nedjelja, 08.01.2012.
302.080... Ukoliko ste prepoznali ovaj broj, a vjerujem da jeste, tada ste upoznati s jednim od trenutno najvećih problema u Hrvatskoj – brojem nezaposlenih. Da mladi ljudi ne mogu doći do posla bjelodana je činjenica, a čak i oni koji su zaposleni često doživljavaju ´nemoguće´ radne uvjete. Istražujući ovu problematiku, razgovarala sam s tri obrazovane i perspektivne mlade osobe koje su o tome ponudile svoja mišljenja i za hrvatske prilike indikativna iskustva.
Pogled u prošlost - kaotična 2011.
Proteklu su godinu obilježili mnogi globalno relevantni događaji. U sjevernoafričkim državama dogodilo se ´arapsko proljeće´ i rušili totalitarni režimi. Dužnička kriza u perifernim zemljama euro-zone (suvišno je naglašavati primjer Grčke) i enormne stope nezaposlenosti pokazali su kako se recesiji ne nazire kraj. Aktivirao se pokret ´Okupirajmo Wall Street´- akcija koja je inicirala masovne prosvjede protiv ´divljegˇ kapitalizma i nepovoljnih ekonomskih uvjeta diljem svijeta. Ugledni časopis Time proglasio je ´prosvjednika´ osobom godine. Zasluženo. Protestiralo se ove godine i u Hrvatskoj, ljudi su demonstrirajući izlazili na trgove. Opravdano. Kako i ne bi, kada podaci Hrvatskog zavoda za zapošljavanje pokazuju brojku od 302.080 nezaposlenih, iako to više nikoga ne čudi. Mladi teško dolaze do posla, a mnogima zaposlenima radni uvjeti nisu zadovoljavajući. Ne moram posebno napominjati kako je situacija u Hrvatskoj već dugo izuzetno loša – to je odavno jasno.
Usred svega toga, Hrvatskoj su se dogodila dva važna datuma - 04.12. održani su parlamentarni izbori na kojima je pobijedila Kukuriku koalicija, a nekoliko dana kasnije potpisan je Ugovor o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji. Sve su ovo općepoznate činjenice o kojima se mogu napisati beskrajne analize, a ujedno i ekonomsko-politički kontekst koji me potaknuo na obradu problema zapošljavanja i rada mladih i visokoobrazovanih ljudi u Hrvatskoj. No da ne bih problematiku ograničila na puko teoretiziranje, odlučila sam saznati mišljenja ´običnih´ ljudi i njihova iskustva iz prve ruke. Jedino na taj način dobivamo vjerodostojan uvid u društvenu stvarnost. Što se zapravo događa s mladima jednom kada se, ako imaju sreće, uspiju zaposliti? S kakvim problemima se susreću? Je li bolje raditi u privatnoj ili državnoj firmi? Odgovore na ta i druga pitanja donosim kroz priče triju mladih i fakultetski obrazovanih žena koje su sa mnom podijelile svoja iskustva - Marine, koja je zaposlena u privatnoj firmi; Ivone, sa svojim iskustvima rada u državnom sektoru te Sanje, koja je već tri godine u potrazi za poslom. Najprije sam razgovarala s Marinom.
Od mobinga i eksploatacije do poslovnog uspjeha – Marinino iskustvo u privatnim firmama
Nakon završenog Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, Marina M. (29) zaposlila se u jednoj privatnoj trgovinskoj firmi. Međutim, novopečenoj ekonomistici uvjeti rada na prvom radnom mjestu bili su iznimno loši. Obavljala je poslove koji nisi ulazili u djelokrug njenih zadataka te prekovremeno ´crnčila´, a za taj rad nije bila adekvatno plaćena. Nakon nekoliko mjeseci psiho-fizičkog iscrpljivanja odlučila je dati otkaz te se uskoro zaposlila u jednoj privatnoj banci gdje su se radni uvjeti pokazali mnogo boljima. Pročitajte što je sama izjavila o svojim radnim iskustvima u privatnim firmama.
Marina, još uvijek si zaposlena u banci. Koliko su ti se uvjeti za rad i plaća promijenili u odnosu na staro zaposlenje? Jesi li zadovoljna sadašnjim poslom i plaćom?
Ovako, u staroj firmi bilo je velikih oscilacija u raspoloženju ljudi, posebice gazdi. Sve je ovisilo o njihovom dnevnom raspoloženju. Ukoliko su oni imali loš dan, tada smo slušali deračinu do te mjere da smo svi trpili klasičan psihički mobing. Nitko nije bio pošteđen bukvice. Najveće razočaranje je nastupilo kada sam shvatila da dobiješ deračinu i kada pitaš za stvari s kojima nisi upoznat i koje želiš naučiti. Njihova pretpostavka je bila da moraš sve sam znati ako si završio fakultet, što je smiješno razmišljanje koje ne trebam dalje objašnjavati. Da nisam bila toliko ´zelena´, tužila bih ih za mobing. Ako ništa drugo, poboljšala bih radne uvjete onima koji su ostali. U novoj firmi, hvala Bogu, nema takvog oblika zlostavljanja pa moram reći da sam se preporodila radeći u sustavu u kojem ljudi civilizirano komuniciraju. Dakle da, još uvijek sam zaposlena u banci, trenutno radim u kartičnom poslovanju i moram priznati da jako volim svoj posao. Jesam li zadovoljna? Iskreno, jesam – i što se radnih uvjeta i plaće tiče.
Rad u privatnom sektoru je po mom skromnom mišljenju bolji i dinamičniji, nema zagušenja nepotrebnom birokracijom. Naša državna aparatura mogla bi biti puno učinkovitija budući da su podosta napredovali po pitanju kompjuterizacije sustava pa se više ne mora baš za svaki papir obezglavljeno hodati uokolo. No tu je još jedna stvar koju bih htjela napomenuti - bilo kakav oblik obuke zaposlenika i nadogradnje znanja toliko je mizeran da nije ni čudo što su zaposlenici nezainteresirani, neinformirani... Pristala bih na rad u državnoj upravi jedino kad bi se sustav ubrzao, kada bi zaposlenici shvatili da su plaćeni od strane svojih građana te da im barem iz tog razloga moraju služiti kako bi im olakšali provođenje bilo kakvog tipa poslovanja. Do tada, hvala lijepa, ali puno mi je bolje sada.
Shvaćam što želiš reći. U državnim je firmama, ponekad baš iz razloga koje navodiš, mladim i ambicioznim ljudima teško napredovati. Imaš li ti na svom poslu prostora za napredovanje?
Budući da smo mala banka, sektori imaju manje zaposlenih nego što je to slučaj u velikim sisitemima. Ali da ima mjestu napretka, to je sigurno. Vlastitim zalaganjem može se napredovati, kako plaćom, tako i radnim mjestom. Recimo, ja sam prije tri godine prihvatila mjesto pripravnika jer sam svim silama htjela napustiti staru firmu. Nakon tri godine, mogu se pohvaliti da sam uspjela napredovati. Prvo sam bila pripravnik, zatim stručni suradnik i sada voditelj odjela. Stoga, da, mogu zaključiti da ima prostora za napredovanje.
Čestitam, drago mi je da je za tebe, na kraju, sve ispalo dobro. No nažalost, mnogima nije i danas se mladi ljudi teško zapošljavaju. Misliš li da će novoizabrana vlada uspjeti smanjiti ˇkroničnu´ nezaposlenost u Hrvatskoj?
Kronična nezaposlenost je odraz našeg stava i gledišta na proizvodnju. Smatram da će, ukoliko u zemlji nema proizvodnje, neminovno doći do sve veće nezaposlenosti. Mislim da je krajnje vrijeme da se ova, ili bilo koja druga vlada, odluči što je za Hrvatsku prioritet - želimo biti turistička zemlja, želimo li proizvodnju u klasičnom obliku ili nešto treće. Do tada ćemo, kao i do sada, samo slušati žalosne vijesti s burze. Mala smo zemlja s velikim mogućnostima, ali bez vizije gdje se vidimo za 10 godina. A s takvim stavom ostat ćemo, nažalost, na istom mjestu.
Nadam se da će se uskoro dogoditi ta odluka o prioritetu koju priželjkuješ. Marina, hvala ti za ovaj intervju. Želim ti da i dalje napreduješ u svojoj bankarskoj karijeri.
Nema na čemu. Hvala i tebi.
Razgovor s Marinom otvorio je mnoga pitanja – zbog čega je bilo potrebno prvo iskustvo? Može li se mobing spriječiti boljom provedbom radnog zakonodavstva i boljim sustavom nadzora poslovanja? Nasreću, Marina je danas zadovoljna svojim radnim uvjetima i plaćom. No da oba ta faktora nisu ispunjena svima koji su promijenili posao te da zaposlenici državnih firmi također nisu zaštićeni od samovolje nadređenih, pokazuje Ivonina priča.
Rad u državnim firmama – Ivonin put do boljih radnih uvjeta, ali manje plaće
Ivona I. (29) diplomirana je inženjerka kemije trenutno zaposlena u jednoj državnoj firmi. No prije sadašnjeg radnog mjesta, s ´friško´ stečenom diplomom Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije zaposlila se u drugoj državnoj firmi gdje je pokušala ostvariti znanstvenu karijeru. Međutim, nije sve išlo onako kako je očekivala. Nezadovoljna radnom okolinom, kao i Marina, nakon nekoliko je mjeseci napustila firmu i odlučila svoju ambiciju ostvariti negdje drugdje. Kako joj je bilo prije, a kako sada, saznajte u njenim odgovorima.
Pozdrav Ivona, hvala ti što si pristala na ovaj razgovor. Reci mi što se događalo na tvom starom poslu da si odlučila ´pobjeći´?
Bok. Bio je to moj prvi posao, bila sam prepuna očekivanja i želje za znanjem. Zaposlila sam se kao stručni suradnik s obvezom doktorata, ali problem je u tome što znanstvena zajednica zna biti dosta ćudljiva. To, naravno, ovisi od osobe do osobe. Moj rad bio je određen mojim mentorom, a on je bio, hm... Ne biste vjerovali, ali u 21. stoljeću još uvijek postoje ljudi koji smatraju da su žene stvorene samo za kuhinju - unatoč činjenici što ima toliko uspješnih znanstvenica! Ukratko, moj mentor je bio, blago rečeno, ´neandertalac´ s kojim je bilo nemoguće raditi. A budući da promjena mentora nije bila moguća, odlučila sam pobjeći glavom bez obzira.
Dakle, moglo bi se reći da si otišla zbog svojevrsnog uznemiravanja na radnom mjestu. Sada si ponovno zaposlena u državnoj firmi. Koliko ti se radno okruženje promijenilo naspram starog posla? Smatraš li da je sadašnja plaća primjerena tvom školovanju?
Da, ponovno sam zaposlena u državnoj firmi, ne znam da li da kažem na sreću ili nesreću. Uvjeti rada su puno bolji, barem što se međuljudskih odnosa tiče. Plaća je puno gora, ali stvarno nije sve u novcu. Moram naglasiti da javnost nije toliko u krivu glede svog mišljenja o državnim firmama. Istina je da tamo jako malo ljudi želi raditi i da se nadređeni ponašaju kao da je firma socijalna ustanova. Ali sve skupa je bolje od mog prvog posla, jer onaj je mentor bio vrsta za sebe. Što se plače tiče, mislim da se ljudi varaju kako je plaća dobra u državnim firmama. Iz svoje perspektive gledano, imam plaću kao netko tko nije završio fakultet.
Hm, teško je reći. Imam par kolegica koje rade u privatnom sektoru i koliko vidim, kod nas u državi općenito vlada stav da se ljudima ne da raditi, a da bi primali velike plaće. Čast iznimkama, naravno.
Da, to je poznati sindrom. Ove si godine upisala i doktorat na bivšem fakultetu. Planiraš li svoju karijeru razvijati u Hrvatskoj ili bi otišla u inozemstvo da ti se pruži prilika?
Da, ova godina bila je puna zbivanja. Doktorat sam upisala jer na svom poslu nemam toliko mogućnosti učiti, sve je nekakva rutina. Iskreno rečeno, plan mene i mog dragog je započeti s doktoratom, pratiti kakva je potražnja u inozemstvu i pobjeći što prije. Bojim se da ovdje nemamo puno prilika za znanstvenu karijeru koju oboje želimo ostvariti.
Razumijem zašto želiš otići. Polažeš li, možda, nade u novu vladu da će uspjeti poboljšati položaj hrvatskih radnika? Hoće li i tebi biti bolje?
Joj politika... Svaka vlada do sada bila je prepuna obećanja. S obzirom na stanje u državi, sumnjam da išta može biti bolje, eventualno gore. Ne znam, možda i bude ako ostvare ono obećanje o ´čiščenju drzavnih firmi´ koje su opovrgnuli odmah nakon što su ga dali. Što se općenitog položaja radnika tiče, mislim da ne može biti bolje dok god živimo na dug. Nemam baš vjere da će se išta puno promjeniti.
Tvoj pesimizam svakako je razumljiv. U svakom slučaju, sretno ti u ostvarenju znanstvenih ambicija.
Hvala, nadam se da ću uspjeti.
I ja se nadam da će Ivona uspjeti. Za razliku od Marine, Ivona nije zadovoljna svojom plaćom. U zamjenu za pristojne uvjete rada, morala se zadovoljiti manjim prihodima. Velika je to šteta i destimulirajuća činjenica za jednu visokoobrazovanu osobu. No ono što, nažalost, moram konstatirati je to da Marina i Ivona barem imaju posao. Danas ljudi moraju pristajati na koješta ne bi li ostali zaposleni, a mnogi do posla, unutoč trudu i upornosti, jednostavno ne mogu doći. Jedan takav primjer je i Sanja, s kojom sam posljednjom razgovarala.
Mlada, diplomirana i nezaposlena – Sanjina priča o potrazi za poslom
Akademski izbor Sanje P. (29) bio je Fakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Opatiji, na kojemu je diplomirala 2008. Mlada, obrazovana, sa znanjem stranih jezika te spremna na rad, odmah nakon diplome ´bacila´ se na traženje posla. Međutim, ´uletjela´ je ravno u ekonomsku krizu i, unatoč trudu i slanju desetaka i desetaka prijava, posla jednostavno nije bilo. Sanja danas, nažalost, dijeli sudbinu s mnoštvom mladih u Hrvatskoj, a iako je u međuvremenu dobila dijete, ona od potrage i dalje ne odustaje. Pogledajmo kakvo je njeno iskustvo i što o svemu misli nakon više od tri godine.
Pozdrav Sanja. možeš li mi ukratko opisati svoja iskustva u traženju posla? Ljuti li te činjenica što, iako si visoko obrazovana, nisi dobila priliku za rad?
Pozdrav. Nakon ´faksa´ sam nadobudno poslala svojih prvih par molbi i to izabranih – znači, birala sam što mi odgovara i mislila da ću posao dobiti nakon prvog, eventualno drugog intervjua. Međutim, na razgovor za posao nisam bila pozvana, čak ni nakon slanja novog tuceta molbi. I tako, nakon poslanih 50-ak, bila sam na možda dva razgovora, ali nisam odustajala čak ni nakon one poznate "javit ćemo vam se". Međutim, traženje posla nakon pune tri godine još traje. Nisam toliko ljuta koliko razočarana jer sada više ne biram što bih radila. Bila bih sretna s bilo čime, ali prilika je uvjetovana ili dobrim poznanstvom ili kombinacijom sreće i znanja, mada je ovo drugo prava rijetkost.
Slažem se, kod nas su, nažalost, često nužna poznanstva kako bi se dobila prilika za rad, a obrazovanje i znanje padaju u drugi plan. Nekako mi se čini da je to jednako prisutno i u javnom i u privatnom sektoru. Reci mi, kada bi imala priliku, bi li se zaposlila u javnoj ili privatnoj firmi?
Javnoj, definitivno. Bolje je radno vrijeme, veća je sigurnost zadržavanja posla, a osim toga, privatnik vrlo često iskorištava situaciju u kojoj se nalazimo i nerijetko radiš posao za trojicu. Privatnik te lako može zamijeniti ako nisi spreman ispunjavati sve njegove hirove. Mada, najrađe bih da imam svoju firmu i da sam sama svoj gazda...
Pa i je najbolje biti svoj gazda. A bi li bila spremna napustiti Hrvatsku kada bi te u inozemstvu čekao solidan posao?
To je jako teško reći. Bila bih spremna otići u potrazi za boljim životom i standardom, ali teško bi mi bilo zbog obitelji. To bi mi sigurno bilo privremeno rješenje, jedno dobro iskustvo i novostečeno znanje s kojim bih možda lakše našla posao u Hrvatskoj .
Naravno, odlazak van mnogima je ´nužno zlo´, pogotovo ako su ovdje izgradili cijeli svoj život. Sada, evo, imamo novu vlast koja će možda takav trend spriječiti. Misliš li da će Kukuriku koalicija uspjeti smanjiti nezaposlenost i koliko nade polažeš u to da ćeš se u 2012. ipak zaposliti?
Hm, dala sam svoj glas novoj vladi i stvarno se nadam, pogotovo sada zbog svog djeteta, da ću bar dobiti priliku da se dokažem i da odradim pokusni rok. Grozno je kada si očajan i kada moraš moliti za posao. Nemam ni ja osiguranu budućnost pa si ne mogu pomoći a da mi se ne vrti po glavi - "Kakva budućnost očekuje sve nas, našu djecu?! Hoću li svom djetetu moći pružiti i ono osnovno?" Malo sam se zanijela, ali shvaćaš...
Shvaćam tvoje stajalište i nadam se da će ti 2012. biti uspješna po pitanju zaposlenja. Sanja, zahvaljujem ti za ovaj razgovor.
Hvala i tebi. Rado sam se odazvala.
2012. godina – biti ili ne biti?
Po pitanju zapošljavanja i radnih uvjeta za mlade i obrazovane ljude, problema u Hrvatskoj je mnogo. Da su eksploatacija i mobing nezanemarivi problemi i u privatnom i u javnom sektoru, od kojih svaki ima svoje prednosti i mane, pokazale su Ivonina i Marinina priča. Iako je za Marinu promjena posla značila sretan kraj, Ivoni je takav potez donio manju plaću. Moglo bi se, ipak, reći da su obje imale sreću što su svoj nepovoljan posao uspjele promijeniti. Danas, uslijed opće nezaposlenosti, bile bi prisiljene trpjeti ´nehumane´ uvjete u kojima su se našle jer – tko bi im jamčio novi posao? Baš nitko. A da je nalaženje posla danas gotovo ´nemoguća misija´, vidljivo je, nažalost, i iz Sanjinog iskustva. Indikativno za stanje u Hrvatskoj je i to što nijedna od njih triju nije izrazila optimizam po pitanju nove vlade. Naravno, to nikako ne čudi budući da su se dosad izmjenjivale vlasti od kojih je svaka puno obećavala, a malo toga ostvarila. Iz njihovih priča sami možete izvući zaključke, iako su isti i više nego očiti. Aktivna politika zapošljavanja, kao i zaštita radničkih prava apsolutno su nužni za poboljšanje cjelokupne ´krvne slike´ hrvatskog društva. Kako bi se to postiglo, Zakon o radu morao bi se poštivati. A što će učiniti Kukuriku koalicija? U 10. točci Plana 21 ´kukurikovci´ iznose mjere aktivnog zapošljavanja, zaštite radničkih prava, inspekcije radnog procesa te općenito ističu kako „Hrvatskoj treba socijalno odgovorno društvo u kojem radnik nije roba i u kojem su rad i solidarnost visoko na ljestvici društvenih vrijednosti“. Svakako lijepo zvuči u teoriji, no pitanje je hoće li te odredbe funkcionarati u praksi te hoće li Kukuriku koalicija opravdati povjerenje građana dato im na prosinačkim izborima.
A Hrvatsku uskoro očekuje još jedan važan datum – 22. siječnja održat će se povijesni referendum na kojemu će hrvatski građani odlučiti hoćemo li postati članicom Europske unije. Ukoliko rezultati budu pozitivni – otvorit će se novo tržište rada. Koliko će to utjecati na trendove zapošljavanja i radne uvjete, svi ćemo zajedno možda imati prilike doživjeti. U svakom je slučaju žalosno da su stvari koje su se dogodile Marini i Ivoni uopće moguće. Poražavajuća je činjenica i ta što mladi ljudi poput Sanje ne mogu naći posao. A žalosno je i to što kod nas taj problem nije akutan u smislu da je uvjetovan ekonomskom krizom, već je itekako kroničan. Osim statistika na HZZ-u, i ove priče govore same za sebe. Hoće li eventualno članstvo u EU to promijeniti? Još ne znamo. A hoće li, kratkoročnije gledano, nova vlada u 2012. godini ipak uspjeti po tom pitanju nešto učiniti, preostaje nam da vidimo u sljedećih 365 dana, istovremeno se nadajući najboljem. Postoji nešto, barem minimalno psihološki utješno, u onoj izreci o nadi i spasu, a ja se nadam da ta nada (ni kriva ni dužna, već tuđom greškom) ipak neće ispasti, kako je razočarani često nazivaju, k...!
* Zahvaljujem Marini, Ivoni i Sanji na zanimljivim razgovorima i odličnim odgovorima :)
- 19:10 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
