|
Čitam postove,preko monitora gledam tv,mlađi sin je zaspao,stariji samnom,još budan.
Grijemo se i guštamo nas troje.Pas Tuli i Milka mačka, izvaljeni svatko na svojoj strani,guštaju i oni.
Baš čitam neka prepucavanja po blogu,krivo slovo,greška u shvaćanju,nikakve loše namjere,ali...prepucavanja.
Štrecne me jer većina vas mi je prirasla srcu.
Ja pišem iz srca,to mi je izražavanje onoga neizrečenog.To sam ja.Moje pisanje i ja smo jedno.
Tako doživljavam i vas.
I to je istina.Ne moramo pisati u prvom licu,možemo pisati o njemu,njoj,njima,ali uvijek progovaramo mi.
Svjesno ili nesvjesno.
Tako mi je gorak okus zbog prepucavanja,a još u toku dana sam bila toliko sretna i ushićena na blogera koji
je predložio pisanje zajedničke knjige.Divna,možda i naivna ideja da se spojimo,ukoričimo.
Ali ja volim naivne ideje jer one izlaze iz čistog srca.
I osjećam da nas ovdje ima koji mislimo isto.
Zbog tog naivnog srca,sve više ne nasjedam na komercijalu.A komercijala je sutra.
Nije mi padalo na pamet da pišem ljubavnu poeziju ili prozu za Valentinovo,iako je imam pregršt
u svojoj arhivi.
Nije mi ni palo na pamet razbijati glavu oko muževog poklona jer sam to nadrasla.
Nećemo forsirati ni ručak ni večeru negdje vani,imamo puno obaveza,dosta je napetosti
oko nekih stvari i poslova pa ne želimo dodatno forsirati.Mi ljubav uistinu pokazujemo svakodnevno.
Danas smo malo i zapjevali glasnije.Mislim,izgleda kao neka arija,ali je zapravo konstruktivna svađa
u vrijeme dok sinovi nisu bili u kući.
Peru nas problemi,kao i svih.Mi smo jedan od parova koji je krenuo bez pomoći staraca,svojim radom,borbom.
Oboje smo prošli svoje križeve i osjetili neka teška dna koja su nas uzdigla,ali i ostavila određene traume,
obilježila nas u ponašanju.Kao i sve ljude,uostalom.
Ja to pomalo,radom na sebi i određenim tehnikama osvještavam pa i njega usput,koliko mi dopušta.
Jer obrasci,uvjerenja i ego su gadna stvar.Teško je promijeniti usađene navike.Moraš ih prvo
odbaciti da bi stekao nove.
Kroz sve te traume,prije i za vrijeme braka,na koje nismo mogli utjecati,naša je ljubav bila na kušnjama.
Kroz boli koje nam je nanio život i ljudi u prolazu,uvijek bi pobijedila naša ljubav.
Da,moj muž je moja srodna duša.Sigurna sam.
I nakon današnje arije,kad smo raščistili problem ili makar pričali o njemu i zajednički zaključili da je ovo stvar kojoj treba još
malo vremena da se riješi i olakša nam život,mi smo se od srca zagrlili i poljubili.Iskreno,sa olakšanjem.
Mi nismo par koji ne priča satima,danima,spava u razdvojenim sobama.
Mi to nismo.Imali smo neke sjeb...životne situacije,pogotovo on,svog oca nije nikada vidjeo i zato je nama naša obitelj svetinja.
Mi nemamo bake,djedove.Moji su oboljeli,umrli.njegova mama je bolesna,skrbimo o njoj.
Ufff! Krenula sam u krivom smjeru...
Uglavnom,on je večeras izašao van s prijateljima.Radi po cijele dane,vrijedan je,borac,pravi tata,muž.Pravi čovjek.
Pod stresom i obavezama.Trebala mu je ova večer,zbilja rijetko izađe.
I dok sam čitala blogove za kompom i razmišljala o životu,ljubavi i osjećajima,nazvao me.
Bila je ponoć i pet minuta.Iz wc-a kafića.Nema običaj izlaziti često,a još rjeđe zvati iz wc-a kakvog kafića.
Da mi kaže da me voli i da mi čestita Valentinovo,da bi me zagrlio da je kući.
Eto,to komercijalizirano slavlje tog jednog dana me rasplakalo.Rasplakao me spomen tog dana koji nema smisla.
Nema ako ga baš slaviš kad ga svi slave i forsiraju.
Moja mi je ljubav,malom,ali najljepšom i najposebnijom gestom na svijetu
pokazala da je ljubav najbitnija stvar.I treba ju slaviti svakodnevno.
Ne jedanput,već sto puta u danu.
Oznake: Moja ljubav, srodna duša, moj Muž
|
