četvrtak, 30.04.2009.

Izvikujem Evanđelje svojim životom

Annalena Tonelli nikada nije voljela govoriti o sebi. Živjela je skrovito svoju evanđeosku radikalnost 35 godina u muslimanskoj zemlji. Među Somalcima, posljednjih 7 godina provela je u mjestu Borama, na sjeverozapadu te zemlje. Pokrenula je malu bolnicu i ambulantu za liječenje i prevenciju tuberkuloze. Tisuće bolesnika značilo je svakodnevni intezivni rad. Nije joj bilo dovoljno pa je počela s opismenjavanjem, kako djece tako i odraslih. Na srcu su joj osobito bila gluhonijema i fizički hendikepirana djeca. Tu kršćansku dobru dušu podupirala je Svjetska zdravstvena organizacija, a Organizacija ujedinjenih naroda dodijelila joj je 25. lipnja 20003. prestižnu nagradu "Nansen" u Ženevi. Njezin je život bio dar. Prekinut je atentatom u Borami 5. listopada 2003. Bila je dragovoljka, a na česte upite Svete Stolice da posvjedoči o svome životu odazvala se tek jednom, 30. studenog 2001, te je govorila na jednome skupu o dragovoljstvu.

"Rodila sam se u Italiji, u mjestu Forli 2. travnja 1943. Trideset godina radim u zdravstvu, ali nisam liječnica. Diplomirana sam pravnica", skromno je rekla o sebi žena koja je diplomirala engleski i smjela ga podučavati u srednjim školama u Keniji, te diplomom završila obrazovanje za suzbijanje tuberkuloze u Keniji, tropsku medicinu u Engleskoj, leprologiju za borbu protiv gube u Španjolskoj.
"Italiju sam napustila u siječnju 1969. Otada živim služeći Somalcima...Izabrala sam taj put da živim za druge : siromašne, patnike, napuštene, one koje nitko ne voli. To sam izabrala još kao dijete, to činim i sada, i želim to činiti do kraja života. Htjela sam samo slijediti Isusa Krista. Ništa me drugo nije zanimalo tako jako: On i siromašni u njemu. Zbog Njega sam se odlučila za krajnje siromaštvo...premda siromašna kao pravi siromah, kao siromasi koji ispunjaju sve moje dane neću nikada moći biti. Živim služeći bez imena, bez sigurnosti redovničke zajednice, ne pripadajući nijednoj organizaciji, bez stavljanja novca na račun za stare dane. Nisam udana, jer tako sam u radosti odlučila kada sam bila mlada. Htjela sam biti sva za Boga. Moje je biće zahtijevalo da budem bez obitelji. I tako nje bilo, zahvaljujući Bogu. Imam prijatelje koje meni i mojim siromasima pomažu 30 godina. Imam prijatelje na sve strane svijeta. Potrebe su velike. Zahvaljujem Bogu koji mi je daraovao i dalje mi daruje prijatelje" , rekla je Annalena Tonelli.

Dodala je potom da sav rad u Forliju, sa siromašnima, djecom u sirotištima, s psihički oboljelim djevojčicama i s onima s poteškoćama u razvoju, nisu bili dovoljno.
"Osjećala sam da se ne mogu dati potpuno, ostajući u svojoj zemlji...Otišla sam izvikivati evanđeje životom na tragu Charlesa de Foucaulda, koji je zapalio moj život. Trideset i tri godine poslije izvikujem evanđeje samim svojim životom i gorim od želje da ga izvikujem do samoga kraja...Nastojim živjeti s krajnjim poštovanjem prema onima koje mi je Gospodin darovao...Živim u strogo muslimanskom svijetu...Nema kršćana s kojim mogu nešto podijeliti. Dva puta na godinu za Božić i Uskrs, biskup iz Djiboutija dođe da bi slavio misu za mene i sa mnom...Ništa mi nije važno osim Boga, osim Isusa Krista...Dječicu, da, obožavam, ludim za njima, kao i onima koji pate, gubim razum pred tim dronjcima ranjenog čovječanstva; što su raneniji, što ih se više zlostavlja i ponižava, što im se manje dopušta govoriti, ja ih više volim...ali, sigurno je da u njima vidim Njega, jaganjca Božjega koji na svome tijelu trpi zbog grijeha svijeta, stavlja ga na ramena, pati s velikom ljubavlju...Od Njega dolazimo, Njemu živimo. Njemu se vraćamo. Ako ne ljubim, Bog umire na zemlji."

Tako je jedini put u svome životu, svjedočila Annalena Tonelli. Ubijena je 5. listopada 2004, navečer onoga dana kada su na čast oltara uzdignuti veliki misionari Daniele Comboni, Arnold Janssen i Joseph Freinademetz. (GK)

- 23:36 -

Komentari (45) - Isprintaj - #

subota, 11.04.2009.

Blagoslovljen Uskrs

- 23:24 -

Komentari (19) - Isprintaj - #

utorak, 07.04.2009.

Mističarka

Jedan svećenik mi je pričao o svojoj prijateljici časnoj sestri, mističarki. Odlučio sam ju posjetiti. Jako me zanima mistika iako sam prilično promijenio svoj pogled na mistiku zadnjih godina. Kada sam ju prvi put posjetio, sve što sam ju želio pitati, sve što me zanimalo, nisam pitao. Sve što mi je trebalo, ona je pričala sama. Nekako nisam imao ni potrebe niti snage pričati o svemu što sam namjeravao. Iako, dosta udaljena od mjesta gdje živim, nastavio sam ju posjećivati nekoliko puta godišnje. Nisam se nikada najavljivao, jednostavno bih došao do samostana i pitao na ulazu mogu li ju vidjeti na kratko. Sestra je starija žena, teško bolesna. Zato nikad nisam polagao neke nade da ću ju moći vidjeti, samo bih pitao ako je moguće. I svaki put bi došla. Predzadnji put na štakama nakon operacije ramena. Ovaj zadnji put, zbog ugradnje elektrostimulatora u srce, nije smjela koristiti štaku pa su je dovele ili bolje reći donijele dvije sestre. Naravno da mi je bilo prilično neugodno što se namučila da dođe, iako sam naglasio da ako se loše osjeća ili ne može da ne treba dolaziti. Ovaj put je još imala virozu pa je ležala u krevetu. Ali unatoč tome, došla je susresti se samnom. Kako sam i rekao, nismo pričali o mistici, nisam je niti pokušao pitati jer sam mistiku počeo shvaćati na jedan sasvim drugačiji način. Mala Terezija je rekla kako nebi dala svoje male patnje za sve objave i viđenja svetaca. To je za mene mistika. Jasno, kod nekih ljudi, iz Bogu znanog razloga, mistika kakvu najčešće zamišljamo je dar njima dan. Ta skromna sestra koju zamislite, najviše je oduševilo što se molim za nju i što me je tražila nekoliko puta. tj. svaki put kada komuniciramo i vidimo se, je ipak, slučajno otkrila jedan svoj dar. Kako joj se nisam nikada najvljivao, pa ni ovaj put, niti sam imao neki posebni, uobičajeni dan kada bih dolazio, došavši nakon skoro pola godine, rekla mi je kako je zbog bolesti i viroze namjeravala biti u sobi cijelo vrijeme. Ali nije, jer se pripremila pošto me je očekivala ! Očekivala me, ustvari, znala je da ću doći. Znala je to bolje od mene koji do zadnjeg časa nisam znao, hoći li stići, niti sam joj se javio prije ! Ta skromna žena, velikog ali i bolesnog srca, koje se jako pati, znala je i što je u mome srcu. Nije bila od velikih riječi, samo mi je dala nekoliko knjiga sv. Ivana od Križa i otpratila me molitvom. Koju sam živo osjećao neopisivim mirom i zadovoljstvom. Nije bila niti od velikih savjeta, ali uvijek bi mi rekla par stvari. Nešto vezano uz moj život i da uvijek molim krunicu.