgovor, eto njega opet: „A morem ja sad vama govoriti TI?“ Ja ga pogledam preko naočala i mahnem glavom. Pomalo razočarano kaže: „A da, znal sam. A teško bi se i naviknul na to…a 'ko zna…možda…“ I nakon par sekundi šutnje kaže: „A sad, kaj god vam velim, vi mi niš ne morete?“ Kažem ja da ne mogu, da što bih mu uopće napravila. I kaže on da će do kraja večeri počekati pa da će mi onda nešto reći. I zaista jest. Najprije je rekao da se bez njegove puse „ne bumo razišli“, a onda kad je odlazio (dok ga je prijevoz čekao i lagano već pizdio) nikako se nije mogao odvojiti. I onda je „došao trenutak istine“. „Ja bum vam nekaj šapnul, al nemojte se smet.“ I obećam ja da ne ću. „Vi ste meni super. Ja vas obožavam. Divni ste. Kad vam je bil rođendan, čekal sam već s napisanom porukom da vam je u pol noći pošaljem da vam ja prvi čestitam.“ I ja bacim to na onu spiku kako sam takva kao razrednica. Ali on mene brzo prekine: „Ne, niste me baš skužili. Ja sam zaljubljen u vas.“ I otisne mi pusu na lice da se nisam ni snašla. Ostala sam sleđena. A on je otrčao do svog prijevoza.

20 godina – pokušaj dobivanja broja moba i „prosidba“.
26 godina, još nedovršeni pravnik – upit za broj moba
27 godina, asistent na faksu – upit za broj moba (zapravo jedina situacija gdje sam ostala nepokolebljiva i da mi je možda i pomalo žao sad, ali….)
27 godina, gitarist iz banda, oženjen – poziv na seks

Dakle, niti jedna ponuda prihvaćena, niti jedan broj udijeljen. Razlozi višestruki, od kojih se neki mogu vidjeti iz kratkih opisa pored godina.
A onda, odlazak u 4 ujutro…vožnja autom do doma…sama…i u glavi bezbroj pitanja, a glavno je bilo: "Što je to u zraku ili vodi, kad zadnjih 10 dana sve što „skače“ na mene je nešto zeleno???" rolleyes Ajde, i sama sebi priznajem mladoliki izgled, pa s te strane mi je razumljivo, ali zar se i svojom spikom i razmišljanjima uklapam u te generacije? A ponekad mi se čini kako sam prilično stara. rolleyes
Iako, konačan zbroj svega dovodi me do zaključka kako očito još itekako mogu zaplijeniti pažnju onako kako sam, vrlo nedavno, mislila da sam izgubila taj touch.
thumbupmah

- 13:42 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.06.2009.

Napokon RL (real life) inspiracija: cute handyman

Plumber Pictures, Images and Photos
(i on je vodoinstalater cerek a kažu da će sutra biti jaaaaaaakooooo vrućeeeee cerek)


Neki dan, naravno baš prije puta pred produženi vikend (a u koje drugo vrijeme), kad je veš-mašina ispumpavala vodu, a ja uletjela u kupaonicu, imala sam što i vidjeti - pod krcat vode. Došlo mi da stanem i vrištim. puknucuAli, za divno čudo, nisam. sretan Vrlo sam smireno ugasila veš-mašinu, obrisala pod i otišla do susjeda. On je vrlo brzo došao pogledati u čemu je stvar i ubrzo smo zaključili "da će tu biti puno posla", a k svemu tome da su i cijevi zaštropane. Divno! bang Dakle, moram se zajebavati s majstorima. burninmad Prva osoba koje sam se tada sjetila, pored susjedove preporuke, bio je friend kod kojeg sam instantno intervenirala, ali, nažalost, od njega, ovaj puta, nije moglo biti pomoći. no Dakle, ostala sam "visjeti" na susjedovoj preporuci. rolleyes
Idućeg sam dana mirno otputovala, ostavivši svoju poplavljenu kupaonicu za sobom do vremena dok se ne vratim.
I vratila sam se. Susjed je već intervenirao i dogovorio vodoinstalatera. wink
Danas sam ga samo trebala nazvati, a nakon cjelodnevnog sjedenja na maturama, od 8 ujutro do 19 sati, i to mi je bilo teško. Taj jedan mali, obični poziv. Ali, morala sam. Danas sam se prala, nakon obavljenog posla, kod frendice. Još koji dan takvog žicanja okolo i mislim da ću ispizdit. bang Jednostavno nisam taj tip i bok. Znam da je to sve normalno, pa i ja bih nekome pomogla u bilo kojoj situaciji, ali ja jednostavno ne volim ikoga moliti za pomoć.
I nazovem ja "čarobni" broj.
Glas vrlo mlad. Premlad da bi mi ulio povjerenje u svoju stručnost, ali kako nisam skeptična prema mladoj radnoj snazi, odlučila sam dogovoriti posao.
M. se ponudio doći skoro odmah. Za pola sata, najkasnije sat, ako meni nije kasno. Da vidi točno u čemu je frka.
I došao je.
Jebate! Ostala sam u šoku! nut
Prva pomisao: "Ovo je Zagorac???" rolleyes (da, da, znam, opet moje predrasude zijev )
Preda mnom mali s nekm verzijom bekamice, crna kosa, maslinasta put, neke nedefinirane okice, svakodnevni workout u teretani...ma, premeden. cerek
Ali...zelen. I malo nizak za moj ukus. Moje visine. Ni centimetra viši.
I krene on raditi i istraživati što ima. Susjed mu se pridružio. Ja sam spikala sa susjedicom svojom i njihovim maleckim. Kad su završili, oni su otišli, M. je ostao da se dogovorimo za radove sutra, obzirom da mi je sutrašnji dan slobodan.
I ponudim ga sokom. On pristane. I dogovorimo kad i što. Kaže da će se pobrinut za sve - i za rezervne dvije pločice koje će mi njegov brat keramičar staviti ako ih on slučajno razbije, da će on kupit sve što treba, da za odštropavanje neće niš' uzeti i nek' niš' ne brinem da financijski sve to ne će biti bolno za mene. Razveselio me neopisivo.
I mislim si ja sad: "Brzo će on."
Kad ono, M. se zapričao ko veliki. Ali, ne priča gluposti. Pametan dečec. Iako, deset godina mlađi, ostala sam začuđena zrelošću njegovih razmišljanja. A simpatičnost njegova izraza lica me oduševila. Osmijeh mu nije silazio s usana.
Kada je čuo koliko imam godina, problijedio je. Nije mi vjerovao, skoro sam osobnu morala vaditi. Kaže: "Ne bih ti više od 26 dao nikako."
A ja cvjetam ko prvomajska ruža. cerek
Raspričao se M. od 20.30 pa, sad, do 22.15. Ne ide mu se baš doma. Raspričali se mi o svemu i svačemu - od zezancije do najozbiljnijih tema kao brak, ozbiljne veze, djeca, razvodi....
Susjed kaže da ga je upoznao kad je njegovoj curi nešto radio. A kaže M. da je prekinuo s curom. Nakon tri godine veze. Ispitao mene kako sam došla do Zagorja iz Primorja.
Ne štedi komplimente, pa kaže: "Kad si se javila, pomislim si ja 'ha, super, neka nova mlada suseda u kraju'".
A kažem mu ja na to: "A sad, kad si došao, razočaranje, ha? Nije 'suseda' baš tako mlada, ha? Bar ne za tvoje pojmove mladosti."
A on meni: "Ma pusti ti to, pa znaš da je i 'Leteći odred' pjevao o sličnoj kombinaciji."
I onako se vražje nasmije, a ja mu samo kažem: "Ma, vidi ti malog, vražjeg Zagorca."
Popio je M. i drugu čašu soka, a kad je pogledao prvi put na sat bilo je 22.15. Tad je rekao da ide jer da bih ja sigurno odmorila jer sam sigurno umorna nakon cijelog dana.
A meni...umorna jesam bila, ali mali je stvarno donio osvježenje na kraju ovog toliko napornog i sparnog radnog dana.
I onako simpatično ustane sa smiješkom na licu, ja ga ispratim do vrata, a on kaže: "Več sam se preveč zadržal. Sigurno sam ti več i dosadan."
A ja, apsolutno se ne slažući s time, kažem: "Ne...baš suprotno. Baš mi je drago da smo popričali."
A on, kao da ga neka nesigurnost hvata: "Ma to sam' tak veliš iz pristojnosti."
I nasmije se.
Na to sam ga "izbacila" iz stana, rekla mu neka nestane jer ga sutra čekaju naporni poslovi. A on meni na to: "Jedva čekam kraj radnog dana, pa da dojdem tu delat."
cerek

- 22:49 - Komentari (22) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.06.2009.

Tko zna

Soulmates Pictures, Images and Photos

Došao si tiho
A opet tako glasno,
Posve neprimjetno
A ja sam te zamijetila odmah.
Razumio si me. Razumio moje bure.
Razumio moje oluje.
Pričala sam ti svoje priče.
Slušao si. Razumio si. Shvaćao si.
Na trenutke se činilo
Kao da smo isti.
Toliko sličnosti.
Toliko istosti.
Toliko istih riječi.
Toliko istih razmišljanja.
Rekli bi „ista valna“.
Prsti isprepleteni u tami.
Nježni dodiri tijela.
Koža mirisna pripila se uz moju.
Lice moje lagano grebe
Nježna grubost tvoje brade.
Poljupci…drukčiji…usne posve drukčije…
A opet sve tako, kao odnekud, poznato.
Kao već doživljeno…
Možda u nekim paralelnim svjetovima?
Tko zna, možda se opet u tim istim svjetovima
Ista usta u poljupcu nađu…

- 22:30 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 12.06.2009.

Pismo neznancu...V.

sunset ab islands Pictures, Images and Photos

Danas sam opet gledala tvoje oči. Opet nasmijane. A kod mene opet čežnja. Ne za onim što je bilo. Ne za onim što znam da ne će biti. Za onim što je moglo biti.
Sjedila sam na plaži u smiraj dana, u zalazak sunca, promatrala posljednje kupače, a moj pogled uprt u morsko plavetnilo…ispred mene Cres, na lijevo Krk, na desno Učka…
Opet retrospekcija…ali ne i tugaljivost. Ne čežnja zbog odlaska iz ovih krajeva.
Ovaj sam put utonula toliko duboko u svoje misli da sam te i osjetiti mogla. Nisam bila sama. Osjećala sam tvoj dah na svojem vratu, tvoje prste kako prolaze kroz moju kosu. A smiješno…mi nikad nismo bili na ovim plažama. A opet, slika svega bila je tako živa. Smijao si se dok si sjedio iza mene i prstom mi nešto pisao po leđima…mislim da si ispisivao moje ime…svako malo ljubio si moja ramena…moj vrat…moja leđa…
I da, opet sam se ježila pod nježnošću tvojih dodira i svakog tvojeg poljupca.
Vrijeme je stalo na tren, a ljudi su u tom trenutku iščeznuli.
Bili smo samo mi. I taj naš trenutak.
Naša mala vječnost.

- 21:40 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 06.06.2009.

Pismo neznancu...IV.dio

waiting for love Pictures, Images and Photos

pjeva
Zar više nema nas

Sjedim jutros za stolom…šalica tople kave…s mlijekom…nesica s mlijekom…znaš da samo nju pijem (turska u iznimnim slučajevima)…gledam kroz prozor na zelenilo u blizini…brijeg…
Prilično rano sam ustala i zapravo je tišina, a ranojutarnje sunce lijeno je počelo protezati svoje zrake nakon sinoćnje kiše. Ta kiša sinoć, kao i svaka nakon tebe, odvukla me u maštanja, misli…opet si predugo vremena proveo u mojim mislima. Zašto predugo? Zato jer sam jednom rekla da, unatoč svemu lijepom što si mi donio i ostavio u životu, zapravo ne zaslužuješ toliko vremena provoditi u mojim mislima. Time nisam nikada htjela poreći vrijednost tvoje osobe, osobnosti ili bilo čega što ti predstavljaš. Baš suprotno! Ali morala sam zaštititi sebe. Samo sebe. Jer tko štiti one koji nemaju koga da ih zaštiti? Sami se moraju čuvati. Pa tako i ja.
I u tim promišljanjima, sinoć, koja su se protegnula sve do jutra, nekoliko sam puta pogledala tvoje nasmijane oči…tvoje nasmijano lice…je li moguće da nečije veselo, nasmijano lice u meni izazove želju za suzom? Ne bi li tuđa nasmijanost trebala izazivati jednaku takvu reakciju i kod mene? Ne znam. Ništa više ne znam.
I u takvim trenutcima poput jučerašnjeg, dođe mi da kažem: Dosta je bilo! Dovoljno si, nakon odlaska i odbijanja, dobio vremena u mojim mislima…u mojoj duši…u mojem srcu…predugo ispunjavao mjesto koje nitko još nije uspio ispuniti. A strah me, vrlo često, da nikada i neće.
Otišao si i ja sam se nekako pomirila s time. Zaključala sam te i gotovo. Ali…ne…nisi mogao, a da se ne vratiš. U sebi sam te molila da se ne vraćaš, da ne ulaziš u moje snove, da ostaviš mene i moj, kako tako, posložen život nakon tebe. Mislila sam da me ništa ne može povrijediti nakon onog dana. Ali…prevarila sam se.
Kiša i vjetar što je sinoć lupao, donose mi tvoje ime u gluho doba noći. Kapljica kiše ispisuje ga po prozoru, a vjetar ga izgovara. Sat na zidu otkucavao je ne znam koju minutu…znam samo da je ponoć odavno prošla, a ja sam sjedila sama, s cigaretom koja mi pruža utjehu, jedinu utjehu…
Gledam te tvoje nasmijane oči i pitam se koliko dobrote ima iza njih? Koliko dobroga ima u nekome tko svjesno (ili nesvjesno?) nanosi nekome tugu? Ili je nanosim samoj sebi iz neke svoje mazohističke potrebe za takvim nečim?
Ne možeš nekome pružati nadu da ćeš se vratiti…da ćeš biti tu…a onda opet, još jednom, samo nestati. Ne možeš to raditi, ne zaslužujem to.
Svaki me tvoj pogled obeshrabri, svaka tvoja blizina ulije neku novu (lažnu) nadu…i svaki put, nakon svakog odlaska, ja ostanem sama s bezbroj pitanja u glavi. Koliko sam samo puta sebi obećala da ću ti zauvijek zaključati vrata…ali ti nekako uvijek nađeš pravi ključ…
Možda nikada nećeš znati koliko sam noći provela budna nadajući se da je sve ovo samo kušnja na putu do raja…do savršenstva…do savršenstva koje ne postoji, ali ga mi takvim sebi projiciramo…možda nikada ne saznaš koliko sam vremena provela (potrošila) nadajući se da ćeš opet biti onaj stari, da ćeš doći i reći da me želiš, trebaš i da ćeš obrisati suzu s moga lica i vratiti onaj osmijeh koji ti se toliko sviđa…vratiti osmijeh kako samo ti znaš i vratiti toplinu i živost mojem oku koju vraća svaki moj pogled upućen tebi…svaki tvoj osmijeh poklonjen meni…
Nadam se…
Kad bi samo znao…

- 20:51 - Komentari (24) - Isprintaj - #

petak, 05.06.2009.

Pismo neznancu…III.

alone and waiting Pictures, Images and Photos

Život je ponekad tako čudan. Kad misliš da si najjači, „Netko“ nas iznenadi Odozgo i pokaže nam da nismo ni neuništivi, ni najjači, ni veliki…nego da itekako možemo biti mali, slabi, ranjivi…
Dok ti pišem ova pisma sve više razmišljam kako je sve već negdje za nas isplanirano i kako, zapravo, malo toga možemo promijeniti…malo toga što nam je sudbinski namijenjeno. A ima, onda, izreka: Svatko je kovač svoje sreće.
Hmmm…znači li to da možemo plivati suprotno od struja koje nas nose? Da možemo plivati uzvodno?
Možda i da…samo do kada? Koliko dugo? Koliko snage ćemo imati prije nego kažemo: Ma nek' ide sve k vragu…a onda ćemo se prepustiti valovima da nas dižu i spuštaju, prepustiti se rijeci da nas nosi nizvodno, ne razmišljajući previše gdje će nas zaustaviti, ali nadajući se uvijek da nas ne će nasukati na neki ogromni kamen ili da će nas val razbiti o stijene.
Čini mi se kao da ne znam što činiti…a nikada, ili gotovo nikada, nisam osjećala ovakvu nesigurnost…opet, ne mogu reći da sam nesretna. Jer volim, uvijek iznova, pogledati ujutro svaki novi dan, svaku novu zraku sunca, svaku novu kapljicu kiše na svom prozoru, svaki oblak koji vjetar nosi…volim sve to…volim svoj život…
Pokušala sam ga definirati…odrediti ovo stanje u kojem se nalazim otkad te nema blizu…i…jedino mi pada na pamet – nesretno sretna. Koji oksimoron!
Kao da sam, zagrizavši tebe, zagrizla jabuku Istočnoga grijeha…i ona je tako slatka…A svjesna sam da svakim njezinim ugrizom, grizem samu sebe. Do kada? Zašto? Zašto? Zašto?
Znam samo da sam, u trenutku tog slatkog ugriza, spoznala osjećaje za koje nisam ni slutila da ih je moguće osjetiti. Za koje sam bila sigurna da ih ja nikada ne ću osjetiti. Često se pitam, jesam li sretna što sam ih osjetila i znam da postoje ili bih bila sretnija u svojoj nekoj ravnodušnosti i miru koji sam imala prije.
Palo mi je na pamet i to, da mi je tvoja jabuka došla kao kazna za neke počinjene grijehe u prošlosti…za neke sitne laži…i one ne tako sitne…kao kazna za sve one snove koje sam srušila, i ne znajući da to činim…kazna za sva slomljena srca koja sam ja ostavila za sobom…
Jesi li ti uistinu bio kazna? Ili nagrada? Ne znam. Još moram odlučiti.
I sad, dok stojim na nekom raskršću, sjetim se da sam negdje pročitala kako na raskršću, na kojem ne znaš kud bi, treba stati, udahnuti i…čekati…samo čekati…ne dozvoliti da nas bilo što omete u našem miru. A onda…onda treba poslušati srce…pustiti ga da progovori, poslušati njegov glas i poći za njime…poći kamo te srce vodi.
Stala sam na raskršću i slušam…ali srce nikako da progovori…ono pokušava, ali ja mu ne dam…gušim ga…
Zašto? Strah…
Od čega? Ne znam. Zaista, ne znam.
Ponirem u svoju unutrašnjost, svoje osjećaje, nadanja, strahove…ali brzo napuštam tu „jamu bez dna“
Pokušala sam prodrijeti u tebe…tvoje misli, osjećaje…strahove…nadanja…
Ali nisam uspjela…čini mi se…
Čini mi se, čak, da sam svakim uronom sve dalje od odgovora koje tražim, a za to vrijeme ti si sve dalje, i dalje,i dalje…
Majstor si kamuflaže…maskiranja…skrivanja…

A ja stojim…čekam…
Čekam te tu…na raskršću…u tišini…čekam…slušam svoje srce…gušim ga…još se bojim…još me strah njegova glasa…još me strah kud bi me moglo ono odvesti…
Što ako me ne odvede k tebi?
A što ako me odvede k tebi?
Ni na jedno pitanje ja nemam spreman odgovor. Ne sada. Ne još.

Za sada imam spremljen samo poljubac…njega ti šaljem…i već je krenuo…i ne možeš ga zaustaviti…dok završim ovu rečenicu, on će nježno sletjeti na tvoje nasmijano lice…

- 17:48 - Komentari (13) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.06.2009.

Pismo neznancu...II. dio

WOMAN Pictures, Images and Photos

Scarlet letter

Danas si me na trenutak posjetio. Prije buđenja. Zvonio je mob…poruka…čak sam je i čitala. Napisao si da je najbolje da krenem dalje, da ti prestanem pisati pisma, da si sretan i da isto želiš i meni.
Poruka me trgnula iz sna kao da me netko iglom uboo. Pogledam na mob…prazan…nema poziva…nema poruke. Ništa.
Opet sklopim svoje snene oči i utonem u sanjarenje. Razmišljam jesam li sretna što nema poruke koju sam sanjala ili bi bilo kakav glas od tebe ipak izmamio osmijeh na lice. I sjetim se poruka…sjetim se pusa…nježnih riječi…znaš li da sam neki dan sasvim slučajno izbrisala sve poruke u mobu? Sve one koje sam tako željela sačuvati. Među njima i ona iz davnog vremena, davnog dana kada sam diplomirala, a mentorica me još jednom ekstra pohvalila za izvrsno napisan i obranjen rad. Žao mi je zbog toga. Čuvala sam to godinama.
A onda mi prijateljica kaže da slučajnosti ne postoje. Da se ništa ne dogodi slučajno. Tako je valjda i moj prst neslučajno zalutao na „delete all“ i izbrisao sve. Barem ono što nije u mojem pamćenju.
A što to nije u mojem sjećanju?
Sve je ostalo. Svaki tvoj pogled, svaki osmijeh., svaka lijepa riječ. Ali i tvoje riječi na odlasku kad si rekao: Ostavi me. Ne volim te. Idem…pusti me da idem.
Govorio si to…ponavljao kao papagaj. Ali nije bilo čvrstine u tvom glasu.
Rekla sam ti da ću te čekati. Koliko god bude trebalo. Ponekad mi se čini da će to uistinu tako i biti. Da nitko ne će biti dovoljno dobar, dovoljno nježan, dovoljno nasmijan, dovoljno divlji, dovoljno miran. Bojim se toga. Bojim se takvo što sebi priznati. Ne zato što se bojim samoće. Ne. Bojim se da ću, kad si to priznam, uistinu biti zauvijek tvoja. A ti nikad više moj. Poželim ponekad imati tek mali dio tebe. Koji će rasti, podsjećati na tebe. A onda, opet, pomislim kako bi zapravo teško bilo takvo nešto. Bojim se da više nikada ne ću u nekome naći prijatelja kakvog sam imala u tebi. Nekog tko me uistinu razumije. Tko u mojem pogledu čita sve – moju radost, moju tugu, moju ljubav…sve ono o čemu ne pričam, ali itekako pokazujem.
Ponekad pomislim kako neću izdržati pod naletima vjetrova što me slamaju poput suhe grane na stablima. Pomislim kako će moja zdrava pamet popustiti pod naletima ovog ludila koje si ostavio nakon odlaska.
Iako živim, ponekad mi se čini kao da samo vegetiram nad ostatcima prošlosti ne dozvoljavajući zaboravu da te odnese od mene. Zato još uvijek pamtim način na koji hodaš, kako se smiješ, kako me gledaš…onako slatko kad spustiš glavu i pogled digneš malo prema gore i gledaš kao da želiš pročitati svaku moju misao…a ja ti ne dam. Zato još pamtim kako si prstima prolazio kroz moju kosu i kako sam se ježila od toga pretvarajući se u najpodatniji materijal pod tvojim prstima. Tvoje usne na mojem vratu…još ih osjećam kad god sklopim oči. Pamtim sve tvoje priče, snove, čežnje, probleme, dvojbe…sve ono što jesi i što si htio biti...
Uskoro će opet ljeto…sunce i toplina…a ja?
Mene kao da prekriva još jedna nova, hladna zima…

- 21:10 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< lipanj, 2009 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Siječanj 2017 (1)
Listopad 2015 (1)
Lipanj 2012 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (3)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (4)
Kolovoz 2009 (6)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (11)
Svibanj 2009 (4)
Travanj 2009 (5)
Ožujak 2009 (10)
Veljača 2009 (16)
Siječanj 2009 (7)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (9)
Kolovoz 2008 (11)
Srpanj 2008 (14)
online

Novo izdanje...

  • never let go Pictures, Images and Photos

    Možda su zvijezde osvijetljene da bi jednoga dana svatko od nas pronašao svoju. (Mali princ)


    Kaže se da je potrebna samo jedna minuta da bi se zapazila jedna posebna osoba, jedan sat da bi se je procijenilo, jedan dan da bismo shvatili da bismo je rado imali ili voljeli, ali je potreban cijeli život da bismo je zaboravili!

Najdraži stihovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se