petak, 19.05.2006.
Oštećena Hostija
Tek nedavno sam otvorio blog da bih mogao komentirati blog koji se nije moglo komentirati neprijavljen, tj. bez kreirana bloga.
Počeo sam nešto švrljat i još malo više usmjeravat pažnju sa foruma na blogove i blogere. Kako sam na forumima uglavnom sufrao po katoličkim te poneki sportski blog, tu i tamo neki drugi, usko ograničen na tehologiju i zdravlje, tek sam na blogu pohvatao koliko samo ljudi, ponajviše mladeži gaji sotonistički folklor !
Nisam onaj vjernik koji u svemu vidi sotonu, još manje optužuje, pa čak kad i vidim nešto što je i preočito pokušavam naći razumijevanja jel prije svega te ljude treba žaliti a ne osuđivati. Osuditi se može samo sotonu koji ih tako uspješno vara.
A kako to čini ?
Naravno ne silom ili otvoreno i iskreno da budu zli, odbace Boga i Crkvu, preziru vjernike i da će ih nakon svega, služenja tek pravo zarobiti za vječnost.
Ipak je sotona lik sa iskustvom većim od 5000. godina.
Nama apsolutno nadmočan inteligencijom.
Kako onda opstajemo. Ha, kako, čik pogodi.
Mladi su najugorženiji. Naizgled benigno slušanje muzike koja u imenu ima njegovo veličasntvo vraga ili ih poziva na samoubojstvo i priča bajke o besmilu života, te svakako nevidljivi nagovor na zlo. I uvjeravanje da to nije nešto loše. Nudi neku "slobodu" ali ne slobodu od sebe, nego svega što dolazi od Boga. Crkva, vjernici, moral. Sve to želi prikazati na svoj način, lakši čovjeku za prihvatiti.
Jel biti vjernik je jako teško. To sam najbolje znam gdje sam iako od malena na vjeronauku i redovno nedjeljom u crkvi kao mlad odlutao u na prvi pogled zabavno i ineteresantno - okultno.
Čovjek ipak nekako ima u sebi spoznaju dobra i zla dobivenu rođenjem. Pa tako i na savjesti osjeti teret ali sotona je uvijek tu negdje blizu i uvjerava da to nije nikakav bad i kako sve moralno što propagiraju crkvenjaci je lažno i licemjerno. Na temelju jednog od stotinu svećenika je dovoljan razlog da se odbace dobri i kao primjer uzme onaj loš. Ljudi se boje suda končnog a sotona ih uvjerava u suprotno, zamučujući sliku raznim svojim ponudama.
A najbitnije je da sve to prikaže kao nešto posve bezazleno. Najveća sotonina prevara jest da uvjeri čovjeka da ne postoji.
Da čovjek recimo, ne vjeruje u Boga. Ne vjeruje da je sotona tako moćan i da će ga koštati taj neoprez. Dakle čovjek ima neki stav u koji više ili manje vjeruje. Ne želim ulaziti na temelju čega počiva taj stav niti ga osporavati jel nemam prostora, nekada cijeli život je potreban čovjeku, teško par riječi nekog merkata bezveznjaka.
Što ako, a ti ljudi nemaju sigurno čvrst stav i vjeru, su ipak milijarde vjernika u pravu. Sva djela dobrih ljudi, crkve, svetaca nisu uzaludna. Da postoji Bog koji traži neki minimum. I ako zaista postoji pakao ?
Što onda ?
Jel ovaj kratki život vrijedan tog rizika da se ignorira Bog i negira moć sotone ?
Velika većina ljudi vjeruje u vječnost, mnogi se nadaju, malo tko je uvjeren da nema ništa.
Šta onda na kraju puta koji može biti danas ili za 80 godina ?
Što onda. Kojim razlogom čemo se i kamo voditi, čemu nadati, verovati ?
Isplati li se negirati i vrijeđati Boga raznim folklorom koji viđam na blogovima ?
Ne, ne namjeravam nekoga koriti ili optuživati, samo pitam, isplati li se ?
Je li baš tako svjedno ?
Jednom je John Mcenroe u jednom meču 80-ih nakon dosuđenog mu outa pitao suca :
" How can you be so sure " ?
Da pitao sam se i ja , kako je sudac mogao pri toj brzini biti siguran da je loptica otišla izvan crte, u out ?
Naravno, nije mogao biti siguran ali morao je nešto dosuditi.
Je li život takva igra ?
Pitam vas, kako možete biti sigurni da sotonistički folkor, ma zvali ga gotika, metal ovaj ili onaj, depra i sl. nije promašena loptica života ?
Kada sam žalostan čitao razmišljanja i gledao sve te slike, slušao muziku i to od teenagera, odlučio sam jedan dan otići na pričest koju bi predao Isusu za njih. Za njihovu mladost i spas. Jel, ne čini se njima to možda preozbiljno, ali kao što rekoh, sam sam bio daleko otišao po krivoj liniji, zato i pišem ovo.
Kada bi oni znali da je Isus bio raspet za nihov spas i da ga boli, da osjeća svaku bol a najviše od najmlađih, možda to i nebi činili.
Odlazio sam na pričest i mislio na njih. Kada mi je svećenik davao Hostiju u ruku primjetio sam nešto, mođda slučajno, možda ne. Neznam iskreno što da mislim o tome.
Hostija je bila nekako oštećena, puna rupa. Nisam to prije primjećivao.
- 15:02 -
Komentari (15) - Isprintaj - #
