ogledalo duše

Najprije se ispričavam svima što me dugo nije bilo...

Sad bih vam ispričala ono što su meni danas moji mama i tata.

8.9.1992, moja mama je bila u Splitu u izbjeglištu i dobila je trudove. mislim, vec je bio 9.9.1992 jer je bilo 2 sata po ponoći. odveli su je u bolnicu da rodi. tata je bio ovdje. mama je dakle u 2 sata po ponoći otišla u bolnicu da rodi.
mučila se sa mnom i mučila... bilo je tu svasta.. ja nisam htjela izac iz maminog stomaka, a mama se jadna patila dok me donosila na svijet. i tako vam ja oko 17 sati popodne izadjem, tj, rodim se [hahahaha] a mama me vidi i sruši se.
Naime, moja vam je draga mamica izgubila toliko krvi da bi svaki put kad bi podigla glavu pala u nesvjest.
Tata je nekako došao u bolnicu, i kako je bio rat dovodili su ranjenike i sve to, ali on je htio da vidi mamu, ja mu nisam bila u glavi, on je samo htio vidit mamu. i dođe do portirnice i kaže mu tamo neki čovjek da ne može proć. on kaže dobro, i nekako se prošulja i dođe na kat, pred staklena vrata da uđe- hop, zaključano! dođe sestra i on kaže MOGU LI JA UC? a sestra: A KO JE VAS PUSTIJA VAMO?!?!?!??!!??!!?! tata se nasmije i ona ga išćera vani..

i tako sestra dođe do moje mame u sobu i kaže da joj je obitelj vani da napiše pismo. mama kaže da je beba [ja] dobro [ja sam vam ustvari imala vise krvi nego majka, sve bebe u bolnici dobile žuticu osim mene]. i mama pise to pismo jadna sva u suzama jer nije mogla ustat da vidi tatu, a mene sestra nosa po bolnici jer sam ja imala ogromne okice kojima sam snimala sve oko sebe i sestra me nosala po bolnici i pokazivala svima kolike su mi oči..

e onda vam je moja mama spavala jako dugo jer je imala jako malo zaliha krvi u sebi. i kad se probudila sve su mame dojile svoje kćerkice i onda je nju uhvtaila panika gdje sam ja, pa se okrenula i vidila mene kako sam navalila na bočicu...

e onda se dogodilo to da su informacije tekle i tekle daleko i do mog tate i djeda [pokojnog] je doslo da sam ja musko..
tako da imam plavu radosnicu.. :D
i onda je mama koja je uvijek bila onako za zezanciju na mali papirić pokraj mene napisala JA SAM ŽENSKO ALI SAM IPAK TATIN SIN..
i danas mi je u tetke narukvica na kojoj to piše.

e onda sam došla u Ledinac gdje su me mamine ujne presvlačile kupale i to, tako da se mama odmarala jer jos uvijek nije dosla k sebi.. :D sta cu kad sam posebna..

onda su me naučili da govorim da sam se rodila u Ledincu.

onda sam došla u Mostar gdje nisam htjela spavati sama u sobi, vec sam morala bit uz radio. granate su se čule, to da.. al ja se nisam remetila. svoj prvi rođendan sam proslavila ispred kuce na velikoj proslavi. uvelike sam pričala vec sa 8 mjeseci, govorila JOĆI DEDO to me baba naucila .. sisterku sam dobila nakon 2 i pol godine i evo me sad guram pomalo.. =) imam kasetu na kojoj je zabiljezen moj puvi jođedan tako da se svaki dan divim mami kako me je mogla dovde dogurat... =)

i eto, to vam je moja priča.. ima još 14 godina poslje toga.. al to svakodnevno čujete.. :)

Gledam te s prozora sadašnjosti..

Ideš u jednu ulicu.. i netko te traži novu priliku
ti staješ..okrećeš se, vidiš neku sliku..
vidiš cvijet i sunce što na nebu caruje
u daljini miris mora, ptica pjesmu daruje...
Njišeš se u ritmu povjetarca, opraštaš..
puštaš ljude sebi, ne razmišljaš...
U svom si svijetu..

Dođeš u jednu ulicu.. i netko te traži novu priliku
ti staješ.. okrećeš se, vidiš neku sliku..
vidiš opušak na putu i oblak sto grad skriva
zvuk policijske sirene, u daljini miris piva...
Stojiš u svijetu relanosti, ne opraštaš...
bježiš.. ne razmišljaš..
U pravom si svijetu..

Bježiš u ulicu sna
bježiš daleko od dna
bježiš da oprostiš
bježiš da zavoliš
da uhvatiš ptice u letu..
bježiš.. prema svome svijetu...

Sklanjam se sa prozora sadašnjosti
ne mogu više.. žao mi je, oprosti...

Les Yeux

Post od pupčane me nadahnuo da napišem ovo, a compli zna za kog bi se jos moglo upotrijebiti.. nekoga ko je u svom svijetu jer mu je tamo bolje.. puno.. puno bolje...

U svijetu tajni.. mi nismo sami...

Jednom je postojala dolina jedne rijeke. Ne pamtim joj ime. Već sam stara za pamćenje.. Znam da je imala neke veze sa sjećanjem, al' nisam jos sigurna kakve veze..
Ta dolina.. tu je bilo cvijeća.. jako puno cvijeća.. i nitko nikad nije brao cvijeće.. cvijeće je raslo..cvjetalo.. i uvenulo.. nekad pomislim da sam samo ja znala za nju. jer nikad nikoga nisam srela tu. Jedino kad bih došla i sjela.. pogledala u sunce.. onda bi se odjednom počeli pojavljivati ljudi. kad sam ju tek otkrila, tu su bile one male stvari.. sunce.. nebo.. jastučnica sa dvije djevojčice koju smo ja i sestra zvale "Jelena i Barbara" i tako te sitnice koje nisu imale posebno značenje u mom životu. Sve bi se to pojavljivalo kad bi sjela u dio gdje se cvijeće razmiče.
Kako sam bivala starija rijeđe sam navraćala na dolinu. ponekad noću kad nije bilo sunca, sjela bih i počela plakati bez ikakvog razloga. dolazili su ljudi koji su otišli. samo noću.. oni koji su me znali uvijek oraspolozit i za kojima ću žaliti cijeli život. tad kad sam plakala bio je samo jedan. suze mi se pojave u očima svaki put kad pročitam priču koju sam tada napisala u dolini punoj tog cvijeća.
Onda bih dolazila za vrijeme sata kad nemam šta radit. onda bi se pojavljivali ljudi toga tjedna, ili te godine. uvijek bi dolazili samo kad sam ja tamo. nikad nitko nije bio koga ne poznajem.
Kad bi padala kiša onda bi dolazili oni koji su ju donosili u moj život svakodnevno. onda bih ja tražila krivca, u sebi u njima, u svemu i to bi me slomilo.
Jednom sam tako došla noću i napisala pjesmu.
Pa sam drugi put otišla po kiši i okrenula novi list.
Pa sam onda otišla kad je bilo sunce i pokušala se zaljubit.
I onda sam otišla jednom bez razloga i razočarala se.
"Al ko će to izvagat.."
Dok bi sjedila u dolini u društvu ljudi svaćala bih kako ne bih mogla živjeti bez njih, pa čak i ako su samo u dolini tu.
A jednom sam imala potrebu biti sama.. i onda sam shvatila da je zivot samo moj i da sama mogu i moram sve. da smo stvoreni da bi opstali sami. sto puta bih si ponovila da u svijetu tajni nismo sami, ali okrenuti se prema životu..? vidimo samo jedan par cipela u snijegu. Sami moramo sve.
Ako sebi ne možemo pomoć ne možemo nikome. Svi mi mislimo na sebe.. uvijek.. razmislite o tome.. pronađite svoju dolinu rijeke..
Jednom sam otišla u dolinu. Bilo je puno sunca i malko kiše, a ponekad bi i zapuhalo malo vjetra. Na nebu se pojavila mala zvjezdica koja mi je sapnula..

"There's a hero if you look into your heart.. you will never be afraid of what you are.."

u svima nama su heroji.. samo ih treba iskopat..




ako neko zna kako mogu kontaktirati sa bilo kojim članom grupe Elemental, neka mi napiše ovdje ili na mail. pusa

jubilarni, 100. post.!

e ovako. premišljam se.. kako pišem knjigu. ne znam da vam stavim dio. jer ako vam stavim, onda cete htjet jos, pa sad ne znam, dal da ovo bude neka vrsta premijere ili.. ili je bolje kad završim da ju stavim.. ma da, bolje tako. :D

ja sam sad malo bolesna, doduse vec mi prolazi, ali imala sam neku temperaturu.. kuci mi je malko dosadno, ali se zato u skoli svasta događa dok mene nema, pa mi podnose izvjestaje svaki dan.. =)

večeras, je FILM!!!!! moj film! najbolji film ikada snimljen, održan, pogledan.. NAJBOLJI. i evo 100. post posvećujem njemu!

10 THINGS I HATE ABOUT YOU
ili
10 RAZLOGA ZAŠTO TE MRZIM

glavni junaci:
Julia Stiles kao Kat Stratford
Heath Ledger kao Patrick Verona

film je fenomenalan, i necu vam govorit o cemu se radi, jer to morate pogledati.. stavit cu vam samo jedan citat iz filma o cemu je i sam film...

Kat Stratford: I hate the way you talk to me, and the way you cut your hair. I hate the way you drive my car. I hate it when you stare. I hate your big dumb combat boots, and the way you read my mind. I hate you so much it makes me sick; it even makes me rhyme. I hate it, I hate the way you're always right. I hate it when you lie. I hate it when you make me laugh, even worse when you make me cry. I hate it that you're not around, and the fact that you didn't call. But mostly I hate the way I don't hate you. Not even close, not even a little bit, not even at all.

naravno, predivni patrick.. ufff.. kako je dobar..

kat i patrick zajedno.. odnosno, julia i heath.. drama su par.. a ona vam liči na ineskinu sestru, pogotovo u jednoj sceni sa prozorom. ja ovaj film znam napamet, nemojte mi zamjerit, obozavam ga..

i za kraj

cijela ekipa..

"Ovako počinje.. ova nada koju trpim..
..u sebi rašiveno krpim.. i očekujem...
Ako znaš o čemu govorim..
tvoja me snaga vrijeđa..
i taj pogled s visoka
ja ne zavrijeđujem..
skini mi to sa leđa
to da si bolja.. bez mene.."


ljudi se mijenjaju.. i u to sam se i sama uvjerila.. svaka promjena dobro dođe.. pogotovo ako je na dobro..
ovaj grad je sranje... cisto.. i steta sto kvari ljude u njemu..


ono o cemu sam htjela pisati je..
istina je da se ponekad ljudi moraju i trebaju zadovoljiti nečim što je ispod njihovih željenja.. ali, the problem is, kako znati tko ce ispuniti ono sto ti trazis? ne možemo svi imati sve.. nismo svi rođeni za to.. ono što ja želim, uglavnom mi je nedostižno.. ali trebam li onda smanjiti kriterije?popustiti malko, i pokusat pronaci nekoga ili nesto sto nece imati sve onako kako sam ja zamisljala, a opet ce mi biti dobro? ne znam...
pošto, jučer sam pričala sa rodicom.. tvoja očekivanja ljudi nece ispuniti.. to je odavno tako.. i slažeš se najbolje sa onima koji su izvan tvojih očekivanja... i kao što je ona rekla..

"U pravo vrijeme, kad se najmanje nadaš, naići će tvoja najveća suprotnost koja će postati dio tebe i koja ce te promijeniti iz korijena i pomoći ti da shvatiš koliko si toga u zivotu dobrog i loseg napravila.."
i zaista je tako..

al sto je sa svima onima koji se nadaju stalno? sto je sa ljudima koji svaki dan ocekuju nekoga ko ce im promijeniti zivot? zar je moguce da onda kad najmanje budes zelio dođe ti sto si oduvijek zelio? jednostavno ne shvaćam svrhu..
ako nešto želiš, znači, možeš se pomiriti s tim da to nećeš dobiti.. a onda kad ti bas nije do toga, kad najmanje zelis, to se pojavi..?
je li to zivot tako radi? ili Bog? ili mi? ne znam..

kriteriji su visoki.. uvijek su i bili.. al zar je moguće da nece naici nitko ko ce ih zadovoljiti a da ja zadovoljavam njegove? je li potrebno zadovoljiti se nečim manjim.. nečim što nije ono što si htjela.. ili je to jednostavno uvod u daljni zivot u kojem svi shvate da ponekad i manje od savršenog nije toliko loše...
nitko nije savršen.. ali svatko ima svog savršenog.. je li to doista tako?
kao sto kazu; najbolje stvari u zivotu uvijek su besplatne..
nažalost, danas se sve plaća.. i to jako jako skupo.. najboljih stvari.. jako jako malo ima..

"Za koga se tako mijenjaš?
Za ljude oko sebe koje jedva poznaješ?!"


Možda i ja nekada nekome budem potrebna.. ali hoće li taj netko biti i meni potreban?

"Oslobodi me.. ako znaš o čemu govorim.."