Marketing
U organizaciji rodne i medijske udruge K-Zona, prošloga je tjedna u Zagrebu održano 5. izdanje Vox Feminae festivala na kojemu se kroz filmske projekcije, nastupe aktivista te radionice i diskusije bavilo društvenim položajem žena, seksualnih manjina i alternativnih društvenih skupina.
O čemu se radi?
Vox feminae festival je projekt koji se od 2007.g. održava jednom godišnje s ciljem afirmiranja ženskog umjetničkog rada te poticanja kreativnog stvaralaštva koje kroz mnoge aspekte problematizira pitanje roda.
Ove godine festival je održan na lokacijama u središtu Zagreba - Dokukinu Croatia, kinu Grič te Studiju smijeha. U razdoblju od 03. do 08. 11. prikazano je 30-ak igranih i dokumentarnih filmova koji na različite načine dekonstruiraju rodne fenomene. Mnogi filmovi nagrađivani su na međunarodnim festivalima, a tematski raspon koji pokrivaju uključuje pitanja transrodnosti, interseksualnosti, rodnog terorizma i sličnih pojavnosti koje su u dominatnom političkom i medijskom diskursu često svedene na margine.
Činjenica je da mnoge autorice za svoj umjetnički rad ne dobivaju adekvatno priznanje, posebice s obzirom na rodnu nejednakost koja vlada u hrvatskom društvu. Za mišljenje o festivalu stoga sam upitala Branku Galić, pročelnicu Odsjeka za sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i nositeljicu kolegija Feminističke teorije i pokreti, koja je izjavila sljedeće: „Svakako pozdravljam tu inicijativu. Doista je potrebno afirmirati umjetnike i umjetnice koji/e se bave pitanjima roda, ali i obrnuto, rodni odnosi su nešto što treba afirmirati kroz umjetnost, osobito osvještavanje patrijarhalnog društva u kojem živimo i podređenog društvenog statusa žena u njemu. No, jasno je i to da upravo zbog takvog tipa društva ženama-umjetnicama nije omogućena jednaka društvena promocija, niti je njihov rad uvijek jednako dostupan i vidljiv kao i rad njihovih muških kolega, kao uostalom i rad žena općenito u društvu.“ Profesorica Galić stručnim je stavom svakako potvrdila društvenu relevantnost ovoga projekta.
Od mnoštva prikazanih filmova valja izdvojiti dokumentarni film koji je festivalska publika većinom glasova izdvojila kao najbolji. Riječ je o dokumentarcu Susi Graf Izgubljeni u gomili koji u osmogodišnjem razdoblju prikazuje živote skupine mladih transrodnih osoba iz New Yorka, precizno prikazujući svu surovost kojoj su izloženi te se fokusirajući na njihova razmišljanja i stavove o svijetu. Od hrvatskih uradaka, vrijedan je spomena i višestruko nagrađivani film Onda vidim Tanju Jurja Lerotića čija je posebnost to da je napravljen od niza fotografija.
Vox feminae festival u Dokukinu Croatia - dan 4.
Vox feminae festival, iako se primarno bavi feminističkom tematikom i rodnim manjinama, također afirmira sve oblike različitosti te promovira društvene skupine koje su samovoljno izabrale život izvan ´normalnih´ društvenih okvira, kao što su skvoteri, anarhisti, pacifisti i sl. S njihovim načinom života ne moramo se nužno slagati, no pitanje je tolerancije suzdržati se od unaprijed određenog suda te priznati da postoje skupine ljudi čiji se način života razlikuje od onog ´zacrtanog´. Alternativni svjetonazori često su izraženi kroz glazbu, a upravo o tome govori i dokumentarni film njemačkih autorica Julije Ostertag i Francesce Araize Andrade Noise and Resistance: Voices from the DIY Underground koji je u nedjelju prikazan u Dokukinu Croatia.
DIY filozofija koju film tematizira podrazumijeva samoodrživost autonomnih društvenih zajednica koje, konstantno se boreći s dominantnim društvenim poretkom, na sebi svojstvene načine uređuju vlastiti život. Organizirajući radionice, demonstracije, festivale i koncerte, pripadnici tzv. do-it-yourself scene izražavaju snažan bunt protiv (za njih) opresivnog sustava. Film na zanimljiv način pruža uvid u živote takvih skupina diljem Europe - od ženskog anarhopunk benda iz Švedske, berlinske queer komune koja se protivi heteronormama, španjolskih skvotera do antifašista iz Moskve. Ono što sve ove grupe imaju zajedničko je punk muzika koju koriste kao sredstvo političke borbe i platformu za izražavanje sub- i kontrakulturnih stavova. „Ne nazivajte to punkom, nazovite to pokretom ljudi koji čine nešto drugačije", rečenica je jednog od protagonista na samom početku filma koja, u načelu, sažima cijelu poantu DIY scene koju su autorice ovog dokumentarca željele prikazati.
Jedan primjer takvog svjetonazora je i britanski punk sastav Crass čiji su članovi, ideološki se deklariravši kao anarhisti, promovirali feminizam, vegetarijanstvo i antikonzumerizam kao kulturu življenja. U sljedećem video isječku iz filma riječ je o njihovoj punk glazbi:
Večer je završila kratkim izlaganjem Marka Strpića, urednika u izdavačkoj kući Što čitaš?, anarhista i protivnika neoliberalnog kapitalizma, koji je nakon projekcije govorio o vlastitim doticajima s DIY scenom. Referirajući se na sadržaj filma i osobna iskustva, Strpić se, između ostalog, dotaknuo i društveno nametnutih kriterija ´normalnosti´, što je vidljivo u sljedećem video isječku:
Kraj (ili početak?) priče...
Vox feminae festival u utorak je završio kvizom i nastupom stand-up komičara u Studiju smijeha. Na kraju priče, važno je istaknuti da je festival organizacijski ispunio svoju funkciju - u okviru rodne problematike uspio je promovirati ne samo rad ženskih umjetnica, nego i postojanje rodnih manjina i alternativnih društvenih skupina. Podržavajući rad nevladinih udruga i građanskih inicijativa, organizatorice festivala ističu viziju društva "u kojemu odluke ravnopravno donose žene i muškarci i oni koji ne priznaju rodnu binarnost, a koji poštuju i provode principe sklada, samoodrživog razvoja i obilja za sve“. Pitanje je okoline hoće li takav projekt uopće biti primjećen te kakve će reakcije izazvati. Iako po tom pitanju nisam optimistična, smatram da je u Hrvatskoj osvještavanje ljudi o rodnoj problematici na bilo koji način društveni imperativ. Ovom inicijativom neosporno je učinjen korak unaprijed u tom smjeru.
Post je objavljen 13.11.2011. u 19:33 sati.