Modni zamorac

18.06.2012., ponedjeljak

Vjenčanice kroz povijest

Vjenčanja u srednjem vijeku

Vjenčanja tijekom srednjeg vijeka i neposredno poslije bila su više nego unija između dvoje ljudi. Vjenčanje je moglo značiti i jedinstvo između dvije obitelji, dva poduzeća ili čak dvije države. Mnoga vjenčanja bila su više stvar politike nego ljubavi, osobito među velikašima i višim društvenim klasama. Od nevjesta se stoga očekivalo da se obuku tako da prezentiraju svoju obitelj i zemlju u najboljem svijetlu.

Haljine su izrađivane od pliša, krzna, svile, čipke, pamuka i tafta. Gornji dio haljine bio je relativno nisko odrezan. Rub haljine i rukavi bili su ukrašavani dragim kamenjem i čipkom. Zlatne ili srebrne metalik vrpce često su se opetovale kroz dizajn. Ponekad je haljina bila prekrivena dugom ''nadtunikom'' koju su zvali bliaud. Preko haljine bi išao mantil ili plašt obrubljen krznom i na ramenima prikopčan brošem. Bez obzira na stil odijevanja srednjeg vijeka ljudi su uvijek nosili remen. Srednjovjekovni pojas bio je izrazito dug i motao se dvaput oko struka; počevši od naprijed, križajući se odozada te kopčajući se naprijed. Obično se remen labavo vezao tako da formira oblik trokuta prema dolje, V-oblik.

Najpopularnije boje haljina za mlade bile su tamno zelena, boja vina i tamniji tonovi ljubičaste. Nijanse plave bile su također popularne jer je plava boja simbolizirala djevičanstvo i čistoću.



Žene su kao ukras nosile veo i wimplet ( pokrivalo za glavu od tkanine koja prekriva cijelu glavu, prolazi ispod brade a ostavlja lice otkrivenim ). Kosu su nosile spuštenu i slobodnu (da simbolizira nevinost ), a ukrasile su je vijencom cvijeća ili bršljana.Plemkinje su nosile ''coronu opertu'' ili otvorenu krunu,a kraljice su nosile krunu na svom wimpletu.

Haljine su obično bile protkane srebrnim i zlatnim nitima i dragim kamenjem - safirima, smaragdima, rubinima i biserima pa je mlada sjajila na svijetlu Sunca. U nekim slučajevima haljina je bila tako puna dragulja da se boja tkanine uopće nije mogla vidjeti. Isti slučaj bio je i s Margaret III, Countess of Flanders, njena je haljina bila tako teška zbog dragulja da ona uopće nije mogla hodati u njoj. Dva gospodina su ju morala odnijeti do oltara. S druge strane, siromašne djevojke za dan vjenčanja oblačile su haljinu za crkvu, najbolje što su imale u ormaru.

U srednjem vijeku mlade su počele nositi cvijeće kao ukras. Ružmarin, majčina dušica, bosiljak, pa čak i češnjak bili su kombinirani s odabranim cvijećem. Ovaj običaj potječe iz vjerovanja da svaka biljka nosi određeni simbol.
Budući da su tamne boje bile preferirane, cvijeće bogatih i upečatljivih boja kao što su crvena, narančasta, ljubičasta, zelena i tamno žuta. Crvene ruže, amarilis, grančice vrbe i malo pšenice koja simbolizira plodnost bili su ukomponirani u vijenac i ukrašavali mladu.


Vjenčanja u Elizabetansko doba

Žene su za vjenčanje nosile svoju najbolju haljinu i podsuknju ili su dale izraditi posebnu haljinu baš za vjenčanje. Baršun i saten bile su skupe tkanine te stoga najprikladnije za bogate. Najpopularnije boje bile su nijanse plave, crvene, zelene, narančaste i smeđe. Ali boja vjenčanice birala se i prema starosti nevjeste. Mlade u pubertetu nosile su zelene haljine (označava plodnost), mlade u dvadesetima nosile su smeđe, a one starije crne haljine.Veo prestaje biti popularan.

Bila je tradicija za mlade u elizabetansko doba da nose buket cvijeća. Suho bilje i cvijeće često je korišteno u kombinaciji sa svježim. Lišće masline, lovora i bršljena uz klasje žita ( simbol plodnosti ), bilo je također ukomponirano sa cvijećem. Popularno cvijeće bili su karanfili, ivančice, ljiljani, đurđice, ruže i jaglaci.

Vjenčanje Henria VIII. i Anne Boleyn, 1533. godine



Vjenčanje Marie de Medici i Henria IV. od Francuske, 1599. godine





Vjenčanja u doba Baroka

S pojavom ustavne monarhije, kraljevski brakovi bili su više dinastijskog nego nacionalnog značaja, iako su priceze koje su se udavale u inozemstvo svejedno željele impresionirati novu domovinu. No to se ponekad znalo osvetiti jer ono što je bilo vrhunac tadašnje mode u rodnoj zemlji nije nužno i predmet divljenja u drugoj. To se dogodilo jadnoj
Catherine od Braganze koja se 1662. udala za Charlesa II. od Velike Britanije.Njen ružičasti farthingale(držač suknje)
bio je ocijenjen kao aljkav, a njena frizura kao čudna.

Među najpopupularnijim bojama bile su plava i ružičasta koja je smatrana najprikladnijom za vjenčanja u svibnju. Ružičasta je također podsjećala na djevojašto, pa su je većinom nosile mlade nevjeste. Svijetle nijanse žute bile su popularne neko vrijeme.

Među nepopularnima bila je svakako zelena jer je smatrana bojom vila, a pozivati vile i ostale pučke likove na vjenčanje značilo je lošu sreću. Zelenu su povezivali s bojom krošanja drveća, a to je moglo značiti pozivanje kiše da pokvari dan vjenčanja. Tonovi smeđe i zemljanih boja također su bili nepopularni zbog rustikalnosti koju su dočaravali i podsjećali su na srednji vijek kada je većina tkanina bila takvih boja. '' Marry in brown you will live out of town !'' , stih je koji implicira da će nevjesta i njen budući muž biti seljačine i da neće uspjeti u gradu.

Za mlade iz nižih slojeva društva siva je bila najpopularnija boja jer su one svoju haljinu morale kasnije nositi za svakidašnju upotrebu. Da bi haljina ipak bila posebna za taj dan na nju bi se sa stražnje strane zakačile trake svezane u mašne ili ''ljubavni čvor'' i ukrašene cvijećem. Poslije ceremonije gosti bi mašnu povukli i sačuvali je kao suvenir.

Cvijeće se pod normalno koristilo u ovom razdoblju, pogotovo ono svijetlo i raznobojno, da donese komad prirode unutra. Poljsko cvijeće se tu savršeno uklopilo. Kada su se sušeni elementi, žitarice i trava dodali uz cvijeće dobio se rustikalan i domaći ugođaj. U rokoko razdoblju, što je kićeniji oblik baroka, sve se više značaja pridonosi prirodi, selu i domaćem ugođaju. Maria Antoinetta je to i sama podržavala.

Cvijeće prikladno za vjenčanje bile su vrtne anemone, ljiljani, zumbuli, karanfili, ruže, suncokreti, ivančice, neveni i cinije.


Vjenčanje Eleonor Magdalene od Neuburga i Leopolda I. ,1676. godine



Vjenčanica iz 1730.



Vjenčanica iz 1759., Nizozemska



Marija Lujza od Parme (ispod) vjenčala se 1765. kad je imala samo 13 godina. Njena vjenčanica je svijetla i u više nijansa ; ružičaste, zelene i boje slonovače. Dijamanti i biseri pokazuju njen status, a na ruci ima narukvicu sa slikom svog zaručnika.



Detalj :



Vjenčanica Edwige Elizabeth Charlotte Holstein-Gottorp iz 1774. Haljina je inspirirana vjenčanicom Marie Antoinette koja se vjenčala četiri godine prije. Haljina je prije svega slojevita, puna srebrnih šljokica i ima vrlo detaljno izrađen gornji dio. Panniers (držači suknje) su preširoki, tako da nije teško pogoditi tko je bila nevjesta. Sad zamislite ovu haljinu pod sjajem tisuće treperećih svijeća.

Njen portret u vjenčanici :



Fotografija i dan danas očuvane vjenčanice :




Vjenčanja u Regency periodu

Vjenčanja u doba regencije bila su prilično privatna, obiteljska stvar, a velika vjenčanja u crkvi, s puno ljudi nisu bila široko popularna.

Bijela boja za vjenčanicu bila je popularna, ali uveliko zbog toga što je bijela i za svakidašnju odjeću bila najpopularnija boja. Veo za mladenke ponovo dolazi u modu.

Nećakinja od Jane Austen, Anna udala se za Benjamina Lefroya 8. studenog 1814. godine. Annina sestra Caroline je ovako opisala njenu vjenčanicu : ''.... haljina od finog bijelog muslina, a preko nje bijela nadsuknja s utisnutim žutim satenskim jaglacima, kao dodatak meki svileni šal ,a na glavi mala bijela kapa s čipkom.''

Članak iz časopisa The Lady's Magazine o vjenčanju Leopolda i Charlotte iz 1816. godine.

Kraljevska mlada, sretna jer se udaje za onoga koga joj je srce udabralo još je ljepša na dan vjenčanja. Njena meka, svijetla kosa elegantno je, ali jednostavno uređena, ali to duguje više svojim prirodnim kovrčama nego rukama frizera. Na glavi nosi vijenac od pupoljaka ruža.
Njena haljina je od srebrnog laméa, a na rubu ima izvezene školjke i cvijeće. Rukavi i haljina ukrašeni su Bruxellskom čipkom. Ogrtač je od bijelog satena, a na rubu ima odgovarajući ukras da pristaje uz haljinu, a kopča se sa prekrasnom dijamantnom kopčom.
Nakit kraljevske nevjeste je divan, uz vijenac tu su i dijamantne naušnice, narukvica od velike vrijednosti i prelijep set bisera. Iako sve kraljevske nevjeste nose lijepe i bogate haljine na dan vjenčanja, ne možemo se suzdržati da ne komentiramo kako ova srebrna haljina uz bijele ljiljane pokazuje jedinstven ukus i eleganciju nevjeste. Nikad prije nismo svjedočili tako šarmantnoj kombinaciji klasičnog ukusa, raskoši i dirljive jednostavnosti.

Vjenčanje Charlotte i Leopolda, 2. svibanj 1816. godine



Leopold i Charlotte poslije vjenčanja




Vjenčanica, 1813.



Vjenčanica, 1816.



Vjenčani komplet, 1826.



Vjenčanica po Talijanskoj modi, 1826.




Vjenčanje u Viktorijansko doba

Vjenčanje je smatrano najvažnijim danom u životu Viktorijanske djevojke. Djevojke se od samog početka učilo da se udaju i osnuju obitelj. Vjenčanje djevojke bilo je nešto vrlo posebno za njenu majku, buduću mladu i njenu obitelj.
Među najvažnijim stvarima za buduću mladu bili su mjesec i dan na koji će se ona vjenčati. Lipanj je bio popularan mjesec za vjenčanje jer ga povezuju s rimskm božicom braka, plodnosti i snage Junonom (Juna). Legenda kaže da Junona obasiplje darovima blagostanja i sreće svaku nevjestu koja se vjenča u ''njenom'' mjesecu. Također, jedan od razloga za udaju u lipnju bio je taj da će mladenka najvjerojatnije svoje prvo dijete roditi u proljeće i tako će imati puno vremena za odmor prije jesenje žetve. Viktorijanske nevjeste bile su praznovjerne što se tiče dana vjenčanja.

Dan u tjednu također je bio važan za buduće mlade. Praznovjerje na tu temu stvorilo je i pjesmu :

Marry on Monday for health,
Tuesday for wealth,
Wednesday the best day of all,
Thursday for crosses,
Friday for losses and
Saturday for no luck at all !

Vjerujem da je svi razumiju, : )

Boja vjenčanice također je bila odabrana praznovjerjem.

Bijela- pravo izabrano
Plava- ljubav će biti prava
Žuta-sramiš se svoga izabranika
Crvena- želiš si smrt
Crna- želiš vratiti vrijeme
Siva- otputovat ćeš daleko
Ružičasta- tvoj dragi će uvijek misliti na tebe
Zelena- sramiš se da te netko vidi


Od vjenčanja kraljice Viktorije bijela boja postaje tradicionalna, ali ni druge boje nisu bile zabranjene. Tamnije nijanse crvene bile su tabu zbog poveznice sa prostitutkama i grešnicama.

Kraljica Viktoria udala se za princa Alberta 10. veljače 1840. godine. Ona je odabrala jednostavnu bijelu haljinu s punom nabranom suknjom, to je smatrano konzervativnim jer su tada boje bile norma. Kao ukras odabrala je Honitonsku čipku, kao znak potpore Engleskim seoskim domaćinstvima. Haljina je ukrašena narančastim cvijećem, a uz svadbeni veo, također izrađen od Honitonske čipke, nosila je i dijamantnu ogrlicu i naušnice. Njenu glavu, osim vea, krasio je i vijenac od mirisnih cvjetova naranče kao znak plodnosti. Čipkasti veo bio je dug skoro četiri metra, a širok 70 centimetara. Haljina je imala i šlep koji je bio dug 5.5 metara. Dok je Viktoria polako hodala do oltara njene djeveruše su pridržavale šlep, to je također postao trend. Papuče koje je nosile bile su također bijele boje.

A evo što je sama upisala u svoj dnevnik toga dana : '' Nosila sam bijelu svilenu haljinu sa Honitonskom čipkom, imitacijom starog dizajna. Moj nakit bio je Turska dijamantna ogrlica i naušnice i lijepi safirni broš koji mi je poklonio dragi Albert. ''


Portret Kraljice Viktorie u vjenčanici



Cipele koje je kraljica Viktorija nosila na svoje vjenčanje :



Veo, kao nezaobilazan dio vjenčanice, bio je pričvršćen na vijencu cvijeća. Mladenka je uz veo imala i druge ukrase, kao što su kratke bijele rukavice, maramica sa izvezenim djevojačkim inicijalima, svilene čarape i ravne cipele ukrašene mašnama i vrpcama.

Nakit je bio važan element uz vjenčanicu. Dijamanti su oduvijek bili omiljeni za vjenčane ceremonije. Kad je bijela boja postala pravilo, biseri i dijamanti općenito su se koristili. Nakit je tradicionalno dar za nevjestu od budućeg muža.

Safir je bio najpopularniji izbor za zaručnički prsten zbog svoje plave boje koja je simbol za nevinost. Vjenčani prsten najčešće je bio od zlata, jednostavan sa ugraviranim inicijalima supružnika i datumom vjenčanja. U Viktorijansko doba ceremonija dvostrukih prstena još nije bila prihvaćena, samo nevjesta je dobila prsten. Također, prsten je tijekom ceremonije namjerno bačen jer se vjerovalo da to tjera zle duhove.

U Viktorijansko doba cvijeće je bilo sveprisutno i ukomponirano u gotovo sve. Cvijeće se slagalo sa kosom i šeširima, odjećom, nakitom, haljinama, porculanom, pisaćim priborom.... Zato je jezik cvijeća bio vrlo važan za svakodnevni život.
Ljudi su u to vrijeme voljeli slagati bukete. “Tussie-Mussies” bili su popularni darovi. To su bili mali buketi cvijeća umotani u čipku i i zavezani satenskom vrpcom.
Tijekom Viktorijanskog doba različito cvijeće imalo je različita značenja. Zbog snažnog osjećaja etikete i prikladnosti, cvijeće je postalo sredstvo komunikacije između žena i njihovih udvarača. Miris cvijeća ili način na koji je ono raspoređeno u buketu nosilo je određenu poruku.

Primjeri cvijeća popularnog u ovo doba i njihova značenja :

Cvijet jabuke - sklonost
Azalea - umjerenost
Pakujac - ludost
Ivančica - nevinost
Narcis - obzir
Božikovina - predviđanje
Iris - poruka
Bršljan - vjernost
Lavanda - nepovjerenje
Ljiljan - čistoća
Neven - tuga
Slak - ljubav
Mirta - ljubav i brak
Hrast - gostoprinstvo
Maćuhica - ozbiljnost
Jaglac - dosljednost
Rodondendron - opasnost
Jedna ruža - jednostavnost
Tulipan - slava
Ljubičica - vjernost
Lopoč - čista srca
Cinija - misli o odsutnom prijatelju

Ruže ( posebno ružičaste svih nijansi ) bile su najomiljeniji cvijet tijekom Viktorijanske ere. Ruže su utjelovljavale ljubav i romantiku ere. Nježno ružičasta je ujedno bila i omiljena boja među ženama tijekom ere. Ipak, narančasto cvijeće za mladenku smatralo se najprikladnijim.

Upute za izgled vjenčanice iz 1879. godine, iz časopisa Harper’s Bazaar.



Saten, tradicionalna tkanina za vjenčanicu, također je moderan izbor ove sezone. I obični i brokatni saten se koriste, brokatni je posebno lijep sa uzorkom listova i cvijeća ili malih točkica. Neke haljine cijele su izrađene od običnog satena dok se u drugima brokatni saten koristi za gornji dio haljine i šlep, a običan saten za prednji dio i sastrane.

Garnitura haljine prikazuje se razrađena naprijed i na bočnim segmentima. Haljina ima baskijski rez, visoko odrezano iza, a naprijed je izrez nizak i kružni ili V-oblika. Rukavi su do lakta, ukrašeni čipkom i porubljeni biserima i perlicama. Perlice se presijavaju u boji opala i nanizane su na konac te tako pričvršćene. Štosne vrpce uvijek su u modi, ali sada su izrazito tražene. Posebno će se lijepo uklopiti ako ih prišijete na oba bočna dijela haljine. Široki čipkasti volani na dnu haljine lijepo će se istaknuti ako ih u intervalima ukrasite malim buketima i satenskim vrpcama.
Kada se čipka koristi na šlepu onda neka ne bude u volanima već u uzdužnom dizajnu.
Cvijeće nije toliko čest detalj kao prije. Mali buketi postavljeni u pravilnom razmaku između čipke najbolji su ukras šlepu ( povlaci ). Narančasto cvijeće, omiljeno za nevjeste, može biti raspoređeno u obliku piramide na prednjem dijelu haljine, tako je to zamislila kuća Worth. Da bi stvorili poseban bojam uz narančasto cvijeće koristite i bijeli jorgovan, jasmin i clematis.

Svadbeni veo sada je drapiran sa strane i iza, umjesto da samo pada preko lica kao po Francuskoj modi. Rubovi nisu porubljeni, a veo na mjestu drži ''grozd'' ili skupina cvijeća umjesto vijenca, kao prije.

Haljine za djeveruše

Jednostavne tkanine odabirane su za vjenčanja u lipnju. Poželjno je da materijal bude lagan, mek i prozračan, kao što je Indijski muslin ili Surrah svila. Čipka neka bude Valenciennska ili bretonska. Haljine za djeveruše mladenačkog su kroja, više nego vjenčanica i odražavaju stil dana. Umjesto šeširića sada je popularno da djeveruše nose male velove raspoređene iza na glavi u Španjolskom stilu.

U modi je koristiti duboke boje za haljine djeveruša, poput tamnijih nijansa crvene. Kada imate šest ili osam djeveruša običaj je da dvije nose ružičaste volane i ukrase na haljini, dvije blijedo plave, dvije zelene i dvije tamno crvene ili Marshal Neil žute volane. Kuća Worth koristi detalje na haljinama djeveruša u boji opala. Također, može se koristiti i satenska povlaka prugastog dezena, najčešća kombinacija boja bila je ružićasta i bijela, uz mašne u plavoj ili zelenoj boji.


Upute za izgled vjenčanice za 1896. godinu iz časopisa Harper's Bazar



Ova izuzetna toaleta je sinonim za eleganciju i stil, a prikazuje idealnu vjenčanicu.

Gornji dio haljine elegantan je ali i jednostavne konstrukcije. Jaknica je u boleru stilu, ukrašena bogatom čipkom i porubljena uskim nabranim šifonom. U struku se nalazi pojas od satena s centralnim kopčanjem. Rukavi su puni, široki u ramenima, uski sve do zgloba te ondje obrubljeni čipkom.

Izuzetni oblik suknje postignut je uz pomoć osam segmenata. Povlaka ( šlep) može biti pune ili polu dužine. Od struka do dolje, s prednje strane proteže se satenska traka obložena čipkom i završava mašnom na kojoj su prikačeni narančasti cvjetovi. Konvencionalni veo i vijenac sa narančastim cvjetovima završni su dio ove nježne toalete.

Dok je saten boje bjelokosti prvi izbor za vjenčanicu, peau-de-soie, brokat, svila, alpaka i kašmir također su popularni. Popelin koji je sada dostupan u svim bojama, nedvojbeno je prikladan. Ipak preporučamo ga u golublje sivoj, azurno plavoj i sivkasto zelenim nijansama.

Za izradu ove toalete u srednjoj veličini od materijala širokog 56 centimetara (22 incha), potrebno je 4.5 metara
(5 yards) za gornji dio i 14 metara (16 yards ) za suknju.


Vjenčanica, 1835.



Vjenčanica, 1840.



Vjenčanica, 1841.



Vjenčanica, 1861.



Vjenčanica Princeze Alice, kćeri kraljice Viktorije, 1862.

Budući da je prošlo samo šest mjeseci od Albertove smrti vjenčanje nije bilo raskošno. Ona je nosila bijelu haljinu sa dubokim volanom od Honitonske čipke, veo od iste i vijenac od cvjetova naranče i mirte. To je bila jednostavna haljina i nije imala povlaku. Kraljica Viktoria kasnije se povjerila svojoj istoimenoj kćeri da je vjenčanje od jadne Alice više sličilo pogrebu.



Vjenčanica, 1863.



Vjenčanica, 1863.



Vjenčanica koju je za Alexandru od Danske dizajnirao Charles Worth 1863. godine kada se udavala za Edwarda, sina kraljice Viktorije

Alexandrina haljina sastojala se od otvorene podsuknje izrađene od bijelog satena i ukrašene cvjetovima naranče, mirtom, vjenčićima od tila i Honitonske čipke, povlaka je od srebrnog moire antiqua s buketićima od tila i mirte, gornji dio haljine je odgovarajući. Njena Kraljevska visost nosila je veo od Honitonske čipke i vijenac od cvjetova naranče i mirte.

Nakit; ogrlica, naušnice i broš bili su poklon od Edwarda, dijamantna narukvica i opal poklon od kraljice Viktorije, još jedna dijamantna narukvica i opali od dama iz Leedsa i Manchestera.

Buket je bio složen od cvjetova naranče, bijelih ruža u pupoljcima, đurđica, rijetke i egzotične vrste orhideje i mirte.




Vjenčanica, 1878.



Vjenčanica Princeze Louise Margarete od Prusije, 1879.

Ona je nosila tešku, bijelu satensku haljinu. Na suknju je bila prišivena 30 centimetara široka traka čipke i gomila lišća mirte. Šlep je bio dugačak četiri metra i prekriven volanima čipke izrađene u Šleskoj. Veo je bio napravljen d'Alençon čipke na kojoj su prevladavali motivi cvjetova naranče, ruža i isprepletenih listova mirte. Veo je bio pričvršćen za kosu sa pet dijamantnih zvijezdica, poklon od mladoženje. Maramica je bila od istog materijala i istog motiva kao i veo, u jednom kutu bio je princezin monogram a u drugom pruski orao. Princeza je nosila buket od bijelog cvijeća.





Vjenčani set, 1880.





Vjenčanica, 1880. Meni najljepša od svih dosad.



Vjenčanica princeze Beatrice, kćeri kraljice Viktorije, 1885.

Vjenčanica princeze Beatrice bila je od bijelog satena i obrubljena cvjetovima naranče i čipkom, mali buketi cvijeća i vrijesa pridržavali su čipkastu nadsuknju. Princeza je bila ljubitelj i poznvatelj čipke. Najvrijedniji dio vjenčanice bila je tunika (ili neka nadsuknja) od d'Alencon čipke koja je pripadala Catherine of Aragon. Poznavajući ljubav svoje kćeri prema čipki kraljica joj je dopustila da nosi njen vjenčani veo od Honitonske čipke na svoje vjenčanje. Čipka je bila vrlo dragocjena za kraljicu, a Beatrice je bila jedina kćer kojoj je bilo dopušteno nositi ga. Njen veo bio je ukrašen tiarom s dijamantnim zvjezdicama, bračni poklon od njene majke.

Beatrice je imala deset djeveruša koje su bile obučene u haljine boje bjelokosti.



Vjenčanica, 1888.



Vjenčanica iz 1890.ih




Vjenčanica, 1897.





Vjenčanja u Edvardijansko doba

Edvardijanska vjenčanja bila su bogata, raskošna i luksuzna.

Ceremonija vjenčanja održavala se u jutarnjim satima, ali postao je trend da se održava oko 2:30 poslijepodne, ali uz dozvolu crkve, naravno.

Sama ceremonija bila je vrlo složena. Otac mladenke odveo ju je u crkvu, a njeni prijatelji i rodbina već su je čekali tamo. Otac je doveo mladu do oltara. Zatim su mlada i mladoženja kleknuli na koljena pred oltar i razmjenili prstenje te postali muž i žena. U Edvardijansko doba razvio se običaj da djeveruše hodaju prema oltaru pred mladenku tijekom ceremonije vjenčanja.

U Engleskoj doručak je održan prije ceremonije vjenčanja, suprotno od danas. Doručku su nazočili prijatelji, obitelj i gosti. Mađutim, u Americi prijem je održan poslije ceremonije, a taj je običaj održan i do danas.

Fotografija vjenčanja



Vjenčanica je bila vrlo važan dio Edvardijanskog vjenčanja. Tradicionalne vjenčanice bile su bijele ili krem boje, izrađene od satene i ukrašene čipkom. Obično su imale vrlo dugačke šlepove ( i do tri metra ), a ponekad su imale i dublji dekolte. Rukavi haljine bili su kratki ili do lakta. Neizostavan dio vjenčanice bio je i vjenac od narančastog cvijeća.

Vjenčanica, 1900.



Vjenčanica iz 1901. godine iz Nizozemske



Vjenčanica, 1901. , Nizozemska



Vjenčanica, 1904. , Nizozemska



Vjenčanica iz 1905. godine



Cvijeće :

Vrtovi u Edvardijansko doba bili su poznati po svojoj sposobnosti da stvore ljepotu i romantiku seoskih vrtova, u gradu ili prigradskim naseljima. Isti stil prevladavao je i u buketima za mladenku. Najčešće korišteno cvijeće bila je lavanda, hortenzija, paprat, jasmin i ruže.




Kao što ste mogli primjetiti vjenčanice kroz povijest uvijek su odražavale stil koji je trenutno bio popularan. Tako je bilo sve do 1960.ih. Od tada su sve vjenčanice rađene na bazi Viktorijanskih.

Vjenčanica iz 1912.



Fotografija vjenčanja iz 1920.ih



Vjenčanica od Wallis Simpson, 1937.



Vjenčanica od Grace Kelly, 1956., haljinu je dizajnirala Helen Rose





Vjenčanica od Elizabeth Taylor iz 1950.



Danas, tradicionalna boja vjenčanica je bijela no ona nije stekla popularnost preko noći. Prvi zabilježen primjer princeze koja je nosila bijelu haljinu na vjenčanje bila je Phillipa od Francuske koja je 1406. nosila bijelu svilenu vjenčanicu i ogrtač bijele boje obrubljen vjeveričinim i hermelinovim krznom. Marija I., škotska kraljica nosila je bijelu vjenčanicu kada se udavala za Franju od Francuske 1559. zato što je bijela bila njena najdraža boja, iako je tada za francuze bijela boja bila boja tugovanja.

Ipak bijela nije postala popularna opcija sve do 1840. kada se Kraljica Viktorija vjenčala za Alberta.Tradicija nošenja bijelog za vjenčanje opstala je do danas.

Oznake: vjenčanja


- 17:36 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< lipanj, 2012 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (10)
Studeni 2013 (11)
Listopad 2013 (11)
Rujan 2013 (9)
Kolovoz 2013 (7)
Srpanj 2013 (14)
Lipanj 2013 (11)
Svibanj 2013 (9)
Travanj 2013 (8)
Ožujak 2013 (8)
Veljača 2013 (9)
Siječanj 2013 (10)
Prosinac 2012 (5)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (4)
Srpanj 2012 (6)
Lipanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (2)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (20)

Opis bloga