Chaos Hunter

Nadalje, budući da se ekranizacije tiču i televizijskih serija, profesorica je, između ostalog, istaknula kako serija kao format vjernije adaptira književno djelo jer materijalni odmak kod gledatelja omogućuje lakše praćenje vremenske strukture romana, nego što je to slučaj cjelovitog igranog filma. Međutim, serije su često prilagođene tržišnim uvjetima i ekonomskom motivu, zbog čega se može izgubiti na vjerodostojnosti prikaza, a time i na samoj kvaliteti.

Od mnoštva aspekata koje je profesorica elaborirala, svakako bih izdvojila poteškoće koje nastaju uslijed prijenosa romana na filmsko platno/televizijsku seriju. Naime, nazvavši to „bazičnom neadekvatnošću filmske adaptacije da odradi fabulu romana“, Jukić se, na primjeru dvaju iznimno popularnih romana, Ponosa i predrasuda Jane Austen te Jane Eyre Charlotte Brontë, dotakla dvaju spornih točaka. Jedan od problema je taj da su se navedeni romani bavili brakom kao političkom institucijom, a u svim adaptacijama prikazani su kao klasične ljubavne priče, što je fundamentalna razlika koja dovodi do pripovjedne neistinosti.

Drugi problem tiče se filmskog prikaza tijela književnih likova. Naime, seksualna represija viktorijanskog doba manifestirala se i u tadašnjim romanima, u kojima tijela (posebice ženska), osim ruku i očiju koje Jukić naziva „socijalno dopustivom sinegdohom tijela“, nigdje nisu eksplicitno opisana. No u filmskim i serijskim adaptacijama vizualna prezentacija ženskih likova često je seksualizirana (primjerice dekoltiranim haljinama), čime dolazi do rascijepa između književne i filmske inačice prikazanog djela. Međutim, Jukić to ne bi nazvala razlogom da se jedan medij stavlja u nadređenu poziciju nad drugime te je, u skladu s time, konstatirala: „Kada se radi o adaptacijama, bespotrebno je očekivati situaciju u kojoj će knjiga biti bolja od filma i obrnuto. Sama točka dodira dvaju medija svjedoči o potrebi i jednoga i drugoga da dosegnu vlastiti ´vid´. Na taj način, jedan otkriva skrivene potencijale drugoga“. Zanimljiv je to način na koji je profesorica obradila pitanje filmskih adaptacija viktorijanskih romana.

Profesorica Jukić suvereno vlada u svom stručnom području te na zanimljiv i dinamičan način prezentira tematiku viktorijanskih romana i suvremene kinematografije, konvergirajući iste u književno-filmski koloplet. Nije joj strana niti povijest pa romane o kojima priča smješta u širi društveno povijesni kontekst Velike Britanije 19. stoljeća. Također se referira i na mnoge teoretičare poput Michaela Foucalta i Stanleyja Cavella kako bi poduprijela svoje teze. Međutim, što zbog same tematike, što zbog diskursa koji je prepun digresija, primjera i referenci na mnoga imena i naslove (likovi u romanima, glumci, redatelji filmova i sl.), profesoricu Jukić teško je pratiti ukoliko i sami niste barem minimalno upoznati s navedenom tematikom - u suprotom je naprosto nemoguće pohvatati sve konce u njenom, detaljima ispunjenom izlaganju.

Iz tog razloga i ne čudi što se jučerašnja publika uglavnom sastojala od studenata anglistike koji su na fakultetu slušali neke od njenih kolegija te su dolaskom na ovaj razgovor htjeli doznati više. Za kraj bih spomenula i to da se profesorica povremeno spontano našalila sa svojom publikom, čime je pridonijela opuštenoj i neformalnoj atmosferi cijelog događaja. Zbog svega navedenog, razgovor s Tatjanom Jukić na temu „Celuloidnih viktorijanaca“ pokazao se kao zanimljiv i informativan događaj.

* Dodatne informacije o viktorijanskoj povijesti, kulturi, umjetnosti i tehnologiji možete saznati ovdje
** Zanima li vas književni i publicistički rad profesorice Jukić, ovdje možete pronaći sažetak jednog djela iz njezinog opusa
*** Ukoliko ste zainteresirani za događanja u Booksi ili jednostavno želite pročitati zanimljive članke iz područja književnosti, slijedite ovaj link

- 00:44 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 18.11.2011.

Oni nisu U2 ili Rolling Stonesi i neće puniti stadione. Njihovi spotovi nisu najgledaniji, niti će im ijedan singl postati globalni hit. Nastali su u Seattleu, a nisu grungeri. Nose karirane košulje i imaju duge, zarasle brade. Riječ je o Fleet Foxesima, folk rock bendu kojeg kritika iznimno cijeni i oko kojeg, u onom krugu glazbenih poklonika koji na njih obraćaju pažnju, trenutno vlada veliki hype. U ponedjeljak su u Tvornici kulture pred zagrebačkom publikom imali priliku pokazati zašto je tome tako.

U sklopu koncertne turneje kojom promoviraju svoj posljednji album Helplessness Blues, šesteročlani sastav Fleet Foxes navratio je i u Hrvatsku, počastivši ovdašnje fanove jednoiposatnim nastupom. Naklonjenost struke stekli su već istoimenim albumom prvijencem koji je, postigavši kritičarski konsenzus, pobrao visoke ocjene. Ove su godine izdali nasljednika, spomenuti Helplessness Blues, koji nije prošao ništa gore te kojim dominiraju stihovi glavnog tekstopisca i pjevača benda, Robina Pecknolda. Prekinuvši dugogodišnju ljubavnu vezu, Pecknold je svoj postromantični weltschmerz kanalizirao u stihove poput onih u pjesmi Battery Kinzie u kojima se budi kao umirući čovjek i odlazi do njenog prozora (I woke up a dying man, without a chance/I came to your window, threw a stone and waited) ili ju (tko god da ona je) uočava na ulici u haljini geometrijskog uzorka (In the street one day I saw you among the crowd/In a geometric pattern dress) u pjesmi Bedouin Dress. Nekome patetični, nekome prekrasni, ovisno o slušateljskom senzibilitetu, stihovi o samotnom životu i plutanju u vakuumu bez smisla svakako pozivaju na kontemplaciju - patnje mladog Robina, moglo bi se reći.

Muzički gledano, u njihovim folk rock baladama zamjetni su utjecaji izvođača poput Neila Younga, Simona & Garfunkela te Crosbyja, Stillsa & Nasha, a krase ih bogate orkestracije s primjesama baroknog popa. Često su žanrovski označeni i kao neopastoralni folk.

U nekim njihovim ´dvostrukim´ pjesmama prisutne su promjene tempa i tonaliteta, a jedna od takvih događa se i u pjesmi The Plains/Bitter Dancer kojom su otvorili zagrebački koncert. Nakon tihog i laganog akustičnog početka (vidljivog u donjem isječku), pjesma u jednom trenutku prelazi u višeinstrumentalni spoj bržeg i življeg ritma.

Uslijedila je izvedba pjesme Mykonos s EP-a a Sun Giant, a do kraja koncerta izredao se niz podjednako zastupljenih pjesama s oba albuma poput Sim Sala Bim, White Winter Hymnal i Grown Ocean kojom su zatvorili glavni dio koncerta. Budući da dotada nisu izveli jedan od svojih poznatijih uradaka Helplessness Blues, izlazak na bis bio je očekivan. Upravo tom pjesmom Fleet Foxesi su se oprostili od zagrebačke publike.

Članovi benda tijekom cijeloga su koncerta izmjenjivali i naštimavali instrumente pa su se, osim standardne gitare i bubnjeva, mogli čuti i zvukovi flaute i kontrabasa. Time su pojačali bogat i zanimljiv zvuk koji je, usput budi rečeno, s tehničke strane bio čisto i kvalitetno prenesen. Ono što je također bilo zanimljivo je i vizualni aspekt koncerta - na pozadinskom su se video zidu u kaleidoskopskom ritmu izmijenjivali šareni uzorci, koji su u zamračenom prostoru izazivali pomalo hipnotizirajući efekt.

Svakako treba spomenuti i publiku u kojoj je, prateći retro modni imidž benda, bilo mnoštvo kariranih košulja i neobrijanih brada. Bilo je vidljivo da su posjetitelji uživali u koncertu benda za kojeg su izdvojili, za hrvatske prilike značajnih, 170 kuna. Skupo, ali evidentno isplativo, posebice s obzirom na atmosferu koja je na trenutke bila emotivno angažirajuća pa je tako i mene, koja inače nisam najveći obožavatelj ovoga benda, zaista ponijela. Pogledajte reakciju publike:

Unatoč svemu, povremeno se nisam mogla oteti dojmu da su Fleet Foxesi dijelove koncerta ´odradili´ rutinski budući da su pojedine pjesme, bez obzira na polagani tempo koji zahtijeva takva vrsta muzike, izvedene pomalo mlako i nezainteresirano. No to je samo moj subjektivni sud. Valja se dotaknuti i činjenice da su u komunikaciji s publikom bili prilično pasivni – osim nekoliko riječi kurtoazije, svojim se fanovima nisu obraćali, no i to je bolje nego izvještačeno i neiskreno zahvaljivanje kojem su glazbenici ponekad skloni. Sve u svemu, koncert bih ocijenila uspješnim, a publiku, uključujući i sebe, zadovoljnom.

Za kraj bih napomenula kako me se posebno dojmila izvedba pjesme The Shrine/An Argument, čiji je stih „Sunlight over me no matter what I do“, vidljiv u donjem videu, po izlasku iz Tvornice u meni izazvao osjećaj ugodno provedene večeri.

* Zanima li vas koncertna ponuda u Tvornici kulture, ovdje ju možete saznati

- 23:11 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.11.2011.

U organizaciji rodne i medijske udruge K-Zona, prošloga je tjedna u Zagrebu održano 5. izdanje Vox Feminae festivala na kojemu se kroz filmske projekcije, nastupe aktivista te radionice i diskusije bavilo društvenim položajem žena, seksualnih manjina i alternativnih društvenih skupina.

O čemu se radi?

Vox feminae festival je projekt koji se od 2007.g. održava jednom godišnje s ciljem afirmiranja ženskog umjetničkog rada te poticanja kreativnog stvaralaštva koje kroz mnoge aspekte problematizira pitanje roda.

Ove godine festival je održan na lokacijama u središtu Zagreba - Dokukinu Croatia, kinu Grič te Studiju smijeha. U razdoblju od 03. do 08. 11. prikazano je 30-ak igranih i dokumentarnih filmova koji na različite načine dekonstruiraju rodne fenomene. Mnogi filmovi nagrađivani su na međunarodnim festivalima, a tematski raspon koji pokrivaju uključuje pitanja transrodnosti, interseksualnosti, rodnog terorizma i sličnih pojavnosti koje su u dominatnom političkom i medijskom diskursu često svedene na margine.

Činjenica je da mnoge autorice za svoj umjetnički rad ne dobivaju adekvatno priznanje, posebice s obzirom na rodnu nejednakost koja vlada u hrvatskom društvu. Za mišljenje o festivalu stoga sam upitala Branku Galić, pročelnicu Odsjeka za sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i nositeljicu kolegija Feminističke teorije i pokreti, koja je izjavila sljedeće: „Svakako pozdravljam tu inicijativu. Doista je potrebno afirmirati umjetnike i umjetnice koji/e se bave pitanjima roda, ali i obrnuto, rodni odnosi su nešto što treba afirmirati kroz umjetnost, osobito osvještavanje patrijarhalnog društva u kojem živimo i podređenog društvenog statusa žena u njemu. No, jasno je i to da upravo zbog takvog tipa društva ženama-umjetnicama nije omogućena jednaka društvena promocija, niti je njihov rad uvijek jednako dostupan i vidljiv kao i rad njihovih muških kolega, kao uostalom i rad žena općenito u društvu.“ Profesorica Galić stručnim je stavom svakako potvrdila društvenu relevantnost ovoga projekta.

Od mnoštva prikazanih filmova valja izdvojiti dokumentarni film koji je festivalska publika većinom glasova izdvojila kao najbolji. Riječ je o dokumentarcu Susi Graf Izgubljeni u gomili koji u osmogodišnjem razdoblju prikazuje živote skupine mladih transrodnih osoba iz New Yorka, precizno prikazujući svu surovost kojoj su izloženi te se fokusirajući na njihova razmišljanja i stavove o svijetu. Od hrvatskih uradaka, vrijedan je spomena i višestruko nagrađivani film Onda vidim Tanju Jurja Lerotića čija je posebnost to da je napravljen od niza fotografija.

Vox feminae festival u Dokukinu Croatia - dan 4.

Vox feminae festival, iako se primarno bavi feminističkom tematikom i rodnim manjinama, također afirmira sve oblike različitosti te promovira društvene skupine koje su samovoljno izabrale život izvan ´normalnih´ društvenih okvira, kao što su skvoteri, anarhisti, pacifisti i sl. S njihovim načinom života ne moramo se nužno slagati, no pitanje je tolerancije suzdržati se od unaprijed određenog suda te priznati da postoje skupine ljudi čiji se način života razlikuje od onog ´zacrtanog´. Alternativni svjetonazori često su izraženi kroz glazbu, a upravo o tome govori i dokumentarni film njemačkih autorica Julije Ostertag i Francesce Araize Andrade Noise and Resistance: Voices from the DIY Underground koji je u nedjelju prikazan u Dokukinu Croatia.

DIY filozofija koju film tematizira podrazumijeva samoodrživost autonomnih društvenih zajednica koje, konstantno se boreći s dominantnim društvenim poretkom, na sebi svojstvene načine uređuju vlastiti život. Organizirajući radionice, demonstracije, festivale i koncerte, pripadnici tzv. do-it-yourself scene izražavaju snažan bunt protiv (za njih) opresivnog sustava. Film na zanimljiv način pruža uvid u živote takvih skupina diljem Europe - od ženskog anarhopunk benda iz Švedske, berlinske queer komune koja se protivi heteronormama, španjolskih skvotera do antifašista iz Moskve. Ono što sve ove grupe imaju zajedničko je punk muzika koju koriste kao sredstvo političke borbe i platformu za izražavanje sub- i kontrakulturnih stavova. „Ne nazivajte to punkom, nazovite to pokretom ljudi koji čine nešto drugačije", rečenica je jednog od protagonista na samom početku filma koja, u načelu, sažima cijelu poantu DIY scene koju su autorice ovog dokumentarca željele prikazati.

Jedan primjer takvog svjetonazora je i britanski punk sastav Crass čiji su članovi, ideološki se deklariravši kao anarhisti, promovirali feminizam, vegetarijanstvo i antikonzumerizam kao kulturu življenja. U sljedećem video isječku iz filma riječ je o njihovoj punk glazbi:

Večer je završila kratkim izlaganjem Marka Strpića, urednika u izdavačkoj kući Što čitaš?, anarhista i protivnika neoliberalnog kapitalizma, koji je nakon projekcije govorio o vlastitim doticajima s DIY scenom. Referirajući se na sadržaj filma i osobna iskustva, Strpić se, između ostalog, dotaknuo i društveno nametnutih kriterija ´normalnosti´, što je vidljivo u sljedećem video isječku:

Kraj (ili početak?) priče...

Vox feminae festival u utorak je završio kvizom i nastupom stand-up komičara u Studiju smijeha. Na kraju priče, važno je istaknuti da je festival organizacijski ispunio svoju funkciju - u okviru rodne problematike uspio je promovirati ne samo rad ženskih umjetnica, nego i postojanje rodnih manjina i alternativnih društvenih skupina. Podržavajući rad nevladinih udruga i građanskih inicijativa, organizatorice festivala ističu viziju društva "u kojemu odluke ravnopravno donose žene i muškarci i oni koji ne priznaju rodnu binarnost, a koji poštuju i provode principe sklada, samoodrživog razvoja i obilja za sve“. Pitanje je okoline hoće li takav projekt uopće biti primjećen te kakve će reakcije izazvati. Iako po tom pitanju nisam optimistična, smatram da je u Hrvatskoj osvještavanje ljudi o rodnoj problematici na bilo koji način društveni imperativ. Ovom inicijativom neosporno je učinjen korak unaprijed u tom smjeru.

- 19:33 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.11.2011.

Na spomen feminizma, mnogi s prijezirom komentiraju kako je to zastario koncept kojem u suvremenom svijetu više nema mjesta. Pogrešno. U našem društvu, nažalost, još uvijek vlada uvriježena predrasuda o feministicama kao, primjerice, militantnim ćelavim ´lezbačama´ koje zadojene vlastitom mizoandrijom žele uspostaviti matrijarhat i dokazati kako su žene u suštini superiorne muškarcima. Potpuno pogrešno. No krenimo redom.

O feminizmu...

U raspravi o siromaštvu i društvenoj polarizaciji po ekonomskom ključu većina će, s potpunim pravom, zdravorazumski konstatirati kako je takvu pojavnost potrebno eliminirati svim mogućim institucionalnim, političkim i ekonomskim sredstvima. Međutim, kada se radi o ravnopravnosti između muškaraca i žena, mnogi ne uviđaju da klasni kriterij nije jedini izvor društvene nejednakosti - rodni je itekako prisutan, no često marginaliziran. Što zbog neznanja, što zbog takve društvene klime u kojoj je pojedincu ponekad teško ostvariti grupnu pripadnost ukoliko posjeduje stavove drugačije od većine, mnoge djevojke često će reći „Nisam feministica, ali...“. Nominalno se odbijaju svrstati, iako se mnoge od njih sadržajno slažu s onim što feministički pokreti proklamiraju.

U sintagmi ´feministički pokreti´ također se ogleda često zapostavljena činjenica, a to je da feminizam nije jedinstveni pogled na svijet svjetonazorski identične skupine žena. Naime, postoje mnoge struje unutar istog – radikalni feminizam, marksistički, liberalni, teološki i ekofeminizam samo su neke od njih. Također postoje i povijesni ´valovi´ feminizma oblikovani konkretnim socio-političkim okolnostima položaja žena, kao što je primjerice sufražetski pokret koji se borio za to da žene ostvare pravo glasa. Iz ovoga je vidljivo da je feminizam mnogo kompleksniji fenomen nego što se to na prvi pogled čini, a umjerene varijante navedenih pokreta, kojima je primarni cilj ukazati na činjenicu da su ženama uskraćene mnoge društvene privilegije, svakako ne bi trebale izazivati osudu. Pogotovo ukoliko je jednakost ljudi po svim kriterijima ono čemu bi svaki pojedinac trebao težiti.

Iako među feministicama različitih struja često postoje neslaganja oko mnogih rodno relevantnih pitanja, zajednički nazivnik načelno je isti – rodna jednakost još uvijek nije ostvarena i po tom su pitanju potrebne promjene. Ovime dolazimo do problema pogrešne percepcije feminizma koji se u suvremenom svijetu, uključujući i Hrvatsku, često smatra nepotrebnim. Muškarci i žene danas imaju jednaka prava, mnogi će reći, pa što zapravo feministice više hoće? No konkretno stanje stvari u našoj zemlji neminovno osporava opravdanost tog pitanja.

Položaj žena u Hrvatskoj

Pitanje ravnopravnosti spolova u zapadnom je svijetu, uključujući i Hrvatsku, davno zakonski regulirano. Muškarcima i ženama zagarantirana su jednaka građanska prava, a svaki oblik rodne diskriminacije pravno se sankcionira. Nažalost, zakon prečesto ostaje ´mrtvo slovo na papiru´ i postoje mnogi empirijski podaci koji govore tome u prilog. Iako, primjerice, i muškarci i žene trebaju imati jednake prilike za dobivanje posla, u Hrvatskoj su i dalje prisutne diskriminatorne prakse pri zapošljavanju. Žena ima značajno manje na visokim menadžerskim i političkim pozicijama, a velika većina njih zaposlena je u uslužnim i nekvalificiranim djelatnostima. Često su za svoj rad manje plaćene od muških kolega te im je plaća u prosjeku 16% manja. Seksizam, nadalje, kao ideološki sklop koji pretpostavlja dvostruka mjerila u određivanju rodnih uloga, također je jedan od nezanemarivih problema s kojima su žene suočene, što se odnosi i na privatnu sferu.

Hrvatska je zemlja u kojoj dominiraju tradicionalni pogledi na život u okviru kojih su žene najčešće te koje obavljaju većinu kućanskih poslova i brinu za djecu, čak i kada su zaposlene na puno radno vrijeme. Posljedica je to vrijednosnog poretka koji određuje stereotipne rodne uloge, a svako odstupanje od važećih normi često nailazi na osudu. Muškarci također nisu oslobođeni predrasuda, stoga nije rijetko mišljenje da je muškarac za kojeg žena privređuje ili koji ostaje kod kuće čuvati djecu jednostavno ´papak´. Činjenica je to koja mnogo govori o rodnim predrasudama kojih nisu pošteđena oba spola.

Da je stanje u Hrvatskoj po pitanju roda alarmantno, pokazuju i podaci ovogodišnjeg izvještaja o ravnopravnosti spolova na globalnoj razini Svjetskog ekonomskog foruma. Izvještaj je pokazao kako je Hrvatska, u odnosu na 16. mjesto 2006. i 2007.g., u ostvarenoj rodnoj jednakosti ove godine pozicionirana tek na 50. mjestu (!). Indikativna je to i zabrinjavajuća činjenica koja dokazuje da rodna jednakost kod nas čak niti ne stagnira, već da se položaj žena unazad nekoliko godina značajno pogoršao. U odnosu na navedene podatke, rodno osviještena politika koju feminističke udruge zahtijevaju sasvim se sigurno ne čini kao nepotrebno i zastarjelo nastojanje.

A postoji i svijet izvan naših granica.

Pogled izvan zapadnjačke paradigme

Danas u svijetu postoje društva u kojima zakonski poredak, patrijarhalni diktat i vjerski fundamentalizam itekako određuju položaj žena. U nekim afričkim plemenima, primjerice, primjenjuje se postupak kliterodektomije jer se smatra kako jedino žena lišena seksualne želje može biti primjerena ulozi majke. Sve do unazad nekoliko godina, silovanje u pojedinim zemljama Južne Amerike nije bilo kazneno djelo već samo pitanje oduzimanja časti za koje se počinitelj može iskupiti ukoliko se oženi žrtvom (!). U islamskim zemljama sa šerijatskim zakonom ženama je uskraćeno pravo glasa i školovanja, a za preljub slijedi smrtna kazna. U Indiji i Kini primjenjuje se praksa selektivnog abortusa kojim se sprječava rađanje ženske djece. Primjeri su neisrpni, no poanta je jasna – moderno zapadno društvo nije reprezent čitavog svijeta i ako je je u istome, barem zakonski i deklarativno, ostvarena rodna jednakost, tome nije svugdje tako. Uzme li se navedeno u obzir, klimavi argument sadržan u pitanju „što one više hoće?“ zvuči još apsurdnije.

Društveni angažman osviještenih

Feminističke se organizacije, svaka na svoj način, bore protiv svih pojavnosti koje, u većem ili manjem stupnju, degradiraju žensku populaciju. No osim klasičnog osporavanja njihovog značaja, one nerijetko izazivaju i mržnju. Iza mržnje često stoji netolerancija. Iza netolerancije stoje predrasude. Iza predrasuda neinformiranost i neznanje. Elementarnom logikom, neznanje može biti uzrokom mržnje. Začarani je to krug koji se može razbiti jedino učenjem i širenjem svjetonazorskog sklopa. Rijetki su oni koji će se barem minimalno angažirati kako bi se educirali prije nego donesu svoj negativni vrijednosni sud. Rijetki su i oni koji, ponekad se boreći s vjetrenjačama, ulažu trud kako bi drugima ukazali da svijet nije nužno onakav kakvim ga cijeli život percepiramo. Organizatorice Vox Feminae festivala predstavljaju upravo potonji angažman. Glavni je cilj ovoga festivala, koji se u Zagrebu održava svake godine počevši od 2007., promicanje „kreativnih i angažiranih rodnih praksi s područja kulture, medija, komunikacijskih tehnologija te društvenog angažmana i poduzetništva žena“. Budući da se jedan od problema rodne tematike odnosi i na činjenicu da su žene u umjetnosti značajno podzastupljene u odnosu na muškarce, Vox feminae festival, kroz međunarodni natjecateljski filmski program, predavanja i radionice, potiče žensko stvaralaštvo te problematizira pitanje roda. U postojećem socio-kulturnom kontekstu, afirmiranje umjetnica koje bez ovakve pomoći vjerojatno ne bi dobile zasluženu medijsku pozornost svakako je značajan projekt. Jedan je to od mogućih načina feminističkog angažmana s ciljem poboljšanja položaja žena.

Više o samom festivalu u sljedećem postu.

Na kraju...

Kao i klasna, problematika rodne (i svih ostalih) nejednakosti itekako treba biti dijelom društvenog mainstreama. Prijeko je potrebno poštivati princip rodne egalitarnosti u kojem će muškarci i žene imati jednake prilike. Ili, na stranu utopija, nužan je barem mali pomak u tom smjeru. U članku 5. Zakona o ravnopravnosti spolova stoji: „Ravnopravnost spolova znači da su žene i muškarci jednako prisutni u svim područjima javnog i privatnog života, da imaju jednak status, jednake mogućnosti za ostvarivanje svih prava, kao i jednaku korist od ostvarenih rezultata“. Kada bi ova odredba funkcionirala u praksi, u hrvatskom bi društvu postojao jedan problem manje. To je sve što "one hoće“.

* Za educiranje o povijesti, perspektivama i problematici kojima se bave feminističke teorije postoje mnoge zanimljive knjige pretežno sociološkog diskursa kao što su (O)rađanje demokracije (Anne Phillips), Is Multculturalism Bad for Women? (Susan Moller Okin), Rising Tide: Gender Equality and Cultural Change Around the World (Ronald Inglehart) i sl. Navedena djela korisna su za stjecanje spoznaja i razumijevanje fenomena rodne nejednakosti te seksističkih dimenzija društvene zbilje.

** U Hrvatskoj postoje mnoge institucije koje se bave položajem žena: Ured za ravnopravnost spolova, B.a.B.e., Centar za ženske studije itd.

- 19:35 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 04.11.2011.

Kilometarski red pred zagrebačkom Tvornicom kulture u subotu navečer nagovijestio je da se događa nešto čemu neće nedostajati dobre atmosfere, što se uskoro pokazalo istinitim.

Novi album - iznenađenje nakon skepse

U nešto izmijenjenom sastavu od prijašnjeg, vinkovačka rock grupa Majke održala je koncert kojim su promovirali novi album naziva Teške boje, na koji su fanovi čekali punih 13 godina otkada je izdan posljednji album Put do srca sunca. U međuvremenu je Goran Bare s Plaćenicima snimio tri solo albuma, a Majke su nakon raspada ponovno okupljene 2007. Otada je bend održao niz koncerata, no činilo se kako je to najviše što mogu dati. Dugo se govorilo o novom albumu, no ta je informacija zbog turbulentnog, problemima ispunjenog života kontroverznog frontmena dočekana sa skepsom. Ipak, Majke su svima dokazale suprotno te je nedavno izdan album koji je i kritici i publici dao materijala za razmišljanje. Deset novih pjesama, deset Baretovih priča. Stih iz pjesme Depresija, koju Bare opisuje kao „bolesnu kuju koja spava mu u duši“, možda najbolje odražava njegovu dugogodišnju borbu s vlastitim demonima, koju ipak uspijeva sublimirati kroz ono što radi najbolje – stvara glazbu. Iskreni, nepatvoreni stihovi u kombinaciji sa žestokim blues-rock glazbenim izričajem svakako su se pokazali kao uspješna formula za održavanje čvrste baze davno ´navučenih´ fanova, kojoj i sama pripadam. U subotu navečer publika je bila spremna taj novi materijal čuti uživo.

Koncertno ´ludilo´

Kada su zvukovi Teških boja odjeknuli prepunom Tvornicom, bio je to znak da počinje zaista vrhunski tulum. U sljedeća dva sata uslijedio je red starih hitova poput Odvedi me, A ti još plačeš, Ja sam budućnost i drugih, u kombinaciji s pjesamama s novog albuma kao što su Divlji cvijet, Život je osjećaj i Pozovi me u noć. Žanrovski se moglo čuti svašta – od ´teškogˇzvuka inspiriranog američkim garažnim rockom 60-ih po uzoru na MC5 i The Stooges, psihodeličnih gitarskih rifova pa sve do bluesom nadahnutih laganica. Zanimljivo je napomenuti da je Bare dio koncerta imao glavu prekrivenu crnom maramom, sjedeći na barskom stolcu za vrijeme melankoličnih pjesama te energično trčeći po pozornici uz najveće hitove. Budući da je često palio cigaretu, povremeno posrtao po pozornici, izvodio čudne tjelesne pokrete te u jednom trenutku skoro pao sa stolca, koncertu nije nedostajalo niti vizualnog spektakla.

Nakon završetka ˇregularnogˇ dijela koncerta, publici nije dugo trebalo da euforičnim usklicima „hej!" (aludirajući na ritam u pjesmi Budi ponosan) te jakim pljeskanjem dozove bend natrag na pozornicu. Uslijedio je bis te novi niz jednoglasnog pjevanja. „Hoćemo još!“ - i uslijedio je drugi bis. „Hoćemo još! Hej!“ – i Majke su se treći put spontano vratile pred entuzijastičnu publiku. Nakon dva sata svirke, lagana izvedba Baretovog bluesa označila je konačni kraj koncerta.

Iako su u Tvornici vladali uvjeti kroničnog manjka kisika, tropske temperature te radijusa kretanja ograničenog skoro na vrtnju oko vlastite osi, Majke su svojom izvedbom poništile sve organizacijske zamjerke. Nisu smetali čak niti leteći slapovi pive koji su ´kišili´ iz razabacanih ruku ´nabrijane´ publike. Ono što je vrijedilo, žestoka svirka, rokerska atmosfera i kvalitetan glazbeni doživljaj, najbolji su pokazatelji kako Majke posjetitelje koncerta nisu ostavile ravnodušnima. Upravo suprotno, jednoglasno pjevanje refrena te glasni zvižduci i pljesak nakon svake pjesme, dovoljan su komentar o doživljaju publike.

Subotnji koncert dokazao je kako su Goran Bare i Majke i dalje u samom vrhu hrvatske rock scene, a s obzirom na (gotovo nepostojeću) konkurenciju, eventualno ´detroniziranje´ neće tako uskoro uslijediti. Skepsi ovdje nema mjesta, stoga Bare, rock on!

* Zanima li vas koncertna ponuda u Tvornici kulture, ovdje ju možete saznati

- 01:31 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 02.11.2011.

Prošle je srijede u auli zagrebačke Nacionalne i sveučilišne knjižnice održan sedmi po redu Sajam stipendija u organizaciji Instituta za razvoj obrazovanja. Od 2005. ovaj se Sajam održava jednom godišnje sa svrhom promoviranja međunarodne mobilnosti studenata te isticanja važnosti visokog obrazovanja.

O sajmu

Uz potporu brojnih partnera i sponzora, studentima, a i svima ostalima zainteresiranima, omogućeno je detaljno upoznavanje sa sustavom financijske potpore u viskom obrazovanju te prikupljanje svih relevantnih informacija na jednom mjestu. Nekoliko desetaka obrazovnih institucija, tvrtki, zaklada i ministarstava preko svojih su se izlagača potrudili posjetiteljima Sajma pružiti što detaljnije informacije o mogućnostima studiranja u Hrvatskoj i inozemstvu, a ove je godine prvi put predstavljena i prateća obrazovna ponuda u vidu informacija o standardiziranim ispitima za studij u inozemstvu, tečajeva stranih jezika i sl.

Zemlja partner Sajma bila je Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske, stoga je najviše inozemnih izlagača bilo upravo iz te zemlje, uključujući njihovo Veleposlanstvo, British Council, King Street College te University of London. Svoje su mjesto na Sajmu našle i institucije poput Njemačkog veleposlanstva, Central European Universityja iz Mađarske, Contact Singapore te mnoge druge. Svakako valja spomenuti i prisutnost domaćih izlagača kao što su Industrija nafte INA, Agencija za mobilnost i programe EU, Top stipendija za Top studente itd.

Što očekivati?

Sajam Stipendija prema kriteriju izvrsnosti potiče uspješne hrvatske studente na preispitivanje vlastitih obrazovnih prilika. No što hrvatski studenti zapravo mogu očekivati od studija u inozemstvu i koja su zanimanja najtraženija?

Prema riječima Patricka Lawlora, izlagača s londonskog Waltham Forrest Collegea, budućnost društvenih i humanističkih znanosti neizvjesna je u odnosu na tehničke i prirodne, što je, posebice za studente društvenih fakulteta, pomalo poražavajuća činjenica. Nakon upita da ukratko elaborira izjavljeno, Lawlor je objasnio kako specijalizacija u informacijskim i tehnološkim zanimanjima polako ali sigurno osvaja europsko tržište rada te kako zanimanja poput sociologa ili jezikoslovca takvom trendu jednostavno ne mogu konkurirati. No također je izjavio kako je izrazito oportuno za takve studente nadograditi svoje primarno obrazovanje specijalizacijom u nekom drugom polju, čime se postiže diverzificirano obrazovanje koje dobiva na cijeni, a konkurentnost u očima poslodavca raste. Upravo takvu priliku nude i ove stipendije, stoga je moguće da, primjerice, student književnosti ode na diplomski studij novinarstva, ili da diplomirani psiholog svoje postdiplomsko usavršavanje usmjeri na područje rodnih studija. Uza sve svoje mane, jedna je to od prednosti koje pruža sporna bolonjska reforma visokog školstva.

Kvalitetna prostorna organizacija

Napomenimo i to da je Sajam bio tehnički kvalitetno organiziran. Štandovi su bili primjereno raspoređeni, a izlagači susretljivi i ljubazni. Na upite su spremno i detaljno odgovarali, a svaki je posjetitelj mogao uzeti i mnoštvo promotivnog materijala u kojem su sve informacije o pojedinoj stipendiji detaljno objašnjene.

U svjetliju budućnost...

Sajam stipendija izvrsna je prilika za sve ambiciozne studente da se upoznaju s mogućnošću školovanja u inozemstvu na diplomskoj i postdiplomskoj razini te svakako hvalevrijedan projekt. Thomas Farnell, voditelj programa Instituta za razvoj obrazovanja, u uvodnoj riječi u službenom prospektu Sajma navodi kako „tek 2% hrvatskih studenata ima iskustva studiranja u inozemstvu“, a tako mali broj posljedica je manjka financijskih sredstava. Jedan od ciljeva Sajma stipendija upravo je mijenjanje te činjenice. Uz zajednički angažman i suradnju institucija koje se bave visokim obrazovanjem, možda hrvatske studente zaista čeka svjetlija akademska i profesionalna budućnost.

Do sljedeće godine.

* U međuvremenu, informacije o stipendijama možete saznati ovdje: Stipendije

- 01:31 -

Komentari (7) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.