Marketing
Intervju: HAL PUTHOFF, PIONIR REMOTE VIEWINGA
Fizičar Harald Puthoff živuća je legenda - pionir i začetnik gledanja na daljinu, te voditelj CIA-inog tridesetogodišnjeg programa remote viewinga. Male dijelove ovog intervjua s Halom mogli ste vidjeti u emisiji Na rubu znanosti, ali tema je toliko dobra, toliko značajna i toliko neobična da je zavrijedila predstavljanje u cjelini. Pogotovo kad je iz prve ruke. Slažete se?
Puthoffa sam upoznao u Londonu prije dvije godine, kad je i napravljen ovaj razgovor, a dao mi je i cd sa slikama, od kojih ćete neke vidjeti u tekstu. Bilo je to ugodno iskustvo jer je riječ o blagom, strpljivom, nenametljivom i dobrom čovjeku koji je osvojio sve moje simpatije. Možda će i vaše.
Kad ste se prvi put susreli s gledanjem na daljinu?
HAL: Na sveučilištu Stanford bio sam koautor udžbenika o kvantnoj elektronici i laserima. Tada sam došao do zaključka da se kvantna fizika, bez obzira na to što vrlo precizno opisuje nežive predmete, ne bavi razinom fizike povezanom s ljudskim organizmima, sviješću i živim organizmima uopće. Mene je osobito zanimala spregnutost, odnosno činjenica da odvojeni dijelovi mogu zadržati nekakvu međusobnu vezu. Napravili smo jednostavne pokuse s algama. Jedan smo dio organizma stimulirali laserom i proučavali kakve je posljedice taj postupak imao na drugi dio. Napisao sam rad o tome i podijelio ga kolegama. Među ostalima, pročitao ga je i njujorški umjetnik Ingo Swann koji je sudjelovao u pokusima s izvantjelesnom percepcijom (ESP). Napisao mi je pismo u kojemu mi je rekao da, ako me zanima povezanost izoliranih sustava, moram proučiti i izvantjelesnu percepciju. Toga se još nisam sjetio. Poslao mi je svoj životopis. Sudjelovao je u pokusima na gradskom fakultetu u New Yorku. Dizao je i spuštao temperaturu osjetljivim instrumentima za mjerenje temperature. To mi se učinilo zanimljivim i želio sam vidjeti mehanizam koji se krije iza toga. Pozvao sam ga u Istraživački institut Stanford gdje sam u to vrijeme radio i izveli smo pokus s magnetskim mjerenjem instrumentima poput igle kompasa, ali unutar magnetskog štita. Čak je i kroza sve te štitove uspio utjecati na instrumente. Još me je više iznenadilo kad je nacrtao sliku unutrašnjosti toga prostora. Poput Supermanova rendgenskog vida! Kao fizičara, to me je posve zaprepastilo. Ispričao sam kolegama taj događaj, nakon čega nam je Vlada ponudila projekt u sklopu kojega bismo proučili te fenomene. Slični su projekti postojali i u Sovjetskom Savezu i zemljama istočnog bloka, a na zapadu takvo što znanstvenici nisu smatrali ni mogućim. Tako je počelo. Ljudi iz CIA-e su mi prišli i ponudili projekt koji bi im pomogao u procjeni sličnih projekata diljem svijeta. Trebalo je biti zabavno i zanimljivo, ali kad smo počeli skupljati podatke, projekt je prerastao u nešto drugo.
Ciljni objekti u metalnim kutijama. U navodnicima su citati prvih odlomaka transkripata
«to je definitivno nešto tanko i dugo...s glavom čavla na jednom kraju...srebrne boje»
«u obliku nautilusa s repom»
«najjača slika koju dobivam je pojas»
«poput minijaturnog tornja...nazupčano dno...svijetla bež-tkanina»
«poput pingvina.....sivo i crno i bijelo...šiljasto ili blago zaobljeno na vrhu...otvoreno ili šiljasto na dnu»
Kako ste objavili svoje prve rezultate? Jeste li naišli na probleme?
HAL: Budući da su drugi članci koje smo objavili bili izrazito znanstvene prirode, odlučili smo da ćemo, ako se budemo time bavili, objavljivati rezultate u ozbiljnim časopisima. Prvi objavljeni članak bio je kratak sažetak otkrića do kojih smo došli promatrajući prirodu. Zatim smo objavili sveučilišnu studiju za IEEE (Institute of Electrical and Electronic Engeneers). To su bila prva dva važnija članka koja smo objavili u ozbiljnim znanstvenim časopisima.
Zbog čega su ljudi iz CIA-e bili tako zabrinuti kad su vam se obratili?
HAL: Podaci koje su prikupili pokazali su da sovjetska vlada ulaže mnogo novaca u najbolje institute za fiziku na kojima rade vrhunski stručnjaci koji su doktorirali fiziku. Donijeli su mi cijelu hrpu dokumenata u kojima su bili navedeni objavljeni članci, izvedeni pokusi, znanstvenici i instituti. Bilo je očito da su mnogo uložili u istraživanje izvanosjetilne percepcije. S druge strane, zapadni se znanstvenici nisu bavili tom tematikom. Osim nekih francuskih parapsihologa. Gotovo cjelokupna zapada znanstvena zajednica odbacila je to područje jer je smatrala da nije vrijedno proučavanja. U CIA-i su bili zabrinuti jer su smatrali da to predstavlja potencijalnu prijetnju. Mislili su da na istoku rade na razvoju nove znanosti koja je na zapadu nepoznata. Nisu, međutim, znali kako bi procijenili podatke koje su dobili jer su im za to bili potrebni vlastiti podaci, pokusi i razumijevanje problematike. Zato su bili zabrinuti.
Eksperiment gledanja na daljinu u kojem je vidioc vidio dva velika rezervoara za vodu (desni crtež gore desno) kojih na ciljanoj lokaciji nema – danas. No, bili su točno na tom mjestu prije nekoliko desetljeća
POČETAK ISTRAŽIVANJA GLEDANJA NA DALJINU
Kako je izgledao vaš prvi eksperiment s Ingom Swannom i kada ste počeli raditi na mnogo većoj udaljenosti?
HAL: Prvo što je privuklo njihovu pozornost bila je njegova sposobnost da vidi unutar zatvorenog prostora zaštićenog magnetskim poljem. Ako netko može zaviriti u osigurani prostor, očito je da se radi o potencijalnoj prijetnji. Čak i zamisao da netko može vidjeti na velikoj udaljenosti predstavlja prijetnju. Nakon nekog se vremena ispostavilo da osim toga može vidjeti i kilometrima udaljena mjesta. S gledišta obavještajnih službi takve sposobnosti očito predstavljaju sigurnosnu prijetnju.
Kad se dogodio prvi slučaj gledanja na daljinu?
HAL: Na početku pokusa Ingo Swann je rekao da pošaljemo nekoga u zaljev San Francisca, udaljen tridesetak kilometara, a on će jednostavno opisati gdje se ta osoba nalazi. Radili smo takve pokuse. Poslali bismo tim čiji je zadatak bio ići na nasumično izabrane lokacije, a on bi opisao gdje se točno nalaze. Također bismo nasumično izabrali koordinate bilo gdje na svijetu, a on bi nacrtao sliku toga mjesta. Pomislili smo da je možda napamet naučio globus pa zna koje koordinate pripadaju kojemu mjestu. Birali smo koordinate otočića usred oceana ili jezerca u unutrašnjosti kontinenta, ali on bi uvijek dobro odradio svoj posao. Tada smo prvi put došli u kontakt s tom idejom. Utjecalo je na taj način da smo nasumce birali koordinate diljem svijeta ili jednostavno slali ekipe u udaljena područja. Izvodili smo ta dva tipa pokusa i oba su bila uspješna. No, ne bismo baš svaki put uspjeli. Katkad rezultati i nisu bili najbolji. Izabrali bismo nekoliko meta i slali ekipe na te lokacije s opisima koje smo dobili od sudionika u pokusu. Zadatak ekipa bio je da rangiraju podudarnost opisa i meta od najboljeg prema najgorem. Tako smo na kraju mogli statistički izračunati uspjeh pokusa. Ukoliko imate samo nasumične opise lokacija, nećete dobiti veliku podudarnost. Kad smo napokon otkrili šifru, vidjeli smo da sedam opisa točno odgovara ciljanoj meti. Na primjer, Hoover Tower na kampusu Stanforda vrlo je specifična izgleda pa su suci lako mogli ocijeniti radi li se o točnom opisu mete.
Vidioc je metu (koju je i nacrtao) opisao kao «neku vrste dijagonalnog žlijeba visoko u zraku»
VOJSKA I GLEDANJE NA DALJINU
Vojska nije mogla vjerovati vašim rezultatima jer su im se jednostavno činili pretjerano fantastični. Jesu li i sami pokušali organizirati takav projekt?
HAL: Vojska je bila veoma zainteresirana za gledanje na daljinu. Zamolili su nas da uvježbamo njihove ljude za taj postupak. Sada je s tih dokumenata skinuta oznaka tajnosti, ali u to je vrijeme bilo strogo povjerljivo. Zamolili su nas da organiziramo program za uvježbavanje i poslali nam svoje ljude. Tako su se i sami mogli baviti gledanjem na daljinu i vidjeti kako to funkcionira. Razvili smo program i otkrili nedostatke gledanja na daljinu i što treba izbjegavati. Slike naviru u bujicama i ne treba ih odmah interpretirati, nego samo zapisati podatke. Razradili smo detalje i uvježbali njihove ljude. Dalje su oni sami izvodili pokuse i došli do raznih rezultata. Jedan od poznatijih događaja zbio se kad je jasnovidioc nekoliko dana prije nego što je Iran ispalio projektile na američki brod USS Cole vidio cijeli događaj. Nažalost, nisu to uspjeli spriječiti. Vojska se tom metodom često koristila pri pronalaženju pilota i slično.
Možete li nam ispričati priču o sigurnosnoj uzbuni u podzemnoj bazi? Što se događalo? Kakvi su se pokusi provodili?
HAL: Jedan od promatrača CIA-e rekao je nekome da izabere neko mjesto i dâ nam koordinate, ali da nam ne kaže što se na toj lokaciji nalazi. Rekao je da će te podatke prenijeti ekipi koja proučava gledanje na daljinu na Stanfordu. Ispostavilo se da je ta osoba izabrala koordinate svoje vikendice u Zapadnoj Virginiji. Bila je to kolibica u šumi. No, nije znao da se u blizini nalazi strogo čuvana podzemna vojna baza. Dva jasnovidioca rekla su da vide samo šumu i kolibe, a zatim su primijetili da se u blizini nalazi neko zanimljivo mjesto s antenama i drugom opremom. Pomislili su da je osoba koja im je dala koordinate htjela da upravo to vide, pa su detaljno opisali te strogo čuvane podzemne vojne baze. Kad su promatrači vidjeli do kakvih je pojedinosti ta lokacija bila opisana, zabrinuli su se jer su mislili da netko odaje povjerljive informacije. Pitali su nas kako smo došli do tih informacija, a mi smo odgovorili da smo samo vježbali gledanje na daljinu. Zabrinuli su se jer su pomislili da nam je netko iz baze dao koordinate, a ta osoba nije znala da se tamo uopće nalazi vojna baza. Proveli su istragu kako bi otkrili jesmo li informacije dobili onako kako smo rekli ili se radi o curenju povjerljivih podataka. Situacija se sredila sama od sebe jer je netko iz CIA-e zamolio da pogledamo sovjetsku metu da vidi možemo li ju opisati. Prva meta bila je istraživačka ustanova u Sovjetskom Savezu. Naši su jasnovidioci točno opisali lokaciju. Ispostavilo se da se radilo o vrlo zanimljivoj lokaciji jer se ondje nalazila golema dizalica, a naši su je jasnovidioci detaljno opisali: što se proizvodi u toj ustanovi i slično. Rezultati su bili odlični. Bio je to dokaz da primamo podatke gledanjem na daljinu, a ne iz nekih drugih izvora.
a)meta: Muzej umjetnosti u Stanfordu
b) crtež gledača broj 372
PREKORAČITI PROSTOR I VRIJEME....
Jasnovidioci katkad ni sami ne vjeruju u ono što vide.
HAL: Da, često se događalo da jasnovidioci misle da su pogriješili. Dat ću vam jedan primjer. Jedanput sam otputovao u San Jose u Kostarici, udaljen 1500 km od Kalifornije. Svaki sam dan odlazio na drugo mjesto. Jednoga sam dana odlučio izvesti maleni trik. Sjeo sam na zrakoplov i otputovao iz zemlje na jedan otočić. Ekipa za gledanje na daljinu mislila je da sam još u Kostarici. Kad su pokušali vidjeti gdje se nalazim jedan od jasnovidioca rekao je da nešto nije u redu. Rekao je da vidi zračnu luku iako zna da nisam još trebao otputovati iz zemlje i da je zbunjen jer na kraju piste vidi ocean. Znao je da to ne može biti točno jer je San Jose u unutrašnjosti, kilometrima udaljen od oceana. Pokušao je izbrisati tu sliku iz glave i početi ispočetka. Jedina slika koju je dobivao bila je slika zračne luke i oceana, a znao je da to ne može biti točno. Kasnije su saznali da sam bio upravo ondje. Signal je bio dovoljno jak, iako je i sam znao da to nikako ne može biti točno.
Eksperiment gledanja na daljinu na veliku udaljenost 31. listopada 1976. Vidioc je bio u Istraživačkom institutu Stanford u parku Menlo, a cilj je bila Superkupola u Louisiani. Gledač je metu opisao kao veliku okruglu zgradu s bijelom kupolom.
Očito je da u gledanju na daljinu vrijeme i prostor ne predstavljaju granice. Možete li nam opisati neki slučaj kad je um zaobišao vrijeme i otputovao u prošlost?
HAL: Da, prostor i vrijeme su tu relativni. Dobili smo zadatak da predvidimo stanje na burzi dionica u budućnosti. Odlučili smo pokušati da vidimo što će se dogoditi. Nismo jednostavno rekli jasnovidiocima da pokušaju vidjeti što će se dogoditi na burzi, zato što bi u tom slučaju na njih previše utjecalo njihovo eventualno poznavanje tržišta i ono što su pročitali u novinama. Smislili smo drukčiju strategiju. Na primjer, ako sutra cijena dionica skoči, pokazat ću im jabuku, a ako padne, olovku. Bez obzira na stanje na burzi rekao bih im: «Sada ću vam dati nešto, a vi pogodite što.» Odgovorili bi: «Izgleda poput crvene lopte.» Sliči na jabuku. Budući da sam im u slučaju da cijene skoče odlučio dati jabuku, to bi značilo da predviđaju da će cijene skočiti. Tako je i bilo. Cijene dionica su skočile, a ja sam im pokazao jabuku. Ponavljali smo taj postupak 30 dana za redom.
I obogatili se?
HAL: Za trideset smo dana zaradili 26 000 dolara. Osnivač skupine dao nam je 10% zarade. On je zaradio četvrt milijuna dolara na temelju gledanja na daljinu. U nekim slučajevima radilo se o prošlom događaju koji se zbio pod nerazjašnjenim okolnostima, a jasnovidioci su bili pozvani da se vrate u prošlost i pokušaju shvatiti što se dogodilo.
Saznali smo kako je počelo proučavanje gledanja na daljinu. A kako je završilo?
HAL: Povod za početak uglavnom je bila zabrinutost zbog Hladnog rata. Kad je Hladni rat završio palo je i zanimanje za gledanje na daljinu. Ta je tema uvijek bila kontroverzna. Uvijek je bilo ljudi koji su se koristili tom tehnikom i bili predani njezinu proučavanju, ali i onih koji su smatrali da je to riskantno, neznanstveno i slično. Takvi su uvijek pokušavali zaustaviti program. Uvijek je netko bio za, a netko protiv. Budući da smo imali dobre rezultate tijekom Hladnog rata bilo je u interesu da se program nastavi. Kad je Hladni rat završio, splasnula je i motivacija za program. Bilo je lakše jednostavno pustiti da zamre i prepustiti to znanstvenicima. Tema je bila previše kontroverzna za obavještajnu zajednicu pa su takvi programi prestali do 1995. godine.
Rekli ste da, budući da ste fizičar, sebi često ponavljate kako ne biste trebali vjerovati u gledanje na daljinu i baviti se time, ali očito ne odustajete. Sigurno pokušavate naći neko objašnjenje u okviru fizike?
HAL: Da. Kad smo tek počeli s pokusima bio sam zaprepašten kao i ostali. Budući da kao fizičar nisam mogao objasniti kako je takvo što moguće, bilo mi je vrlo teško prihvatiti da to zbilja djeluje. Svakog sam dana izvodio pokuse i nisam mogao vjerovati da će uspjeti, ali jesu. Pokušali smo otkriti koji su mehanizmi u igri. Imali smo, na primjer, neke elektromagnetske modele. Izveli smo neke pokuse kako bismo ih isprobali. Primjerice, poslali smo jasnovidioce u podmornicu koja bi uronila duboko u ocean. Znali smo da će morska voda djelovati kao štit za elektromagnetske valove. Da se radi o elektromagnetskom fenomenu, voda bi trebala spriječiti njegovo djelovanje, ali to se nije dogodilo. S vremenom smo povećavali udaljenost sve dok nismo došli i do promatranja drugih planeta u Sunčevu sustavu. I te smo pokuse uspješno obavili. Fenomen nije odgovarao niti jednom elektromagnetskom modelu. Na sve smo načine pokušavali otkriti po kojem principu funkcionira. Ali nismo uspjeli.
Post je objavljen 06.02.2008. u 14:35 sati.