< veljača, 2008 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29    

Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (6)
Ožujak 2008 (7)
Veljača 2008 (7)
Siječanj 2008 (7)
Prosinac 2007 (7)
Studeni 2007 (6)
Listopad 2007 (7)
Rujan 2007 (7)
Kolovoz 2007 (7)
Srpanj 2007 (11)
Lipanj 2007 (6)
Svibanj 2007 (8)
Travanj 2007 (10)
Ožujak 2007 (10)
Veljača 2007 (13)
Siječanj 2007 (17)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


 RSS | Komentari da/ne?





Vizionar

VIZIONAR - magazin na rubu znanosti.
Za one koje zanimaju pouzdane informacije o fenomenu NLO-a, free energyju i održivom razvoju. U svijetu čuda nema ih potrebe izmišljati. Stoga je VIZIONAR neprekidno u potrazi za znanstvenim potvrdama naizgled nepostojećih pojava, holističkim pogledom na svijet i tragovima davno zaboravljenih civilizacija.
Na svim kioscima (ili na broj 01/6683630)
Raniji brojevi

Linkovi

MEGA-ŽIVOTINJE

29.02.2008., petak 

 
Bok svima!

Po načelu sinkroniciteta, nedavno me bombardiralo nekoliko vijesti i mejlova, koji su me asocirali na zanimljivu priču o misteriju divovskih životinja koje su nekada koračale Zemljom. Ta četiri događaja odlučio sam prihvatiti kao znak za ovu temu.


1)Počelo je sa zanimljivom vijesti s HINE:

SYDNEY, 19. veljače 2008. (Hina/AP) - Znanstvenici koji istražuju vode Antarktike u utorak su objavili da su snimili tajnovita golema stvorenja, uključujući gigantske morske pauke, goleme crve i meduze sa šest metara dugim lovkama. Ekipa australskih pomorskih biologa vratila se ovaj tjedan s ljetne ekspedicije u Južnom oceanu gdje su izučavali život u ledenom moru i na njegovom dnu, na dubini i do 2.000 metara ispod površine vode. "Gigantizam je vrlo čest u vodama Antarktike - skupili smo goleme crkve, ogromne rakove i morske pauke veličine najvećih tanjura", kazao je znanstvenik Martin Riddle. "Mnoge te životinje žive u tami, na velikim dubinama, i imaju goleme oči. Zbilja neobično izgledaju", dodao je. Kazao je da će "prikupljeni primjerci biti poslani na sveučilišta i muzeje diljem svijeta radi identifikacije, uzimanja uzoraka tkiva i dekodiranja DNK".



Ta prva vijest zapravo i nema prave veze s temom o kojoj će biti riječi, ali ipak postoji određena paralela jer se spominju divovske životnje.


2)Slijedeća vijest pričala je o ostacima divovske žabe:

WASHINGTON, 19. veljače 2008. (Hina/AP) - Žaba veličine nogometne lopte s velikim oklopom i zubima živjela je među dinosaurima prije nekoliko desetaka milijuna godina, a bila je toliko zastrašujuća da su je znanstvenici nazvali Beelzebufo ili Zla krastača. No njezina veličina, a bila je 5 kilograma teška i 40 centimetara dugačka, nije samo raritet. Naime, kosti toga stvorenja otkrivene su na Madagaskaru, a po svemu sudeći blizak je srodnik normalnim žabama koje danas žive u Južnoj Americi, što dovodi u pitanje dosadašnje spoznaje o drevnoj geografiji. Otkriće, koje je vodio paleontolog David Krause sa Sveučilišta Stony Brook u New Yorku, objavljeno je u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences. "Ta žaba, ako je živjela na isti način kao njezini srodnici u Južnoj Americi, bila je vrlo proždrljiva", rekao je Krause. "Pretpostavljam da je mogla pojesti i mladunčad nekih dinosaura koji su se izlegli iz jaja". Krause je dijelove kostura neobično velike žabe počeo pronalaziti 1993. godine na Madagaskaru, uz istočnu obalu Afrike. Fosili potječu iz doba Krede prije oko 70 milijuna godina, a otkriveni su na mjestu gdje je pronašao i fosile krokodila te dinosaura. No, njegov je tim tek nedavno sakupio dovoljno žabljih kostiju kako bi sastavio to stvorenje u njegovoj punoj veličini. Najveća žaba na svijetu, žaba Golijat koja živi u zapadnoj Africi, može doseći težinu od 3,5 kilograma. No, čini se kako Beelzebufo nije njezin, nego srodnik južnoameričke žabe poznate pod znanstvenim imenom Ceratophyris. Popularnu kao kućni ljubimac, tu žabu zbog velikih usta nazivaju i žaba Pacman prema poznatom liku iz video igre.



3) Sve to me ne bi potaknulo, da nisam dobio zanimljiv tekst Tihomira Mraovića na čitanje - istraživanje i razmatranje teorije koju neću ovdje opisivati jer je to Tihomirov rad. No, reći ću da je razmatrao mogućnost da su ljudi u davnoj, davnoj prošlosti živjeli puno duže. Ono što je bila veza s današnjom temom jest to što je tu temu povezao s gigantizmom kod životinja i nekih ljudskih predaka u pradavna vremena – riječ je, konkretno, o gigantopiteku koji je, kako Tihomir piše, dosizao i do pet metara. Njegove zaključke i prijedlog rješenja zagonetke postavljene na ovaj način neću ovdje iznositi. Možda ćete ih i sami naslutiti.


4) Eto me i na četvrtom 'znaku'. To je bio mejl koji sam dobio od Nenada Stojkovića, a koji me uputio na jednu temu koja ga je zaintrigirala. Ja za nju prije nisam čuo. Riječ je o teoriji „rastuće zemlje“. Nisam još pogledao filmiće koje mi je preporučio, ali evo što je napisao o teoriji: „Jedna stara teorija o razvitku zemlje koja se kosi s danas više-manje uvriježenom (ali manjkavom) teorijom Pangee i koju je - barem na internetu - ponovno oživio znanstveni entuzijast i poznati stripaš Neal Adams....Posebice su upečatljive njegove kratke i jezgrovite animacije postavljene na youtube-u - za početak:Conspiracy of Science - Earth is in fact growing
http://www.youtube.com/watch?v=oJfBSc6e7QQ
'Adamsova' teorija vrlo elegantno i jednostavno objasnjava brojne inkonzistencije i paradokse koje tekuća znanstvena dogma prešućuje odnosno posve ignorira - ma koliko monumentalne bile (npr. razlika starosti oceanskog dna i površine današnjeg kopna - 70mil. god. naspram 2 milijarde). Zatim, vrlo su intrigantne njegove animirane rekonstrukcije Mjeseca i Marsa koje potvrdjuju pravilo rasta kao ustaljeni zakon za sve planete/nebeska tijela.Posebno su zanimljive ramifikacije njegove teorije na raširenost, VELIČINU i nestanak dinosaura koje se u današnjoj paleontologiji, po teoriji pangee i konstantne Zemlje, jos uvijek ''misterij'' ili tzv. presuceni slon koji sjedi u dnevnom boravku.“

Nenad je dao i ovaj link:
http://www.nealadams.com/nmu.html

...te napisao da se ova teorija poklapa s nizom novijih otkrića i odavno potvrdjenih činjenica - u nizu disciplina od kvantne fizike do anatomije, te stavlja naglasak odnosno doslovce podržava koncept Zemlje kao gigantskog živućeg organizma.


Ne znam ništa o tome jer još nisam pogledao Adamsove materijale. No, gigantizam životinja u prošlosti očito ima bliske veze s njom.


I kad sve četiri navedene točke stavim na hrpu, očigledno je na je red na temu.....:




MEGA-ŽIVOTINJE!



Diljem svijeta nađeni su divovski životinjski fosili. Njih ima toliko da je američko Nacionalno zemljopisno društvo čak objavilo i knjigu «Divovi iz prošlosti», u kojoj su prikazana mnoga od tih stvorenja koja danas više ne postoje. Dinosauri su samo najpoznatije divovske životinje, ali nikako ne i jedine.



Fosilni ostaci bezrogog nosoroga upućuju da je bio visok preko pet metara. Svinje su bile veličine goveda, deve su bile visoke preko 3 i pol metra, ptice su rasle do visine od preko tri mera, divovski dabrovi dosezali su veličinu svinje, šumama su hodali jeleni čiji su rogovi bili široki preko 3 i pol metra. U fosilnom zapisu pronađeni su ostatci ljenivaca dužine preko pet metara, dok su današnji ljenivci veličine tek prosječnog majmuna. I biljke su bile puno veće nego danas. Pronađeni su ostatci paprati veličine drveta, kao i dokazi o žoharima dugim 60 cm, te o jednako divovskim zrikavcima, skakavcima i čudovičnim paucima koji su bujali u prošlosti, dok je naš planet bio zemlja beskrajnog ljeta. Konjici (vretenca) s rasponom krila 90 cm letjeli su preko močvara u kojima su živjeli dabrovi od 2,5 metara i rastao šaš visine 18 metara. Kukci kornjaši nekada su rasli do veličine boksačke rukavice i penjali se uz crnogorična stabla visine preko 30 metara. Golemi glodavci, poput divovske gvinejske svinje, rasli su do veličine suvremenog nosoroga, dok je drevni nosorog po nekim procjenama mogao doseći i veličinu dvokatnice. Fosilni zapis prepun je primjera ogromnih stvorenja koje su postojale u prošlosti......


Detaljnije o mnogima od tih primjera...Najzanimljivije tek slijedi,za koji dan, možda već sutra!

Megapozdrav!




- 23:34 - Komentari (3) - Isprintaj - #

PREDVIĐANJE BUDUĆNOSTI – DA ILI...DA

27.02.2008., srijeda 

 


Možemo li izbjeći tragediju tako što ćemo je predvidjeti?

Rezultati najnovijih pokusa koje je proveo profesor Dick Bierman, psiholog na Sveučilištu u Amsterdamu, navode na zaključak da ljudi bez sumnje imaju „šesto osjetilo“ pomoću kojeg mogu vidjeti budućnost. Njegovo istraživanje, i ona koja su ga inspirirala, moglo bi dati znanstveni temelj fenomenima poput moći predviđanja budućnosti kod medija, ekstrasenzorne percepcije, deja vu-a i vidovitosti, kao i pojave iz svakodnevnog života kao što su intuicija i instinkt.

Profesor Dick Bierman je napravio eksperimente svoje pomoću bolničkog skenera za mozak. Sve je izgledalo kao obični medicinski pregled, u kojem pacijent legne na stol koji ga uvuče u skrener, no ovoga puta skener je bio dio jednog od najtemeljitijih paranormalnih eksperimenata svih vremena, onoga kojim će se dokazati je li moguće predviđati budućnosti. Rezultati – koji su prvobitno objavljeni ekskluzivno za Daily Mail – ukazali su da obični ljudi zaista imaju ‘šesto osjetilo’ koje im pomaže da ‘vide’ budućnost.


VRIJEME KAO ILUZIJA

Bierman nije usamljen u svojim zaključcima. Rezultati njegovih pokusa su u skladu s podacima ostalih znanstvenika i istraživača paranormalnih pojava. Profesor Brian Josephson, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku i profesor na Cambridgeu rekao je: „Dokazi su vrlo intrigantni. Čini se da nam informacije dolaze iz budućnosti. Zapravo, fizika ne objašnjava zašto ne možemo vidjeti budućnost. Vidovitost se u fizici jednostavno ne može posve isključiti.“

Tehnički termin za takve fenomene je „predosjećaj“ - budući da iz budućnosti ne dolaze čvrste činjenice, nego osjećaji. Profesor Dick Bierman je uvjeren da je vrijeme, kako ga mi vidimo, samo iluzija. Smatra da nema argumenata za neprihvaćanje postojanja predosjećaja te da je to jednako normalno kao i prisjećanje prošlih događaja. Vjerojatno bi se s njime složio i Einstein koji je granicu između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti opisao kao „vrlo upornu iluziju“.


Da bismo saznali kako se profesor Bierman našao zainteresiran za ova istraživanja, moramo se vratiti koje desetljeće unatrag. Dugi je niz godina američka vojska bila fascinirana tim fenomenom pa je (a kasnije i CIA) utemeljila tajni program Stargate, koji je istraživao slutnje i sposobnosti medija da predvide budućnost. Dr. Dean Radin je radio u programu Stargate I postao fasciniran mogućnošću “sretnih” vojnika da predvide budućnost. To su bili oni vojnici koji su preživjeli bitke unatoč naizgled nemogućim izgledima. Radin je postao uvjeren da misli, predosjećaji i – povremeno - pravi bljeskovi budućnosti mogu doplutati kroz vrijeme kako bi vodili vojnike I pomogli im da donesu odluke koju si im spasile život, i to tek na temelju predosjećaja.

TRI SEKUNDE PRIJE

Radin je napravio eksperiment kako bi provjerio svoje ideje. Skupio je dobrovoljce na modificirani detektor laži, koji mjeri električne struje na površini kože. Ta se struja mijenja kad osoba reagira na događaj, poput gledanja nasilnih slika ili snimki. To je električni ekvivalent straha.

Radin je dobrovoljcima, nasumičnim redoslijedom koji je odredio kompjutor, pokazivao slike s eksplicitnim seksom, nasiljem ili pak one umirujućeg sadržaja. Uskoro je otkrio da ljudi počinju reagirati na slike prije nego ih vide. To je radilo nepogrešivo. Počeli su 'strahovati' nekoliko sekundi prije nego što su zaista vidjeli sliku. I to se ponavljalo I ponavljalo, puno iznad svake statističke mogućnosti koja bi to dopuštala.

Radinovi rezultati bili su toliko impresivni da se za njih zainteresirao dr. Kary Mullis, kemičar I dobitnik Nobelove nagradu. Odlučio se I sam podvrgnuti eksperimentu. Prikopčan je na Radinove strojeve I pokazivane su mu emocionalno uzbuđujuće slike. Rezultati su bili nedvosmisleni. “Bio je to sablasno”, rekao je Mullis, “ mogao sam vidjeti oko tri sekunde u budućnost. Ne bismo trebali biti u stanju to raditi.”

I drugi istraživači diljem oko svijeta, od Sveučilišta u Edinburghu do Cornella u SAD-u, požurili su ponoviti Radinove eksperimente I još su ih poboljšali. I dobili slične rezultate. Uskoro je otkriveno da kockari podsvjesno počnu reagirati malo prije nego što izgube ili dobiju. Isti efekt je viđen kod ljudi koje su zastrašili životinjama, trenutak prije nego što su im pokazane. Šanse da se takve stvari dogode slučajno iznose doslovce jedan prema nekoliko milujuna.

PREDVIĐANJE NESREĆA

Gotovo sve važne znanstvene formule koje objašnjavaju kako svijet funkcionira dopuštaju dvosmjerni tok informacija iz budućnosti u prošlost i obrnuto. Primjera je zabilježeno puno, pogotovo po pitanju prekognicije. Neki od novijih primjera vezani su rušenje newyorških blizanaca. Ubrzo nakon 11. rujna počele su kružiti čudne priče o nekolicini sretnika koji su izbjegli napad.
Mnogi od njih su u zadnji tren promijenili svoje planove zbog neobjašnjivog osjećaja nelagode. Radilo se o suptilnom, upornom osjećaju da nešto nije u redu. Nitko nije govorio o tome, ali neposredno prije napada, ljudi su počeli mijenjati svoje planove radi nekog neizgovorenog instinkta. Jednu ženu je jako bolio trbuh dok je čekala ukrcavanje na jedan od zlosretnih aviona koji se zaletio u WTC. Otišla je u WC gdje joj se stanje, samo od sebe, popravilo. Propustila je let, ali je preživjela taj dan.

Usred kolektivne tuge i užasa je takve priče bilo lako otpisati kao slučajnosti. Ipak, one ukazuju na zanimljivu i duboku istinu. Ako se, primjerice, manji broj ljudi odluči ukrcati na avion koji se poslije sruši, to znači da se radi o posvjesnoj moći predviđanja budućnosti. Čini se čudno, ali to se ipak dogodilo. Avioni koji su se 11. rujna zaletjeli u WTC su bili neobično prazni. Broj putnika je bio upola manji nego inače. Možda je jedan poluprazni avion moguće otpisati kao slučajnost, ali ne i sva četiri.

Možda se može očekivati da oni koji su najviše uključeni, to jest piloti, imaju najbolje podešene instinkte od drugih? I opet – to se događa. Kad se konkord Air Francea srušio 2000. godine, nije prošlo puno vremena prije nego što su kolege poginulih u nesreći počeli govoriti o osjećaju slutnje I nagovještaja koji je zahvatio posadu I inženjere leta prije nesreće. Za francuske novine Le Parisien jedna od njih je anonimno ispričao o ‘morbidnom očekivanju nesreće’: "Imao sam taj osjećaj da ćemo tresnuti u tom predjelu”. Još je rekao: "Atmosfera u timu konkorda zadnjih nekoliko mjeseci, ako se ima hrabrosti priznati, bila je morbidno očekivanje nesreće. Bilo je kao da čekam da se nešto dogodi."


To nije slučaj samo s avionima. Znanstvenik Ed Cox otkrio je da su vlakovi koji su doživjeli nesreće vozili manje ljudi nego inače. Iako predviđanja nisu u tehnikoloru, očito su često dovoljno emocionalno jaka da ih poslušamo.

PREDVIĐANJE POD SKENEROM

Saznavši za sva ova istraživanja, profesor Dick Bierman odlučio ih je odvesti korak dalje. Ponovio je eksperimente Deana Radina, ali je u mozgove volontera zavirio pomoću bolničkog MRI skenera. Skeneri pokazuju koji dio mozga je aktivan dok radimo odeđene zadaće ili doživljavamo određena emocije. Iako su njegovi eksperimenti bili iznimno kompleksni, a njihova analiza zahtijevala tjedne računanja, dvaput je izveo eksperiment s više od dvadeset dobrovoljaca. Rezultati su jasno pokazali da obični ljudi mogu predvidjeti budućnost. Bierman je naglasio da ljudi iz budućnosti primaju osjećaje, a ne jasno definirane „vizije“.

Ako obični ljudi mogu primati osjećaje iz budućnosti, možemo pretpostaviti da oni nadareni mogu primati vizije budućih događaja. Čini se logičnim i to da mnogi paranormalni fenomeni kao što je izvanosjetilna percepcija i vidovitost mogu potjecati od predosjećaja. To misli i fizičar Brian Josephson: „Vjerujem da možemo 'osjetiti' budućnost. Mi [znanstvenici] još nismo našli mehanizam pomoću kojeg se to događa. Ljudi su na taj način doživljavali 'paranormalna' i 'transcedentalna' iskustva. Biermanov rad je samo jedan komadić slagalice.“




Dr. Jesica Utts sa Sveučilišta u Kaliforniji, koja je radila za američku vojsku i CIA-u kao neovisni promatrač njihovih istraživanja paranormalnog, vjeruje da stalno ispitujemo budućnost i to znanje koristimo kako bi donijeli bolje odluke. Ona kaže: „Mislim da to stalno radimo. Pregledali smo podatke i izgleda da se to doista događa.“

BUDUĆNOST U MAGLI

Problem s predosjećajem je što se čini tako maglovit I nejasan da se ne možete osloniti na njega u donošenju pouzdanih odluka. To možda jest tako, ali postoji puno slučajeva kad su ljudi žalili što nisu slušali predosjećaj. Jedan od najtužnijih vezan je uz nesereću u Aberfanu. 1966. se vrh brda ugljena urušio I pomeo školu ubivši 144 ljudi, uključujući 116 djece. Ispalo je da je 24 ljudi imalo predosjećaj tragedije. Jedna od tih osoba bila je I djevojčica koja je poginula. Malo prije nego što je otišla u školu rekla je mami: “Sanjala sam da sam išla u školu I da tamo nije bilo škole. Nešto crno ju je prekrilo.”



Što nam uopće govore rezultati svih opisanih istraživanja? Sve ove priče zapravo upućuju na dublju istinu one koji žele pogledati. Ako manje ljudi ode na avion ili vlak koji doživi nesreću, to je možda pokazatelj njihove sposobnosti da vide budućnost. Koliko god čudno zvučalo, to se događa. I možda ne završava na tome.

Na kraju krajeva, ako možemo vidjeti nekoliko sekundi u budućnost, zašto ne bismo vidjeli nekoliko dana ili godina u budućnost? I naravno, ako možemo gledati kroz vrijeme, zašto ne bismo gledali preko velikih udaljenosti?

Nobelovac Brian Josephson rekao je: "Ovaj fenomen nam dopušta da donosimo odluke na temelju onog što će se dogoditi u budućnosti. Da li to ograničava našu slobodnu volju?. To je na filozofima da odgovore. Ja sam preplitka osoba da bih sudio o tome.“

Onda, treba li slušati svoje insikte, predosjećaje I snove?

I je li odgovor na to pitanje uopće važan? Jer neki stručnjaci vjeruju da ih u iznenađujućem stupnju već koristimo u svakodnevnom životu.





- 23:30 - Komentari (20) - Isprintaj - #

STARA RUSIJA I UFO-I

24.02.2008., nedjelja 

 
Bok svima!

Kao što su neki od vas točno primijetili, malo sam zapeo s odgovorima na komentare (uf, mejla se ne želim niti sjetiti, mislim da nikada nisam imao veći zaostatak, a i vrijeme je da opet pustim par stripova u cirkulaciju putem nagradne igre, kaj ne?) jer se već neko vrijeme koprcam u nestašici vremena – što je, naravno, totalno kretenski. Nekad sam mislio da je to dobra furka – biti u speedu i na adrenalina, stalno u žurbi, ‘našpanan’, hitar, razbuđen - miješao sam to s dinamičnošću života.

A danas…pa, moglo bi se reći da me danas uglavnom sram pred samim sobom kad ustanovim da nemam vremena ili da mi se žuri. Stoposto sam tada siguran da u nečemu opasno griješim. Najčešće samo u stavu u glavi, ali često i po pitanju prioriteta.
Zato, proglašavajući da nemam vremena, ujedno sebe proglašavam kretenom.

Ali to ne znači da će ovaj post proći bez bar jedne – ustvari dvije – zanimljive pričice, koje sam putem skupio na neobičnim mjestima. Ne spadaju u opće poznate – zapravo, potpuno su nepoznate; također, dolaze iz zemlje i razdoblja netipičnih za uobičajene priče o NLO-ima. Što ih baš čini slatkima. :- ) . A u svakom slučaju zabavnima i poticajnima za maštu.


One koji tvrde da su vidjeli NLO često se uvjerava da se to samo njihova mašta poigrala sa sf-filmovima koje su gledali. Možda i malo previše. No, svjedočanstva o NLO-ima nisu isključivo pojava modernoga doba. Kroz zavjesu prohujalih stoljeća, zahvaljujući nekim marljivim kroničarima, do nas je ipak stiglo nekoliko priča iz carske Rusije.


"ROBOZERSKO ČUDO"

Dobro dokumentiran događaj vezan uz NLO koji se 1663. pojavio iznad jezera Robozer u Rusiji nalazi se u zbirci "Spisi historijski, sakupila i objavila arheološka komisija" objavljenoj u Sankt-Petersburgu 1842. godine. U njemu je izvještaj koje je sastavio izvjesni Ivaška Rževski i poslao "gospodaru arhimandritu Nikiti" o događaju koji se zbio u Belozerskom kotaru. Evo kako ga je autor sovjetskog časopisa Znanije-sila predstavio čitateljima 1970. godine:

"Pred nama je dostojan našeg povjerenja dokument, koji čudnim jezikom pripovijeda o tajanstvenoj pojavi. Neobične riječi donekle zamagljuju smisao. Suština ispričanog izgledala bi ovako:

15. kolovoza 1663. godine između 10 i 12 sati po mjesnom vremenu začula se jaka buka i sa sjevera na vedrom nebu pojavio se divovski objekt, promjera najmanje četrdeset metara, koji se, krećući se u južnom smjeru, spustio i počeo kliziti iznad površine jezera Robozer. Iz prednjeg dijela objekta izlazila su dva vatrena zraka, a sa strane je izlazio sivi dim. Pošto je prošlo neku udaljenost iznad jezera, tijelo je iščezlo uz nerazjašnjene okolnosti. Ali poslije kratkog vremena opet se pojavilo, otprilike pola kilometra daleko od onog mjesta gdje je nestalo. Drugo pojavljivanje je također poslije izvjesnog vremena završilo smanjenjem jačine svijetljenja i nestankom. Još poslije izvjesnog vremena isto užareno tijelo koje kao da je postalo veće, jače i strašnije, pojavilo se pola kilometra zapadnije, a zatim se ugasilo i nestalo.

Puno vrijeme boravka čudnog tijela iznad jezera je oko sat i pol. Jezero nije veliko, otprilike dva kilometra je dugo i jedan kilometar široko. Za vrijeme te pojave tijela, na jezeru su bili seljaci u čamcu, koji su mu se pokušali približiti. Pokušaj je bio neuspješan jer je blizu tijela bilo nepodnošljivo vruće. Svjetlost od tijela bila je toliko jaka da se vidjelo dno jezera na dubini od osam metara i ribe koje su pobjegle u stranu od vatre. Tamo gdje je vatra u svom kretanju oprljila vodu, na površini se pojavila mrka skrama, slična rđi, koju je poslije raznio vjetar.

Kakva je to bila pojava? Moglo bi se pomisliti da je fatamorgana, ali je tada neshvatljiva buka koja je pratila pojavu; žega koju su osjetili ljudi u čamcu; ponašanje riba; pojava mrke skrame. Možda je to slučaj masovne halucinacije? Ali pojavu su promatrale dvije grupe ljudi koje su bile razdvojene udaljenošću od nekoliko stotina metara. Iskazi očevidaca iz ovih grupa su suglasni i dopunjavaju jedan drugoga nizom pojedinosti u potpunom skladu s položajem promatrača. S porte su vidjeli pojavu u cjelini, bez detalja. Promatrači u čamcu su registrirali detalje koji nisu bili pristupačni onima koji su stajali u porti."

U istom dokumentu navedene su i druge pojedinosti, poput podatka da se tijelo se kretalo brzinom od 5-7 km/h na sat.


NLO IZNAD KREMLJA 1808. GODINE

Moskovske dnevne novine Komsomolskaja Pravda 2006. su objavile dokument o NLO-u opaženom iznad Kremlja 1808. godine Dokument je u osobnom arhivu moskovskog senatora Petera Poludenskog (koji je radio za carsku Tajnu službu i umro sredinom 19. stoljeća) pronašao Aleksander Afanasijev, stručnjak odjela za rukopise Ruskog državnog povijesnog muzeja. Evo tog opisa:

«1. rujna 1808, u 8 sati i 7 minuta navečer, na nebu, vedrom i posutom zvijezdama, pojavio se fenomen, po svojoj ljepoti i oštrini, kao i sjaju i enormnoj veličini, neusporediv s bilo čim dotad viđenim. Kad smo ga primijetili, privučeni glasnim praskom, uspinjao se u luku preko obzora, od 55 stupnjeva do skoro 90 stupnjeva. Nakon što je prešao tu udaljenost u trenutku, zaustavio se među oblacima otprilike iznad Kremlja i izgledao je kao dug ravan tanjur oko devet aršina (6,35 metara) dug i pola aršina (0,35 m) debeo. Zatim je na njegovom prednjem rubu, okrenutom prema jugozapadu, bljesnula ovalna vatra, nekih dva aršina (1,4 m) duga i aršin i pol (1,05 m) široka, s plamenom koja se jedino može usporediti sa sjajem zapaljenog fosfora. Lebdeći u krugu bez otvorenog plamena ili iskri, ipak je obasjavao sve oko sebe poput danjeg svjetla; zatim se plamen ugasio, svjetlost je nestala, ali svijetli tanjur je ostao i počeo se prilično ravnomjerno uspinjati okomito prema gore, dosegao je zvijezde i mogao se vidjeti još oko dvije minute, a tada je, bez nestajanja, postao nevidljiv zbog svoje izvanredne visine.»

Opisani objekt podsjeća na moderne opise NLO-a koji se naglo zaustavljaju i isijavanju svjetlost. Afanasijev je potpuno odbacio mogućnost da je rukopis lažan jer je “napisan na autentičnom papiru, proizvedenom 1805. Pravopis i stil očigledno pripadaju početku 19. stoljeća, a autor je morao biti obrazovana osoba, vjerojatno profesor Moskovskog državnog sveučilišta, budući da se sveučilište nalazi upravo preko puta Kremlja.»

Istraživač se obratio astronomima, nadajući se da će otkriti čemu je autor rukopisa zapravo bio svjedok, a oni su mu pomogli i identificirati autora. Andrej Čebotarijov, 24-godišnji profesor kemije s Moskovskog sveučilišta, bio je taj koji je na sastanku Moskovskog prirodoslovnog društva 1808. izvijestio o neobičnom ‘meteoru’.


Profesor Čebotarijov je izvještaj o viđenju nepoznatog objekta popratio skicom koja je prikazivala ono što je vidio u tri koraka:

Image Hosted by ImageShack.us



1. 13. rujna 1808, u 20:07 na Moskovskom državnom sveučilištu začuo je praskavu buku. Pogledavši kroz prozor ugledao je pravokutni objekt dug 6,35 metara i širok 0,35 metara, kako se uspinje u luku.

2.Objekt se naglo zaustavio iznad Kremlja na visini od dva do tri kilometra. Na bočnom dijelu bljesnula je blistava vatrena kugla, promjera oko 1,5 metara. Blistava svjetlost trajala je pet sekundi.

3.Kad se blistava svjetlost ugasila, objekt se počeo ravnomjerno dizati okomito u vis i bio je vidljiv dvije minute.



Čitamo se, drugari!

- 20:12 - Komentari (13) - Isprintaj - #

ALTERNATIVNI MODELI STVARNOSTI

20.02.2008., srijeda 

 

Ono što znamo o svijetu uglavnom stiže iz tuđih iskustava; iz zaključaka rasprava kojima nismo bili nazočni i nismo u njima sudjelovali, a većina njih dogodila se davno prije nego što smo uopće rođeni; na temelju interpretacija podataka koje su se dogodile prije pedeset, sto ili stotinu pedeset godina; iz školskih udženika koji nam u nekoliko riječi daju osnovne crte, ne ulazeći u kontroverze i dubioze. Sve to stvara model svijeta u kojem živimo.

Doista, samo model. Postoje podaci, razmišljanja, činjenice i interpretacije koje su potpuno suprotne modelu u kojem živimo ili ga možda samo nadopunjavaju i proširuju, ovisno o tome koliko rigorozno netko prihvaća dominantni model. Mnogi podaci ukazuju na rupe u našem modelu pa se čini da kriju neku „pravu“ istinu, ali ne treba se zavaravati. Kad bismo ih sve nekim čudom provjerili , odbacili netočne i potom one točne uvažili – sve što bismo dobili bio bi tek neki novi model stvarnost. Svemir je presložen za nas da bismo ikada dosegli konačne odgovore. U međuvremenu, svjedoci smo rasprava ili ignoriranja između svakojakih modela od kojih svi pretendiraju na istinu - jedni s pozicije dominante točke gledišta u nekom trenutku, sile autoriteta i pak pukog konformizma; drugi pak s pozicije 'razotkrivača' pravih istina.

Tu leži temelj mnogim sukobima i netrpeljivostima. Koji su , naravno, potpuno nepotrebni ako se problem promatra iz perspektive činjenice da najvjerojatnije možemo dokučiti tek odraz cjelovite Istine. I eto nas već cijeli korak u filozofiji.

To je ono što nas sad ne zanima. Zanimaju nas alternativni modeli stvarnosti. To jest – pitanje paradigme.


Što bi uopće bila paradigma? Shvaćam je na slijedeći način: riječ je o okviru kroz koji neko društvo gleda na svijet. Pri tom treba imati na umu da paradigma u tom društvu ima vrlo važan zadatak, a to je da mora pružati odgovore na sva temeljna pitanja. Dokle god to uspješno radi, bit će na snazi. U trenutku, kad više neće biti u stanju pružati zadovoljavajuće odgovore (zbog podataka koji su u suprotnosti s njome) zamijenit će je nov paradigma koja će obuhvatiti i te, do tada 'anomalne' pojave. I tako to ide u nedogled. Ideja nije nova, a na određeni način njen najslavniji proponent je Thomas Kuhn u djelu „Struktura znanstvenih revolucija“. Mada smatram da kod paradigmi nije nužno riječ o znanosti.

Srednji vijek je imao svoju paradigmu koja je svoje pravo da bude paradigma stekla time što je odgovorala na sva temeljna pitanja poput: kako je nastao svemir; kako je nastao život; kako je nastao čovjek i slično. S pojavom podataka koji su pokazivali da je pogrešna, tijekom 17, 18. i 19. stoljeća počela je nastajati paradigma u kojoj danas živimo. Ona je također zasluženo zasjela na tron, odgovarajući na ista pitanja na koja je i prethodna paradigma davala odgovor. Naravno, bili su to neki sasvim drugačiji odgovori.

Taj model u kojem danas živimo nudi odgovore koji nas zanimaju i koje prihvaćamo kao apsolutne (baš kao što je to bilo i s prethodnim modelom). Kako je nastao svemir? Velikim praskom. Kako je nastao život? Nasumičnim događajima u primordijalnoj juhi. Kako su nastali čovjek i druga bića? Postupnom evolucijom.

To su ujedno točke oko kojih na rubovima plamte mnoge bitke. Najžučnije rasprave nisu vezane uz egzaktne smjerove znanosti, kao što je, primjerice, materija koju ćete učini na Prometnom fakultetu, na Ekonomskom fakultetu ili pak na Strojarskom fakultetu. Takve znanosti imaju svoje jasne potvrde – novi model mobitela, neki novi spoj ili materijal za gradnju. Mada neki od odjeka spomenutih bitaka povremeno mogu dotaknuti i ta područja.


Primjera kako se današnji model drži na životu viđam puno oko sebe. Evo samo jedne rečenice na koju sam nedavno naletio u jednim dnevnim novinama, u tekstu posvećenom otkriću neke od brojnih navodnih „karika koja nedostaje“. Tekst je govorio o otkriću ostataka stvorenja zvanog Indohyus, koji je, zahvaljujući neobičnoj košatnoj strukturi oko uha, proglašen pretkom kitova, dupina i pliskavica. Oblik te kosti je drugačiji kod kitova nego kod većine sisavaca, ali isti takav je nađen kod Indohyusa.

Enigmatična mi je bila rečenica koja je slijedila. Pisalo je da „znanstvenici znaju da su današnji kitovi potomci drevnih sisavaca. Ipak, problem je što to do sad nisu mogli dokazati.“

Je li i vama išta čudno u toj izjavi?

Za ovu priču nije bitno što je kost oko uha proglašena dokazom za navedenu tezu. Bitno jest: kako su to znanstvenici znali ono za što nisu imali dokaza?

Znali su jer tako tvrdi model. A model jača sa svakom novom kosti sličnom nekoj drugoj, zato jer se ona proglasi dokazom za model. I tako to ide u krug, i u krug, i u krug... Osim za one stvari koje nisu poput te kosti, koje se nikako ne mogu uklopiti u model. One su prepuštene zaboravu ili ignoriranju.

Najviše žuči lije se oko teško provjerljivih ili čak neprovjerljivih područja. A nekom slučajnošću, to su upravo ona koja su i temelj prevladavajućeg modela, a tiču se kozmologije, evolucije te nastanka i prirode života i svijesti. To i nije teško za shvatiti.

Zamislite nekog znatiželjnog dječaka koji dođe do profesora biologije ili kemije i upita ga kako je nastao život. „Pojma ti ja nemam“ odgovara profesor. Dječak potom dolazi do profesora fzike. „Kako je nastao svemir?“, upita ga. „Hm“, zamisli se profesor, „ to i mene zanima, ali na žalost mislim da to nitko ne zna.“ Već pomalo razočaran, uporni dječak potom odlazi do učitelja prirodoslovlja kako bi ga pitao kako je nastao njegov pas, ili on sam, otkuda drveće i ptice? „Na žalost, ne mogu ti pomoći“, odgovara prirodoslovac. „Nemate pojma“, pomisli dječak i potraži enciklopediju. A kad tamo – bijele stranice. Nema odgovora na njegova pitanja.

Uznemirujuće, zar ne? To ne smije, ne može biti. Zato moramo imati odgovore, bar nekakve. I imamo ih, razne teorije koje se često prihvaćaju kao činjenice. Jer nismo jako uporni. U trenutku kad bi dječak dobio odgovor da je svemir nastao Velikim praskom, sva njegova daljnja pitanja bila bi usmjerena na prirodu tog događaja. Malo je vjerojatno da bi profesora upitao je li siguran u to i da li postoje možda znanstvenici koji se s tom teorijom ne slažu.

Tako stvari stoje po pitanju onih tema koje su dobile pravo državljanstva. A što je s onima koje nisu? Duhovi, NLO-i, telepatija, psihokineza – sve odreda detaljno i opsežno izučavani fenomeni, s ogromnom količinom „tvrdih“ podataka. Oni spadaju u kategoriju praznovjerja, čak i onda kad su proučavani svim najstrožim alatima i protokolima znanosti.

To je zato jer njih model ne priznaje. Stoga većina ljudi o njima nije infomirana ili je informirana na pogrešan i senzacionalistički način – koji se uklapa u pogled na te pojave unutar modela stvarnosti u kojem živimo. Kad bi u poglavlju udžbenika o fizici ili o bilogiji bio tek jedan odlomak posvećen kratkoj povijesti istraživanja nekog od tih fenomena, stvari bi stajali drugačije. Uostalom, zašto i kako su nastali svemir i život, kao i pitanje ima li duhova ili ih nema, onako –bar naizgled – ne utječu bitno na naš svakodnevni život.

Ono zbog čega vrijedi inzistirati na mnogima od tih pojava jest što neke od njih nude model koji je u nekim aspektima za čovjeka bolji. Model u kojem bi se možda smanjila konzumacija otrovnih lijekova, poboljšala prehrana i odnosi ljudima i okolišem i slično, u kojem bi svakome bilo jasno u kojoj mjeri je svijet umrežen i na koliko nevidljivih i neobjašnjivih način međudjelujemo sa svime oko sebe.

Za sad, alternativni modeli stvarnosti još su uvijek rastrgani na puno malih komadića i skrivaju se po brojnim, međusobno nepovezanim knjigama. Koje, uostalom, čitaju tek rijetki.

Razmotrimo situaciju u zemlji u kojoj živimo. Recimo da dnevne novine kupi četvrt milijuna ljudi. To znači da ih pročita bar tri put toliko, to jest tri četvrt milijuna ljudi. To znači da svaki peti stanovnik ove zemlje pročita išta. No, naklade knjiga kreću se u znantno manjim okvirima tek tisuću do dvije prodanih primjeraka. Kad bismo uračunali i one koji ih čitaju posudivši ih u knjižnici, možda bismo mogli doći i do optmističnih deset tisuća ljudi, ali i to samo za najuspješnije knjige. A to je tek oko četvrtine jednog postotka pučanstva naše zemlje.

Ovom grubom i pomalo proizvoljnom statističkom sličicom htio sam pokazati u kojoj mjeri je model teško mijenjati.

Kao što se do sad vjerojatno primijetili, nekako je ispalo da se već preko pola desetljeća bavim ovom tematikom koja je izvan modela. Vjerojatno ću i još neko vrijeme. Možda ću negdje i pogriješiti, možda i jesam, ali volio bih da i vi imate takav oprez prema samome sebi u trenutku kad vam se učini da vam se 'prodaje magla' ili citiraju stvari koje su, dokazano izjavama mnogih autoriteta, tek zabava za priglupe mase ili vjerske fanatike. Jer doista, možda nije sve onako kako ste učili, pogotovo zato jer nitko od nas ne može biti niti svjestan koliko su koncepti duboko ugrađeni u nas – pogotovo ako se nikad nismo upustili u avanturu popitkivanja i pokušaj motrenja sebe i svijeta u kojem živimo sa strane, s neke zamišljene točke 'izvana'.

Ono što mi se čini najvažnijim jest da nitko od nas ne mora čekati da mu netko sagradi alternativni model stvarnosti, u slučaju da mu postojeći nije komotan ili dovoljno inspirativan. Modeli stvarnosti nalaze se samo na jednom mjestu – u glavama ljudi. Pa tako i u vašoj. To je mjesto otkuda možete početi s promjenama – ukoliko to nalazite uzbudljivim ili vrijednim truda.

Želim vam sreću, što god prihvatili kao svoju stvarnost.


- 02:28 - Komentari (32) - Isprintaj - #

PSIHOKINETIČKA KIRURGIJA FILIPINSKIH ISCJELITELJA- 2. dio

14.02.2008., četvrtak 

 
Bok svima!


Svaki posao treba završiti, pa tako i ovaj. Prije par dana stao sam kod psihokinetičkih rezova. Točna tamo ću i nastaviti. Naime, Dr. Alfreda Steltera (kojega ste već upoznali u prvom nastavku) je kao znanstvenika zanimala činjenica da su psihokinetički rezovi uopće mogući, a ne pitanje koriste li ti iscjelitelji ponekad pravu oštricu ili ne.

Primijetio je da oni često nisu shvaćali razliku između «paranormalnoga» i «normalnoga» u našem smislu te riječi. Puno puta se dogodilo da iscjelitelj nije mogao otvoriti tijelo paranormalnim načinom te bi instinktivno, mrtav-hladan i bez osjećaja krivnje, posegnuo za mehaničkom pomoći poput oštrice žileta. Sva njegova pažnja bila je usmjerena na pomaganje pacijentu, a ne na misli o tome koristi li se «paranormalnim» metodama toliko zanimljivim promatračima sa Zapada.

U velječi 1975. dr. Stelter je provjeravao ima li u blizini psihokinetičkih rezova ionizirajućih zraka u većim količinama. Koristio je filmove koje u Njemačkoj koriste ljudi koji rade s radioaktivni materijalima. Filmovi, zapečaćeni u plastičnim kutijama, polagani su na kožu pacijenta prije nego što je Blance napravio daljinski rez. Nakon što su se njegovi prsti pomaknuli kroz zrak, film je s gornje strane bio netaknut. No, koža je bila razrezana, a film je bio zastrugan sa donje strane. Rez na koži i rez na filmu bili s jednake dužine. To je pokazano u nizu eksperimenata provedenih tijekom veljače i ožujka 1975.



Blance je često, nakon što bi napravio rez, vadio velike tumore. 1971. godine je, u Stelterovoj nazočnosti, izvadio tumor veličine šljive iz kuka filipinskog pacijenat. Nije ga odvojio nikakvom mehaničkom metodom već je izgledalo kao da je tumor uskočio u iscjeliteljevu ruku. Stelter je zabilježio i slijedeće: Kad je Blance u dobroj formi, pacijent ne osjeća bol ili je osjeća vrlo malo. U nekim operacijama gdje se očekivalo obilno krvarenje, iscurio je tek mali mlaz krvi te nije bilo nikakvih infekcija iako se nije radila nikakav sterilizacija u konvencionalnom smislu riječi. Kad iscjelitelj nije u dobroj formi, ponekad su se pojavljivale neke manje infekcije.

POSJET NJEMAČKOJ

Još jedna pojava koja, po Stelteru, govori u prilog stvarnosti tog fenomena jest činjenica da je iscjelitelj energiju mogao poslati kroz drugu osobu. Krajem 1973. Juan Blance došao je u Njemačku i tri tjedna radio u klinici koju je vodila njemačka iscjeliteljica Irena Lutz. Ona je tijekom Blanceovog boravka kod nje, ali samo u njegovom prisustvu, proizvodila sve fenomene kao I filipinski iscjelitelj.

Stelter je tamo boravio dva tjedna i vidio sve Blanceove zahvate koji su mu bili poznati iz Manile. No, s vremenom, oni su postajali sve slabiji. Na kraju drugog tjedna Blance je bio iscrpljen. Pripisali su to njemačkoj klimi koja mu nije odgovarala. Tijekom trećeg tjedna pojavila se čudna pojava - rez se pojavio ispod oznake stranica koja je visila iz Biblije (koju su Blance i drugi isjeljitelji često davali pacijentima da drže tijekom tretmana) i bio je izazvan njome (oznakom). Moguće je da je to bio trenutak kad su se psihokinetičke moći, koje je Blance obično s lakoćom kontrolirao, otele kontroli. Blance je postao bio vrlo uznemiren kad više nije mogao kontrolirati rezove. Oni su se počeli pojavljivati na mjestima gdje nisu trebali biti – čak na gornjoj strani njegove ruke. Dok su on i Irene Lutz radili na gornjem dijelu tijela pacijenta, rezovi su se pojavili na rukama asistenta koji su masirali pacijentova stopala. Očito je bilo da Blance više nije vladao svojim psihokinetičkim sposobnostima.

Dva dana kasnije doživio je potpuni slom u vidu kolapsa srca i cirkulacije. Odbio je lijekove i hospitalizaciju, a život mu je bio u opasnosti nekoliko dana prije nego što je bio u stanju vratiti se u Manilu. Kad ga je Stelter mjesec dana kasnije posjetio u Manili, Blance se polako vraćao poslu, ali je još uvijek bio slab, a vidljivi su bili i ožiljci od psihokinetčkih rezova na gornjoj strani ruku.

MATERIJALIZACIJA

Alfred Stelter je proučavao još jednu neobičnu pojavu kod filipinskih iscjelitelja – materijalizaciju. Često je bio nazočan pri praksi Josefine Sison i drugih, kad je kirurški pamuk nestajao, a potom bi se ponovno pojavio na površini pacijentova tijela. Pamuk, često navlažen posvećenim uljem kokosova oraha, iscjelitelji bi oblikovali u čvrstu grudu i naizgled pritisnuli kroz kožu u pacijentove grudi, trbuh, glavu, ruku ili nogu. Kad bi Josefine nakon toga otvorila ruke, pamuka više nije bilo. Ponekad je taj pamuk koji je «ugurala» kroz kože micala tek prilikom slijedeće posjete, a tada je bio crven od krvi. Svježe ubačeni pamuk kojega bi odmah vadila izlazio bi bijel kao što je i bio.

Tu materijalizaciju filipinskih iscjelitelja i dr. Stelter i drugi liječnici promatrali su stotinama puta i pod svim mogućim uvjetima. Dr. Hiram Ramos i drugi njegovi kolege često su molili Josefinu da otvori ruke prije nego što počne tijelo puniti pamukom i nakon što bi on nestao. Prof. dr. Werner Schiebeler je čak snimao tu akciju pri jakom osvjetljenju na 16-milimatarski film u boji. Ispitivanje filma frame po frame pokazalo je da pamuk zaista nestane između njenih prstiju, a ne vidi se da fizički prođe kroz pacijentovu kožu.

Tijekom devetomjesečnog svakodnevnog proučavanja rada filipinskih iscjelitelja, Alfred Stelter je imao nekoliko rijetkih prilika promatrati zaista senzacionalne dematerijalizacije tjelesnog tkiva na pacijentima. U veljači 1971. Tony Agpaoa dematerijalizirao je meso 38-godišnjeg pacijenta da bi izložio kost noge koja je bila slomljena 16 godina ranije, ali nije pravilno zarasla. Sasvim je jasno i vidio i fotografirao slomljene krajeve kosti. Bilo je dosta krvi, ali nakon operacije (Agpoa je opet materijalizirao meso na njegovo mjesto) noga je izgledala isto kao prije, kao da nimalo krvi nije nedostajalo. Fotografija je bila dokaz da nije bila riječ niti o hipnozi niti o halucinaciji.

Slavni istraživač George W. Meek opisao je slijedeći slučaj. Stanovnica Filipina stara oko 45 godina bila je treći put kod iscjeliteljice Josefine Sison zbog raka desne dojke, a tvrdila je da je došlo do poboljšanja nakon prethodnih posjeta. Josefina je prstima dotakla kožu u korijenu dojke i bez ikakvog rezanja «odstranila» krvlju natopljen pamuk koji je stavila unutra tijekom prethodnog posjeta pacijentice. Potom je uzela novi pamuk i krenula ga staviti u kožu u korijenu dojke. Ponovila je tu proceduru s dodatnim komadima pamuka koje joj je dodavao jedna od doktora promatrača. Očigledno nije pamuk zadržavala u ruci niti ga se na bilo koji način rješavala. Ona je stavljala pamuk u tijelo kroz netaknutu kožu. On će tamo ostati do slijedeće posjete (kada će ga maknuti crvenog od krvi) ili tek nekoliko trenutaka (kad će ga isti misteriozni način izvaditi, a on će vrlo malo promijeniti boju). Josefina je objasnila timu kako pamuk koji je «blagoslovila» (psihički tretirala) stavlja u tijelo na granicu između zdravog i bolesnog tkiva, tako da bi s vremenom tijelo odbacilo bolesno tkivo do te mjere da će ga ona moći maknuti rukom.


Puno analiza prošli su filmovi na kojoj je Josefina imala problema sa zaustavljanjem curenja «krvi» (ili što god je to bilo) kroz kožu pacijenta. Ispitujući frame po frame snimke gdje je Josefina stvorila «krv» malo ispod uha sa strane pacijentova vrata, vidi se da se morala vraćati na to mjesto tri puta i stisnuti s vršcima dva prsta da bi spriječila krv da teče. Nakon što je «krv» obrisana, na koži niti u porama kože nije bilo nikakvoga traga ikakvom rezu. Kirurg koji je stajao pokraj Josefine i to promatrao izjavio je kako ne može povjerovati čak i kad gleda u to. Današnjoj znanosti teško se prilagoditi misli da se tekuća krv može transportirati kroz kožu činom fokusirane svijesti.

POLAGANA PROPAST FILIPINSKIH ISCJELITELJA
Domaći filipinski iscjelitelji tijekom 50-tih i 60-tih godina 20. stoljeća živjeli su u primitivnom okružju, stopljeni s prirodom i potpuno bez stresa. Prekidali bi svoju aktivnost – obično rad na poljima riže ili kikirikija – da bi olakšali patnju nekom od svojih susjeda koji je pješke stigao iz okolnih polja ili malih sela. Obično im se nije plaćalo, a ponekad bi dobili ekvivalent od nekoliko centi ili dar u vidu neke prirodne namirnice.

Onda su se stvari počele mijenjati. Pojavili su se stranci u potrazi za ozdravljenjem. Otkrili su da su iscjelitelji oduševljeni darom u vidu novca koji je predstavljao tek maleni djelić onoga koliko bi iznosili troškovi liječenja tamo otkud su stizali, a kući su se vraćali sa snimkama čudesnih medicinskih tretmana. U takvim okolnostima neki iscjelitelji postali su zainteresirani za još više publiciteta i za stvaranje što više sljedbenika jer je to značilo veće prihode i mogućnost kupnje motocikala, automobila i boljih kuća. Preokupacija takvim stvarima nespojiva je s ravnodušnim, opuštenim meditativnim životom bez stresa, koji je najbolja atmosfera za medije. Bez takve atmosfere nije moguće stvarati materijalizaciju ili telekinezu , otvaranje tijela, uklanjanje bolesnog tkiva i potom zatvaranje tijela kao prije. Osim toga, takve paranormalne aktivnosti nemoguće je raditi u svakodnevnom ritmu, kad je iscjelitelj pod velikim stresom, bilo zbog obiteljskog života ili zbog velikog broja pacijenata.

1975. godine na Filipine je stiglo između sedam i devet tisuća pacijenata. U takvoj situaciji zabilježeno je da se jednom iscjelitelju samo iz Australije najavilo 65 pacijenata mjesečno tijekom 6 mjeseci; tome treba pribrojati dvadeset pacijenata mjesečno iz Novog Zelanda; plus svi ostali pacijenti, kako domaći, tako i strani iz drugih zemalja. Ponekad je na jednog iscjelitelja čekalo sto pacijenata. U takvim okolnostima novine, radio i televizija počele su pisati o prevarama. Kod nekih iscjelitelja, koji su se našli izloženi pogledu mnoštva, zaista je došlo i do neke vrste «šoumenstva» u psihičkoj kirurgiji, jer vjerojatno nisu željeli iznevjeriti interes publike, a nisu bili u stanju neprekidno proizvoditi paranormalne efekte.

Timovi doktora često su pratili operacije filipinskih liječnika ( nakon što su savladali sve poteškoće kao što je; sprijateljivanje s iscjeliteljem - koje nekad može trajati i nekoliko mjeseci - te dobivanje njegove dozvole da tijekom više tjedana i mjeseci oko njega boravi nekoliko ljudi s kamerama - to su morale biti osobe koje neće prema njegovom radu u sebi imati negativan odnos, što je bio još jedan problem s kojim su se suočavali istraživači).

TRIKOVI KAO POMOĆ

Česta je primjedba skeptika bila kako bi u takvim «nadzornim» timovima, ako je cilj ustanoviti radi li se o pravim paranormalnim pojavama ili trikovima, bilo važnije imati profesionalnog mađioničara koji bi jedini bio u stanju «pročitati» trikove. To je bilo vrlo nepraktično u uvjetima višemjesečnog strpljivog proučavanja u prirodnom okružju iscjelitelja u očekivanju da se dogodi paranormalni fenomen (kojemu je potrebno prirodno i opušteno okružje, nikako ne neprirodni laboratorijski uvjeti). U ovom slučaju to je značilo da se mora biti unutar pedesetak milja od Pangasinana, na Luzonu.

Stoga je istraživač George W. Meek pozvao u pomoć dr. Davida Hoya , koji je imao i potvrdu o svojoj stručnosti na polju profesionalnog iluzionizma. Mada dr. Hoy nije doveo u pitanje da paranormalni fenomeni po njegovu uvjerenju zaista postoje, u svojim je izvještajima precizno opisao kako su u nekoliko slučajeva kojima je bio nazočan bili primijenjeni klasični trikovi iz profesionalne magije, kao što su odvlačenje pažnje «čarobnim» pokretima ruku prilikom vađenja minijaturne oštrice kojom bi se neprimjetno, naizgled laganim dodirom prstom, napravio rez na koži, a potom bi se, prije nego bi krv potekla, prstom nekog promatrača prešlo preko reza kako bi izgledalo da je krv potekla sama od sebe.

Na tom mjestu potrebno se sjetiti riječi Arthura Koestlera, poznatog istraživača paranormalnih pojava. On je rekao:

«Kad sam lovio gurue u Indiji, vratio sam se obogaćen jednom spoznajom. Ona je glasila: Nikad ne pitaj je li 'sveti čovjek' šarlatan ili je zaista svet. Pitaj se u kojoj je mjeri šarlatan, a u kojoj mjeri sveti čovjek. Nikad ne primjenjuj kriterij 'sve ill ništa'. Do 'šoumenstva' dolazi u trenutku kad se nađete pred okom javnosti. Izloženi oku javnosti sačinjene od neograničenog broja sljedbenika, morate primijeniti malo 'šuomenstva'. U loše dane, kad vam ništa ne radi kako bi trebalo, trebali biste biti superčovjek kad ne biste pribjegli 'corriger la fortune' s nekoliko trikova.»

A što se tiče neobičnih sposobnosti filipinskih iscjelitelja, nije loše prisjetiti se još jedne izreke, ovoga puta one koja dolazi od svetog Augustina.

On je rekao: «Čuda se ne događaju u suprotnosti s prirodom već u suprotnosti s onim što je nama poznato kao priroda.»







- 17:36 - Komentari (18) - Isprintaj - #

PSIHOKINETIČKA KIRURGIJA FILIPINSKIH ISCJELITELJA- 1. dio

10.02.2008., nedjelja 

 

Bok svima!

Nedavno smo snimali emisiju o premoći uma nad materijom. Nekada se ta pojava skrivala iza već zastarjelih izraza kao što je parapsihologija, telekineza, psihokineza i slično, međutim nijedan od tih izraza nije u potpunosti opisivao cijeli fenomen - jer on pokriva i liječenje na daljinu, utjecaj namjere pojedinca na ishod tzv. 'generatora nasumičnih brojeva' (REG – Random Event Generator) i slične. Većina tih priča danas su dobro poznate svakome tko je upoznat s glavnim točkama povijesti istraživanja tih neobičnih fenomena. No, jedan od tih fenomena nije toliko poznat. To je onaj iz naslova.

O njemu se kod nas nije niti pisalo (barem već dugi niz godina, koliko sam ja usmjeren na takve informacije). Ali prije par godina pala mi je u ruke odlična knjiga "Healers and Distant Healing" Georga Meeka iz polovice sedamdesetih, odličan znanstveni pregled svakojakih neobičnih iscjeljenja s mnogima tabelama, statistikama i slično, čak pomalo dosadna za čitati, ali vrlo stručnog pristupa. Zapravo, riječ je o nekoj vrsti zbornika radova različitih znanstvenika, najviše liječnika, koji su na ovaj ili onaj način istraživali parapsihološke fenomene vezane uz iscjeljenja. Knjiga nikad nije objavljena kod nas, niti je danas više u tisku.

Jedina tri poglavlja koja se ni na koji način ne može okarakterizirati dosadnima su ona posvećena filipinskim iscjeljiteljima. Riječ je o temi koji se i danas ponegdje i ponekad spominje, ali vrlo površno i čak pogrešno te je čak na neki način zaboravljena. Ovom prilikom ispravit ćemo tu pogrešku- u dva nastavka, jerbo je riječ o ovećoj količini podataka.




Dakle, bilo je to početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća kad su se u središtu interesa mnogih liječnika našli filipinski iscjelitelji. Invaziji doktora na Filipine prethodila je navala bolesnih ljudi koji su se s Filipina vraćali s fantastičnim pričama o neobičnim postupcima liječenja ili operiranja psihokinezom. Američki, engleski, filipinski, njemački, japanski i švicarski znanstvenici, medicinski doktori, klinički psiholozi, psihijatri I hipnoterapeuti nekoliko su godina proučavali paranormalno liječenje i «psihičku kirurgiju». Jedan od timova je izračunao kako su samo njegovi članovi kolektivno na to potrošili 120 tjedana.

Starosjedioci Filipina nazivaju se Aete. Oni su stoljećima primali infuziju u došljacima s polinezijskih otoka i iz Indije. Kad je Filipine 1521. otkrio Magellan, došlo je do prvog kontakta s kulturom Europe. Usprkos potpadanju pod vlas europskih kolonijalnih gospodra, u mnogim područjima vjerovanja i običaji domorodaca ostali su nepromijenjeni sve do vremena španjolsko- američkog rata 1898. Na velikim južnim otocima oni su preživjeli i do najnovijeg doba, kao što je mogao provjeriti svaki istraživač koji je skupio hrabrosti uputiti se u ta područja u kojemu je bilo mnogo plemenskih ratova. U područjima sjevernog središnjeg Luzona, u područjima rižinih polja, stari običaji i vjerovanja nastavili su život i tijekom prve polovice 20. stoljeća te su još uvijek duboko ugrađena u život svih filipinskih iscjelitelja. Značajno je da je većina suvremenih iscjelitelja rođena upravo u tom području rižinih polja, unutar kruga promjera 60 milja.

JEDINSTVO S PRIRODOM

Ovi domoroci, koji su živjeli u malim, uglavnom otvorenim kućama od bambusa i palminog lišća s jednom prostorijom, prljavih podova, neprekrivenih otvorenih prozora, bez struje i tekuće vode, okruženi svinjama, govedima, kozama, pilićima i patkama, svake godine izloženi punoj snazi tropskih tajfuna i bujica izazvanih kišama, bili su potpuno stopljeni s prirodom. Vještice te crna i bijela magija bili su (i još uvijek su) važan dio njihova sustava vjerovanja u koji spadaju i iscjelitelji. Svi filipinski iscjelitelji su prirodni mediji koji su od ranog djetinjstva posjedovali taj dar. Oni su vrlo rijetki i obično vode jednostavan život bez stresa, a paranormalni fenomeni poput psihokinetičke kirurgije događali su se samo u njihovoj nazočnosti, Čim je medij bio jači i čim je osjećao više sažaljenja, tim je postajao bolji iscjelitelj.

EUROPA UPOZNAJE ISCJELITELJE

Sa slučajevima otvaranja i zatvaranja tijela psihokinezom zapadnjaci su se susreli tek po završetku Drugog svjetskog rata kad je Eleuterio L. Terte senior, koji je pružio značajnu pomoć američkim oružanim snagama tijekom rata, razvio sposobnosti slične onima koje su kasnije proučavane i u radu iscjelitelja Arigóa u Brazilu. Tijekom narednih deset godina Terte je obučio, u cjelini ili djelomično, 14 od oko 30 iscjelitelja koji su krajem 60- tih i početkom 70-tih godina 20. stoljeća postali predmetom proučavanja zapadnih znanstvenika. Čini se da se prvo izlaganje stranih pacijenata psihičkoj kirurgiji zbilo tijekom ranih 50- tih godina 20. stoljeća. Jedan od prvih istraživača koji je svijetu ukazao na neobične sposobnosti filipinskih iscjelitelja bio je Harold Sherman koji je 1966. prvi ustvrdio da oni mogu otvoriti ljudsko tijelo bez dodirivanja. No, kad su ljudi poput Henrya Belka i Harolda Shermana posjetili Filipine da započnu seriju ozbiljnih proučavanja iscjelitelja strani su pacijenti već pristizali u znatnom broju.

PSIHOKINETIČKI ZUBARI

Ti neobični iscjelitelji privukli su pažnju velikog broja uglednih svjetskih znanstvenika koji su se na Filipine uputili prepuni sumnje. U promatranjima koja su trajala mjesecima uvjerili su se da u mnogim slučajevima na Filipinima zakoni fizičkog svijeta jednostavno za iscjelitelje nisu vrijedili. Jedan od tih ljudi, koji se odlučio ozbiljnije pozabaviti tim fenomenima te je proveo puno vremena promatrajući ih, bio je i prof. dr. sc. Alfred Stelter s njemačkog sveučilišta Gutenberg u Meinzu (koji se bavio atomskom fizikom i kemijom kao istraživač i predavač, a od 1967. i proučavanjem parafizičkih i parapsiholoških fenomena). Alfred Stelter je ustvrdio da su pojave kojima je prisustvovao, poput paranormalnog vađenja zuba, bile još puno češće i efikasnije u starim danima nego tada, početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća.

Jedno od psihokinetičkih vađenje zuba kojima je Stelter prisustvovao izgledalo je ovako: iscjelitelj Marcelo Jainar (kojeg je dr. Stelter tijekom veljače 1971. promatrao više puta) prstima bi dotaknuo zub kojega je trebalo izvaditi, potom usredotočio um na «injekciju» protiv boli (kako pacijenta ne bi ništa boljelo) i potom bez imalo napora izvadio zub palcem i kažiprstom, usprkos tome što je on čvrsto stajao u čeljusti. Često je trebalo vaditi i zube koje je bilo teško dosegnuti, a nekad s radilo o kutnjacima koji su bili duboko ukopani u zubno meso pa je iscjelitelj imao ograničeno područje za kontakt. Stelter je naglašavao da nema nimalo sumnje u postojanje ovog fenomena iako ga se već u to vrijeme, prije tridesetak godina, više nije moglo promatrati tako često jer sve češće pokušaji iscjelitelja nisu uspijevali.

Da je riječ o pravoj paranormalnoj pojavi, a ne jednostavnom vađenju zuba snagom ruke ili palca, naglašavao je Stelter, govori činjenica da je «metoda» besprijekorno radila u slučaju pacijenata Filipinaca s pokvarenim kutnjacima, ali isti iscjelitelj ne bi uspio izvaditi već labavi pokvareni zub strancu-zapadnjaku, pogotovo ako je pacijent bio skeptičan. Stelter je zaključio da izvođenje ovog čina, kojeg je smatrao psihokinetičkim po prirodi, ovisi o jednoglasnosti ili odnosu između pacijenta i iscjelitelja. Očito ga je bilo lakše postići s Filipincem nego sa Zapadnjakom - snaga palca nije bila važna, ali psihološko-parapsihološki faktori jesu.

U rujnu 1973. dr. Stelter promatrao je drugu vrstu psihokineze – paranormalno vađenje i zamjenu očnih jabučica. Bez ikakvih instrumenata koji bi im pomogli da zahvate iza očne jabučice, iscjelitelji Alex Torbito i Marcelo Jainar bi je izvadili cijelu, a Stelter je to promatrao iz blizine u društvu veterinara specijaliziranog za operacije očiju životinja.

SPIRITUALNE INJEKCIJE

Treća vrst psihokineze filipinskih iscjelitelja bile su tzv. magnetske ili «spiritualne injekcije», koje su često «davali» Juanito Flores i José Mercado u pokrajini Pangasinan. Tu je proceduru dr. Stelter ovako opisao: iscjelitelj bi rukom zahvatio u zrak te «uzeo» imaginarnu iglu koju bi smjestio na Bibliju kako bi se «napunila». Potom bi je usmjerio u pacijenta, pomaknuo prst kad da stišće injekciju, često bez dodirivanja tijela, a ponekad i s udaljenosti od jednog metra. Nekad bi «injekciju» usmjerio prema otkrivenoj koži, a nekad prema koži prekrivenoj odjećom.

U veljači 1972. talijanski neurolog prof. F. Granome proveo je veliko istraživanje na devet iscjelitelja s Filipina. Bio je na čelu tima znanstvenika i ekipe s kamerama, a istraživanje je trajalo 15 dana. Između ostalog, sa zanimanjem su promatrali davane «spiritualnih injekcija», tj. onih davanih rukom bez dodirivanja tijela. Na sedam Europljana kojima su te injekcije date, one su stvorile osjećaj «suvišnosti» ili osjećaj električnog šoka na njihovu tijelu. Tri člana istraživačkog tima koji su «primili injekciju» počeli su krvariti. Analiza jednog od uzoraka krvi, koja je provedena na Medicinskom institutu sveučilišta Turin, pokazala je da uopće nije riječ o ljudskoj krvi. Usprkos filmskim kamerama, infracrvenim fotoaparatima i drugim načinima promatranja ulazne točke injekcije, ništa sumnjivo nije otkriveno. Analiza krvi koja je curila niz nogu jednog drugog člana tima također je pokazala da nije riječ o krvi, što istraživački tim nije mogao razumjeti. Komad papira smješten ispod košulje jednog od znanstvenika pokazao je tri male rupe tamo gdje je dana injekcija. Ruke iscjelitelja se pomno motrilo i snimalo kamerama. Nikada se nisu približile pacijentu bliže od pola metra. I sam dr. Stelter je primio injekciju s udaljenosti od jednog metra. Iz rupice je iscurilo malo krvi te ju je trebalo brisati nekoliko puta prije nego što se krvarenje zaustavilo.

PSIHOKINETIČKI REZOVI

Od veljače 1971. dr. Alfred Stelter je često bio prisutan i četvrtoj varijanti psihokineze koju je pod puno različitih uvjeta izvodio Juan Blance iz Manile. On je psihokinetički radio rezove na koži. Obično bi uzeo kažiprst promatrača, napravio šaku od ostalih prstiju i palca promatračeve ruke te bi s tim kažiprstom napravio trzave pokrete 20 do 30 cm iznad kože pacijenta. Na koži bi se pojavio rez nalik onom kakvog bi napravila oštrica žileta. Ovakav psihokinetički rez, koji je izvodio Blance (ali i drugi filipinski iscjelitelji, poput Davida Oliganija) mnogi su promatrači (oni koji nisu imali puno iskustva s filipinskim iscjeliteljima) smatrali prevarom, mada su brojna testiranja pokazala da je riječ o autentičnoj i nepatvorenoj pojavi. Skeptici su tvrdili da ti Filipinci kriomice koriste oštre objekte poput trijeski stakla ili malih komada žileta pričvršćenih na lažni palac te da njima prvo na koža naprave vrlo tanak i isprva nevidljiv rez. Krv bi se pojavila koji trenutak kasnije te bi se činilo da je riječ o «psihokinetičkom» rezu. Ukazujući na to da pažnja pacijenta i promatrača prije pojave krvi obično nije bila usmjerena na mjesto reza, skeptici su tvrdili da je iscjelitelj prethodno obrisao mjesto s pamučnom vatom u kojoj se nalazila neka mehanička pomoć, tj. predmet koji je napravio rez. No Stelter, koji je tijekom četiri godine često promatrao i proučavao Blanceove psihokinetičke rezove (i u Manili kao i tijekom njegova četverotjednog posjeta Njemačkoj u siječnju 1974) nie se slagao s time.

Rez nije uvijek nastajao na isti način. Stelter je izvijestio da je često vidio kako se rez pojavljuje bez ikakva kontakta ili bilo kakvog prethodnog postupka na koži, i to u trenutku kad bi iscjelitelj u zraku napravio pokret rukom. Takva je bila procedura kad su iscjeliteljeve moći bile jake. U drugim slučajevima iscjelitelj je ipak trebao kontakt s kožom, koja bi se otvorila nakon što je on stavio na određeno mjesto prst ili palac.

Promatrajući mnoge psihokinetičke rezove, Stelter je zaključio kako su pokreti prstima u zraku simbolični jer se rez pojavljivao neovisno o njima ili čak i prije. Pod povoljnim okolnostima Blance i David Oligani mogli su rezati kožu su udaljenosti i bez dodira s kožom pacijenta. Jednom je bio svjedokom kad je Oligani otvorio prsa Filipincu s udaljenosti od jedan metar. Ponekad se događalo da moći iscjeljitelja nisu bile najjače, ili da je iscjelitelj imao faktore smetnje; recimo, nazočnost osoba s negativnim stavom. U tom slučaju on bi stvarao rez direktnim dodirom kože i njegova prsta ili palca, ali također psihokinetički – bez ikakve oštrice.....


(Nastavlja se čim se odlučim za još kljucanja po tipkovnici...)


Ako imate namjeru gledati ove filmiće, nadam se da ste se nagledali dosta krvavih filmova i već oguglali. Ili vam preporučam – nemojte ni gledati, puno je zanimljivije za čitati nego za gledati. Upozoreni ste.






- 22:59 - Komentari (31) - Isprintaj - #

Intervju: HAL PUTHOFF, PIONIR REMOTE VIEWINGA

06.02.2008., srijeda 

 


Fizičar Harald Puthoff živuća je legenda - pionir i začetnik gledanja na daljinu, te voditelj CIA-inog tridesetogodišnjeg programa remote viewinga. Male dijelove ovog intervjua s Halom mogli ste vidjeti u emisiji Na rubu znanosti, ali tema je toliko dobra, toliko značajna i toliko neobična da je zavrijedila predstavljanje u cjelini. Pogotovo kad je iz prve ruke. Slažete se?

Puthoffa sam upoznao u Londonu prije dvije godine, kad je i napravljen ovaj razgovor, a dao mi je i cd sa slikama, od kojih ćete neke vidjeti u tekstu. Bilo je to ugodno iskustvo jer je riječ o blagom, strpljivom, nenametljivom i dobrom čovjeku koji je osvojio sve moje simpatije. Možda će i vaše.


Image Hosted by ImageShack.us







Kad ste se prvi put susreli s gledanjem na daljinu?

HAL: Na sveučilištu Stanford bio sam koautor udžbenika o kvantnoj elektronici i laserima. Tada sam došao do zaključka da se kvantna fizika, bez obzira na to što vrlo precizno opisuje nežive predmete, ne bavi razinom fizike povezanom s ljudskim organizmima, sviješću i živim organizmima uopće. Mene je osobito zanimala spregnutost, odnosno činjenica da odvojeni dijelovi mogu zadržati nekakvu međusobnu vezu. Napravili smo jednostavne pokuse s algama. Jedan smo dio organizma stimulirali laserom i proučavali kakve je posljedice taj postupak imao na drugi dio. Napisao sam rad o tome i podijelio ga kolegama. Među ostalima, pročitao ga je i njujorški umjetnik Ingo Swann koji je sudjelovao u pokusima s izvantjelesnom percepcijom (ESP). Napisao mi je pismo u kojemu mi je rekao da, ako me zanima povezanost izoliranih sustava, moram proučiti i izvantjelesnu percepciju. Toga se još nisam sjetio. Poslao mi je svoj životopis. Sudjelovao je u pokusima na gradskom fakultetu u New Yorku. Dizao je i spuštao temperaturu osjetljivim instrumentima za mjerenje temperature. To mi se učinilo zanimljivim i želio sam vidjeti mehanizam koji se krije iza toga. Pozvao sam ga u Istraživački institut Stanford gdje sam u to vrijeme radio i izveli smo pokus s magnetskim mjerenjem instrumentima poput igle kompasa, ali unutar magnetskog štita. Čak je i kroza sve te štitove uspio utjecati na instrumente. Još me je više iznenadilo kad je nacrtao sliku unutrašnjosti toga prostora. Poput Supermanova rendgenskog vida! Kao fizičara, to me je posve zaprepastilo. Ispričao sam kolegama taj događaj, nakon čega nam je Vlada ponudila projekt u sklopu kojega bismo proučili te fenomene. Slični su projekti postojali i u Sovjetskom Savezu i zemljama istočnog bloka, a na zapadu takvo što znanstvenici nisu smatrali ni mogućim. Tako je počelo. Ljudi iz CIA-e su mi prišli i ponudili projekt koji bi im pomogao u procjeni sličnih projekata diljem svijeta. Trebalo je biti zabavno i zanimljivo, ali kad smo počeli skupljati podatke, projekt je prerastao u nešto drugo.


Image Hosted by ImageShack.us


Ciljni objekti u metalnim kutijama. U navodnicima su citati prvih odlomaka transkripata

«to je definitivno nešto tanko i dugo...s glavom čavla na jednom kraju...srebrne boje»

«u obliku nautilusa s repom»

«najjača slika koju dobivam je pojas»

«poput minijaturnog tornja...nazupčano dno...svijetla bež-tkanina»

«poput pingvina.....sivo i crno i bijelo...šiljasto ili blago zaobljeno na vrhu...otvoreno ili šiljasto na dnu»







Kako ste objavili svoje prve rezultate? Jeste li naišli na probleme?

HAL: Budući da su drugi članci koje smo objavili bili izrazito znanstvene prirode, odlučili smo da ćemo, ako se budemo time bavili, objavljivati rezultate u ozbiljnim časopisima. Prvi objavljeni članak bio je kratak sažetak otkrića do kojih smo došli promatrajući prirodu. Zatim smo objavili sveučilišnu studiju za IEEE (Institute of Electrical and Electronic Engeneers). To su bila prva dva važnija članka koja smo objavili u ozbiljnim znanstvenim časopisima.

Zbog čega su ljudi iz CIA-e bili tako zabrinuti kad su vam se obratili?

HAL: Podaci koje su prikupili pokazali su da sovjetska vlada ulaže mnogo novaca u najbolje institute za fiziku na kojima rade vrhunski stručnjaci koji su doktorirali fiziku. Donijeli su mi cijelu hrpu dokumenata u kojima su bili navedeni objavljeni članci, izvedeni pokusi, znanstvenici i instituti. Bilo je očito da su mnogo uložili u istraživanje izvanosjetilne percepcije. S druge strane, zapadni se znanstvenici nisu bavili tom tematikom. Osim nekih francuskih parapsihologa. Gotovo cjelokupna zapada znanstvena zajednica odbacila je to područje jer je smatrala da nije vrijedno proučavanja. U CIA-i su bili zabrinuti jer su smatrali da to predstavlja potencijalnu prijetnju. Mislili su da na istoku rade na razvoju nove znanosti koja je na zapadu nepoznata. Nisu, međutim, znali kako bi procijenili podatke koje su dobili jer su im za to bili potrebni vlastiti podaci, pokusi i razumijevanje problematike. Zato su bili zabrinuti.


Image Hosted by ImageShack.us


Eksperiment gledanja na daljinu u kojem je vidioc vidio dva velika rezervoara za vodu (desni crtež gore desno) kojih na ciljanoj lokaciji nema – danas. No, bili su točno na tom mjestu prije nekoliko desetljeća





POČETAK ISTRAŽIVANJA GLEDANJA NA DALJINU

Kako je izgledao vaš prvi eksperiment s Ingom Swannom i kada ste počeli raditi na mnogo većoj udaljenosti?

HAL: Prvo što je privuklo njihovu pozornost bila je njegova sposobnost da vidi unutar zatvorenog prostora zaštićenog magnetskim poljem. Ako netko može zaviriti u osigurani prostor, očito je da se radi o potencijalnoj prijetnji. Čak i zamisao da netko može vidjeti na velikoj udaljenosti predstavlja prijetnju. Nakon nekog se vremena ispostavilo da osim toga može vidjeti i kilometrima udaljena mjesta. S gledišta obavještajnih službi takve sposobnosti očito predstavljaju sigurnosnu prijetnju.

Kad se dogodio prvi slučaj gledanja na daljinu?

HAL: Na početku pokusa Ingo Swann je rekao da pošaljemo nekoga u zaljev San Francisca, udaljen tridesetak kilometara, a on će jednostavno opisati gdje se ta osoba nalazi. Radili smo takve pokuse. Poslali bismo tim čiji je zadatak bio ići na nasumično izabrane lokacije, a on bi opisao gdje se točno nalaze. Također bismo nasumično izabrali koordinate bilo gdje na svijetu, a on bi nacrtao sliku toga mjesta. Pomislili smo da je možda napamet naučio globus pa zna koje koordinate pripadaju kojemu mjestu. Birali smo koordinate otočića usred oceana ili jezerca u unutrašnjosti kontinenta, ali on bi uvijek dobro odradio svoj posao. Tada smo prvi put došli u kontakt s tom idejom. Utjecalo je na taj način da smo nasumce birali koordinate diljem svijeta ili jednostavno slali ekipe u udaljena područja. Izvodili smo ta dva tipa pokusa i oba su bila uspješna. No, ne bismo baš svaki put uspjeli. Katkad rezultati i nisu bili najbolji. Izabrali bismo nekoliko meta i slali ekipe na te lokacije s opisima koje smo dobili od sudionika u pokusu. Zadatak ekipa bio je da rangiraju podudarnost opisa i meta od najboljeg prema najgorem. Tako smo na kraju mogli statistički izračunati uspjeh pokusa. Ukoliko imate samo nasumične opise lokacija, nećete dobiti veliku podudarnost. Kad smo napokon otkrili šifru, vidjeli smo da sedam opisa točno odgovara ciljanoj meti. Na primjer, Hoover Tower na kampusu Stanforda vrlo je specifična izgleda pa su suci lako mogli ocijeniti radi li se o točnom opisu mete.


Image Hosted by ImageShack.us


Vidioc je metu (koju je i nacrtao) opisao kao «neku vrste dijagonalnog žlijeba visoko u zraku»





VOJSKA I GLEDANJE NA DALJINU

Vojska nije mogla vjerovati vašim rezultatima jer su im se jednostavno činili pretjerano fantastični. Jesu li i sami pokušali organizirati takav projekt?

HAL: Vojska je bila veoma zainteresirana za gledanje na daljinu. Zamolili su nas da uvježbamo njihove ljude za taj postupak. Sada je s tih dokumenata skinuta oznaka tajnosti, ali u to je vrijeme bilo strogo povjerljivo. Zamolili su nas da organiziramo program za uvježbavanje i poslali nam svoje ljude. Tako su se i sami mogli baviti gledanjem na daljinu i vidjeti kako to funkcionira. Razvili smo program i otkrili nedostatke gledanja na daljinu i što treba izbjegavati. Slike naviru u bujicama i ne treba ih odmah interpretirati, nego samo zapisati podatke. Razradili smo detalje i uvježbali njihove ljude. Dalje su oni sami izvodili pokuse i došli do raznih rezultata. Jedan od poznatijih događaja zbio se kad je jasnovidioc nekoliko dana prije nego što je Iran ispalio projektile na američki brod USS Cole vidio cijeli događaj. Nažalost, nisu to uspjeli spriječiti. Vojska se tom metodom često koristila pri pronalaženju pilota i slično.


Možete li nam ispričati priču o sigurnosnoj uzbuni u podzemnoj bazi? Što se događalo? Kakvi su se pokusi provodili?

HAL: Jedan od promatrača CIA-e rekao je nekome da izabere neko mjesto i dâ nam koordinate, ali da nam ne kaže što se na toj lokaciji nalazi. Rekao je da će te podatke prenijeti ekipi koja proučava gledanje na daljinu na Stanfordu. Ispostavilo se da je ta osoba izabrala koordinate svoje vikendice u Zapadnoj Virginiji. Bila je to kolibica u šumi. No, nije znao da se u blizini nalazi strogo čuvana podzemna vojna baza. Dva jasnovidioca rekla su da vide samo šumu i kolibe, a zatim su primijetili da se u blizini nalazi neko zanimljivo mjesto s antenama i drugom opremom. Pomislili su da je osoba koja im je dala koordinate htjela da upravo to vide, pa su detaljno opisali te strogo čuvane podzemne vojne baze. Kad su promatrači vidjeli do kakvih je pojedinosti ta lokacija bila opisana, zabrinuli su se jer su mislili da netko odaje povjerljive informacije. Pitali su nas kako smo došli do tih informacija, a mi smo odgovorili da smo samo vježbali gledanje na daljinu. Zabrinuli su se jer su pomislili da nam je netko iz baze dao koordinate, a ta osoba nije znala da se tamo uopće nalazi vojna baza. Proveli su istragu kako bi otkrili jesmo li informacije dobili onako kako smo rekli ili se radi o curenju povjerljivih podataka. Situacija se sredila sama od sebe jer je netko iz CIA-e zamolio da pogledamo sovjetsku metu da vidi možemo li ju opisati. Prva meta bila je istraživačka ustanova u Sovjetskom Savezu. Naši su jasnovidioci točno opisali lokaciju. Ispostavilo se da se radilo o vrlo zanimljivoj lokaciji jer se ondje nalazila golema dizalica, a naši su je jasnovidioci detaljno opisali: što se proizvodi u toj ustanovi i slično. Rezultati su bili odlični. Bio je to dokaz da primamo podatke gledanjem na daljinu, a ne iz nekih drugih izvora.


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


a)meta: Muzej umjetnosti u Stanfordu
b) crtež gledača broj 372








PREKORAČITI PROSTOR I VRIJEME....

Jasnovidioci katkad ni sami ne vjeruju u ono što vide.

HAL: Da, često se događalo da jasnovidioci misle da su pogriješili. Dat ću vam jedan primjer. Jedanput sam otputovao u San Jose u Kostarici, udaljen 1500 km od Kalifornije. Svaki sam dan odlazio na drugo mjesto. Jednoga sam dana odlučio izvesti maleni trik. Sjeo sam na zrakoplov i otputovao iz zemlje na jedan otočić. Ekipa za gledanje na daljinu mislila je da sam još u Kostarici. Kad su pokušali vidjeti gdje se nalazim jedan od jasnovidioca rekao je da nešto nije u redu. Rekao je da vidi zračnu luku iako zna da nisam još trebao otputovati iz zemlje i da je zbunjen jer na kraju piste vidi ocean. Znao je da to ne može biti točno jer je San Jose u unutrašnjosti, kilometrima udaljen od oceana. Pokušao je izbrisati tu sliku iz glave i početi ispočetka. Jedina slika koju je dobivao bila je slika zračne luke i oceana, a znao je da to ne može biti točno. Kasnije su saznali da sam bio upravo ondje. Signal je bio dovoljno jak, iako je i sam znao da to nikako ne može biti točno.


Image Hosted by ImageShack.us


Eksperiment gledanja na daljinu na veliku udaljenost 31. listopada 1976. Vidioc je bio u Istraživačkom institutu Stanford u parku Menlo, a cilj je bila Superkupola u Louisiani. Gledač je metu opisao kao veliku okruglu zgradu s bijelom kupolom.






Očito je da u gledanju na daljinu vrijeme i prostor ne predstavljaju granice. Možete li nam opisati neki slučaj kad je um zaobišao vrijeme i otputovao u prošlost?

HAL: Da, prostor i vrijeme su tu relativni. Dobili smo zadatak da predvidimo stanje na burzi dionica u budućnosti. Odlučili smo pokušati da vidimo što će se dogoditi. Nismo jednostavno rekli jasnovidiocima da pokušaju vidjeti što će se dogoditi na burzi, zato što bi u tom slučaju na njih previše utjecalo njihovo eventualno poznavanje tržišta i ono što su pročitali u novinama. Smislili smo drukčiju strategiju. Na primjer, ako sutra cijena dionica skoči, pokazat ću im jabuku, a ako padne, olovku. Bez obzira na stanje na burzi rekao bih im: «Sada ću vam dati nešto, a vi pogodite što.» Odgovorili bi: «Izgleda poput crvene lopte.» Sliči na jabuku. Budući da sam im u slučaju da cijene skoče odlučio dati jabuku, to bi značilo da predviđaju da će cijene skočiti. Tako je i bilo. Cijene dionica su skočile, a ja sam im pokazao jabuku. Ponavljali smo taj postupak 30 dana za redom.

I obogatili se?

HAL: Za trideset smo dana zaradili 26 000 dolara. Osnivač skupine dao nam je 10% zarade. On je zaradio četvrt milijuna dolara na temelju gledanja na daljinu. U nekim slučajevima radilo se o prošlom događaju koji se zbio pod nerazjašnjenim okolnostima, a jasnovidioci su bili pozvani da se vrate u prošlost i pokušaju shvatiti što se dogodilo.

Saznali smo kako je počelo proučavanje gledanja na daljinu. A kako je završilo?

HAL: Povod za početak uglavnom je bila zabrinutost zbog Hladnog rata. Kad je Hladni rat završio palo je i zanimanje za gledanje na daljinu. Ta je tema uvijek bila kontroverzna. Uvijek je bilo ljudi koji su se koristili tom tehnikom i bili predani njezinu proučavanju, ali i onih koji su smatrali da je to riskantno, neznanstveno i slično. Takvi su uvijek pokušavali zaustaviti program. Uvijek je netko bio za, a netko protiv. Budući da smo imali dobre rezultate tijekom Hladnog rata bilo je u interesu da se program nastavi. Kad je Hladni rat završio, splasnula je i motivacija za program. Bilo je lakše jednostavno pustiti da zamre i prepustiti to znanstvenicima. Tema je bila previše kontroverzna za obavještajnu zajednicu pa su takvi programi prestali do 1995. godine.

Rekli ste da, budući da ste fizičar, sebi često ponavljate kako ne biste trebali vjerovati u gledanje na daljinu i baviti se time, ali očito ne odustajete. Sigurno pokušavate naći neko objašnjenje u okviru fizike?

HAL: Da. Kad smo tek počeli s pokusima bio sam zaprepašten kao i ostali. Budući da kao fizičar nisam mogao objasniti kako je takvo što moguće, bilo mi je vrlo teško prihvatiti da to zbilja djeluje. Svakog sam dana izvodio pokuse i nisam mogao vjerovati da će uspjeti, ali jesu. Pokušali smo otkriti koji su mehanizmi u igri. Imali smo, na primjer, neke elektromagnetske modele. Izveli smo neke pokuse kako bismo ih isprobali. Primjerice, poslali smo jasnovidioce u podmornicu koja bi uronila duboko u ocean. Znali smo da će morska voda djelovati kao štit za elektromagnetske valove. Da se radi o elektromagnetskom fenomenu, voda bi trebala spriječiti njegovo djelovanje, ali to se nije dogodilo. S vremenom smo povećavali udaljenost sve dok nismo došli i do promatranja drugih planeta u Sunčevu sustavu. I te smo pokuse uspješno obavili. Fenomen nije odgovarao niti jednom elektromagnetskom modelu. Na sve smo načine pokušavali otkriti po kojem principu funkcionira. Ali nismo uspjeli.












- 14:35 - Komentari (33) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se