Marketing
Oni nisu U2 ili Rolling Stonesi i neće puniti stadione. Njihovi spotovi nisu najgledaniji, niti će im ijedan singl postati globalni hit. Nastali su u Seattleu, a nisu grungeri. Nose karirane košulje i imaju duge, zarasle brade. Riječ je o Fleet Foxesima, folk rock bendu kojeg kritika iznimno cijeni i oko kojeg, u onom krugu glazbenih poklonika koji na njih obraćaju pažnju, trenutno vlada veliki hype. U ponedjeljak su u Tvornici kulture pred zagrebačkom publikom imali priliku pokazati zašto je tome tako.
U sklopu koncertne turneje kojom promoviraju svoj posljednji album Helplessness Blues, šesteročlani sastav Fleet Foxes navratio je i u Hrvatsku, počastivši ovdašnje fanove jednoiposatnim nastupom. Naklonjenost struke stekli su već istoimenim albumom prvijencem koji je, postigavši kritičarski konsenzus, pobrao visoke ocjene. Ove su godine izdali nasljednika, spomenuti Helplessness Blues, koji nije prošao ništa gore te kojim dominiraju stihovi glavnog tekstopisca i pjevača benda, Robina Pecknolda. Prekinuvši dugogodišnju ljubavnu vezu, Pecknold je svoj postromantični weltschmerz kanalizirao u stihove poput onih u pjesmi Battery Kinzie u kojima se budi kao umirući čovjek i odlazi do njenog prozora (I woke up a dying man, without a chance/I came to your window, threw a stone and waited) ili ju (tko god da ona je) uočava na ulici u haljini geometrijskog uzorka (In the street one day I saw you among the crowd/In a geometric pattern dress) u pjesmi Bedouin Dress. Nekome patetični, nekome prekrasni, ovisno o slušateljskom senzibilitetu, stihovi o samotnom životu i plutanju u vakuumu bez smisla svakako pozivaju na kontemplaciju - patnje mladog Robina, moglo bi se reći.
Muzički gledano, u njihovim folk rock baladama zamjetni su utjecaji izvođača poput Neila Younga, Simona & Garfunkela te Crosbyja, Stillsa & Nasha, a krase ih bogate orkestracije s primjesama baroknog popa. Često su žanrovski označeni i kao neopastoralni folk.
U nekim njihovim ´dvostrukim´ pjesmama prisutne su promjene tempa i tonaliteta, a jedna od takvih događa se i u pjesmi The Plains/Bitter Dancer kojom su otvorili zagrebački koncert. Nakon tihog i laganog akustičnog početka (vidljivog u donjem isječku), pjesma u jednom trenutku prelazi u višeinstrumentalni spoj bržeg i življeg ritma.
Uslijedila je izvedba pjesme Mykonos s EP-a a Sun Giant, a do kraja koncerta izredao se niz podjednako zastupljenih pjesama s oba albuma poput Sim Sala Bim, White Winter Hymnal i Grown Ocean kojom su zatvorili glavni dio koncerta. Budući da dotada nisu izveli jedan od svojih poznatijih uradaka Helplessness Blues, izlazak na bis bio je očekivan. Upravo tom pjesmom Fleet Foxesi su se oprostili od zagrebačke publike.
Članovi benda tijekom cijeloga su koncerta izmjenjivali i naštimavali instrumente pa su se, osim standardne gitare i bubnjeva, mogli čuti i zvukovi flaute i kontrabasa. Time su pojačali bogat i zanimljiv zvuk koji je, usput budi rečeno, s tehničke strane bio čisto i kvalitetno prenesen. Ono što je također bilo zanimljivo je i vizualni aspekt koncerta - na pozadinskom su se video zidu u kaleidoskopskom ritmu izmijenjivali šareni uzorci, koji su u zamračenom prostoru izazivali pomalo hipnotizirajući efekt.
Svakako treba spomenuti i publiku u kojoj je, prateći retro modni imidž benda, bilo mnoštvo kariranih košulja i neobrijanih brada. Bilo je vidljivo da su posjetitelji uživali u koncertu benda za kojeg su izdvojili, za hrvatske prilike značajnih, 170 kuna. Skupo, ali evidentno isplativo, posebice s obzirom na atmosferu koja je na trenutke bila emotivno angažirajuća pa je tako i mene, koja inače nisam najveći obožavatelj ovoga benda, zaista ponijela. Pogledajte reakciju publike:
Unatoč svemu, povremeno se nisam mogla oteti dojmu da su Fleet Foxesi dijelove koncerta ´odradili´ rutinski budući da su pojedine pjesme, bez obzira na polagani tempo koji zahtijeva takva vrsta muzike, izvedene pomalo mlako i nezainteresirano. No to je samo moj subjektivni sud. Valja se dotaknuti i činjenice da su u komunikaciji s publikom bili prilično pasivni – osim nekoliko riječi kurtoazije, svojim se fanovima nisu obraćali, no i to je bolje nego izvještačeno i neiskreno zahvaljivanje kojem su glazbenici ponekad skloni. Sve u svemu, koncert bih ocijenila uspješnim, a publiku, uključujući i sebe, zadovoljnom. * Zanima li vas koncertna ponuda u Tvornici kulture, ovdje ju možete saznati
Za kraj bih napomenula kako me se posebno dojmila izvedba pjesme The Shrine/An Argument, čiji je stih „Sunlight over me no matter what I do“, vidljiv u donjem videu, po izlasku iz Tvornice u meni izazvao osjećaj ugodno provedene večeri.
Post je objavljen 18.11.2011. u 23:11 sati.