moderato_cantabile

Pismo neznancu...VI. dio

(svanuće na moru)

Mislila sam da sam zaokružila svoje misli, svoju okupiranost tobom. Ali kako sam već jednom rekla, ti dođeš i onda kada te ne zovem. Dođeš onda kada te ne mogu otjerati. Ušuljaš se u moje snove i tamo budeš sve dok te ne otjera svjetlost. Voljela bih ponekad da ne budeš toliko dobar, toliko nježan u tim mojim snovima. Pa da te svojim buđenjem otjeram čim prije. Ali ti si baš onakav kakvoga te ja nisam uspjela u potpunosti upoznati. Kao da otkrivam tvoje najskrivenije osobine. Tada mi se razotkrivaš cijeli.
Noćas si opet došao. Umirio moju noć, uznemirio moj dan. Moje su misli bile već neko vrijeme mirne, ali ti…
Voljela bih znati što je toliko jako u tebi, koja je to snaga kojom se uspijevaš održati u mojem srcu, mojim mislima…
Došao si tiho. Nepozvano. Stajao pored mojeg kreveta i smješkao se. Gledao si me dok spavam. A znaš i sam kako to ne volim. Kako se uvijek bojim jesam li otvorila usta, uvijek mislim što ćeš misliti kad me vidiš u snu ovakvu i onakvu…ali znao si reći kako sam ti uvijek lijepa…čak i onda kada se nisam ni najmanje osjećala lijepom. Uživala sam uvijek u tvojim komplimentima…
Ali, ipak… tebi je od svega bio draži let…
Dok si me gledao kako spavam, osjećala sam se sigurnom. Sretnom. Opet kao nekada. Tiho si mi zazvao ime i čula sam te, nasmijala se blago i samo ti rukom pokazala mjesto na krevetu…Još je prazno. Još te čeka. Čeka takve noći u kojima ćeš doći i leći pored mene. Čeka to vrijeme kada ćeš svojim prstima mrsiti moju kosu, uvijati moju kosu oko svojih prstiju…čeka tu noć kada ćeš se opet „ljutiti“ kroz smijeh zbog moje vlasi u svojim ustima. Nježno si ljubio moj vrat…tiho…jedva da sam bila budna, ali osjećala sam tvoje poljupce, tvoj dah, tvoje nježne dodire koji su klizili niz moje tijelo…
Ali, došao si valjda pred zoru…sunce je prerano izišlo, a ti si nestao s prvom zrakom sunca…odletio u neka svoja prostranstva…u neku svoju slobodu…
A ja i moj krevet još uvijek i opet čekamo noć…