Apropo članka koji je o meni izašao u 24 sata... Dakle, tko nije čitao članak slijedi (našao sam ga na njihovom portalu):
Splićanin pomaže djeci u Ruandi
"Nakon godinu dana priprema za misionarski rad u udruzi Zdenac u Splitu, Nikola Babić (25) od kolovoza 2006. živi i radi u salezijanskom centru Gatenga u Kigaliju, glavnom gradu Ruande.
Mladi diplomirani psiholog predaje informatiku 1300 djece i mladih. Osim toga, radi u knjižnici, vozi bolesnu djecu u bolnicu i pomaže im.
- Pokrenuo sam projekt putem kojeg su mnogi iz Hrvatske pomogli siromašnoj djeci platiti školarine. Ovdje se odmaram od nervoze. Možda ostanem i dulje od godinu dana - kaže Nikola."
Dakle, od samog naslova ne valja. 23 godine sam živio u Rijeci i godinu dana u Splitu pa se po tome nekako ipak osjećam i jesam Riječanin i to je moj grad. Informatiku sam prošle školske godine predavao momcima koji su se te godine spremali da napuste naš dom u centru (i želim nastaviti i ove) i to u dvije grupe gdje ih je bilo u najboljem slučaju 20-tak i to je bilo predivno ali ne toliko predivno da se napuše na brojku od 1300 djece jer to ni medvjedić Super Ted u najboljim danima (i bace ga u smeće, poput stare vreće...) ne bi stigao. U intervjuu sam napisao da u centru ima sveukupno 1300 djece koja ovdje svakodnevno idu u školu i ručaju. Istina je da sam napravio projekt koji je već gotov i prošao s velikim uspjehom, radim u knjižnici i da kad treba vozim djecu u bolnicu nekih 110 km od Kigalija ali to bih više spomenuo pod ono «razno» kad bih nabrajao svoje aktivnosti jer hvala Bogu to se ne dešava baš svakodnevno niti svakotjedno. Da se odmaram od nervoze ne bih to baš tako niti sam baš tako to naveo. Citiram:
«Uglavnom ovdje sam našao sve sto sam tražio kada sam započeo svoju pripremu u Udruzi Zdenac u Splitu, rad za Boga i za čovjeka koji su oboje tako prisutni u Africi, uz dovoljno vremena za sve, u jednoj zdravoj i opuštenoj zajednici gdje se zajedno molimo i radimo i odmaramo i šalimo i sve. Upravo te stvari čovjeka odmaraju od nervoze i užurbanosti u Evropi, afrička jednostavnost jednostavno rehabilitira čovjeka i podsjeća ga na ono što je stvarno bitno u životu.»
I možda to nije toliko ni važno ali slika je slikana u Burundiju kada smo išli u posjet časnoj Lukreciji o čemu ste isto tako mogli čitati na ovom blogu.
I to vam je to mislim splitska redakcija je to maksimalno srezala. Prije odlaska i neposredno nakon dolaska dosta sam pisao za različite novine a bilo je i intervjua za TV i radio i vjerovali ili ne stvarno mi nije toliko napeto da se čuje baš mene ili da mi je slika u novinama, puno mi je važnije da podijelim svoje iskustvo sa onima koje to zanima i da kažem što je to iskustvo meni učinilo i čemu me naučilo. Ali da to nisam ja bio bi neko drugi i ovakve pro forma članke ubuduće ću nastojati izbjeći ili barem inzistirati da mi se pošalju prije objavljivanja. Eto to vam je to ne vjerujte svemu što je u novinama. Ali ništa zato idemo dalje to ništa ne mijenja meni je i dalje super svima jedan veliki pozdrav živili! :)
Post je objavljen 16.01.2007. u 17:13 sati.