VIZIONAR - magazin na rubu znanosti.
Za one koje zanimaju pouzdane informacije o fenomenu NLO-a, free energyju i održivom razvoju. U svijetu čuda nema ih potrebe izmišljati. Stoga je VIZIONAR neprekidno u potrazi za znanstvenim potvrdama naizgled nepostojećih pojava, holističkim pogledom na svijet i tragovima davno zaboravljenih civilizacija.
Na svim kioscima (ili na broj 01/6683630) Raniji brojevi
PSIHOKINETIČKA KIRURGIJA FILIPINSKIH ISCJELITELJA- 2. dio
14.02.2008., četvrtak
Bok svima!
Svaki posao treba završiti, pa tako i ovaj. Prije par dana stao sam kod psihokinetičkih rezova. Točna tamo ću i nastaviti. Naime, Dr. Alfreda Steltera (kojega ste već upoznali u prvom nastavku) je kao znanstvenika zanimala činjenica da su psihokinetički rezovi uopće mogući, a ne pitanje koriste li ti iscjelitelji ponekad pravu oštricu ili ne.
Primijetio je da oni često nisu shvaćali razliku između «paranormalnoga» i «normalnoga» u našem smislu te riječi. Puno puta se dogodilo da iscjelitelj nije mogao otvoriti tijelo paranormalnim načinom te bi instinktivno, mrtav-hladan i bez osjećaja krivnje, posegnuo za mehaničkom pomoći poput oštrice žileta. Sva njegova pažnja bila je usmjerena na pomaganje pacijentu, a ne na misli o tome koristi li se «paranormalnim» metodama toliko zanimljivim promatračima sa Zapada.
U velječi 1975. dr. Stelter je provjeravao ima li u blizini psihokinetičkih rezova ionizirajućih zraka u većim količinama. Koristio je filmove koje u Njemačkoj koriste ljudi koji rade s radioaktivni materijalima. Filmovi, zapečaćeni u plastičnim kutijama, polagani su na kožu pacijenta prije nego što je Blance napravio daljinski rez. Nakon što su se njegovi prsti pomaknuli kroz zrak, film je s gornje strane bio netaknut. No, koža je bila razrezana, a film je bio zastrugan sa donje strane. Rez na koži i rez na filmu bili s jednake dužine. To je pokazano u nizu eksperimenata provedenih tijekom veljače i ožujka 1975.
Blance je često, nakon što bi napravio rez, vadio velike tumore. 1971. godine je, u Stelterovoj nazočnosti, izvadio tumor veličine šljive iz kuka filipinskog pacijenat. Nije ga odvojio nikakvom mehaničkom metodom već je izgledalo kao da je tumor uskočio u iscjeliteljevu ruku. Stelter je zabilježio i slijedeće: Kad je Blance u dobroj formi, pacijent ne osjeća bol ili je osjeća vrlo malo. U nekim operacijama gdje se očekivalo obilno krvarenje, iscurio je tek mali mlaz krvi te nije bilo nikakvih infekcija iako se nije radila nikakav sterilizacija u konvencionalnom smislu riječi. Kad iscjelitelj nije u dobroj formi, ponekad su se pojavljivale neke manje infekcije.
POSJET NJEMAČKOJ
Još jedna pojava koja, po Stelteru, govori u prilog stvarnosti tog fenomena jest činjenica da je iscjelitelj energiju mogao poslati kroz drugu osobu. Krajem 1973. Juan Blance došao je u Njemačku i tri tjedna radio u klinici koju je vodila njemačka iscjeliteljica Irena Lutz. Ona je tijekom Blanceovog boravka kod nje, ali samo u njegovom prisustvu, proizvodila sve fenomene kao I filipinski iscjelitelj.
Stelter je tamo boravio dva tjedna i vidio sve Blanceove zahvate koji su mu bili poznati iz Manile. No, s vremenom, oni su postajali sve slabiji. Na kraju drugog tjedna Blance je bio iscrpljen. Pripisali su to njemačkoj klimi koja mu nije odgovarala. Tijekom trećeg tjedna pojavila se čudna pojava - rez se pojavio ispod oznake stranica koja je visila iz Biblije (koju su Blance i drugi isjeljitelji često davali pacijentima da drže tijekom tretmana) i bio je izazvan njome (oznakom). Moguće je da je to bio trenutak kad su se psihokinetičke moći, koje je Blance obično s lakoćom kontrolirao, otele kontroli. Blance je postao bio vrlo uznemiren kad više nije mogao kontrolirati rezove. Oni su se počeli pojavljivati na mjestima gdje nisu trebali biti – čak na gornjoj strani njegove ruke. Dok su on i Irene Lutz radili na gornjem dijelu tijela pacijenta, rezovi su se pojavili na rukama asistenta koji su masirali pacijentova stopala. Očito je bilo da Blance više nije vladao svojim psihokinetičkim sposobnostima.
Dva dana kasnije doživio je potpuni slom u vidu kolapsa srca i cirkulacije. Odbio je lijekove i hospitalizaciju, a život mu je bio u opasnosti nekoliko dana prije nego što je bio u stanju vratiti se u Manilu. Kad ga je Stelter mjesec dana kasnije posjetio u Manili, Blance se polako vraćao poslu, ali je još uvijek bio slab, a vidljivi su bili i ožiljci od psihokinetčkih rezova na gornjoj strani ruku.
MATERIJALIZACIJA
Alfred Stelter je proučavao još jednu neobičnu pojavu kod filipinskih iscjelitelja – materijalizaciju. Često je bio nazočan pri praksi Josefine Sison i drugih, kad je kirurški pamuk nestajao, a potom bi se ponovno pojavio na površini pacijentova tijela. Pamuk, često navlažen posvećenim uljem kokosova oraha, iscjelitelji bi oblikovali u čvrstu grudu i naizgled pritisnuli kroz kožu u pacijentove grudi, trbuh, glavu, ruku ili nogu. Kad bi Josefine nakon toga otvorila ruke, pamuka više nije bilo. Ponekad je taj pamuk koji je «ugurala» kroz kože micala tek prilikom slijedeće posjete, a tada je bio crven od krvi. Svježe ubačeni pamuk kojega bi odmah vadila izlazio bi bijel kao što je i bio.
Tu materijalizaciju filipinskih iscjelitelja i dr. Stelter i drugi liječnici promatrali su stotinama puta i pod svim mogućim uvjetima. Dr. Hiram Ramos i drugi njegovi kolege često su molili Josefinu da otvori ruke prije nego što počne tijelo puniti pamukom i nakon što bi on nestao. Prof. dr. Werner Schiebeler je čak snimao tu akciju pri jakom osvjetljenju na 16-milimatarski film u boji. Ispitivanje filma frame po frame pokazalo je da pamuk zaista nestane između njenih prstiju, a ne vidi se da fizički prođe kroz pacijentovu kožu.
Tijekom devetomjesečnog svakodnevnog proučavanja rada filipinskih iscjelitelja, Alfred Stelter je imao nekoliko rijetkih prilika promatrati zaista senzacionalne dematerijalizacije tjelesnog tkiva na pacijentima. U veljači 1971. Tony Agpaoa dematerijalizirao je meso 38-godišnjeg pacijenta da bi izložio kost noge koja je bila slomljena 16 godina ranije, ali nije pravilno zarasla. Sasvim je jasno i vidio i fotografirao slomljene krajeve kosti. Bilo je dosta krvi, ali nakon operacije (Agpoa je opet materijalizirao meso na njegovo mjesto) noga je izgledala isto kao prije, kao da nimalo krvi nije nedostajalo. Fotografija je bila dokaz da nije bila riječ niti o hipnozi niti o halucinaciji.
Slavni istraživač George W. Meek opisao je slijedeći slučaj. Stanovnica Filipina stara oko 45 godina bila je treći put kod iscjeliteljice Josefine Sison zbog raka desne dojke, a tvrdila je da je došlo do poboljšanja nakon prethodnih posjeta. Josefina je prstima dotakla kožu u korijenu dojke i bez ikakvog rezanja «odstranila» krvlju natopljen pamuk koji je stavila unutra tijekom prethodnog posjeta pacijentice. Potom je uzela novi pamuk i krenula ga staviti u kožu u korijenu dojke. Ponovila je tu proceduru s dodatnim komadima pamuka koje joj je dodavao jedna od doktora promatrača. Očigledno nije pamuk zadržavala u ruci niti ga se na bilo koji način rješavala. Ona je stavljala pamuk u tijelo kroz netaknutu kožu. On će tamo ostati do slijedeće posjete (kada će ga maknuti crvenog od krvi) ili tek nekoliko trenutaka (kad će ga isti misteriozni način izvaditi, a on će vrlo malo promijeniti boju). Josefina je objasnila timu kako pamuk koji je «blagoslovila» (psihički tretirala) stavlja u tijelo na granicu između zdravog i bolesnog tkiva, tako da bi s vremenom tijelo odbacilo bolesno tkivo do te mjere da će ga ona moći maknuti rukom.
Puno analiza prošli su filmovi na kojoj je Josefina imala problema sa zaustavljanjem curenja «krvi» (ili što god je to bilo) kroz kožu pacijenta. Ispitujući frame po frame snimke gdje je Josefina stvorila «krv» malo ispod uha sa strane pacijentova vrata, vidi se da se morala vraćati na to mjesto tri puta i stisnuti s vršcima dva prsta da bi spriječila krv da teče. Nakon što je «krv» obrisana, na koži niti u porama kože nije bilo nikakvoga traga ikakvom rezu. Kirurg koji je stajao pokraj Josefine i to promatrao izjavio je kako ne može povjerovati čak i kad gleda u to. Današnjoj znanosti teško se prilagoditi misli da se tekuća krv može transportirati kroz kožu činom fokusirane svijesti.
POLAGANA PROPAST FILIPINSKIH ISCJELITELJA
Domaći filipinski iscjelitelji tijekom 50-tih i 60-tih godina 20. stoljeća živjeli su u primitivnom okružju, stopljeni s prirodom i potpuno bez stresa. Prekidali bi svoju aktivnost – obično rad na poljima riže ili kikirikija – da bi olakšali patnju nekom od svojih susjeda koji je pješke stigao iz okolnih polja ili malih sela. Obično im se nije plaćalo, a ponekad bi dobili ekvivalent od nekoliko centi ili dar u vidu neke prirodne namirnice.
Onda su se stvari počele mijenjati. Pojavili su se stranci u potrazi za ozdravljenjem. Otkrili su da su iscjelitelji oduševljeni darom u vidu novca koji je predstavljao tek maleni djelić onoga koliko bi iznosili troškovi liječenja tamo otkud su stizali, a kući su se vraćali sa snimkama čudesnih medicinskih tretmana. U takvim okolnostima neki iscjelitelji postali su zainteresirani za još više publiciteta i za stvaranje što više sljedbenika jer je to značilo veće prihode i mogućnost kupnje motocikala, automobila i boljih kuća. Preokupacija takvim stvarima nespojiva je s ravnodušnim, opuštenim meditativnim životom bez stresa, koji je najbolja atmosfera za medije. Bez takve atmosfere nije moguće stvarati materijalizaciju ili telekinezu , otvaranje tijela, uklanjanje bolesnog tkiva i potom zatvaranje tijela kao prije. Osim toga, takve paranormalne aktivnosti nemoguće je raditi u svakodnevnom ritmu, kad je iscjelitelj pod velikim stresom, bilo zbog obiteljskog života ili zbog velikog broja pacijenata.
1975. godine na Filipine je stiglo između sedam i devet tisuća pacijenata. U takvoj situaciji zabilježeno je da se jednom iscjelitelju samo iz Australije najavilo 65 pacijenata mjesečno tijekom 6 mjeseci; tome treba pribrojati dvadeset pacijenata mjesečno iz Novog Zelanda; plus svi ostali pacijenti, kako domaći, tako i strani iz drugih zemalja. Ponekad je na jednog iscjelitelja čekalo sto pacijenata. U takvim okolnostima novine, radio i televizija počele su pisati o prevarama. Kod nekih iscjelitelja, koji su se našli izloženi pogledu mnoštva, zaista je došlo i do neke vrste «šoumenstva» u psihičkoj kirurgiji, jer vjerojatno nisu željeli iznevjeriti interes publike, a nisu bili u stanju neprekidno proizvoditi paranormalne efekte.
Timovi doktora često su pratili operacije filipinskih liječnika ( nakon što su savladali sve poteškoće kao što je; sprijateljivanje s iscjeliteljem - koje nekad može trajati i nekoliko mjeseci - te dobivanje njegove dozvole da tijekom više tjedana i mjeseci oko njega boravi nekoliko ljudi s kamerama - to su morale biti osobe koje neće prema njegovom radu u sebi imati negativan odnos, što je bio još jedan problem s kojim su se suočavali istraživači).
TRIKOVI KAO POMOĆ
Česta je primjedba skeptika bila kako bi u takvim «nadzornim» timovima, ako je cilj ustanoviti radi li se o pravim paranormalnim pojavama ili trikovima, bilo važnije imati profesionalnog mađioničara koji bi jedini bio u stanju «pročitati» trikove. To je bilo vrlo nepraktično u uvjetima višemjesečnog strpljivog proučavanja u prirodnom okružju iscjelitelja u očekivanju da se dogodi paranormalni fenomen (kojemu je potrebno prirodno i opušteno okružje, nikako ne neprirodni laboratorijski uvjeti). U ovom slučaju to je značilo da se mora biti unutar pedesetak milja od Pangasinana, na Luzonu.
Stoga je istraživač George W. Meek pozvao u pomoć dr. Davida Hoya , koji je imao i potvrdu o svojoj stručnosti na polju profesionalnog iluzionizma. Mada dr. Hoy nije doveo u pitanje da paranormalni fenomeni po njegovu uvjerenju zaista postoje, u svojim je izvještajima precizno opisao kako su u nekoliko slučajeva kojima je bio nazočan bili primijenjeni klasični trikovi iz profesionalne magije, kao što su odvlačenje pažnje «čarobnim» pokretima ruku prilikom vađenja minijaturne oštrice kojom bi se neprimjetno, naizgled laganim dodirom prstom, napravio rez na koži, a potom bi se, prije nego bi krv potekla, prstom nekog promatrača prešlo preko reza kako bi izgledalo da je krv potekla sama od sebe.
Na tom mjestu potrebno se sjetiti riječi Arthura Koestlera, poznatog istraživača paranormalnih pojava. On je rekao:
«Kad sam lovio gurue u Indiji, vratio sam se obogaćen jednom spoznajom. Ona je glasila: Nikad ne pitaj je li 'sveti čovjek' šarlatan ili je zaista svet. Pitaj se u kojoj je mjeri šarlatan, a u kojoj mjeri sveti čovjek. Nikad ne primjenjuj kriterij 'sve ill ništa'. Do 'šoumenstva' dolazi u trenutku kad se nađete pred okom javnosti. Izloženi oku javnosti sačinjene od neograničenog broja sljedbenika, morate primijeniti malo 'šuomenstva'. U loše dane, kad vam ništa ne radi kako bi trebalo, trebali biste biti superčovjek kad ne biste pribjegli 'corriger la fortune' s nekoliko trikova.»
A što se tiče neobičnih sposobnosti filipinskih iscjelitelja, nije loše prisjetiti se još jedne izreke, ovoga puta one koja dolazi od svetog Augustina.
On je rekao: «Čuda se ne događaju u suprotnosti s prirodom već u suprotnosti s onim što je nama poznato kao priroda.»
RSS
| Komentari da/ne?
