moderato_cantabile

Pismo neznancu…III.

Život je ponekad tako čudan. Kad misliš da si najjači, „Netko“ nas iznenadi Odozgo i pokaže nam da nismo ni neuništivi, ni najjači, ni veliki…nego da itekako možemo biti mali, slabi, ranjivi…
Dok ti pišem ova pisma sve više razmišljam kako je sve već negdje za nas isplanirano i kako, zapravo, malo toga možemo promijeniti…malo toga što nam je sudbinski namijenjeno. A ima, onda, izreka: Svatko je kovač svoje sreće.
Hmmm…znači li to da možemo plivati suprotno od struja koje nas nose? Da možemo plivati uzvodno?
Možda i da…samo do kada? Koliko dugo? Koliko snage ćemo imati prije nego kažemo: Ma nek' ide sve k vragu…a onda ćemo se prepustiti valovima da nas dižu i spuštaju, prepustiti se rijeci da nas nosi nizvodno, ne razmišljajući previše gdje će nas zaustaviti, ali nadajući se uvijek da nas ne će nasukati na neki ogromni kamen ili da će nas val razbiti o stijene.
Čini mi se kao da ne znam što činiti…a nikada, ili gotovo nikada, nisam osjećala ovakvu nesigurnost…opet, ne mogu reći da sam nesretna. Jer volim, uvijek iznova, pogledati ujutro svaki novi dan, svaku novu zraku sunca, svaku novu kapljicu kiše na svom prozoru, svaki oblak koji vjetar nosi…volim sve to…volim svoj život…
Pokušala sam ga definirati…odrediti ovo stanje u kojem se nalazim otkad te nema blizu…i…jedino mi pada na pamet – nesretno sretna. Koji oksimoron!
Kao da sam, zagrizavši tebe, zagrizla jabuku Istočnoga grijeha…i ona je tako slatka…A svjesna sam da svakim njezinim ugrizom, grizem samu sebe. Do kada? Zašto? Zašto? Zašto?
Znam samo da sam, u trenutku tog slatkog ugriza, spoznala osjećaje za koje nisam ni slutila da ih je moguće osjetiti. Za koje sam bila sigurna da ih ja nikada ne ću osjetiti. Često se pitam, jesam li sretna što sam ih osjetila i znam da postoje ili bih bila sretnija u svojoj nekoj ravnodušnosti i miru koji sam imala prije.
Palo mi je na pamet i to, da mi je tvoja jabuka došla kao kazna za neke počinjene grijehe u prošlosti…za neke sitne laži…i one ne tako sitne…kao kazna za sve one snove koje sam srušila, i ne znajući da to činim…kazna za sva slomljena srca koja sam ja ostavila za sobom…
Jesi li ti uistinu bio kazna? Ili nagrada? Ne znam. Još moram odlučiti.
I sad, dok stojim na nekom raskršću, sjetim se da sam negdje pročitala kako na raskršću, na kojem ne znaš kud bi, treba stati, udahnuti i…čekati…samo čekati…ne dozvoliti da nas bilo što omete u našem miru. A onda…onda treba poslušati srce…pustiti ga da progovori, poslušati njegov glas i poći za njime…poći kamo te srce vodi.
Stala sam na raskršću i slušam…ali srce nikako da progovori…ono pokušava, ali ja mu ne dam…gušim ga…
Zašto? Strah…
Od čega? Ne znam. Zaista, ne znam.
Ponirem u svoju unutrašnjost, svoje osjećaje, nadanja, strahove…ali brzo napuštam tu „jamu bez dna“…
Pokušala sam prodrijeti u tebe…tvoje misli, osjećaje…strahove…nadanja…
Ali nisam uspjela…čini mi se…
Čini mi se, čak, da sam svakim uronom sve dalje od odgovora koje tražim, a za to vrijeme ti si sve dalje, i dalje,i dalje…
Majstor si kamuflaže…maskiranja…skrivanja…

A ja stojim…čekam…
Čekam te tu…na raskršću…u tišini…čekam…slušam svoje srce…gušim ga…još se bojim…još me strah njegova glasa…još me strah kud bi me moglo ono odvesti…
Što ako me ne odvede k tebi?
A što ako me odvede k tebi?
Ni na jedno pitanje ja nemam spreman odgovor. Ne sada. Ne još.

Za sada imam spremljen samo poljubac…njega ti šaljem…i već je krenuo…i ne možeš ga zaustaviti…dok završim ovu rečenicu, on će nježno sletjeti na tvoje nasmijano lice…