Nemezis

13

Ma, kad je ta 2013 završila, bila sam sretna i presretna.
Zalila sam je vinom, i otpuhnula u dimu, sa mišlju - ne ponovila se.
Nekako sam znala da će ova, 2014, za mene biti velika i važna godina. Nadala sam se i vjerovala da će biti bolja i lakša od prošle, sa manje stresa i komplikacija.
Za sad je važna, koliko je velika, to je pitanje, a koliko je bolja...nda.
Možda se bolje nosim s ovom nego s prošlom, a možda sam i sasvim ispalila na živce, teško mi je reći.
Uglavnom, trudim se ne biti tužna i trudim se biti zdrava u glavi i normalna, nastojim ne širiti oko sebe očaj i beznađe kad me spopadnu i borim se protiv takvih emocija svom preostalom snagom.
Al na kraju dana, a možda i više na početku dana, nalazim da me žulja ta maska. Da mi smeta i da mi je teško imati je od jutra do sutra.
Jer, kao i svi mi, imam bezbroj lica, za bezbrojne ljude koje svakodnevno susrećem.
Tako je lakše, valjda.
Možda i nije lakše, ali stare navike umiru teško.
A nekako osjećam da je potrebno riješiti ih se, tih navika koje me ograničavaju i drže tom nekom stanju praznog hoda.
Al onda opet, ništa ne ide preko noći, i malo šta ide bez prikladne motivacije.

Međutim, kad osjećaš da stvari koje ponavljaš i činiš nisu za tebe dobre, kad znaš da se osjećaš loše jer zapravo radiš protiv sebe, a nedostaje ti još samo taj jedan mali korak da ih ostaviš iza sebe, šta onda?
Naprimjer, pušiš. Započinješ dan sa šalicom kave i cigaretom. Onda još jedna. Onda odluka da ćeš smanjiti na razumnu mjeru, pa na kraju dana zaprepaštenje kad shvatiš da si opet popušio kutiju, a rekao si da nećeš, i onda otvoriš novu, zapališ jednu da se smiriš, jer te ozbiljno uzrujala količina popušenih cigareta.
Smiriš se onim što te u samo startu izbacilo iz takta?
Upravo tako.
Znaš da ti škode cigarete, znaš da su ti skupe, znaš da po njima ne mirišeš lijepo, da su loše iz milion razloga, i itekako znaš da je najveće zlo ovisnost sama, jer je strašno biti u vlasti nečega, bez obzira jel to za tebe fizički loše. Loše je samim time što te drži podložnim, i to bi trebalo biti dosta, a nije.

Nekako uvijek prevlada ta žudnja. I iako od dvadeset cigareta dnevno zaista sa užitkom popušiš tek pet ili šest, ni ove druge ne gasiš. Negdje si do pola svjestan, dok uvlačiš dim, da ti jednostavno ne paše. Malo te peku usta, okus je nekako ružan, znaš da radiš to što radiš jer si tako utreniran, jer cigaretom zamjenjuješ nešto drugo za što se smatraš ili osjećaš uskraćenim, ali ipak ustraješ, i pušiš i dalje, i ugasiš i za deset minuta pušiš opet.
Ne bi li čovjek trebao moći osvjestiti što ga to zapravo muči, što osjeća da mu fali i baviti se time, umjesto da se tješi nekim otrovom, o kojem na kraju stekne takvu fizičku ovisnost da ga se ne može otarasiti ni kad čvrsto odluči da je dosta?

Možda ja ne znam donijeti odluku, onako baš zaista. Možda odluke donosim na temelju pogrešnih motiva, pa ih zbog toga ne uspijevam realizirati? Možda nedostaje još nešto u toj priči, nešto što ne mogu sasvim uhvatiti, što mi izmiče za dlaku? Ma, ne znam.
Osjećam da je došlo vrijeme za veliku promjenu, ali nikako da skupim hrabrost i krenem.

Osjećam da su neke moje žudnje i strasti zapravo pogonjene sasvim neočekivanim motivima, i kako ih polako otkrivam, tako se samoj sve više čudim. Jer, kad već osvijestiš neko ponašanje, koje spada pod neurotično i patološko, zar ne bi to trebalo biti sasvim dovoljno da ga eliminiraš?

Možda od same sebe (opet) previše očekujem. Možda bih trebala biti malo realnija, pokušati shvatiti sebe, oprostiti si taj nedostatak izvršnosti, što je glup izraz, ali sada se ne mogu sjetiti boljeg. Točnijeg, zapravo.
Al, onda opet, i to opraštanje sebi je dvosjekli mač, i lako čovjek stekne naviku da si oprašta baš sve, bez da kritički i objektivno razmotri neke svoje postupke.
Sasvim sam zaglavila u filozofiranju i izgubila se negdje putem, reć bi.

Rekla mi je da je jedino što sad mogu je biti tu. Sad biti baš tu, baš u ovom trenutku, ne vraćati se u mislima u prošlost i ne dozvoljavati si očaj zbog budućnosti, one kakva je mogla biti. Nalazim da mi je teško, jako, jako teško ne tugovati za onim što sam imala, onim što sam mogla imati, za životom kakav je mogao biti.
Nalazim da kad se spustim u ovaj, sadašnji trenutak, tu nailazim na neku sasvim drugačiju sebe. I mogu biti sretna, mogu osjetiti mir, po prvi puta u životu mogu sjediti u tišini dulje od tri minute i ne raditi ništa, gledati misli kako plove, ne osjećati ništa za njih, mogu biti sama sa sobom a bez da zbog toga osjećam nervozu i poriv da idem nešto raditi, nešto, bilo što raditi, nebitno, samo da mi zaokupi um, da misli više ne mogu slobodno protjecati jer ne mogu s njima izdržati ni minute.
Nalazim da je to dar, možda posljedica prespajanja moždanih sinapsi i utabavanja nekih novih kemijskih puteljaka, i zapravo nije važno konkretno objašnjenje.
Nalazim da je to veliko olakšanje i da je neki novi početak, ali cijena koju sam platila...
...neću reći da je prevelika.
Ali, ne mogu se ne zapitati je li baš bilo nužno. Nije li moglo nekako drugačije?
Oh, naravno da se uvijek mogu utješiti pričama oni koji su prošli gore od mene. Biti sretna jer se sve odvijalo tada i tako, reći si da sam zapravo dobro i prošla, umiriti se jer nije ovo zapravo kraj, uvijek se može krenuti ponovno, i sve je to zapravo točno, i sve to zapravo ni malo ne mijenja osjećaj praznine.
Da li je racionalizacija gubitka neki od koraka oporavka, ako jest, koliko ih još ima, i postoji li neki instant napitak koji sva ta previranja premota unaprijed?
Ono što ostaje je praznovjerje.
Nisam nikad bila praznovjerna.
Niti to želim postati.
Ali, od tog petka trinaestog, gledano trinaest dana unatrag i trinaest dana unaprijed...sve se broji drugačije.
Ma koliko jako bila prisutna baš sad u ovom konkretnom trenutku, ne mogu ne zamijetiti te neke sitne podudanosti, koje je možda trebalo uzeti za znakove. Zaključiti da ih je tada trebalo shvatiti ozbiljnije. Naučiti nešto o njima, u nadi da to znanje nikad, nikad, nikad više neću trebati.

26.06.2014. u 12:59 | 2 Komentara | # | ^

Normalno u nenormalnim okolnostima

Nikad nisam znala gubiti.
Mislio bi čovjek da vježbom i ponavljanjem postaješ bolji, ali nisam naučila ništa o dostojanstvenom gubljenju, a čini se da i neću.
No, da ne bi bilo da ne napredujem, moram reći da više nisam bijesna na sve oko sebe samo zato što dišu. Sad bjesnim samo na one na koje sam trebala pobjesniti odavno.
I nikom ne pričam šta se desilo. Kome sam rekla- rekla sam. Muka mi dođe od tih situacija kad ljudi ne znaju šta bi trebali reći, pa umjesto da šute pričaju pizdarije o vremenu koje sve liječi.
Možda bi mogao shvatiti netko kome se desilo isto, ali zapravo mi razgovor ne pomaže. Nitko mi ne može reći zašto, a to me jedino zanima. Zapravo, ni to me više ne zanima.
Tu sam gdje jesam, i sad bih nekako trebala izvući ponatu, nešto pozitivno i krenuti dalje, prije nego me depresija ščepa za vrat, a vidim da se baš nešto brusi.
Međutim, imam pametnijeg posla nego se samosažalijevat, nabijat si osjećaj krivice i srama.
I iako ne vidim baš neki smisao..pa u ničemu, nekako si mislim da će se to promijeniti, prije ili kasnije.

Zanimljivo kako mi se sad stvari zbog kojih sam nekad prije strahovala čine banalnim i glupim.
To je valjda jedina svrha tih malih, osobnih katastrofa, stvari se poslože u neki sasvim novi kontekst.

To ne znači da ne brojim dane i tjedne.

Al, i to je valjda sasvim normalno.
Sve je to normalno, i obzirom na okolnosti, i ja sam sasvim normalna. Osim kad nisam.
Pedeset trbušnjaka je cilj za neku tamo budućnost, očigledno ne preblisku.
Deset bi bio pravi pothvat, pet je izazov.
Međutim, i dalje sam fizički u znatno boljoj formi nego psihički. Oh, nećete vjerovat, al kažu da je i to normalno. Kad si malo nenormalan, sve što je inače nenormalno se uzima pod normalno.
Oh, olakšanja.
Oh, radosti. Mogu se ponašat kako god jebeno hoću i sve mi prolazi. Bolje od puberteta, majkemi.

24.06.2014. u 14:02 | 0 Komentara | # | ^

Bijesom protiv depresije

Glavobolja, dan sedmi.
Inače bih se ozbiljno zabrinula, dapače, zabrijala da mi je neka neotkrivena aunerizma pred puknućem, ili slično.
Nekad, prije.
Sad se ne brinem. Pušim previše cigareta, pijem previše kave i alkohola, premalo spavam, ne pijem dovoljno vode, loše se hranim i živciram konstantno.
Pa me, sasvim očekivano, boli glava.
Ogorčena sam i ljuta, bijesna, usuđujem se reći.
Gubim živce zbog smiješnih sitnica.
I sve je to, kažu, sasvim normalno u mojoj situaciji.

A bilo je tako lijepo u onoj rezigniranosti i tuposti...

...nisam pravo ni oči otvorila, a već sam urlala i vrijeđala.
Normalno, kažu.
I nevjerovatno jaka potreba da dijelim šamarčine onima koji me pitaju šta mi je je isto normalna?
Pogotovo onima koji pitaju sa neodobravanjem...
Ma, nije meni ništa, super sam ja.
Zbilja, super. Nikad bolje nisam bila.

Zašto uopće ovo pišem?

20.06.2014. u 10:04 | 7 Komentara | # | ^

Dan od bijesa

Kažem - tužna sam jer će Kratki očigledno krepat.
On će - imamo mi i boljih razloga za tugu.
No shit, Sherlock.

18.06.2014. u 20:38 | 0 Komentara | # | ^

Dijagnoza 003

Smijeh se tako lako, tako nenadano pretvara u suze.
To malo smijeha, ti neočekivani trenutci zaborava, ni oni ne opstaju...
...rano je još.

Sve je dobro, ali jutra...onaj trenutak koji se neminovno dogodi, kad shvatiš da se ne možeš oprijeti stvarnosti, ma koliko žarko to želio, ma kako jako gurao glavu u jastuk, ma koliko navlačio poplon preko očiju...

Sasvim se dobro zapravo nosim sa svim tim.
Mislim, što mi uopće i preostaje?

Prije sam se plašila tih svojih živčanih slomova. Sad ih samo prihvaćam, sasvim smireno i pomireno, gledam na njih kao na novu šansu. Priliku da prespojim sinapse i izgradim neku novu sebe. Jaču i bolju.


Kad si na samom rubu očajanja i kad ti tek treptaj nedostaje da sasvim podlegneš samosažaljenju odeš odraditi pedeset trbušnjaka.
Ako ništa, drugi dan se možeš sažaljevati zbog muskulfibera, što je nova tema za razgovor, a i izgedaš znatno bolje kad završi tek još jedna epizoda božje zajebancije na tvoj račun.

17.06.2014. u 11:48 | 0 Komentara | # | ^
Kolovoz 2017 (2)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (9)
Siječanj 2015 (6)
Prosinac 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (4)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (4)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (6)
Prosinac 2013 (5)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (4)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (6)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (6)
Ožujak 2013 (7)
Veljača 2013 (12)
Siječanj 2005 (1)











Brojalica:

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se