Marketing
Zagrebački književni klub Booksa, popularno okupljalište zaljubljenika u književnost, jučer je ugostio Tatjanu Jukić, profesoricu engleske književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, koja je, kroz razgovor sa Srđanom Laterzom, publici približila svijet viktorijanskih romana i pripadajućih filmskih adaptacija.
Viktorijanska književnost nastala je u razdoblju vladavine britanske kraljice Viktorije kojeg, osim velikog ekonomskog i tehnološkog napretka nastalog uslijed industrijske revolucije, karakteriziraju i rigidan klasni sustav, umjetnička cenzura, naglašeni puratinizam, moralana hipokrizija te strogi kodovi prihvatljivog ponašanja u socijalnim situacijama. U takvom društvenom kontekstu stvoreni su viktorijanski romani čiji su pisci na minuciozan način (gotovo etnografskim principom) prikazivali detalje viktorijanske svakodnevice – običaje, norme, interakcijske manire, modu, prehranu i sl. Ti su romani izrazito popularni i čitani, a mnogi od njih doživjeli su brojne filmske ekranizacije.
Upravo to bila je tema jučerašnjeg razgovora s Tatjanom Jukić, profesoricom na zagrebačkom Filozofskom fakultetu gdje na Odsjeku za anglistiku drži nekoliko književnih kolegija, uključujući i onaj naziva Viktorijanska književnost – poetika i kulturna politika. Profesorica Jukić u svom se izlaganju dotaknula mnogih poznatih djela poput Emme Jane Austen, Sjevera i juga Elizabeth Gaskell, Žene francuskog poručnika Johna Fowlesa te njihovih brojnih filmskih adaptacija poput one Romana Polanskog koji je adaptirao Olivera Twista, djelo Charlesa Dickensa.
Ogradivši se od pretendiranja na titulu apsolutnog stručnjaka u golemom viktorijanskom korpusu, Jukić je izlaganje započela pričom o fotografiji kao tehnološkoj pretpostavci nastanka filma:
Nadalje, budući da se ekranizacije tiču i televizijskih serija, profesorica je, između ostalog, istaknula kako serija kao format vjernije adaptira književno djelo jer materijalni odmak kod gledatelja omogućuje lakše praćenje vremenske strukture romana, nego što je to slučaj cjelovitog igranog filma. Međutim, serije su često prilagođene tržišnim uvjetima i ekonomskom motivu, zbog čega se može izgubiti na vjerodostojnosti prikaza, a time i na samoj kvaliteti.
Od mnoštva aspekata koje je profesorica elaborirala, svakako bih izdvojila poteškoće koje nastaju uslijed prijenosa romana na filmsko platno/televizijsku seriju. Naime, nazvavši to „bazičnom neadekvatnošću filmske adaptacije da odradi fabulu romana“, Jukić se, na primjeru dvaju iznimno popularnih romana, Ponosa i predrasuda Jane Austen te Jane Eyre Charlotte Brontë, dotakla dvaju spornih točaka. Jedan od problema je taj da su se navedeni romani bavili brakom kao političkom institucijom, a u svim adaptacijama prikazani su kao klasične ljubavne priče, što je fundamentalna razlika koja dovodi do pripovjedne neistinosti.
Drugi problem tiče se filmskog prikaza tijela književnih likova. Naime, seksualna represija viktorijanskog doba manifestirala se i u tadašnjim romanima, u kojima tijela (posebice ženska), osim ruku i očiju koje Jukić naziva „socijalno dopustivom sinegdohom tijela“, nigdje nisu eksplicitno opisana. No u filmskim i serijskim adaptacijama vizualna prezentacija ženskih likova često je seksualizirana (primjerice dekoltiranim haljinama), čime dolazi do rascijepa između književne i filmske inačice prikazanog djela. Međutim, Jukić to ne bi nazvala razlogom da se jedan medij stavlja u nadređenu poziciju nad drugime te je, u skladu s time, konstatirala: „Kada se radi o adaptacijama, bespotrebno je očekivati situaciju u kojoj će knjiga biti bolja od filma i obrnuto. Sama točka dodira dvaju medija svjedoči o potrebi i jednoga i drugoga da dosegnu vlastiti ´vid´. Na taj način, jedan otkriva skrivene potencijale drugoga“. Zanimljiv je to način na koji je profesorica obradila pitanje filmskih adaptacija viktorijanskih romana.
Profesorica Jukić suvereno vlada u svom stručnom području te na zanimljiv i dinamičan način prezentira tematiku viktorijanskih romana i suvremene kinematografije, konvergirajući iste u književno-filmski koloplet. Nije joj strana niti povijest pa romane o kojima priča smješta u širi društveno povijesni kontekst Velike Britanije 19. stoljeća. Također se referira i na mnoge teoretičare poput Michaela Foucalta i Stanleyja Cavella kako bi poduprijela svoje teze. Međutim, što zbog same tematike, što zbog diskursa koji je prepun digresija, primjera i referenci na mnoga imena i naslove (likovi u romanima, glumci, redatelji filmova i sl.), profesoricu Jukić teško je pratiti ukoliko i sami niste barem minimalno upoznati s navedenom tematikom - u suprotom je naprosto nemoguće pohvatati sve konce u njenom, detaljima ispunjenom izlaganju.
Iz tog razloga i ne čudi što se jučerašnja publika uglavnom sastojala od studenata anglistike koji su na fakultetu slušali neke od njenih kolegija te su dolaskom na ovaj razgovor htjeli doznati više. Za kraj bih spomenula i to da se profesorica povremeno spontano našalila sa svojom publikom, čime je pridonijela opuštenoj i neformalnoj atmosferi cijelog događaja. Zbog svega navedenog, razgovor s Tatjanom Jukić na temu „Celuloidnih viktorijanaca“ pokazao se kao zanimljiv i informativan događaj.
* Dodatne informacije o viktorijanskoj povijesti, kulturi, umjetnosti i tehnologiji možete saznati ovdje
** Zanima li vas književni i publicistički rad profesorice Jukić, ovdje možete pronaći sažetak jednog djela iz njezinog opusa
*** Ukoliko ste zainteresirani za događanja u Booksi ili jednostavno želite pročitati zanimljive članke iz područja književnosti, slijedite ovaj link
Post je objavljen 30.11.2011. u 00:44 sati.