ogledalo duše

Žuto svjetlo koje ga je uvijek obasjavalo iz kuta sobe, s kuta stola, u kut očiju danas joj se činilo mutnije nego ikad. Opet je pisao depresivno. Znala ga je doživljavati na razne načine. Igrala se igre da je on poznata osoba koju je oduvijek htjela upoznati i da su trenutci koje bi provodili zajedno samo njegove večeri poezije. Bila je svjesna da ga poznaje samo preko osobne predodžbe njegovih stihova. Sebično od njega. On je znao svaku nit njene male duše satkane od najizraženijih osjećaja. Danas je poznata osoba bila u toj sobi. opet. Soba je oduvijek bila čudna i netaknuta, imala je samo veliki drveni stol sa mnoštvom uvijek zaključanih ladica i papira koji bi se našli složenima samo onda kad bi dosada prešla toliko daleko od granice da su je lovili pospremanjem. Nije ga pitala zašto je neuredan, smatrala je da su takve i njegove misli te ako ga upita on i ovako i onako neće imati odgovora. Kroz život je prolazila birajući lakše puteve, uglađenije staze i nasmješenija lica. Kroz život je prolazila mijenjajući maske.

Znao je da je bilo vrijeme da možda očisti tu trošnu crvenu lampu koja se savila pod težinom njegovih misli. Ali lijenost je prevagnula onoga dana kad je zaboravio zbog čega se toliko odupire bilo kakvoj akciji koja bi podrazumjevala nešto više od razmišljanja i piskaranja po papirima. Žuto svjetlo ga je iz kuta inspiriralo samo za jedno i znao je, uvijek je znao, da ako ona pronađe te škrabarije, njega će zadesiti milijun i jedno pitanje. Ona će plakati i pitati zašto, okretati se prema prozoru i šutjeti, obrisati suze i nasmijati se- pretvarati se kao da ništa nije bilo, da je sve kao prije. Iako su oboje znali da to "kao prije" ne znači ništa bolje, jer su oni oduvijek ovako šutali lopticu života. Ne, ne mogu reći funkcionirali. Oni nikada nisu funkcionirali.

Ona bi tek ponekad otvorila neke stare knjige. Kad bi mu inspiracija zamrla, nije više znala kako da pokuša rasplesti trnovito klupko što ga je postavio da stražari ispred svoga srca, pa bi uzela stare knjige i pokušavala ga razumjeti preko citata koje je podvlačio. Bila je hrabra tek toliko da iz distance pokušava. On nikad nije vidio njene ruke na svojim stihovima, a znao je, točno je znao, da ga to odaje. Zato je mogao napisati što je htio, ona bi svakako obrisala suze i pretvorila se u melodiju ode radosti- kao da nikad ništa nije ni bilo. Kao da ga nema, kao da IH nema, kao da je sve samo neka glupa dramska igra iz koje oboje jedva čekaju van.

Vodio je politiku da je bolje ikakva pjesma nego nikakva pjesma. Praznina sobe uvijek mu je davala poseban ugođaj, nikad ga ništa nije gušilo tu. Sam sebe nikad nije gušio, sam sebi nikad nije smetao, ali sam sebi (iako rijetko priznavajući) nikad nije bio dovoljan. Ona mu je bila ono što svaki čovjek treba, i to svaki dan. Ona mu je bila ono što svi žude da imaju, da pronađu. Ona je čitala sve što je napisao. Upijala, pamtila, izučavala, prepisivala. On je nju gledao kako kopa po njegovoj duši, a zauzvrat nije davao ništa. Nije za sebe dao reći da je loš čovjek, ona nije dala za njega reći da je loš čovjek. To je lijenost. Možda ponekad i tuga. rekli bi tako oboje.

Večeras sam te shvatio, tugu što se probija
i traži smisao u meni.
Odlučio sam iz namjere biti ti iluzija
sve se može ponoviti.
Namjerno te ignoriram, ne želim da ti pišem
bježi.

Ja jednostavno nisam htio da me imaš.

Plaše me tvoje oči, smeta me žuto svjetlo,
sve je tako stisnuto i umara me.
Mi se ni ne poznajemo i ne traži da ostanem.
bježi.

Ja jednostavno nisam htio da me imaš.
Mučiš se. Vidim te.
Ja nikad nisam tražio od tebe da me imaš
ni da me shvatiš.

Bježi.

Naravno da je pronašla uvijek sve ono što bi od nje "pokušao sakriti". i ovaj put je stavio ovo u zadnju ladicu čiji ključ bi se "skriveno" nalazio na vrhu stare drvene komode u dnevnoj sobi, naravno, u kutu. Ona bi svaki dan provjeravala ima li što novo u toj ladici, jer to je bila ladica za novitete koji bi ostali tu uvijek.
Pročitala je pjesmu.


Ugasila svjetlo.
poderala sve njegove papire
(u nadi da ima kopije, jer na kraju krajeva, ona je za njega uvijek bila samo divna kopija originala)
zaplakala posljednji put.

Posljednji put razbila stakleni stolić u dnevnoj sobi,
njegovu odjeću izbacila na krevet
rasula sve vrste olovaka koje je imao.
pokupila svoju jednu torbu.

i nestala u njegove stihove
gdje je oduvijek i jedino
bila.

Ima tu.

No one laughs at God in a hospital
No one laughs at God in a war
No one's laughing at God when they're starving or freezing or so very poor

No one laughs at God when the doctor calls after some routine tests
No one's laughing at God when it's gotten real late and their kid's not back from that party yet

No one laughs at God when their airplane starts to uncontrollably shake
No one's laughing at God when they see the one they love hand in hand with someone else and they hope that they're mistaken
No one laughs at God when the cops knock on their door and they say "We've got some bad new, sir,"
No one's laughing at God when there's a famine, fire or flood

But God can be funny
At a cocktail party while listening to a good God-themed joke or
Or when the crazies say he hates us and they get so red in the head you think that they're about to choke

God can be funny
When told he'll give you money if you just pray the right way
And when presented like a genie
Who does magic like Houdini
Or grants wishes like Jiminy Cricket and Santa Claus
God can be so hilarious
Ha ha
Ha ha

No one laughs at God in a hospital
No one laughs at God in a war
No one's laughing at God when they've lost all they got and they don't know what for

No one laughs at God on the day they realize that the last sight they'll ever see is a pair of hateful eyes
No one's laughing at God when they're saying their goodbyes

But God can be funny
At a cocktail party while listening to a good God-themed joke or
Or when the crazies say he hates us and they get so red in the head you think that they're about to choke

God can be funny
When told he'll give you money if you just pray the right way
And when presented like a genie
Who does magic like Houdini
Or grants wishes like Jiminy Cricket and Santa Claus

God can be so hilarious

No one laughs at God in a hospital
No one laughs at God in a war

No one laughs at God in a hospital
No one laughs at God in a war

No one's laughing at God in a hospital
No one's laughing at God in a war

No one's laughing at God when they're starving or freezing or so very poor

No one's laughing at God
No one's laughing at God
No one's laughing at God
We're all laughing with God


/pasivna./