srijeda, 24.12.2008.

BiH blues.

Na meni.
Čarape od mame.
Košulja od tate.
Tene od prijateljice.
Pantale od brata.
Majica od bratove djevojke.
Kaiš od dede.
Gaće moje.
Dobro je.
Odlično izgledam večeras.


Ivo Krešić.




Sretan Božić.



19:30 | Komentari (3) | Print | ^ |

četvrtak, 11.12.2008.

Locked down.

Ej.
a evo.
n-a-a.
ne znam.
bezveze.
ok.
dobro.
hoću.
ćao.

Ej.
a evo.
nisam.
zašto?
pa eto.
nako.
ok.
dobro.
hoću.
ćao.

Ej.
a evo.
nema veze,
zaboravi.
nisam.
neću.
nije.
dobro.

Ej.
a evo.
zato.
eto.
dobro.
ćao.

Ej.
eto.
dobro.
ćao.

Ej.
dobro.
ćao.

Ej.


Na meni jedna od onih luđačkih košulja. ona sa rukama svezanim oko tijela, ona morbidna, jeziva. ja mlatim kosom oko sebe. izgledalo bi i dobro da nisam ludača koja ne zna šta da uradi pa mlati kosom i lupa nogama. glava me užasno boli i sinusi otkazuju. al svejedno vrištim i derem se ne bi li me netko izvukao odavde. postaje mi dosadno i smirim se. eto smirim se jebote. i kontam, polako. nigdje ti se ne žuri. polako. i smirim se. sjednem u kut bijele sobe sa bijelim zidovima, bijelim pločicama, bijelom svijetlosti, bijelim rešetkama na takozvanom prozoru. sjedim i divim se svojoj bijeloj košulji. svojoj bijeloj slici svega što (ni)sam postigla. divim se kako je u svemu tome moja kosa tako predivno crna. i ispucala. i crna. u toj bjelini. divim se divovskim klompama na nogama koje su mi velike za pet brojeva, ali me to nimalo ne remeti da svojim bijelim očima razgledam tu prazninu tražeći tračak nečega što bi moglo izvući moju ruku iz luđačke košulje. što bi odvezalo jebeni konopac. neka, polako. sjedim i hladno mi je. boli me stomak, bole me mokračni kanali. postaje mi dosadno sjedit. ustanem. stanem u kut. gledam prema podu. mršavo sasušeno tijelo. kako sam uopće uspjela ustati sa onog bijelog kreveta? zar me nisu zavezali? nije više ni bitno. gledam svoje mršavo sasušeno tijelo. nigdje ničega. samo ja, crna kosa i velike bijele klompe. samo mi. i moje poluzdrave (ili polubolesne, točnost je upitna) glasnice koje se trude dozvati samo malo, samo dio onoga tko je gore iznad, onoga koji odlučuje o mojoj mladosti. o mom svemu. trude se dozvati taj razum toliko puta spominjan. trude se dozvati moju mene. onu koju sam poznavala prošlog božića. jadne glasnice. toliko su toga proživjele nizašto. jesam li stvarno zaslužila zavezati se u luđačku košulju sa 16 godina? dosadi mi sjediti u kutu. pređem na sredinu sobu. svi kutovi sad su tako daleki. gledam kroz rešetke malog otvora na vrhu bijelih vrata. vidim dugi hodnik. nitko ne ide kroz njega. ako smršam samo još malo, moći ću se provući kroz rešetke, ne znam kako ali moći ću. i onda ću proći kroz hodnik kroz koji nitko ne ide da lijepo odem zauvijek iz ludnice. samo ne znam, tko će mi odvezati košulju?


Ej.
nema ništa.
dobro.
aha.
pa eto.
onako.
bezze.
ok.
dobro.
ćao.

Ej.
nisam.
neam pojma.
pa ne znam.
dobro.
hoću.
ćao.

Ej.
ne znam.
n-a-a.
oću.


Ej.


19:44 | Komentari (8) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>