srijeda, 31.05.2006.

Dekodirane budale

Što je dekodirano navodnim da vincijevim kodom ?
Vidi pod naslov.

- 14:10 -

ponedjeljak, 29.05.2006.

Najljepši dan?
Danas
Najlakša stvar?
Pogriješiti
Najveća prepreka?
Strah
Najveća pogreška?
Napuštanje
Izvor svih zala?
Egoizam
Najgora propast?
Malodušnost
Najbolji učitelji?
Djeca
Primarna potreba?
Komunikacija
Najveći izvor sreće?
Biti koristan drugima
Najveća misterija?
Smrt
Najveća mana?
Loše raspoloženje
Najopasnija osoba?
Lažljivac
Najgori osjećaj?
Ogorčenje
Najljepši poklon?
Oprost
Neprocjenjiva vrijednost?
Dom
Najbrži put?
Ispravan put
Najugodniji osjećaj?
Unutarnji mir
Uspješna obrana?
Osmjeh
Najbolji lijek?
Optimizam
Najjača sila na svijetu?
Vjera
Najneophodnije osobe na svijetu?
Roditelji
Najljepša od svih stvari na svijetu?
Ljubav
...

Inteligencija bez ljubavi čini te nemoralnim.Pravednost bez ljubavi čini te neumoljivim.Diplomacija bez ljubavi čini te licemjernim.Uspjeh bez ljubavi čini te arogantnim.Bogatstvo bez ljubavi čini te pohlepnim.Ljubaznost bez ljubavi te čini servilnim.Siromaštvo bez ljubavi čini te ponositim.Ljepota bez ljubavi čini te apsurdnim.Autoritet bez ljubavi čini te tiraninom.Posao bez ljubavi čini te robom.Jednostavnost bez ljubavi oduzima ti vrijednost.Molitva bez ljubavi čini te introvertiranim.Zakon bez ljubavi te pokorava.Politika bez ljubavi čini te egoistom.Vjera bez ljubavi čini te fanatikom.Križ bez ljubavi pretvara se u mučenje.ŽIVOT BEZ LJUBAVI... NEMA SMISLA......…

- 15:57 -

Komentari (18) - Isprintaj - #

subota, 27.05.2006.

Zašto me udaraš ? ( oštećena Hostija II )

"Zašto me udaraš kada ti ništa zla nisam učinio " ? - rekao je Isus u hramu kada su ga ispitivali i osuđivali jednom vojniku koji ga je tukao.
Većina bi post od buz-a na temi " Oštećena Hostija " pobrisali i ignorirali.
Ali pitam ga zašto se prijeti kada mu ništa loše nisam učinio.
Štoviše molim za sve koji ranjavaju Isusa a ništa im nije učinio.
Ako takvi i mene žele raniti neka znaju da mi je najveća čast poistovijetiti se sa Isusom.
Makar sam dobio batina kao rijetko tko, pogotovo oni koji se batinama prijete, neka se sjete što je Isus rekao Petru kada ga je branio od rimljana u Getsemanskom vrtu -
" Petre, ostavi se mača... jel tko se mača lača od mača i pogiba " !
Ostavi se prijetnji prijatelju i znaj da ima ljudi koji su i neprijetljima kao vjerni psi.
U trenu te mogu rastrgati kada im činiš zlo ali to ne čine.
Rade upravo suprotno. Rade i mole da se promijeniš.
Jel Isus je rekao da grešniku ne želi smrt nego da se obrati i živi !
Živi prijatelju, nemoj da te uništava mržnja jel tebe nitko ne mrzi.

Nisam nit ovo htio pisati jel se bojim da će netko misliti si da brijem previše. Ali kad smo se vratili na temu očtećene Hostije podijeliti ću sa vama i ovo.
Nakon onog prvog iskustva sam tjedan kasnije posvetio pričest i predao Isusu sve homoseksualce i sve one koji zbog nekog svog sličnog razloga su dalje od Njega.
Isus je ionako želio biti među grešnicima, skupljati izgubljene ovce.
Išao sam tako na pričest i iskreno molio za njih. Dao mi je svećenik opet na ruku Hostiju i sasvim sam problijedio kada sam vidio da fali mali dio na rubu, kao da ga je miš odgriznuo.
Kažem opet, nisam to prije promječivao, možda nit obraćao pažnju. Možda je to sasvim uobičajeno pa pretjerujem u dojmu. Inaće nisam sklon tome, štoviše, ne volim to.
Ali možda ipak to nešto i znači.
Možda je baš taj dio Hostije koji fali ti homoseksualci i svi oni koji su udaljeni od crkve koja je ustvari tu i radi njih.

- 19:53 -

Komentari (27) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.05.2006.

Pomor vrabaca na jugu...

Na jugu bivše juge nema više vrabaca....
Sve ptičice izgore al' nit jedna ne ostade.
Kako ?
Pa od sinoć u crnoj gori su samo sokoli ! ;)

I tako doš'o red i na montenegro.
Ostadoše srbija bez mora i junačke flote.
I junaka koji su prašili po Dubrovniku i okolici.
Sjećam se još bistro kada je bio dnevnik, gori Dubrovnik a baka pokojna veli :
" Vide, od Mime kuća izgori " !
Teško je bilo. Nisamo tražili osvetu nego samo malu ispriku. Malu, malenu, za veliki oprost. Koji smo kao kršćani već i prije dali.

Jučer čujem kako se novinaru Vlahovu na dan ushićenja i slavlja svi ispričavali za Dubrovnik. Sjeti me to na hakl u kvartu. Kad bi došli neki novi studenti iz obližnjeg doma, bahatili se i tukli tokom hakla ako bi na kraju izgubili još bi i tražili probleme. Ako bi dobili odmah bi se ispričavali i grlili. Uh kako mi je to išlo na žifce. Al dobro, neka im.
Tako i jučer, jučer je crna gora morala dobiti napokon svoju slobodu da nam se ispričaju.
Ako je to cijena, neka je.
Ako je to razlog za ispriku neka ga.
Oprostili smo braćo već odavno a da niste nit znali.
Dali podršku i najavili prvi priznanje unatoč svemu i nikakvoj, kilavoj poluisprici premijera vašeg čak na naš nagovor.
Ali došla je i napokon, iako neslužbeno, isprika.
Neka, je , neka je i crne gore, svaki narod zaslužuje pravo na državu i samostalnost.

Otići će i kosovo. Možda i vojvodina. Nestat će možda i krvlju naplaćena republika srpska. Svi mitovi srpski će nestati.
Kao pepeo, kao iz ratnog pepela iz kojeg su nikli svi ratovi.
Jel moglo bez svega toga ?
Jel moglo biti mira i država narodima bez krvi ?
Moglo je da se kršćanski razmišljalo a ne komunističi i osvajački.
Al valdja nekome nije bilo u interesu.
Ipak i mi i crnogorci smo ipka na kraju kršćani.
Čujem da je njihov glavni pop pozvao papu u posjet.
Dobro će doći papa kao autoritet i priznanje Vatikana.
Nadam se da to neće biti samo politički potez za stjecanje simpatija i saveznika kao i isprike silne hrvatima, tek sad. Ali bolje i sad nego nikad.
Nadam se da će se, kad već ničim ne može čvrsto, katolici hrvati i pravoslavni crnogorci približiti vjerski.
Kada se ljudi opravdano bore za granice i države neka se mi svi isto tako opravdano izborimo zajedništvo u vjeri, jel samo ona nema granica, jel je izrazla iz bezgranične...ljubavi.

- 14:43 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 20.05.2006.

U što vjerujemo ?

Na ovu temu me ponukala jedna blogerica...

Moje skromno mišljenje jest da smo svi mi ustvari vjernici, veći ili manji, u ovo ili ono, određeno ili ne...makar i ono što znamo, možda i ne znamo...možda je samo privid...laž...možda su nam lagali da postoji new york, možda su oko nas vanzemaljci...tko zna ?
Jedno je sigurno, čim ne znamo gotovo ništa, jasno je da postoji netko iznad nas, jači, močniji, netko tko zna tko smo, što i zašto smo tu gdje jesmo....
Onaj tko zna gdje je početak a gdje kraj ako ga uopće ima...
Mi sigurno nismo samostalni nit neovisni...
Sad pitanje je logike, razmišljanja što je relano...vanzemaljci ? Čemu ? Koji bi bio smisao da nas odmah ne iskoriste, možda se zabavljaju ?
Ne bih rekao, predugo bi trajalo, ako su nadmočniji, mogu nam lako nametnuti bilo šta...ali ne čine...nema smisla...
Bog i vrag....ono čemu ipak većina priznaje postojanje...
Bog je smisao, na Njega se velika većina poziva nazivajući ga raznim imenima i davajući mu razne uloge...Bog, Elohim, El šadej, Jahve, Jehova, Alah, sila, priroda...očito je da se radi o stvoritelju, upravitelju svega....
Bog je stvorio sve...i anđele od kojih su se neki odmetnuli i iako su imali sve htjeli su biti kao Bog, iako nisu bili savršeni htjeli su imati moć nad drugima, nesavršenu, ali su htjeli....
I postali su pali anđeli, djavli....isti ti su nagovorili praroditelje, Adama i Evu na neposlušnost....i bili su izbačeni iz raja i dobili najgore prokletstvo...samostalnost...spoznaju dobra i zla i ljudsku narav kao naslijeđe vjerovanja djavlu....
Ali i najgore - mogućnost odabira Boga ili vraga, dobra ili zla...svijetla ili tame, vječnoga života ili prokletstva...a imali su već raj...

To je danas naš život u kojem imamo slobodu odlučivati se kamo ćemo se okrenuti... za koga biti...lažemo si ako mislimo da smo samostalni, ne... nismo, kad ništa ne znamo, prevelik je svijet u vremenu da bi bilo tako samo od sebe da nitko to ne pokreće i održava....jel ako mi ne znamo, mora biti netko tko zna, tko ima tu moć, veću od nas i nad nama samima...ali očito kad ih ne vidimo da je ta moć nam kao kompromis dana da se odlučimo za strane, jel to i je smisao života ovakvog, nepoznatog, nedorečenog, ponekad besmislenog...baš zato...da sami odlučimo...
I danas radije vjerujemo djavlu koji nas svim silama udaljava od Boga, od dobra, lakše nam je tako, stvaramo si ugodu, opravdavo sami sebe...samo pitanje je li stvoritelj zadovoljan tim izgovorima i vrijede li oni išta osim samo nama kojima je to tada dovoljno ali kada pođemo na onaj svijet, hoćemo li biti tako uvjereni u ništa tj. sebe, hoće li nam biti svejedno ?
A djavao, ha, prepametan je on, poznaje nas bolje od nas samih, zna svaku našu želju, slabost, ima plan kako na slabe uhvatiti u svoj žrvanj...
...mi smo sami za sebe ništa, ne možemo s ljudskom naravi opstati jel ako je u raju nagovorio naše praroditelje, zar mu je problem tu na zemlji, kad smo toliko samostani i sposobni ?

E tu je caka, ta sloboda nam je osobna zamka. Narav istočnog grijeha, naslijeđe neposluha...tu nas samo povjerenje u Boga-vjera, ne znanje jel Isus je nevjernom Tomi rekao..."vjeruješ jel si vidio...al kažem ti, blažen onaj koji ne vidi a vjeruje..."
Bez njega smo sami, bez zaštite, djavao će nas takve pojesti...dati nam razne užitke, želje, sebičnost, uvjeravati nas kako njemu paše, time udljavati od Boga i naravno uvjeriti nas da ne postoji i još gore, da nema moć nad nama, da mi sami odlučujemo...ma ajde da i odlučujemo, s time bi se složio, ali od kuda nam česte ideje, ha ?
Sami ? Odakle ? Kako možemo imati dosjetke nečega što nam nismo doživjeli, što neznamo što je ustvari ? Zašto baš tada i to se dosjetimo se poslije pokaže loše ali kad je kasno...zašto ? Zašto nikad nemamo kontrolu nego uvijek upadamo u greške, što smo toliko glupi i ograničeni ? Zašto ? Podmeće li nam tko ? Ne, mislimo si kao nit da nas Netko izvlači, pomaže...jel ne vidimo...jel ne vjerujemo...zašto ? Što nam je potrebno, staviti prste kao Toma u Isusove rane ?
Ili nas pak sustignu vlastite rane pa tek tada nalazimo Onoga tko jedini ih može vidati...

Smatram da smo s itekakvim razlogom rođeni , da svatko ima svoje poslanje, misiju koju mora ispuniti u ovom kratkom životu kako bi zaslužio vječnost, ovakvu ili onakvu, kakvu zavrijedi....zato ne znamo sve, zato se vjerom pokazujemo...pa da i nema ničega...što gubimo....gotovo ništa, u cijeloj vječnosti nekih pišljivih 80-ak godina je kao zrno pijeska u pustinji....i to malo zrno ako to jedino što znamo da imamo, upropastimo, odakle znamo da ima još prilika..što ako nemamo...isplati li se izgubiti to ?
Mislim da ne. Ako dobrotom, vjerom dobivamo obećanja Božja, Isusova....a zlom ništa...što ćemo učiniti ? Prokockati to malo, taj pišljivi život, riskirati ? Koliko je to samo glupo, zar ne ?

Naša jedina uloga u ovome životu, jest odluka temeljena slobodnom voljom....za našu dušu i vječnost nad kojom smo prividno imamo ovdje kontrolu, bore se i Bog i vrag u pravednoj borbi....a na nama je svaki tren uzeti jedno od ponuđenog...dok ne dođemo do kraja na konačni sud....ako ga nema i ako smo išli za dobrim, nikome ništa...ali ako ga ima blago nama...ako smo išli za zlim a ima nečega...jao nama...propast nam ne gine..propustili smo kartu za vječnost, za život...jel ovo je samo kratki test, priprava....zar nije jasno gdje rikiramo jedino...i previše...puno previše...najviše...

Kako ćemo prepoznati dobro i zlo....Boga , religiju....hoćemo li nasjedati na masmedije koji prodaju dušu za profit, čine robove hedonizma od ljudi, pokvarene sebičnjake koji gaze preko drugih...prodaju lažni moral koji se uvijek mijenja kako kom paše trenutno....ili ćemo naći svoju vjeru i uvijdeti da je to dobro a sve ostalo jedna velika laž kojoj globalno kao u nekoj halucinaciji masovnoj mnogi radije vjeruju....hoćemo li se odlučiti ipak za moral koji je uvijek isti jel dobro je uvijek dobro a zlo zlo i prije 3000. godina i danas, zar nije ?
Ipak mnogo ljudi vjeruje u laž....ali i kada milijuni vjeruju u laž...to je još uvijek laž....

Nije lako naći vjeru, ne rodi se svako s tom milošću...mnogi skrenu krivo....ali uvjeren sam da Bog uvijek da novu šansu, samo On zna do kada....i mi ju samo trebamo prepoznati...
Svi koji ne vjeruju u Boga, koji olako spominju vraga na ovaj ili onaj način ne shvačajuć da ga pritom prizivaju, i koji uvide da im je život sve gori i gori unatoč mnogim zadovoljštinama....neka barem pokušaju Bogu dati šansu da uđe u njohova srca....pa nek vide o čemu pričam....ja, lik koji je bio na obje strane....i srećom na vrijeme shvatio, na vlastitoj koži...što ne znači da je to-to...jel dok god sam živ...znam da nisam napravio što sam trebao....da moram dalje..više...sve dok Bog ne kaže da je dosta...
... Bog nas nikada neće ostaviti, On je uvijek tu...uvijek kuca na srce...samo što je kvaka na našoj strani...jel Bog ne ulazi na silu, daje nam slobodu...na nama je odluka....

- 21:52 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 19.05.2006.

Oštećena Hostija

Tek nedavno sam otvorio blog da bih mogao komentirati blog koji se nije moglo komentirati neprijavljen, tj. bez kreirana bloga.
Počeo sam nešto švrljat i još malo više usmjeravat pažnju sa foruma na blogove i blogere. Kako sam na forumima uglavnom sufrao po katoličkim te poneki sportski blog, tu i tamo neki drugi, usko ograničen na tehologiju i zdravlje, tek sam na blogu pohvatao koliko samo ljudi, ponajviše mladeži gaji sotonistički folklor !
Nisam onaj vjernik koji u svemu vidi sotonu, još manje optužuje, pa čak kad i vidim nešto što je i preočito pokušavam naći razumijevanja jel prije svega te ljude treba žaliti a ne osuđivati. Osuditi se može samo sotonu koji ih tako uspješno vara.
A kako to čini ?

Naravno ne silom ili otvoreno i iskreno da budu zli, odbace Boga i Crkvu, preziru vjernike i da će ih nakon svega, služenja tek pravo zarobiti za vječnost.
Ipak je sotona lik sa iskustvom većim od 5000. godina.
Nama apsolutno nadmočan inteligencijom.
Kako onda opstajemo. Ha, kako, čik pogodi.
Mladi su najugorženiji. Naizgled benigno slušanje muzike koja u imenu ima njegovo veličasntvo vraga ili ih poziva na samoubojstvo i priča bajke o besmilu života, te svakako nevidljivi nagovor na zlo. I uvjeravanje da to nije nešto loše. Nudi neku "slobodu" ali ne slobodu od sebe, nego svega što dolazi od Boga. Crkva, vjernici, moral. Sve to želi prikazati na svoj način, lakši čovjeku za prihvatiti.
Jel biti vjernik je jako teško. To sam najbolje znam gdje sam iako od malena na vjeronauku i redovno nedjeljom u crkvi kao mlad odlutao u na prvi pogled zabavno i ineteresantno - okultno.
Čovjek ipak nekako ima u sebi spoznaju dobra i zla dobivenu rođenjem. Pa tako i na savjesti osjeti teret ali sotona je uvijek tu negdje blizu i uvjerava da to nije nikakav bad i kako sve moralno što propagiraju crkvenjaci je lažno i licemjerno. Na temelju jednog od stotinu svećenika je dovoljan razlog da se odbace dobri i kao primjer uzme onaj loš. Ljudi se boje suda končnog a sotona ih uvjerava u suprotno, zamučujući sliku raznim svojim ponudama.
A najbitnije je da sve to prikaže kao nešto posve bezazleno. Najveća sotonina prevara jest da uvjeri čovjeka da ne postoji.

Da čovjek recimo, ne vjeruje u Boga. Ne vjeruje da je sotona tako moćan i da će ga koštati taj neoprez. Dakle čovjek ima neki stav u koji više ili manje vjeruje. Ne želim ulaziti na temelju čega počiva taj stav niti ga osporavati jel nemam prostora, nekada cijeli život je potreban čovjeku, teško par riječi nekog merkata bezveznjaka.
Što ako, a ti ljudi nemaju sigurno čvrst stav i vjeru, su ipak milijarde vjernika u pravu. Sva djela dobrih ljudi, crkve, svetaca nisu uzaludna. Da postoji Bog koji traži neki minimum. I ako zaista postoji pakao ?
Što onda ?
Jel ovaj kratki život vrijedan tog rizika da se ignorira Bog i negira moć sotone ?
Velika većina ljudi vjeruje u vječnost, mnogi se nadaju, malo tko je uvjeren da nema ništa.
Šta onda na kraju puta koji može biti danas ili za 80 godina ?
Što onda. Kojim razlogom čemo se i kamo voditi, čemu nadati, verovati ?
Isplati li se negirati i vrijeđati Boga raznim folklorom koji viđam na blogovima ?
Ne, ne namjeravam nekoga koriti ili optuživati, samo pitam, isplati li se ?
Je li baš tako svjedno ?

Jednom je John Mcenroe u jednom meču 80-ih nakon dosuđenog mu outa pitao suca :
" How can you be so sure " ?
Da pitao sam se i ja , kako je sudac mogao pri toj brzini biti siguran da je loptica otišla izvan crte, u out ?
Naravno, nije mogao biti siguran ali morao je nešto dosuditi.
Je li život takva igra ?
Pitam vas, kako možete biti sigurni da sotonistički folkor, ma zvali ga gotika, metal ovaj ili onaj, depra i sl. nije promašena loptica života ?

Kada sam žalostan čitao razmišljanja i gledao sve te slike, slušao muziku i to od teenagera, odlučio sam jedan dan otići na pričest koju bi predao Isusu za njih. Za njihovu mladost i spas. Jel, ne čini se njima to možda preozbiljno, ali kao što rekoh, sam sam bio daleko otišao po krivoj liniji, zato i pišem ovo.
Kada bi oni znali da je Isus bio raspet za nihov spas i da ga boli, da osjeća svaku bol a najviše od najmlađih, možda to i nebi činili.
Odlazio sam na pričest i mislio na njih. Kada mi je svećenik davao Hostiju u ruku primjetio sam nešto, mođda slučajno, možda ne. Neznam iskreno što da mislim o tome.
Hostija je bila nekako oštećena, puna rupa. Nisam to prije primjećivao.

- 15:02 -

Komentari (15) - Isprintaj - #

utorak, 16.05.2006.

Tko će na svjetsko ?

Cico zar si slijep ?
Ipak sam ja samo stranac !
Cico peee....ru !

Naslovi vrište, a mi opet jako pametni.
Mali simpa Dudu, ljubimac maksimira ne ide na svjetsko, ajme ća ćemo sad ?
Dudu je postigao 20.golova u hrvatskom prvenstvu. Najviše. Kao i Cico '82 kada je isto kao stranac u jednoj državi bio nepozvan u repku. Bilo je tada očito da previše hrvata smrdi u plavom dresu sa junačkim grbom !
Da li netko u našoj državici mrzi strance, ima li šovinista i ksenofoba ?
Jel Cico skins ?
Brijem da ne. Tko bi imao što protiv Brazila. Zemlje s najviše katolika na planeti. Kao i mi. Siromašne. Kao i mi. Pa kao da smo braća. A i Cico je vjernik, nije neka komunjara koju iritira Dudovo križanje i pusa križiću nakon gola !
Što je onda po srijedi ?

Vadi li se Dudu na afroamerički sindrom gdje su neke lijenčine za svaki neuspjeh se vadile na rasu u americi ? Dobro amerika je toliko ponižavala jadne crnce da ne treba im to uzeti za zlo, al opet nije mi jasan stav oko Dudua ?!
Jasno mi je da je on razočaran i da se pomalo vadi nekorektno na državljanstvo koje je dobio prije nego moj bratić koji je rođen u Tomislavgradu. Dobio je sve, iz siromašnog Brazilskog prašnjava dvorišta je dobio sve, državljantvo, novce, slavu, pa i ženu !
Neka je, dečko je i dao puno, dinamu pogotovo. Živa je dobričina. S punim pravom je ljubimac boysa.
Nije mi ipak jasno što su svi toliko za njega u slučaju " svjetsko " a ne vide tko još igra i jel hrvatska ima njaviše napadača od svih repki ?
Zar ne igra hrvatska a ne misteri simpatičnosti ?
Jel teško biti realan ?
Nitko ne kaže da Dudu nije dobar, štoviše izvrstan je igrač ali ajmo malo pogledati konkurenciju napadača jel Dudu je napadač i jedino tu može igrati.
Pršo , neupitan, broj 1 reprezentacije. Golgeter svjetskog kalibra, igrao finale lige prvaka, zabijao i po 4 gola na utakmici, legenda.
Klasnić , 15 golova u bundesligi u prvaku Werderu, godinama ponajbolji stijelac kluba i asistent lige. Njemačke lige.
Balaban , gotovo na svakoj utakmici zabija u Belgiji. Vodio svojim golovima hrvatsku na prvenstva a malo je dobio šansi, opet opravdano jel je opaka bila konkurencija.
Olić , također zabija stalno al za moskovski CSKA, igrao finale kupa uefa. Najbrži igrač repke, bio najbolji strijelac hrvatske lige.
E sad dolazimo do trokuta okom kojeg se lomilo koplje.

Bošnjak, Dudu, Vugrinec.
Prošao je kao peti ( nitko nema više napadaća ) Bošnjak , koji osim što je najborbeniji i može sjajno igrati na desnom boku za razliku od drugih. Zasluženo. Tu je Vugra , najbolji iz Japana 2002. tj. jedini koji je "igrao". Igra u životnoj formi, zabija hajduku i dinamu po tri komada ! Po meni jedini koji ima za čime žalit. Najbolji igrač lige po svim novinarima. Iako je Duda najbolji strijelac. Ali svi žaluju za Duduom. Koji ništa nije odograo posebno nit za mladu repku, fizički je slabiji od svih, najmanje ima iskustva, najmlađi je i nije igrao izvan vrlo loše hrvatske lige.
Po meni neopravdano se svi bune jel dečko je odličan ali ima boljih, to valjda priznati, i onih koji iše trebaju kukati, kao Vugra !
Netko je rekao kako je Kranjčar namjerno izostavio Dudua jel je Mamićev pulen. Ali gle, stavio je Bošnjaka i Buljata u zadnji čas na mjesta drugih koji su također Mamićevi igrači !
Ali mi volimo podržavati teorije zavjere i gdje ih nema.
Nitko se ne pita jel možda ipak ima boljih ?
Nije li ipak najbitnije da hrvatska što bolje prođe na svjetskom ?
Ne, cico je p...r, a toliko je dao dinamu i hrvatskoj, sjajno vodi ekipu i unatoč tomu ga se lako posere, jel je Dudu sad više in.
Žalosno.

- 20:39 -

Komentari (17) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.05.2006.

Bleiburg

61. godina je prošla od velike prevare, ili pak velike naivnosti. Horvatska domovina i njeni žitelji harahvati po najstarijem znanom imenu naših predaka, su navek bili naifci. Uvijek sluge i uvijek žrtve. Ne one umišljene žrtve koje stalno kukaju a dobro im je, jel hrvati i ne kukaju, neg pljugaju, već oni koji samo i uvijek gube. Kada smo prešli u yugu iz austrougarskih monarha, i od habsburgovaca sišli s sluganjskog konja na SHS magarca mislili samo kak bu bolje. Nismo nikada imali samopouzdanja da velimo kak smo si sami dovoljni kao narod, stariji od mnogih današnjih silnika, kolonizatora i ekspolatera.
Popljugali smo.
Kada je dobar dio hrvatskog puka, vojske, ali i civila bježao pred razularenim partizanskim bandidosima 1945. kao da nije nit znao o kakvom je ratu riječ. Mlađi ljudi od danas da se vrate u ono vrijem bi također popljugali. Jel sile antante su pobijedile. One kaj su pobijedile hitlera, fašizam i nacizam ali nisu pobijedile komunizam, najgori od najgorih. Oni su znali samo za interese, ne za pravo i pravdu. Ali pobjednici i pišu povijest. Oni pametni, koji su bili na jednoj strani a sredinom rata zbegali iliti po zagrebački uhvatili maglu, talijanski fašisti koji i danas briju na dalmejšju i istriju s Fiuman city, prošli su bez kazne a zločin su si zeli.
Četnici su potkraj rata nešto zaglumili spasivši par pilota amerikanaca i danas uživaju status isti s partizanima, pobjednički. Dobro oni zaista jesu isti, i patrizanski gringosi i čedomiri ali oboje pobjednici ? Hah, politika.
A mi naifci s početka štorije nismo prelazili u partizane ko četnici, mijenjali košulje, jel smo verovali kak su naše košulje čiste i da ih ne treba menjati.
I u zbjegu predali se britancima koji su nas spremno dočekali kod Bleiburškog polja u Austriji i predali drito četn...ovaj tada po novome partizanima. Da, to je sad kao isto.
Al oni su bili gospoda, skužili su da bi moglo biti odmazde na nacionalnoj osnovi pa su odredili da hrvati sude hrvatima, srbi srbima, slovenci svojima i tak dalje...
Pa su nas pobili, zaklali i zapalili naši horvatovi, da ne bude nacionalizma !
Ta navika je ostala i dan danas. Preko komunjarističkog modela di smo opet nekome pljugali, do danas u tzv. liberalnom društvu. Nekad se u komunizmu moglo u hrvatskoj srat samo po 'rvatima a sad u liberalizmu gdje su slobode neograničene se možeju horvatevi nakon sranja i popišati po svojima.
Prek medija, vlasti, tzv. civilnog društva koji čine 23.000 mahom beskorisnih udruga i sličnih gluposti. Tu i tam se koji branitelj objesi, upuca, zapali i raznese jel mu ta shema ne ide u glavu al metak ili geler nažalost ide.
Kaj nisu četnici f ratu uspjeli, mediji slobodnog društva seronja i pišaća te naravno šugavih vlasti uspijevaju.
Hebeš branitelje, oni su svi kao muljatori, morti su nas odbranili duhovi. Danas su u modi pederi, oni su tak in, šik. To je furka našeg društva. Al dobro da ne odem predaleko.
Sam sam štel reći kako pušimo stalno nekome. A to mi tak pederski zvuči. A tak se i mi hrvati jedni prema drugima ponašamo. A ide nam. Kad smo naifci. Od austrougarske, SHS, prek Bleiburga kojeg se danas prisjećamo s tugom.
Kojeg se sramimo jel je glavna vijest jel neka baba ili did stavio ustašku kapu.
Al i to je bila uniforma. Kao i svake vojske. I tam je bilo i dobrih i loših dečkih.
Sam povijest za koju sam pomenul tko ju je pisao je falsificirala puno toga pa je teško sad nekom reći kako nisu svi ustaše i domobrani bili koljači, kao što nisu nit svi partizani bili. Ali njihove uniforme su danas ponos i šik, kak i topli burazi.
A činjenica je da su pobili nebrojeno više od svih kao i komunizam puno, puno više od nacizma i fašizma. Zakaj onda nije bar u banani skupa s njima. Ma ustvari i je osim u 'rvackoj. Partizani su pobili prek 80.000. ljudi f Bleiburgu i još barem toliko po putu po raznim jamama i poljima. Al njihovih kapa se nitko ne stidi. Te petokrake koju se ne pokušava nit skrit.
Neka, pred dragim Bogom i da se oče, nabu se mogla skriti.
I kaj nam ostaje. Ostaje nam sjećanje na sve te žrtve, ponos i dostojanstvo.
I pobjeda koju oni ne razumiju. Najvažnija pobjeda.
Oprost.
Smrt.... mržnji.

- 23:24 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 13.05.2006.

Derbi

Škola. Sutra je derbi. Dinamo-zvezda. Boban i Šuker protiv Europskih prvaka. Idemo sto posto, složili se svi jednoglasno. Osim mog starog. Išao sam taj dan na hakl. Vidi se igralište s prozora. Stari kobac sigurno gleda. Ipak ekipa se polako osipa i kreće na derbi. Ja papak bio i osto, ostajem pokunjeno. Mislim na kobca. Još nešto u meni gori da odem, pa taman ne mogao do ljeta van. Mislim se zatrčat prema maksimirskoj u neku grupicu i bok. Za karte lako, preprodaju se. Nije šteta novaca, nema gableca do kraja mjeseca. Već u glavi vrtim film kako ću i kamo otrčati. Ali ja stojim nepomičan i razmišljam. Niš, nas par kao haklamo s mislima na maksimir. Nismo otišli, stariji dečki jesu, kaj bi drugo, nisu papci ko mi.
Čujem u daljini neku dreku. Trnci me prolaze.
Nakon pola sata sata, odjednom protrčavaju neki dečki u spitkama razbarušeni, potgane obleke, malo pa neki milicijski auto.
Idem doma, veli stari da di sam bio, baš me mislio tražit, sav ljut.
Mislim si, joj da sam bar bio. Ovak nit sam bio nit je stari zadovoljan.
Kaže rista, lom je bio, policija je marisala sve po redu, naravno naše.
Na telki sam imao kaj vidjet.
L.O.M. Delije prskočile ogradu za kretene i na zapadu tukle mirne dečke. A policija im pomagala.
Naravno samo boyse i dinamovce, zvezdaše i delije nit slučajno, njih su čuvali. Svoji svoje.
Kad je Boban skočio legendarni mawaski-geri na milicajca nisam osjećao tlo pod nogama, lebdio sam od ponosa.
Drugi dan škole, gips, longete, šljive....dobar dio je bio u traumi, neki doma. Jedan mi je frend skočio sa 5,6 metara bježeć od delija ali su ga dolje dočekali mileki.
Prvi put mi je u životu bio žao što nisam popio batina.
I danas mi je žao. Bilo me sram, što sam bio papak tog povijesnog dana kada je počeo rat. Iako sam bio klinjo.
Neki stariji dečki koji su tada već shvatili što se zbiva i otišli bez razmišljanja u rat, danas su u Raju. S Bogom komentiraju repku za svjetsko. I zakaj Kranjčar nije zvao Vugrinca.
Vječna im slava i hvala !

- 23:43 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

Orao Kristov

Čitajuć komentar Nikodema sjetio sam se jedne zgode iz života Ivana Merza koju ću po sjećanju ispričati makar je prošlo dosta od kada sam čitao...

O orlu, jednoj od životinja koja najviše impresionira. Prijatelj ( mislim da je bio duhovnik ) Ivana Merza koji je i poticao ga za rad s mladima koji su bili izgubljeni je doživio nešto zanimljivo. Išao je nekim šorom i vidio kokoš s pilićima i malim orlićem koji je ostao bez majke pa se je prišmajhlao i posvojila ga kvočka :)))
Zamolio je seljaka da mu ga proda. Seljak nije dao, ovaj je navaljivao ali seljak ne da i ne da, nikako. Kad je vidio da ne ide rekao mu je da kako može držati tog malog orlića da zobe tu sa pilićima i kokošima kad je on predodređen za nešto više, za visine, nebeska prostranstva. Seljak je nakon malo razmišljanja ipak uvidio grešku i čak mu poklonio orlića. Mališan nije odmah shvatio što se traži, ali je nakon nekoliko neuspješnih pokušaja ali tek kada ga je čovjek bacio niz liticu poletio tamo gdje pripada i letio , letio, letio, mahajuć malim nespretnim krilcima sve vještije i vještije...
Tako je i prijetelj Ivana Merza prepoznao da je on predodređen za nešto više i poticao ga niz brojne opasne litice života gdje je Ivan tako uspješno letio, mahao krilima poniznosti i ustrajnosti...sve za mlade...za tisuće i tisuće koje su ga ispratile s porukom " Orle Kristov, hvala što si nam pokazao put k suncu " !

- 20:26 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 10.05.2006.

Bl. Ivan Merz

1928. na današnji dan u 32. godini preminuo je bl. Ivan Merz, prvi laik blaženik u hrvata.
Cijeli svoj život posvetio je mladeži, njenom odgoju i približavanju Isusu Kristu.
Rođen je 1896.g. u Banjoj Luci i odgajan u liberalnom duhu. Tek pod konac gimnazije počeo je razmišljati o religiji. Po želji roditelja, oca austrijanca i majke židovke, krenuo je na vojnu akademiju ali ubrzo je shvatio da to nije za njega preneražen već tada slobodnim življenjem bez moralnih i drugih okvira gdje je hedonizam bio jedino mjerilo. Upisuje studij književnosti ali ipak početkom I.svj. rata odlazi u Italiju na ratište.
Upravo tamo je kroz smrt i patnju uvidio svu težinu i prolaznost života, svaki besmisao materijalnog i prolaznog.
Jednom je tako zapisao na ratištu :
" Bol, patnja, pogled na tolike tisuće iznakaženih, mrtvih i ispaćenih ljudi pere sa čovjeka sve prolazno i velikom mu energijom sugerira smisao života. "
Kao osoba je bio vrlo otvoren, prema sebi strog, aketski nastojen da su već za života mnogi u njemu vidjeli sveca.
Zapisivao je u svoj dnevnik razne borbe i kolebanja, slabosti i načine kako se s njima borio i nosio.
Pokazao nam je kako svatko na početku samo čovjek sa svim manama i slabostima ali i da se odricanjem i prihvaćenjem križa na sebe i kao laik može krenuti putem svetosti na koju smo svi pozvani od jedina nam Boga !
Na kraju svoga života shvaćajuć da umire u bolnici, danas osnovnoj školi Ivan Merz, svo svoje trpljenje, patnju i cijeli život prikazao je Isusu Kristu kao naknadu za obraćenje mladeži.
Na njegovom posljednjem ispraćaju tisuće mladih su ga tužni ali i ponosni ispratili riječima na vrpci vijenca :
"Hvala ti orle Kristov što si nam pokazao put k suncu " !

Dnevnik bl.Ivana Merza