Komentari

northernexposure.blog.hr

Dodaj komentar (20)

Marketing

  • svsmst

    strah od praznine. koja se ničim više ne može nadomjestiti. to nagoni na najgore i najteže
    misli i pomisli.

    avatar

    30.09.2009. (22:03)    -   -   -   -  

  • NF

    užas bez kraja, nužno rješenje, dobar post...

    avatar

    01.10.2009. (07:17)    -   -   -   -  

  • Zajednica sv. Ivana - Communaute St. Jean

    Pozdrav ti!

    avatar

    01.10.2009. (09:41)    -   -   -   -  

  • sve bih ponovo

    užas bez kraja...pitam se tko to može izabrati...
    užasan kraj ...tko si to smije dozvoliti...
    zar ne postoji treće rješenje...
    mora postojati...
    ovim si točno ušla u moje razmišljanje...
    odličan post...zaista odličan...

    avatar

    01.10.2009. (12:15)    -   -   -   -  

  • windfuckersister

    Užasan kraj? To nikad ne bih mogla. Užas bez kraja? Pošto sam zagovornica teorije da vrijeme ipak liječi sve rane i da ono što te ne ubije te ojača ipak bih izabrala taj "užas" bez kraja. Spalite me na lomači ali ne vjerujem u takve fatalne ljubavi u današnje vrijeme.

    avatar

    01.10.2009. (13:36)    -   -   -   -  

  • podloga

    kraj?! ni slucajno, nikada se ne zna sto nosi novi dan

    avatar

    01.10.2009. (15:06)    -   -   -   -  

  • žubor vode

    Nisam za užas bez kraja. U mom slučaju, nastavila sam ići dalje ...sama...

    avatar

    01.10.2009. (20:38)    -   -   -   -  

  • jesmoinismo

    vjerujem da vrijeme ublažuje bol, da s vremenom postane samo ubod koji nas zaboli na trenutak, da taj užas koji razdire utrobu ipak nije konstanta koja će trajati čitav život.
    samo, kada će to vrijeme nastupiti, to ne znamo.
    nalazimo se mnogi u ovim temama o kojima pišeš.
    onaj post s proljećem, prekrasno. pozz

    avatar

    01.10.2009. (22:26)    -   -   -   -  

  • Nina...

    ne postoji gore nego ići kroz život tako nesvjestan koliko si osakaćen...
    sorry, da postoji...ako si svjestan...
    mislim da smo mi s idealima osuđeni na patnju unaprijed...ali ja od njih ipak odustala ne bih...
    nikada...
    domovina uvijek preživi...i nakon nas koji je izdamo...domovina preživi i ako za nju umremo...
    ja bi se ipak odlučila za ideale...
    odlično napisano...:))

    avatar

    02.10.2009. (08:27)    -   -   -   -  

  • Živjeti svoj život

    @ svsmst

    Potpuno si u pravu.
    Ma koliko željeli pobjeći od praznine i koliko god se trudili negirati je, ona čeka neki povoljan trenutak da osvoji još jedan djelić naše duše.
    Kada se to dogodi, sve manje nas ima.
    Najgora su tada sjećanja koja nam kažu kako smo nekada postojali, kako smo nekada bili...

    @ NF

    Hvala ti.
    Užas bez kraja teško je prihvatiti, mada bilo nužno rješenje.
    Uostalom, kao i svaki lijek za koji znamo da će nam pomoći, ali gorko ga je piti.

    @ Zajednica sv. Ivana

    Pozdrav vama.

    @ sve bih ponovo

    Ipak ma koliko mi bili različiti, ponekad su nam matrice razmišljanja slično postavljene.
    Kao i osjećaji. Hvala ti.

    @ windfuckersister

    U mom svijetu lomačama nema mjesta.
    Mogu ti samo reći....sretnice!

    @ podloga

    Ponekad je i bolje ne znati što nosi novi dan, slažeš li se?

    @ žubor vode

    Za to treba imati veliku hrabrost, a ti je svakako imaš.

    @ jesmoinismo

    Hvala ti na lijepim riječima.
    Znaš, ponekad mislim kako je duša zbroj osmjeha i užasa, modrica i nježnih dodira.
    I praznine koja krade sva ona mjesta koja se ne stignu popuniti ljepotom.

    @ Nina 1989

    Dok ima ideala, ima i razloga za život.
    Ja mislim kako je ići kroz život osakaćen, a ne znajući to...najbolje što se može dogoditi.
    Zašto?
    Zato jer znanjem umnožavamo svoju muku.
    Hvala ti.

    @ SVIMA KOJI NAVRATE:

    Imam bolesnog psa, pekinezericu Nelu staru 14,5 godina.
    Unazad godine dana slijepa je i gluha, a unazad mjesec dana više ne može kontrolirati ni mjehur, ni crijeva.
    Danas će je veterinar uspavati.
    Oprostite što vam neću odgovarati na komentare, što neću dolaziti k vama i što me neće biti neko vrijeme.
    Danas će umrijeti velik dio mene.

    avatar

    02.10.2009. (11:56)    -   -   -   -  

  • sve bih ponovo

    jako mi je žao zbog tuge koja će od danas danas biti dio tebe
    ali eto, dok sam gore čitala komentar jesmoinismo nisam se htijela složiti s njenom prvom rečenicom ali ipak moram...i nadam se da će tvoja današnja tuga što prije preći samo u lijepa sjećanja...uz samo povremene ubode ...

    i moram još dodati na ovo što si napisala da je najbolje ići kroz život osakaćen ne znajući to...
    odnosno nabezbolnije...ja ovdje priznajem da je najjača bol vrijedila spoznaje prave ljubavi...
    i opet sve bih ponovo ...bez razmišljanja...
    grlim

    avatar

    02.10.2009. (15:45)    -   -   -   -  

  • cistiliste

    mislim da me znaš..kolko tolko..dakle, prihvatila sam kraj..sa krajnjim užasom..a onda opet prihvatila sam kraj..bez užasa..

    dakle ema nije glupača
    frančeska..ne znam..ja tako ne bi mogla...

    avatar

    03.10.2009. (00:44)    -   -   -   -  

  • jesmoinismo

    njeno prazno mjesto neće se moći nadomjestiti, ali ono što je ostavila, ljubav koju je pružila
    ostat će u srcu i ispunjavat će tu prazninu svakim prisjećanjem na nju. nije baš neka utjeha sada,
    ali ipak...

    avatar

    03.10.2009. (08:43)    -   -   -   -  

  • EuM

    Djeca smo Nade, puni radosti u novom svjetlu
    zato nije prekasno da zapjevamo zahvalnicu
    Onome tko svjelo svara i svjetlo nam daje

    Krajnje je vrijeme da napravimo reda u sebi,
    otresemo loše navike, izbjegavamo sukobe
    i vratimo svojemu nastojanju u dobru

    Zahvalnost moramo izraziti konkretnom odlukom
    jer Imamo sva sredstva da sagradimo zgradu
    svoje svetosti: po Božjoj milosti i svojoj volji

    avatar

    03.10.2009. (14:04)    -   -   -   -  

  • Nisam ja odavde

    hm. da, bila je to ljubav u oba slučaja, razorna, ona o kojoj se pjeva i piše i kakvu se priželjkuje. ali takva postoji samo i jedino s ograničenim vremenskim trajanjem i mora biti spriječena na neki način. ili kao što je Shakespeare divno rekao: "Vječna je samo ona ljubav koja je spriječena". Što to znači? To da je Ema mogla imati svog ljubavnika kao što je imala muža, biti s njim svakoga dana, imati ga samo za sebe itd. (kao i Ana Vronskog uostalom), da je Francesca mogla svakoga dana imati Roberta, to više ne bi bilo to. Ne bi više bilo strasti kada bi zajedno plaćali račune za vodu i praznili septičku jamu, da se izrazim živopisno :o) Jer ljubavnici žive u vremenu i prostoru koji je odvojen od svakodnevice. A svakodnevica ubija strast. I pretvara je u Emminog i Francescinog muža. Kad-tad. Samo jako mladi i jako romantični misle da nije tako. I neka. Ali, to nije razlog da se ubiješ, niti da kapituliraš. To je samo realnost koja se prihvati. I zbog koje su trenutci strasti i osobe s kojima ju doživiš tim dragocjeniji. I nikada, NIKADA, se ne smiju propustiti :o)))

    avatar

    05.10.2009. (15:48)    -   -   -   -  

  • smotani

    uf draga moja.... uvijek sam težio i želio idealno...i, imao sam......
    ne znam, doista ne znam kako bi , na koju stranu pred tom dilemom... poznat sam kao sporohodajući puž u nekim stvarima zato sam valjda i sam.... nemam pojma.....
    ali, svakako bih izabrao ideale - nekako, ne voim kada sve uđe u neku kolotečenu, kada se ljubav podrazumijeva - ona bez strasti nema svoju snagu... .gubi svoj značaj ... svoju bit....
    volim život isprepleten strašću, osjećajima, svakodnevnim životom koji uvijek i iznova treba živiti kao da je prvi - i tada, tada nema straha da će ljubav izgubiti onaj sjaj, da će ući u neku kolotečinu od koje, polako, odumire sve........
    topli ti pozdrav dragi moj živote ;)))

    avatar

    05.10.2009. (19:04)    -   -   -   -  

  • bastet

    Uhhh... kako si to sve opet vrhunski sročila! I natuknula neka teška pitanja. I dilemu koja prerasta okvire vrhunske literature i vrhunskih filmova (kakav su Mostovi!) i zadire duboko, duboko u svakodnevni život.
    Imamo li uvijek pravo na ljubav? Čak i onada kad svojim pravom nanosimo bol drugima? Jesu li muž i djeca sidra koja nas uvijek trebaju držati u jednoj luci? Moramo li naučiti kako se odreći samih sebe? Kako pobijediti očekivanja? Želju za promjenom? Je li razum ispred srca i strasti? Tko je dovoljno velilk da nam kaže kad smo dobro ili krivno odlučili? Kad smo krivi, krivi po svim točkama optužnice? Što znači biti kriv? Tko može razumjeti što se krije u dubinama tuđeg srca i z ašto je netko nešto odlučio? Tko ima pravo prosuđivati?
    I koliko nam se samo puta svima život sveo na odluku koju smo donijeli na raskrižju pred semaforom na kojem čekamo zeleno svjetlo?...

    avatar

    07.10.2009. (13:30)    -   -   -   -  

  • Nijedan sanjar nije premalen, nijedan san nije pre

    Prvo da pohvalim blog, pišeš pametno i smisleno :)
    Što se tiće ove teme mislim da nema pravog i krivog puta jer jedino mi sami možemo znati što je za nas najbolje. Mislim da je samoubojstvo u psihi čovjeka ono riješenje koje iziskuje najmanje patnje iako i za to treba biti jako hrabar... Ona se nije mogla nositi s posljedicama niti sa svojim malograđanskim identitetom. S jedne strane je bila sebična jer je radi svog nezadovoljstva ugrožavala svoju obitelj, ali opet ju razumijem jer očito ona je onaj duh koji se ne možo pomiriti sa svojom jadnom sudbinom...

    avatar

    10.10.2009. (16:41)    -   -   -   -  

  • Živjeti svoj život

    @ sve bih ponovo

    Hvala ti.
    Nego, čitajući drugi dio tvog komentara sjetila sam se jedne od definicija pakla koja kaže kako je pakao beskrajno ponavljanje.
    Znači, sve one boli i iskustva koja nas mijenjaju na gore, sve se opet ponavlja i tako u nedogled.
    Valjda je to u ljudskoj prirodi?

    @ cistiliste

    Nitko nije spreman na kraj, čak i kada je užitak već odavno nestao.
    Ljudi lakše prihvaćaju siguran pakao koji bar poznaju, od raja koji je neizvjestan.
    Emma se nije mogla nositi s tim i naravno, nije bila glupača.
    Isto kao ni Francesca.

    @ jesmoinismo

    Hvala ti na lijepim riječima.

    @ evandjeljeumolitvama

    Pozdrav.

    @ Nisam ja odavde

    Kao i uvijek, uspijevaš naći samo srce stvari.
    Ono što si napisala, savršena je istina.
    Zamisli samo, stoljećima se krećemo po mentalnim matricama koje su postavljene tako da nikada ne dosegnemo očekivanja "savršene ljubavi", jer živimo većinom onako kako nigdje nije opisano kao ideal.
    Nikada ni neće biti.
    A te "savršene", nesretne ljubavi vučemo za sobom i pamtimo kao najsretnije doba života, ponosni što smo preživjeli strast na nogama.

    @ smotani

    Topli pozdrav i tebi moj prijatelju.

    @ bastet

    Odlična pitanja postavljaš.

    @ Nijedan sanjar nije premalen, ni jedan san nije prevelik

    Hvala za pohvalu i za odličan komentar.

    avatar

    11.10.2009. (22:12)    -   -   -   -  

  • fff

    najgore je kad ti se da sva strast u njezinom istinskom obliku..a onda to sve naprasno uzme.. kako živjeti dalje sa spoznajom prosječnosti koja nas čeka dalje..možda je najbolje nikad ne upoznati tu silunu emocija..jer samo živimo dalje u očekivanju istoga..a toga više nema..

    avatar

    06.02.2010. (03:31)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...