moderato_cantabile

srijeda, 23.09.2009.

Ostavljam ti pjesmu…

Ufff…već malo kasnimo…ali, mislimo: „Ma valjda neće početi točno“…žurnim korakom hodamo prema Tvornici…Oli i ja - jedini iz ekipe. Ja u štikletinama, valjda sam nadobudno mislila kako ćemo naći parking tik pred ulazom. Ali, vraga! Hodali smo više od jedne tramvajske stanice i to prilično žurnim hodom, što i ne bi bio problem, da nije bilo, već spomenutih, štikli. Oli se još prije vikenda praktički na vratima pojavio s kartama za Arsenov koncert u Tvornici. Naravno da nisam dvoumila niti sekunde. Društvo je dobro, a koncert onaj koji sam uvijek željela pogledati i poslušati, ali nekako mi je uvijek promaknuo. Ali, ne i ovaj put. Zakasnili smo 10ak minuta i naravno sve je već bilo prepuno. Atmosfera već krenula. Arsen u svom tipičnom ironičnom tonu priča o životu…u stihovima…A onda nas je prepustio Paoliju na sat vremena…nakon toga je on, sam, sat i pol, kao da je u svom dnevnom boravku pred brojnim gostima, pjevao, komentirao, „mrmljao“ kao sebi nešto u bradu, ali da ga jasno svi razumijemo…domaća i preugodna atmosfera.
Imala sam osjećaj da puna dva i pol sata, koliko je sve trajalo, nisam uopće disala. Čak i sad mi se čini da jedva dišem…
Mislim da je i nemoguće riječima prenijeti atmosferu koja je sinoć bila u Tvornici, pa ću pustiti muziku da kaže sve…ili barem dio onoga što sam čula ja…

Ti lascio una canzone pjeva
Finito il tempo di cantare insieme
si chiude qui la pagina in comune
il mondo si č fermato io ora scendo qui
prosegui tu, ma non ti mando sola…

Ti lascio una canzone
per coprirti se avrai freddo
ti lascio una canzone da mangiare se avrai fame
ti lascio una canzone da bere se avrai sete
ti lascio una canzone da cantare…
una canzone che tu potrai cantare a chi…
a chi tu amerai dopo di me….

Ti lascio una canzone da indossare sopra il cuore
ti lascio una canzone da sognare quando hai sonno
ti lascio una canzone per farti compagnia
ti lascio una canzone da cantare…
una canzone che tu potrai cantare a chi…
a chi tu amerai dopo di me…
a chi non amerai senza di me…

Moderato cantabile pjeva
Neka svi mržnjom isprate nas,
ali, draga, život čeka
sad je čas.
Čitav svijet
bit će tvoj novi dom,
neka kažu: Avantura je to!
Sa okusom mora, sa okusom soli pjeva
...ti skačeš u more
pa me ostavljaš samog
na pijesku i suncu
da te ponovo gledam...

Sve te vodilo k meni
...Sve te vodilo k meni, tvoje oči i usta,
Tvoje ljubavi mrtve, moja loša iskustva...
Mi smo bili na početku istim vinom opijeni...

Kuća pored mora pjeva
...Od vremena poezije i mira
Ostala je samo pusta kuća,
U noći okrenuta moru,
Sad čeka ljubavnike nove,
Ničeg nema, ničeg nema
Od tebe, od mene
U njoj
U njoj...

- 18:38 - Komentari (21) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.09.2009.

Nepoznatoj...tužnoj...

Nisi sama pjeva
Think twice pjeva

Uopće te ne poznajem. Znam da ti nikada nećeš pročitati ovo, ali to nije ni važno. Jutros dok sam te slušala u autu na Radio Anteni bila si tako ushićena...tako vesela...tako sretna...
Tek nekoliko sati kasnije, doživjela sam šok slušajući rasplet cijelog događaja...Naježila sam se...
Je li moguće suosjećati s nekim koga uopće ne poznaješ? Je li moguće da te rasplače nečija tuga koga nikada nisi vidio nego tek čuo nekoliko minuta na radiju?
S tolikim si mu žarom željela čestitati rođendan. Htjela si da mu ga čestita njegov omiljeni radijski glas. A on je bio na službenom putu.
Koje li hrabrosti od nje da se javlja na telefon znajući da ti postojiš! Neki ljudi zaista ne poznaju granice dobroga ukusa, bontona...zaista beskrupuloznost nema mjere!
Uzet će sve što im se nađe na putu, samo da potvrde svoju lažnu veličinu. Da napumpaju svoje lažne vrijednosti. Pri tome se ne obaziru na štetu koju mogu nekome nanijeti.
Iskreno, u tom trenutku nisam znala koga mi je više žao. Tebe, koja si doživjela šok, kojoj se toga trenutka srušio svijet? Ili pak to dvoje jadnika koji ne prezaju ni pred čim? I on u svojim jadnim, bijednim pokušajima da popravi štetu nazivajući te nekim umiljatim imenima. Ili sam žalila tu jadnicu koja se bacila na zauzetog čovjeka, koja svoju sreću, poput kukavice, pokušava graditi u tuđem gnijezdu.
Osjetila sam u tom trenutku tako jaku želju ući u onaj eter i promijeniti nešto (zaboravljajući da se to sve već odvilo ujutro kad nisam više mogla slušati jer je posao počeo), poželjela sam da mi auto ima krila i da odletim do Brača...toliko je tuge i bijesa bilo u meni...tako sam htjela tebi nešto reći...a nisam ništa mogla...
Ovo je najviše što sam mogla učiniti...
Znam da ti to sada ne znači ništa...znam da nikada nećeš za ovo saznati niti ovo vidjeti...ali, ipak...
Budi jaka! Biti jedina normalna osoba u cijeloj toj zbrci, puno je više nego što čovjek može poželjeti, a ti si, draga moja, u cijelom tom trojcu, jedina normalna - ona u emocionalnim problemima kao i svi koji vezu traže sa zauzetim osobama, on u krizi srednjih godinama koju muškarci ionako imaju 90% svojeg života...a onda si tu ti - žena puna ljubavi koja je svojem mužu željela pokloniti ono što je mislila da će ga razveseliti više od svega...nažalost, izgleda da njega vesele neke druge stvari...ali to i dalje ne umanjuje niti tvoju veličinu niti tvoju vrijednost! Jer nikad nije bio problem biti vrjednije od ničega, jel tako?

- 19:10 - Komentari (37) - Isprintaj - #

subota, 05.09.2009.

Pismo neznancu...dreams of you

“Dreams are illustrations... from the book your soul is writing about you.” (Marsha Norman)

Noćas si opet došao. A rekla sam ti već da ne dolaziš. Zamolila sam te. Ali ti…ne, ti zaista ne slušaš. Ne znam jel samo ne slušaš ili te nije briga za sve ono što ti ja kažem? Uvijek misliš samo na sebe. A nekad nisi bio takav. Pamtim te drukčijeg. I tada, tada si mi bio puno draži. Znam, da…reći ćeš: „Ljudi se mijenjaju“, ali ja nikako ne mogu prihvatiti tu tvoju promjenu iako si mi drag i takav. Valjda ćeš mi uvijek biti drag. Ne znam. Možda te baš zato i mrzim. Možda te mrzim baš zbog činjenice da te nikada neću moći mrziti…ili barem prestati mariti…
No, htjela sam ti reći, iako nikad nećeš znati, da si opet bio gost u mojim snovima. I opet si došao pred buđenje. Valjda ti je tako najsigurnije. Zašto? Jer znaš da se nećeš dugo zadržati. Znaš da će trajati kratko, biti zabavno i …zvrrrrrrr…s tim zvukom nestat ćeš, a meni će ostati mašta, nedosanjani san, želja da još malo odspavam, da se vratiš barem na minutu…još samo malo. Ali, znaš i sam da ne mogu zaspati više nakon što mi alarm odzvoni.
Vodio si me na neku feštu. Ne znam. Ili smo se slučajno na njoj zatekli zajedno. Sad više nemam pojma, zaista. Ali, nije ni važno. Popila sam čašicu previše…previše da bih sjela u auto. Smijao si se. Uvijek sam ti bila smiješna kad popijem. Nikad mi nije bilo jasno zašto jer sam uvijek mislila da se savršeno kontroliram bez obzira koliko popijem. Ali, tebi je uvijek bilo smiješno. Rekao si da se tada otpuštaju i one posljednje moje kočnice koje držim dignute i da sam ti zato posebno draga.
Ponudio si se odvesti me kući. Ali, ne mojoj. Nego svojoj. Nisam se odupirala. Glupirala sam se s tobom kao da smo oduvijek tako…
Odveo si me u svoj stan. Prvi put sam tamo bila. Vrlo je neobičan. Na vrhu starinske kuće, ali vrlo dobro održavane i uređene, iznutra dnevni boravak ogroman, koji odskače od ostatka stana – moderan, s najboljom tehnikom, a ostatak starinski, ali odiše toplinom…ima dušu…odiše tobom…osjećala sam se tako sigurnom. Odjednom sam se, ne znam ni sama kako, našla u svojoj glupoj žutoj pidžami od flanela (???) na sitne cvjetiće. Isuse! Umro si od smijeha…a kad sam shvatila čemu se smiješ, počela sam se i ja smijati…u jednom trenutku došao si blizu…toliko blizu…opet si dao naslutiti nešto…ili sam ja opet nešto umislila? I samo si pružio ruku prema mojem ramenu i skinuo mi nekoliko vlasi i rekao: „Jebote, linjaš se ko mačka! Oduvijek.“
Samo sam se nasmijala. Istina je, da. Ali zapamtio si. Uvijek ti je to smetalo i tome smo se uvijek smijali u krevetu kad bi nam tvoje vađenje moje kose iz usta oduzelo nekoliko dragocjenih sekundi.
A onda si ustao…nije te bilo nekoliko minuta. Vratio si se i rekao: „Sutra možeš spavati koliko želiš. Starom sam rekao da si tu, pa budi bez brige, neće ti nitko banuti dok si ujutro još sva razmazana.“
Gledala sam te u čudu. Nije mi bilo jasno. Rekao si nekome da sam tu?!? A nitko za mene prije nije ni znao. Vrlo neobično. Ali valjda to tako ide kad s nekim postaneš prijatelj. Drukčije je kad postoji nešto više. Prijatelje nemaš zašto skrivati.
A onda si mi pripremio krevet. Svoj. Veliki. Ogromni. Šutjela sam. Nisam ništa govorila. Nisam znala ni što bih rekla. Hoćeš li kraj mene leći ili na kauču, to je ono što me mučilo.
Potom si otišao do ormara i moja je enigma bila riješena. Pripremio si sebi kauč i rekao: „Mislim da je ovako najbolje, ha? Šta ti misliš?“
Šta ja mislim?!? Kako me to uopće možeš pitati?
„Mislim da je najbolje. Nema smisla kvariti ovo što imamo. A nikad ne znaš što možeš sanjati po noći.“ Naravno, zadirkivala sam te da ne osjetiš kako mi glas drhti. Da ne osjetiš kako se lomim u sebi dok te gledam. Dok te svakim pogledom ljubim. Dok te svakim pokretom želim zagrliti.
„Da, nikad ne znaš. Ajde, mala, spavaj sada. Ili bi ti sad pričala?“
„Ne bih. Pa o čemu da pričamo, cijelu smo večer zajedno. Ajde, laka ti noć. I budi tih kad ujutro izlaziš, da me ne probudiš.“
„Naravno. Nećeš me ni osjetiti.“ Nasmijao si se i namignuo mi. Uvijek sam voljela kad si mi to radio.
Zaista si se pridržavao dogovora. Otišao si tiho. Što si tiše mogao. Pretiho.
A meni je nakon buđenja samo ostalo pitanje: Jesam li sanjala ili…?
Da, sanjala sam.

- 09:55 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 02.09.2009.

Predbračni ugovor DA ili NE?

Dvije prigodne koje su mi pale na pamet:
Kapelica ljubavi pjeva

Will you STILL love me TOMORROW pjeva

Slušam danas raspravu na radiju, a već sam nekoliko sličnih prije poslušala i dosta čitala o tome. I jedna mi stvar nije nikako jasna: zbog čega bi se itko našao uvrijeđen prijedlogom o predbračnom ugovoru? Ona spika: „Ti mene ne voliš. Šta ti već sad razmišljaš o razvodu?“ i slično.
Da, naravno da razmišljam. „Ne razmišljam o tome da ću se razvesti od tebe, ljubavi, ali razmišljam o mogućnosti da bajka koju živimo se pretvori u pakao. Iz više razloga. Da, razmišljam. Volim li te zbog tih razmišljanja manje? Ne. Cijenim li te zbog toga manje? Ne. A ti se sad, ljubavi, duri i spuštaj nos do poda.“
Budimo realni, vrlo je velika razlika ako u brak ulaziš s tek navršenih 18, dok si još blesav, naivan i mlad, i ako u brak ulaziš u nekim tridesetim…o kasnijim godinama da i ne govorim. Iskreno, da se i nađem u takvoj situaciji, bez obzira koji razlozi razvoda bili, vjerojatno bi mi bilo samo do toga da dođem do svog mira – duševnog, mentalnog, fizičkog. To mi je nekako genetski određeno da materijalno nisam halapljiva.
Ali, sigurno je da bih ono malo što imam i što sam do sad si priskrbila, htjela si osigurati, a s druge strane i sve ono što steknemo zajedno.
Gledam ovako – nemam po život opasan posao (osim ako se gleda dugoročno pa je opasan za psihu, ali to je druga priča), a svejedno imam životno osiguranje. Smatram se dobrom vozačicom, a svejedno se vežem i na udaljenost od 2 km. Dakle, osigurana unaprijed. Zašto ne bih bila i tu? Zato jer je riječ o ljubavi? A što se dogodi s tom istom ljubavi kad ona nestane?
Samo ima jedna stvar koja mene u tom predbračnom muči – naime, on se zasniva na materijalnim vrijednostima, tipa: „za svaku godinu braka, toliko i toliko love“. E, taj dio mi je nekako…ne znam…zar se godine provedene s nekim mogu naplatiti? To je kao da naplaćuješ i sve one lijepe trenutke koje provodite zajedno. Jer, lako je biti ljut i „naplatiti“ sve one loše trenutke. Iako, vraćam se opet na isto, unutarnji mir ne može se platiti.
Mislim da mi ovo zapravo nikad i neće trebati jer teško da ću naletjeti na frajera s takvim primanjima koja će toliko premašivati moja. A zna se kakva su primanja u prosvjeti. A ako budem te „sreće“ da nađem nekoga s manjim primanjima od mojih…
I još jedna stvar, možda je kod nas ipak najuobičajenija situacija tipa – njegovi/njezini su dali kat kuće, a on/ona je uložila 30.000EUR za uređenje.
E, tu je jedan ugovor dobrodošao. U sličnoj sam se situaciji skoro i sama našla, kada sam htjela izrediti kat, a s obzirom na to kakav je bio kraj, poslije bih mogla jedino noktima grebati zidove i žbuku. Ali, to je ipak nešto što je ispod mog nivoa. I često se ulovim u razmišljanju, kako bi sad izgledala situacija da ja otplaćujem svoj kredit koji sam uložila u nešto gdje sad netko drugi gladi onu stvar. Ali srećom, ja ipak uživam sada u svojem stanu, otplaćujući svoj kredit…za sebe…
Iskreno, uopće nemam ideju kako bi takav jedan „papir“ između mene i dotične osobe izgledao, ali bih li ga potpisala da do njega dođe? O, DA. Bih li se ljutila i durila? O, NE. Bih li i ja imala svoju verziju? O, DA.
Dakle, paraf tek onda kad postignemo zadovoljavajući dogovor. Jer, naposljetku, brak i jest neka vrsta ugovora i dogovora…možda sve i počinje zaljubljenošću, ljubavlju, pa dolazi do braka, ali da bi se održao do kraja ipak je prijeko potreban jedan dobar dogovor, a ne bajke kojima su nas hranili kad smo bili mali.

p.s. baš prigodan obljetnički 100. post cerek