Živjeti svoj život

30.09.2009., srijeda


Emma Bovary nije bila glupača
Dugo sam mislila kako je Emma Bovary jednostavno bila glupa.
Jer, kuda ćeš pobogu ženo tražiti kruha preko pogače?
Bio je tu Charl, jednostavan, prostodušan, zaljubljen i prosječan.
Što je najvažnije za svaku malograđansku priču...Charl je bio legitiman.
A Emma je tražila više od prosječnosti.
Dakle, tražila je ono što joj Charl nije mogao dati...strast.
Možda je ipak voljela Charla?
Zapravo, sigurna sam kako ga je voljela.
Onako kako se voli domovina.
Spreman si umrijeti, ali nisi u nju zaljubljen.
I tako je Emma izdala domovinu u liku Charla, zaljubila se u drugog.
Da li je zaista izdala domovinu?
Onda je izgubila rat i nije joj ostalo ništa drugo nego da se ubije.
Jer znala je, nakon poraza ni domovina više neće biti blagonaklona.
Ali, s tim se još može nekako nositi, no što kada se ostane bez ideala?
Što kada se ljubav pretvori samo u još jednu riječ koja se sve manje koristi?
Kako proživjeti ostatak života osakaćen, opustošen?
Kako se nositi s besmislom?
Emma je napravila ono što joj se činilo najboljim rješenjem tada, ubila se.
A što je napravila Francesca, kućanica iz Madison County?
Onda kada se zaljubila u Roberta Kincaida, onog fotografa.
Da li je Francesca zatvorila kutiju sjećanja dovoljno čvrsto?
Kako je preživjela ljubav?
Jer priznati ćete, ono je zaista bila ljubav.
I cijeli jedan život može se sabiti u one minute pred semaforom na raskršću.
Onda kada cinik u meni predaje borbu.
I sada se pitam, tko je od njih dvije izabrao pravi put?
Ima li uopće pravog puta u tom strašnom izboru?
Kada se srce slomi da li je bolji užasan kraj, ili užas bez kraja?

cry






- 20:44 - Komentari (20) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.