|
|
ALTERNATIVNI MODELI STVARNOSTI
20.02.2008., srijeda
Ono što znamo o svijetu uglavnom stiže iz tuđih iskustava; iz zaključaka rasprava kojima nismo bili nazočni i nismo u njima sudjelovali, a većina njih dogodila se davno prije nego što smo uopće rođeni; na temelju interpretacija podataka koje su se dogodile prije pedeset, sto ili stotinu pedeset godina; iz školskih udženika koji nam u nekoliko riječi daju osnovne crte, ne ulazeći u kontroverze i dubioze. Sve to stvara model svijeta u kojem živimo.
Doista, samo model. Postoje podaci, razmišljanja, činjenice i interpretacije koje su potpuno suprotne modelu u kojem živimo ili ga možda samo nadopunjavaju i proširuju, ovisno o tome koliko rigorozno netko prihvaća dominantni model. Mnogi podaci ukazuju na rupe u našem modelu pa se čini da kriju neku „pravu“ istinu, ali ne treba se zavaravati. Kad bismo ih sve nekim čudom provjerili , odbacili netočne i potom one točne uvažili – sve što bismo dobili bio bi tek neki novi model stvarnost. Svemir je presložen za nas da bismo ikada dosegli konačne odgovore. U međuvremenu, svjedoci smo rasprava ili ignoriranja između svakojakih modela od kojih svi pretendiraju na istinu - jedni s pozicije dominante točke gledišta u nekom trenutku, sile autoriteta i pak pukog konformizma; drugi pak s pozicije 'razotkrivača' pravih istina.
Tu leži temelj mnogim sukobima i netrpeljivostima. Koji su , naravno, potpuno nepotrebni ako se problem promatra iz perspektive činjenice da najvjerojatnije možemo dokučiti tek odraz cjelovite Istine. I eto nas već cijeli korak u filozofiji.
To je ono što nas sad ne zanima. Zanimaju nas alternativni modeli stvarnosti. To jest – pitanje paradigme.
Što bi uopće bila paradigma? Shvaćam je na slijedeći način: riječ je o okviru kroz koji neko društvo gleda na svijet. Pri tom treba imati na umu da paradigma u tom društvu ima vrlo važan zadatak, a to je da mora pružati odgovore na sva temeljna pitanja. Dokle god to uspješno radi, bit će na snazi. U trenutku, kad više neće biti u stanju pružati zadovoljavajuće odgovore (zbog podataka koji su u suprotnosti s njome) zamijenit će je nov paradigma koja će obuhvatiti i te, do tada 'anomalne' pojave. I tako to ide u nedogled. Ideja nije nova, a na određeni način njen najslavniji proponent je Thomas Kuhn u djelu „Struktura znanstvenih revolucija“. Mada smatram da kod paradigmi nije nužno riječ o znanosti.
Srednji vijek je imao svoju paradigmu koja je svoje pravo da bude paradigma stekla time što je odgovorala na sva temeljna pitanja poput: kako je nastao svemir; kako je nastao život; kako je nastao čovjek i slično. S pojavom podataka koji su pokazivali da je pogrešna, tijekom 17, 18. i 19. stoljeća počela je nastajati paradigma u kojoj danas živimo. Ona je također zasluženo zasjela na tron, odgovarajući na ista pitanja na koja je i prethodna paradigma davala odgovor. Naravno, bili su to neki sasvim drugačiji odgovori.
Taj model u kojem danas živimo nudi odgovore koji nas zanimaju i koje prihvaćamo kao apsolutne (baš kao što je to bilo i s prethodnim modelom). Kako je nastao svemir? Velikim praskom. Kako je nastao život? Nasumičnim događajima u primordijalnoj juhi. Kako su nastali čovjek i druga bića? Postupnom evolucijom.
To su ujedno točke oko kojih na rubovima plamte mnoge bitke. Najžučnije rasprave nisu vezane uz egzaktne smjerove znanosti, kao što je, primjerice, materija koju ćete učini na Prometnom fakultetu, na Ekonomskom fakultetu ili pak na Strojarskom fakultetu. Takve znanosti imaju svoje jasne potvrde – novi model mobitela, neki novi spoj ili materijal za gradnju. Mada neki od odjeka spomenutih bitaka povremeno mogu dotaknuti i ta područja.
Primjera kako se današnji model drži na životu viđam puno oko sebe. Evo samo jedne rečenice na koju sam nedavno naletio u jednim dnevnim novinama, u tekstu posvećenom otkriću neke od brojnih navodnih „karika koja nedostaje“. Tekst je govorio o otkriću ostataka stvorenja zvanog Indohyus, koji je, zahvaljujući neobičnoj košatnoj strukturi oko uha, proglašen pretkom kitova, dupina i pliskavica. Oblik te kosti je drugačiji kod kitova nego kod većine sisavaca, ali isti takav je nađen kod Indohyusa.
Enigmatična mi je bila rečenica koja je slijedila. Pisalo je da „znanstvenici znaju da su današnji kitovi potomci drevnih sisavaca. Ipak, problem je što to do sad nisu mogli dokazati.“
Je li i vama išta čudno u toj izjavi?
Za ovu priču nije bitno što je kost oko uha proglašena dokazom za navedenu tezu. Bitno jest: kako su to znanstvenici znali ono za što nisu imali dokaza?
Znali su jer tako tvrdi model. A model jača sa svakom novom kosti sličnom nekoj drugoj, zato jer se ona proglasi dokazom za model. I tako to ide u krug, i u krug, i u krug... Osim za one stvari koje nisu poput te kosti, koje se nikako ne mogu uklopiti u model. One su prepuštene zaboravu ili ignoriranju.
Najviše žuči lije se oko teško provjerljivih ili čak neprovjerljivih područja. A nekom slučajnošću, to su upravo ona koja su i temelj prevladavajućeg modela, a tiču se kozmologije, evolucije te nastanka i prirode života i svijesti. To i nije teško za shvatiti.
Zamislite nekog znatiželjnog dječaka koji dođe do profesora biologije ili kemije i upita ga kako je nastao život. „Pojma ti ja nemam“ odgovara profesor. Dječak potom dolazi do profesora fzike. „Kako je nastao svemir?“, upita ga. „Hm“, zamisli se profesor, „ to i mene zanima, ali na žalost mislim da to nitko ne zna.“ Već pomalo razočaran, uporni dječak potom odlazi do učitelja prirodoslovlja kako bi ga pitao kako je nastao njegov pas, ili on sam, otkuda drveće i ptice? „Na žalost, ne mogu ti pomoći“, odgovara prirodoslovac. „Nemate pojma“, pomisli dječak i potraži enciklopediju. A kad tamo – bijele stranice. Nema odgovora na njegova pitanja.
Uznemirujuće, zar ne? To ne smije, ne može biti. Zato moramo imati odgovore, bar nekakve. I imamo ih, razne teorije koje se često prihvaćaju kao činjenice. Jer nismo jako uporni. U trenutku kad bi dječak dobio odgovor da je svemir nastao Velikim praskom, sva njegova daljnja pitanja bila bi usmjerena na prirodu tog događaja. Malo je vjerojatno da bi profesora upitao je li siguran u to i da li postoje možda znanstvenici koji se s tom teorijom ne slažu.
Tako stvari stoje po pitanju onih tema koje su dobile pravo državljanstva. A što je s onima koje nisu? Duhovi, NLO-i, telepatija, psihokineza – sve odreda detaljno i opsežno izučavani fenomeni, s ogromnom količinom „tvrdih“ podataka. Oni spadaju u kategoriju praznovjerja, čak i onda kad su proučavani svim najstrožim alatima i protokolima znanosti.
To je zato jer njih model ne priznaje. Stoga većina ljudi o njima nije infomirana ili je informirana na pogrešan i senzacionalistički način – koji se uklapa u pogled na te pojave unutar modela stvarnosti u kojem živimo. Kad bi u poglavlju udžbenika o fizici ili o bilogiji bio tek jedan odlomak posvećen kratkoj povijesti istraživanja nekog od tih fenomena, stvari bi stajali drugačije. Uostalom, zašto i kako su nastali svemir i život, kao i pitanje ima li duhova ili ih nema, onako –bar naizgled – ne utječu bitno na naš svakodnevni život.
Ono zbog čega vrijedi inzistirati na mnogima od tih pojava jest što neke od njih nude model koji je u nekim aspektima za čovjeka bolji. Model u kojem bi se možda smanjila konzumacija otrovnih lijekova, poboljšala prehrana i odnosi ljudima i okolišem i slično, u kojem bi svakome bilo jasno u kojoj mjeri je svijet umrežen i na koliko nevidljivih i neobjašnjivih način međudjelujemo sa svime oko sebe.
Za sad, alternativni modeli stvarnosti još su uvijek rastrgani na puno malih komadića i skrivaju se po brojnim, međusobno nepovezanim knjigama. Koje, uostalom, čitaju tek rijetki.
Razmotrimo situaciju u zemlji u kojoj živimo. Recimo da dnevne novine kupi četvrt milijuna ljudi. To znači da ih pročita bar tri put toliko, to jest tri četvrt milijuna ljudi. To znači da svaki peti stanovnik ove zemlje pročita išta. No, naklade knjiga kreću se u znantno manjim okvirima tek tisuću do dvije prodanih primjeraka. Kad bismo uračunali i one koji ih čitaju posudivši ih u knjižnici, možda bismo mogli doći i do optmističnih deset tisuća ljudi, ali i to samo za najuspješnije knjige. A to je tek oko četvrtine jednog postotka pučanstva naše zemlje.
Ovom grubom i pomalo proizvoljnom statističkom sličicom htio sam pokazati u kojoj mjeri je model teško mijenjati.
Kao što se do sad vjerojatno primijetili, nekako je ispalo da se već preko pola desetljeća bavim ovom tematikom koja je izvan modela. Vjerojatno ću i još neko vrijeme. Možda ću negdje i pogriješiti, možda i jesam, ali volio bih da i vi imate takav oprez prema samome sebi u trenutku kad vam se učini da vam se 'prodaje magla' ili citiraju stvari koje su, dokazano izjavama mnogih autoriteta, tek zabava za priglupe mase ili vjerske fanatike. Jer doista, možda nije sve onako kako ste učili, pogotovo zato jer nitko od nas ne može biti niti svjestan koliko su koncepti duboko ugrađeni u nas – pogotovo ako se nikad nismo upustili u avanturu popitkivanja i pokušaj motrenja sebe i svijeta u kojem živimo sa strane, s neke zamišljene točke 'izvana'.
Ono što mi se čini najvažnijim jest da nitko od nas ne mora čekati da mu netko sagradi alternativni model stvarnosti, u slučaju da mu postojeći nije komotan ili dovoljno inspirativan. Modeli stvarnosti nalaze se samo na jednom mjestu – u glavama ljudi. Pa tako i u vašoj. To je mjesto otkuda možete početi s promjenama – ukoliko to nalazite uzbudljivim ili vrijednim truda.
Želim vam sreću, što god prihvatili kao svoju stvarnost.
|
- 02:28 -
Komentari (32) -
Isprintaj -
#
|
|
RSS
| Komentari da/ne?
