Afrika priča
24 sata
Apropo članka koji je o meni izašao u 24 sata... Dakle, tko nije čitao članak slijedi (našao sam ga na njihovom portalu):
Splićanin pomaže djeci u Ruandi
"Nakon godinu dana priprema za misionarski rad u udruzi Zdenac u Splitu, Nikola Babić (25) od kolovoza 2006. živi i radi u salezijanskom centru Gatenga u Kigaliju, glavnom gradu Ruande.
Mladi diplomirani psiholog predaje informatiku 1300 djece i mladih. Osim toga, radi u knjižnici, vozi bolesnu djecu u bolnicu i pomaže im.
- Pokrenuo sam projekt putem kojeg su mnogi iz Hrvatske pomogli siromašnoj djeci platiti školarine. Ovdje se odmaram od nervoze. Možda ostanem i dulje od godinu dana - kaže Nikola."
Dakle, od samog naslova ne valja. 23 godine sam živio u Rijeci i godinu dana u Splitu pa se po tome nekako ipak osjećam i jesam Riječanin i to je moj grad. Informatiku sam prošle školske godine predavao momcima koji su se te godine spremali da napuste naš dom u centru (i želim nastaviti i ove) i to u dvije grupe gdje ih je bilo u najboljem slučaju 20-tak i to je bilo predivno ali ne toliko predivno da se napuše na brojku od 1300 djece jer to ni medvjedić Super Ted u najboljim danima (i bace ga u smeće, poput stare vreće...) ne bi stigao. U intervjuu sam napisao da u centru ima sveukupno 1300 djece koja ovdje svakodnevno idu u školu i ručaju. Istina je da sam napravio projekt koji je već gotov i prošao s velikim uspjehom, radim u knjižnici i da kad treba vozim djecu u bolnicu nekih 110 km od Kigalija ali to bih više spomenuo pod ono «razno» kad bih nabrajao svoje aktivnosti jer hvala Bogu to se ne dešava baš svakodnevno niti svakotjedno. Da se odmaram od nervoze ne bih to baš tako niti sam baš tako to naveo. Citiram:
«Uglavnom ovdje sam našao sve sto sam tražio kada sam započeo svoju pripremu u Udruzi Zdenac u Splitu, rad za Boga i za čovjeka koji su oboje tako prisutni u Africi, uz dovoljno vremena za sve, u jednoj zdravoj i opuštenoj zajednici gdje se zajedno molimo i radimo i odmaramo i šalimo i sve. Upravo te stvari čovjeka odmaraju od nervoze i užurbanosti u Evropi, afrička jednostavnost jednostavno rehabilitira čovjeka i podsjeća ga na ono što je stvarno bitno u životu.»
I možda to nije toliko ni važno ali slika je slikana u Burundiju kada smo išli u posjet časnoj Lukreciji o čemu ste isto tako mogli čitati na ovom blogu.
I to vam je to mislim splitska redakcija je to maksimalno srezala. Prije odlaska i neposredno nakon dolaska dosta sam pisao za različite novine a bilo je i intervjua za TV i radio i vjerovali ili ne stvarno mi nije toliko napeto da se čuje baš mene ili da mi je slika u novinama, puno mi je važnije da podijelim svoje iskustvo sa onima koje to zanima i da kažem što je to iskustvo meni učinilo i čemu me naučilo. Ali da to nisam ja bio bi neko drugi i ovakve pro forma članke ubuduće ću nastojati izbjeći ili barem inzistirati da mi se pošalju prije objavljivanja. Eto to vam je to ne vjerujte svemu što je u novinama. Ali ništa zato idemo dalje to ništa ne mijenja meni je i dalje super svima jedan veliki pozdrav živili! :)
Zvjezdani pjevači
E tako bi izgledao doslovni prijevod sa francuskog djece pjevača koji idu okolo i pjevaju božićne pjesme, i takva je jedna grupa dječice iz Gatenga obilazila okolo ljude i naviještala Radosnu vijest. Jednog dana dok sam radio u knjižnici čujem ih vani da pjevaju i znam da idu kod mene i Mladena. Tako da sam u svom brzohodajućem stilu pohitio da ih dočekamo. A stvarno su legende ne znam koliko se vidi na slici ali svi prerušeni u aktere tog sretnog trenutka, imaju anđele, zvijezdu naprijed, kraljeve, pastire, a bez bubnjeva naravno ne ide. I okupili se ispred naše kuće svi stanovnici čitaj Mladen i ja i par radnika koji su bili okolo da ih poslušamo. Izdaleka se čuje pjesma a kad su prišli bliže donijeli su i tu veselu vijest. Slušamo izvještaj što se uopće desilo i nama je isto veselo. Kažu da se rodio Božji sin i da budemo radosni zbog toga. Onda opet počinje pjesma a mi zahvaljujemo na vijesti i vadimo čokoladu i bombone i dijelimo svima, a i malo amafaranga (novac) jer skupljaju priloge za siromašne, koliko god da je to paradoks. Ma tako nešto lijepo i milo nisam dugo vidio... Oni odlaze dalje u kvart i ostavljaju posvuda papiriće od bombona i nas nekako nježnomile, ma zamisli... Judi, Božić je! :)
05.01.2007. u 14:43 | 0 Komentara | Print | # | ^Božić i super nova
Za Božić je pere Jean-Paul, Kanađanin, držao misu za sestre na Kicukiru na francuskom, pa smo Sinaize, Benjamin i ja odlučili ići s njim. Ovdje rijetko gdje imaju polnoćke, što je meni osobito nedostajalo, i to iz sigurnosnih razloga. Kažu da ljudi odu na misu a lopovi na posao. Što me sjetilo priče od pere Christiana, iz Konga, kaže da jao ženi ako prvo umre muž u Kongu. Kaže da čim se pročuje dođu majstori i pokupe iz kuće šta se pokupiti dade, a žena gleda, šta će. Tako vam je to. Uglavnom, misa je bila stvarno predivna, gospel pjevači koji su se stvarno po i dokazali, toliko da sam ja htio nakon mise ostati pjevati s njima. Naravno da se u mojoj glavi i srcu ne mogu mjeriti sa našim božićnim pjesmama, hrvatskim tradicionalnim koje bi se po mom mišljenju trebale pjevati tijekom cijele godine. Ali nu, pjevali su malo na Kinyarwandi, malo na francuskom francuske božićne i stvorili odličan ugođaj za misu. Nakon mise koja je dakle bila u 18h mi smo pošli domu svome gdje su nas svi čekali za večeru. Prije večere, kako se običava za blagdane i fešte, uzeli smo čašicu nečega, bilo je čak i vina što je ovdje stvarno rijetko jer je dosta skupo i većinom je iz Južnoafričke republike, ali stvarno dobrog crnog vina. Veselje i ćakulanje nastavilo se i za večerom, a poslije – štura. Ja sam iza večere sjeo još malo u salon i mislio sad će se okupiti ekipa, bar ovi mlađi, da se malo zezamo, judi, Božić je, međutim – ćorak. Tako da sam i ja u 22h bio u krpama! Kasnije sam im pokušao objasniti da je u nas to BLAGDAN, i za one koji slave i za one koji ne slave dolazak Božjeg sina, međutim tako ti je to. Uglavnom, reko, ako je ovako za Božić, za novu ja sam crta odavde.
I tako za novu najavio se, a gdje drugdje, u Kivumu, kod fra Ivice, tamo je još i Mateja, a i za praznike je došla i Joseline koja studira u Ugandi i kojoj Ive pomaže da završi školu. I tako smo se mi tamo okupili i zezali. Za doček nove godine je bilo stvarno fino. Slavili smo zajedno s učiteljima njihove škole, njih jedno 15-tak i svi mladi, rekao bih moja generacija. Oni su spremali jelo i bilo je dogovoreno da sve bude spremno u 19h. Po afričkom vremenu to ti je da se sve još kuha u sedam i pol a da se u osam tek počinje kititi dvoranica gdje ćemo slaviti. Još završni radovi i malo pjesme uz bubnjeve prije večere i ne sjećam se koliko je bilo sati. Još bi to potrajalo da nije Ive došao i posložio ekipu. Za večeru smo se dobro najeli, a onda je počela đuska. Kad su krenuli sa ta tri bubnja i počeli sa plesom to jednostavno nije stalo. Ne daju ni nama da sjedimo i uživamo nego svi u kolo i udaraj. Nemerem vam to opisat ali uglavnom po tom pitanju su jaki. Kaže Ive da bi bilo puno bolje da je sve bilo oko vatre. Tako da je doček nove bio jedan od žešćih. U 2 došo Ive isključio generator i potaraco ekipu. Ali ni ne sumnjam da su oni negdje nastavili, a mi se pokupili u bed jerbo smo stvarno bili krepani od čaganja (čagaj s nogama, čagaj samo s nogama). Čak smo u jednom trenutku upalili i muziku, ima Ive dupli CD Ministry of Sound, tako neke elektro cajke i nije tako loše, no međutim kad su se ovi počeli izvijat i kreveljit opći zaključak je bio udaraj u bubanj jer drugo ne ide. Živili oni meni sto godina svaka im čast, njima je to vjerojatno normalno ali meni i Mateji je bilo do super.
Drugi dan je bilo lagano odmaranje ali budući da je Ivici rođendan prvog navečer je opet bila lagana zabava. Za neke malo duža za neke malo kraća. Ja sam se naćaskao sa Joseline koja završava neki faks za razvoj a i kažu da rastura stolni tenis u Ugandi. Šta da vam kažem, a da vam ništa ne kažem, bilo je Amerikanaca, prerušavanja u habit i svega ali zajednica je sretno obranjena. Bez većih žrtava jedino je jedna ruža platila životom. Pa ti vidi.
Drugog je bilo opet kuliranje i mala vožnja po Gitarami gdje nam je jedna gospoja pokazivala svoje neograničene posjede. U biti je pokazivala Ivici a mi smo klipsali za njima. Još jedan dan sam se naspavao i sjutra na taxi, kako oni zovu kombije koji cirkuliraju i natrag za Gatengu. 8. počinje škola i back to life, back to reality, ali nakon ovakvih praznika ne bi bilo normalno da se ne zakopam u neki posao. Sve je to super. Uglavnom, strava! :)
