|
|
26.11.2004., petak
Simbioza strasti
Osjećam se kao radio stanica. Ispunjavam "glazbene" želje. Ne često, ali ovome izazovu ne mogu odoljeti. Jednostavno je jače od mene. Stoga, nemojte čitati (moram li vam reći da mi je sad na licu veliki osmjeh i vragolast pogled u očima). Dakle danas pišem post po narudžbi. Post u kojem se treba spomenuti auto, po mogućnosti Lamborghini , i koji mora biti osebujan. Poseban. I, naravno, začinjen slikovnim prilazom. Pa da vidimo jesam li sposobna pisati po narudžbi :)
I mada želim
Ja ne znam pravi način
Da ti kažem žao mi je sad
I poslije svega
Ne mogu mirne duše
U oči da ti pogledam
A što mogu
Što još mogu da ti pružim
Samo dva tri osmijeha
I tebi neke drage riječi
Što još da ti dam
Zrno radosti na dlan
Sa kraja svijeta
Sve do tvoga praga
Vodili su moji putevi
I sad na tvojoj
Postelji od neba
Nauči me opet sanjati
: : Gibonni: Zrno radosti: : |
Dakle, auto. I to ne bilo koji auto već Lamborghini. Obožavatelji kažu više od auta, no to je stvar perspektive, zar ne? Uskoro ću se složiti s njima, već vidim :)
Izgovaranje imena Lamborghini izaziva zanimljivu senzaciju u ustima. Zadovoljno uživam kako veliko l vrhom jezika prvo dotiće gornju usnicu, pa se kod a spušta na donju da bi mistično m gotovo prkosno stisnulo usnice potvrđeno ponavljanjem, ovog puta slovom b da bi samo tren nakon toga o otvorilo, zaokružilo strast i napravilo put za vibrirajuće r koje toliko prestraši jezik koje ga štiti zatvaranjem zuba pri slovu đ malo opušta, uzima dah slovom i da bi jezik opet zapalucao slovom n i završilo u smiraju jednostavnim i. Mmmm ovo već stvara popriličan izvor zadovoljstva. A zadovoljstvo dodatno raspiruje maštu...
Izgovarajući ime u mislima obilazim auto, prelazeći prstima njegovom sjajnom, lakiranom karoserijom, naslanjajući obraz na haubu, osluškujući ukroćenu snagu koja se pod njom skriva. Otvaram polagano vrata udišući miris strasti i ljepote, prelazim pogledom po kožnim oblinama sjedala koje mami, privlači, nježno šapuće. Smještam se polako u to toplo gnijezdo, stavljam ruke na volan i uživam u osjećajima koji se bude u meni. Srce kuca sve brže, zjenice se lagano šire, koljena lagano zadrhte. Promatram unutrašnjost sofisticiranog no ujedno i divljeg, mističnog izgleda i uživam zadovoljno se zavaljujući u meko i toplo sjedište. Obuhvaćam ručicu mjenjača osjećajući kako nestrpljivo iščekuje akciju. Ovaj auto nije stvoren za penzionersku vožnju. Ovo je auto koji se stapa sa svojim vlasnikom, kreirajući sjajnu simbiozu snage i inteligencije, brzine i zadovoljstva.
Uživajući u tom zamišljenom prizoru, postaje mi potpuno razumljiva strast prema limenim ljubimcima. Jedan od najjačih osjećaja koji čovjek posjeduje: strast. I upravo ta strast tjera me da okrenem ključ. Gotovo plašljivo, iščekujući prvo iskustvo, drhtavim rukama okrećem ključ, zatvarajući pri tom oči kako bi svim preostalim čulima uživala u senzaciji koju će taj moj pokret izazvati. Neopisivo. Isprva gotovo zaglušujuća buka, koja traje samo nekoliko sekundi, poput oslobođenog lava koji slavi svoju slobodu, a potom tiho predenje i iščekivanje akcije. Šteta bi bilo ne ispuniti to iščekivanje i u potpunosti osjetiti tu energiju oslobođenu na nekoj asfaltnoj stazi.
Krećemo moj simbiom i ja polako, glazba se lagano širi kokpitom ispunjavajući svaku poru, pojačavajući doživljaj. Nosnice se lagano šire pri uzbuđenju kontrole takve snage, tolike ljepote i zadovoljstva. Nijedno ne želi ubrzati taj užitak da se ne bi prerano oprostili. Lagano, gotovo lijeno klizimo sivkastom cestom uživajući u slabašnim lahorima koji nas pokušavaju spriječiti. No zajedno smo jači. Nepobjedivi. Snaga koja je u nama daje nam dozu arogancije no znamo da smo jedinstveni, da imamo dobre argumente za to pa na nju imamo i pravo. Barem malo. Lahori se sve više i više pretvaraju u snažan vjetar koji se opire našoj snazi, ali bezuspješno. Šibamo nezaustavljivo, uz sve glasniju glazbu koja se miješa sa urlicima motora, uživajući u jednostavnosti i lakoći razvijanja brzine, do potpunog oslobađanja sputane snage.
Strast je probuđena. Simbioza se dogodila u trenu i povratka nema...
|
24.11.2004., srijeda
Domino
Ima dana, tjedana, perioda kad mi se uopće ne piše. Situacija kad toliko toga imam u glavi, a ništa smisleno ne mogu staviti na papir. Ili pak obratna situacija, kad se osjećam prazno iscrpljeno, umorno i kad nigdje ne pronalazim inspiracije. I onda se sjetim jednog dobrog starog savjeta čijeg autora se trenutno ne mogu sjetiti koji je rekao "čak i kad nemaš o čemu pisati, to ti je dobra tema za pisanje". I shvatim da je bio u pravu.
Strasti su jedini govornici koji vazda uvjeravaju. One su svojevrsno naravno umijeće, nepogrešivih pravila; i najjednostavniji je čovjek koji ima strasti uvjerljiviji od najrječitijega koji ih je lišen.
: : Maksime : :
: : Duca de La Rochefoucaulta : : |
Najteže je krenuti od praznog lista papira, napraviti prvo slovo, prvu točkicu koja će poput domino kockica za sobom povući ostala slova i oformiti tekst za koji sam mislila da neće biti napisan. Ne znam da li je razlog ova vanjska hladnoća ili jednostavni zamor materijala, ali imam osjećaj da su moje životne strasti trenutno zamrznute, da snivaju zimski san i čekaju neki impuls koji će ih probuditi. Možda čekaju domino kockicu koja će ih povući, koja će preuzeti vodstvo, koja će probuditi zaspalu strast za životom. Jer teško je ponekad biti prvi, uvijek imati inicijativu, ideje, pozitivne misli, osmjeh na licu...
Teško je ponekad preći preko svih nepravdi, osmjehnuti se uvredama, omalovažavanjima, ignoriranjima i na najnegativniju akciju odgovoriti pozitivnom reakcijom. Ima dana kad mi je to sve teže i teže. I onda poželim biti domino kockica u nečijem niz. Ne prva, ne zadnja. Bilo gdje u nizu samo ne na početku, a ni na začelju. I jednostavno se prilagoditi energiji drugih, prepustiti se njihovim akcijama i reakcijama. Dobrim i lošim. Ali nešto je jače u meni, priroda mi nije dala tu "privilegiju". I često svjesno preuzmem ulogu prve kockice. Jer netko treba biti prvi. Netko treba napraviti akciju kako bi dobio reakciju. A nisam dovoljno strpljiva da bi život provela kao u Becketovom romanu. Jer Godoti su svugdje oko nas i nikad ne stižu, a prvih domino kockica je tako malo. Stoga svjesno, po ne znam koji put, postavljam vlastitu prvu domino kockicu i krećem dalje...
|
19.11.2004., petak
Duhovna kuharica
 Please teach me, Lord ...
I want to know
Exactly how to pray.
I need some words
Which ones are right?
Please tell me what to say.
I've bowed my head
I have knelt down,But ...
should I be upright?
I've closed my eyes,
I've raised my hands,Or ...
should I fold them tight?
Do I stand up?
Should I sit down?
Dear Lord ... what do you like?
Are lights turned on
Or are they off? Maybe ...
candle light?
Wear my glasses?
Take them off?
Be at my desk or table?
Should I whisper?
Speak out loud?
Do I quote the Bible?
What do you think about the time?
Do You prefer the dawn?
Should I pray fast,
Or keep it slow?
Better short ... or long?
I'm new at this
What are the rules?
I want to do it right.
How do I know
You'll even hear
That I am in Your sight?
And while I sat there quietly,
Waiting for some sign,
I heard a gentle voice say,
"Oh, dearest child of mine ...
Do you think I really care
About the time of day,
Or whether you are standing up,
Or kneeling when you pray?"
"I don't care about your posture,
Or about the place you choose;
Just open up your soul to me,
I have no other rules.
Tell me what is in your heart,
And tell me what you seek;
Tell me of your sorrows,
And of those things that made you weak."
"Speak to me in private
About what concerns you most;
I know about your good deeds ...
You have no need to boast.
My child, you don't need lessons,
Just talk to me each day;
Tell me anything you want, dear child,
Anyone can pray."
: : Teach Me To Pray : :  |
Glad je normalna fiziološka potreba. Kad smo gladni, tijelo nam šalje signale da je potrošio zalihe i da treba novu dozu energije, snage kako bi nastavilo dalje. I to je normalno. Na to smo navikli. Te signale znamo protumačiti i zadovoljiti. No što je s duhovnom hranom?
Glad za duhovnom hranom je nešto što svatko u sebi nosi no znamo li protumačiti takvu vrstu gladi? Kako se ona uopće manifestira? Miješamo li njene signale s nekim drugim signalima koji obično zadovoljavaju fizičke potrebe?
Kod mene se javlja u obliku velike želje za pozitivnim mislima. Slovima ispisanim na papiru koja tvore čudnovatu formu pozitivne energije koja zadovoljava moju glad. Tonovima posloženim u prekrasnu nisku oktava koje bude osjećaje, lijeće srce, opuštaju misli hraneći ih harmonijom. Bojama zamiješanim u magičnu sliku koja pršti energijom, veseljem i ljubavlju. Arome koje su svojom svojom nježnošću i dosljednošću sposobne lagano probiti sve granice i prepreke. Slova. Tonovi. Boje. Mirisi.
Kada osjetim tu vrstu gladi, kada mi misli lagano potonu, kada je duša pomalo umorna, kao vrhunski šef kuhinje obučem bijelo odijelo, stavim kuharsku kapu na glavu, uhvatim se slova, tonova, boja i aroma i krenem sa spremanjem najljepših delicija koja će zadovoljiti moje duhovne potrebe.
Obično za bazu izaberem slova, položim ih nježno u veliku zdjelu, lagano ih miješam da se međusobno spoje, ali ne i raspadnu. Potom im dodam prstohvet tonova. Nježnih, mom uhu ugodnih tonova koji će smiriti oluju slova i dati im poseban "štih" nezaboravljivosti.
Ostavim ih neko vrijeme po strani da se međusobno u potpunosti isprepletu, stope u jednu masu u kojoj će svaki od njih biti prepoznatljiv, a onom drugom oplemeniti misiju. A gladni duh polako zadovoljava svoju potrebu, nestrpljivo iščekujući konačni rezultat.
Nakon što su se slova i tonovi dobro spojili u kompaktnu masu pozitivnih misli na red stiže aroma. Nekoliko kapi jednostavne tekućine slatkastog, veselog mirisa koji će prethodnoj masi dati još posebniji okus. Lagano miješam stopljenu masu isprobavajući nakratko omjere, dodajući po potrebi još nekoliko kapi arome dok nisam u potpunosti zadovoljna. No, svemu tome nedostaje još jedan sastojak.
Hrana koju pripremam za sad ima sjajan okus, zvuk i miris, no izgled joj nije nešto posebno. Tako na red stižu boje. Vesele boje koje pršte energijom zaokružit će ovu prekrasnu cjelinu u jednu od najljepših delicija koje duša može osjetiti. Čajna žličica purpurno crvene, kapljica šumsko zelene, zdjelica kraljevsko narančaste, nekoliko grama nebesko plave i vesela, kalorična, duhovna bomba je spremna za degustaciju.
Ljepota spremanja ovakve hrane je u tome što se degustacija događa cijelo vrijeme pripreme delicije što na kraju možda rezultirat praznim tanjurom, ali nahranjenim duhom. A kad je duh nahranjen, tanjur je jednostavnije napuniti...
|
17.11.2004., srijeda
Ne odustajem
Ljubav će znati
Da mi jednoga dana stavi pod nos
I da mi u glavu vrati
Sve što propustio sam s njom
Radim na tome
Da se ludilo moje ne istrči van
Pa da se brukam pred njome
Kad mogu spasit što se spasit da
Kad mogu spasit što se spasit da
Ja ne odustajem
Ne odustajem
Ja ne odustajem
Jedino s njom sebe vidim
Ja ne odustajem
Od one za koju živim
Ne, ne odustajem
I ne smijem stati
I ne odustajem
Jedino s njom sebe vidim
Ne odustajem
Od one za koju živim
Za koju živim
Ne odustajem
Ne odustajem
Ja ne odustajem
Ja ne odustajem
Ne smijem stati
I ne smijem stati
Za koju živim
: : Ne odustajem - Gibonni: : |
Kažu da sam tvrdoglava. Kažu da sam svojeglava. Kažu da sam uporna. Kažu svašta. I u pravu su. Takva sam. Ponekad i gora. Uporna, tvrdoglava i svojeglava do boli. Do tolike vlastite boli da poželim da se sve to konačno završi jednim velikim bljeskom i odlaskom u ništavilo. U istoj sekundi kad poželim nestati u bljesku, tijelo mi reagira otporom, zubi se stisnu još jače, duša pošalje novu potvrdu, novu sliku ispravnosti i nastavim još tvrdoglavije, upornije dalje. To je ključna stvar kod mene: zbroj vjere, osjećaja, intuicije, znanja, srca i duše. Ako se sve poklopi, pokaže pravi put te imam sve pokazatelje ispravnosti vlastitih stavova, kako mogu odustati? Da li bi vi odustali? Ne bi, naravno.
Jednako tako, ukoliko ne dobijem pozitivan zbroj, ukoliko postoji i mala sumnjičavost u ispravnost, povlačim se, smanjujem snagu i preispitujem se. I što je uopće tvrdoglavost? Tvrdoglavost zna biti i pozitivna i negativna osobina. Pozitivna kad se boriš za ono u što vjeruješ znajući, na temelju onog magičnog gore navedenog zbroja, da si u pravu. Negativna, suprotnost prije navedene definicije, kad se netko dječje suprotstavlja s punom svjesnošću da nije u pravu, ali ne želi popustiti. Ok, priznajem, imam prilično tvrdu glavu, pogotovo u području čela s kojom svakodnevno lupam u razno razne tvrde oblike i preživljavam. No, ono što moju okolinu istovremeno fascinira i odbija ne naziva se tvrdoglavošću. Pravo ime te osobine je čvrstoća stavova. Kad znam i osjećam da sam u pravu, stajat ću iza svake svoje riječi toliko čvrsto, toliko uporno, toliko snažno da ćete se prepasti. Ako nisam u pravu, istom snagom priznat ću da sam u krivu.
Čovjek sam od krvi i mesa, sa svim svojim manama i vrlinama, a samu sebe poznajem najbolje. I tek tada, u tom trenutku kad sam upoznala sebe, svoje ideje, stavove i vjerovanja, mogla sam shvatiti i svijet oko sebe. A u tom trenutku se javila i ta snaga, čvrstoća i odlučnost. Kineski zid? Mala beba za mene ;)
Kada poznajete sebe, a vjerujte mi sebe najlakše i najbezbolnije upoznate, i prihvatite sebe upravo takve kakvima jeste, nitko vam ništa ne može. Tada imate razlog za osmjeh i zadovoljstvo jer su svi strahovi nestali, jer ste u miru sami sa sobom i znate da ste u dobrom društvu. I svi zločesti ljudi koji svoje frustracije žele izliječiti na vama naletjet će na čvrstinu vaše duše i zaštitu jaču od kineskog zida te se povući jer znaju da su slabiji. Ne slabiji od vas, nego slabiji od samih sebe jer se ne poznaju. A vi poznavajući sebe, poznajete i druge. Jednostavno, zar ne?
Zamislite da Einstein nije vjerovao u sebe i svoju teoriju relativiteta i da je odustao pri prvoj kritici? Zamislite da Tesla nije vjerovao u svoju ideju električne energije i da je odustao zato što nitko nije imao sluha za financiranje njegovih ideja? Zamislite da Leonardo nije vjerovao u sebe i svoje lude izume, da Mozart nije vjerovao u sebe i svoju glazbu, da Gandhi nije vjerovao u sebe i svoju snagu dobrih misli? Zamislite da vaša majka nije vjerovala u sebe i svoju snagu da vas donese na ovaj svijet? Zamislite gdje bi u ovom trenutku bili da od prvog udaha ovozemaljskog života niste vjerovali u sebe?
I zato vjerujem, znam, osjećam i, kao ni Gibbo, ne odustajem!
|
16.11.2004., utorak
Kad se maje juke sjoze...
Hajo ekipa, dugo se nismo čuji. Sigujno ste već zabojaviji na mene, aji ja nisam na vas :)
Za one koji me pjvi put sjeću, djago mi je, ja sa Mudjica, Majitin ajtejego. Ponekad mi ona dopusti da ispjivam među vas i zabavim se majo. Majo sam vam u zadnje vjeme pjenosija svoje svakodnevne dogodvštine, najviše zato što je moj ajtej ego, dakje Majita, majkice veća i jača od mene pa često ne uspijevam doći do izjažaja. Aji, ne znači da ću odustati u nastojanjima. Nikako! :)
A danas ću s vama podijejiti jedan moj nedavni veseji doživjjaj. Pjipjemajući se za zimske jadosti, vesejje gjudanja i sanjkanja, kjizanja i ispijanja topjog čaja, Majita i ja smo se udobno zavajije u topjinu našeg tjosjeda i pogjedaje fijmić, "Vjak u snijegu". Nisam još naučija ispjavno izgovajati sva sjova pa mi je Majita pomogja pjočitati knjigu, a onda se sjetija i da postoji fijm pa smo ga pogjedaje. Simpa je fijmić. Zgodna je pjičica, s još jjepšom pojukom. Ne znate o čemu se jadi? Sad ću ja vama jeći :)))
Dakje, đaci jedne seoske škoje idu sa svojim pjofom na izjet u gjad. Stvaji se zakompjicijaju kad se pjofa u gjadu jazboji i moja ostati u bojnici, a njegovi maji đačići se mojaju sami vjakom vjatiti kući. Na povjatku, u zimsko doba, zatekne ih nevjijeme i vjak stane pjed snježnim bjdom koje je zasujo pjugu. I što sad?
Ako o nečemu možes sanjati , možeš to i postići. Zapamtite zauvijek da je cijela ova stvar započela s mišem.
: : Walt Disney: : |
E sad, mi smo modejni kjinci, koji jastujaju pjajstejšn, kompjuteje i jazno jazne igjice, aji smo pjijično jazmaženi i svojegjavi. Samostajci. Kad to nama paše i kad možemo obaveze pjebaciti na nekog djugog. I mi bi vjejojatno čekaji da netko dođe i pomogne nam. Aji ovi kjinci nisu. Kikači iz fijma podsjetiji su me na ono što mi Majita često govoji: "kad se maje juke sjože, sve se može". Pogotovo kad moja za mnom skupjjati igjačke i nejed koji znam napjaviti. Aji nisam se obazijaja na to, jepše mi je zabavjjati se svojim gumenim bombonima smijući se Majitinom gunđanju u bjadu dok skupjja za mnom. I kojiko me god to zabavjja, ponekad skužim da nisam baš fej. Skužim da sam zjočesta. Ponekad. Ne uvijek. Ne namjejno. Samo mi se ponekad neee daaaa. A i znam da će se ona pobjinuti da sve bude okej.
No, naučija sam nešto iz tog fijma. Ahaaaa! Upajija mi se jampica iznad gjave. Ono što sam ja naučija je da kad se moje i Majitine juke sjože, zaista se sve može bjže napjaviti i ješiti pjobjem, a onda ostaje još puno vjemena za igjanje, smijeh i zabavu. I sad mi nije teško pomoći Majiti spjemiti moje igjačke i pospjemiti jej znam da nakon toga sjijedi još majo ujenebesnog i gjasnog uživanja. Ponekad sve sjožim i pospjemim i sama da poštedim majo Majitu. Baš sam dobja :) I onda imamo još više vjemena za naša zajednička veseja djuženja i nova bjda gumenih bombona. A onda nas dvije možemo sjožiti juke i s djugima, pa da onda vidite kako nam dobjo ideeee. Ma mojate i sami pjiznati da sam baš pjava pametnica :))
Voji vas vaša Mudjica :)
|
12.11.2004., petak
Nevidljiva posuda
Sigurno ste čuli za čašu koja se prelila. Ovo je priča o posudi sličnoj čaši, samo puno, puno većoj. Nevidljivoj posudi. Svatko od nas ju posjeduje. Ona određuje kako se osjećamo, kakve misli imamo sami o sebi, kako gledamo druge i kako se odnosimo s drugim ljudima. Jeste li već doživjeli serijal odličnih događanja na temelju kojih ste poželjeli bar tjedan dana biti dobri prema svima? Jeste? Super, to znači da je vaša posuda u tom trenutku bila puna.
U Kini je nosač vode imao dvije velike glinene posude za vodu koje su visile na štapu kojeg je nosio na ramenima. Jedna je posuda bila oštećena, a druga je bila cijela. Iz oštećene posude voda je curila cijelim putem prema kući. Cijela posuda bila je ponosna svojim radom jer je u njoj nosač donosio kući mnogo više vode nego u oštećenoj, a oštećena se posuda zbog toga sramila. Jednog je dana oštećena posuda rekla svom nosaču: ''Sramim se jer ti ne mogu služiti onako kako bih željela.'' Nosač joj odgovori: ''Jesi li primijetila da cvijeće cvate samo na tvojoj strani, ali ne i na strani cijele posude? To je zato sto sam znao za tvoj nedostatak i posijao sam cvijeće na tvojoj strani puta. Svaki si dan ti to cvijeće zalijevala. Već dvije godine berem to čudesno cvijeće koje mi donosi radost. Kada ti ne bi bila takva kakva jesi, to me cvijeće ne bi radovalo iz dana u dan.''
Pouka: Svatko od nas ima svoj poseban nedostatak. Svatko je od nas na neki način oštećena posuda, ali upravo ti nedostaci čine nas život zanimljivim i vrijednim. Prihvatimo se takvima kakvi jesmo i trudimo se s veseljem tražiti pozitivne osobine ljudi. Ustanovit ćete da baš svatko ima nešto dobro u sebi!
: : S Krossovog bloga : : |
Nju se može napuniti brojnim stvarima koje se svakodnevno događaju. Kada netko razgovara s vama, s poštovanjem i ljubavlju, vaša se nevidljiva posuda puni. Ako vam se obrati vašim imenom ili nadimkom kojeg jako volite, posuda se puni još više. Ukoliko vam udijeli kompliment, bez obzira da li se radi o pohvali vašeg izgleda ili zbog dobro obavljenog posla, nivo u vašoj posudi podiže se još više. Postoji barem milijun načina na koji se razina podiže. Pišući mail prijatelju, šaljući sms, pokazivanje razumijevanja za teškoće drugih ljudi, suosjećanje s bolom, dijeljenje veselja i osmjeha, pomažući kad je nekom pomoć potrebna, pronalaženje vremena za razgovor ili, možda čak i bitnije, slušanje. Sve to pomaže pri podizanju razine kako u vašoj tako i u tuđim posudama.
Kada je nečija posuda puna emotivne podrške, ta osoba može pokazati nevjerojatnu toplinu i prijateljstvo prema ljudima. No, kao što se posuda može napuniti na milijuna načina, tako se i nivo u njoj može spustiti na jednako toliko načina. Posude se pune i prazne, a način i brzinu kojom se prazne možete donekle promijeniti. Zašto se prazne? Zato što ponekad ne razmišljamo o svojim postupcima i grizemo se bez razloga. Kad je osoba "prazna" ponaša se bitno drugačije nego kad je njena posuda napunjeno do vrha. Ponekad je dovoljan samo jedan mali znak pažnje, kompliment, osmjeh pa da i ta osoba osjeti kako se njena posuda ponovo puni. No, postoje ljudi koji imaju rupe u svojim posudama. Oni iritiraju druge ljude pokušavajući svoje rupe prebaciti njima, krpajući svoje nedostatke tako da u pokušavaju napraviti veće rupe u tuđim posudama. Na taj način osjećat će se manjim gubitnikom jer postoji netko kome je lošije, ali ne razmišlja da je on krivac što se netko osjeća loše. Postoje i ljudi koji sami zakrpaju rupe u svojim posudama, svjesno razmišljajući i ispravljajući svoje misli i djela. I kad se dovoljno ispraksiraju u krpanju vlastitih posuda, spremni su pomagati drugima u tom zadatku. A otkrili su i tajnu da krpajući tuđe rupe, ujedno krpaju i smanjuju vlastite.
Priča naših života priča je o nevidljivoj posudi i rupama na njoj. Svi mi imamo i jedno i drugo. No najveća je tajna u tome što puneći tuđu posudu ne morate ništa izvaditi iz svoje. Dapače, nivo vaše vlastite posude podiže se što više pomažete drugima da napune svoje nevidljive posude. Jednako tako, kad spuštamo nivo u tuđim posudama, spuštamo pomalo nivo i u vlastitoj. Zbog različitih, više ili manje razumljivih razloga, ljudi odbijaju puniti tuđe posude i konstantno sami sebe sprječavamo u doživljajima sreće, zabave, veselja, ispunjenja i zadovoljstva pomaganja drugima da se osjete bolje. Neki oklijevaju jer misle da ponuđena pomoć zvuči lažno, ili da će druga osoba pomisliti o motivima ponuđene pomoći ili da ne želi da se netko petlja u njen život. Sve to stoji, no pronađete li suptilan način, a takav postoji, osobe oko vas neće ni primijetiti vašu nakanu, samo će osjetiti da se razina njihove nevidljive posude podigla. I bit će vam neizmjerno zahvalna na tome. A podizanjem razine u tuđim posudama, podižete razinu i u svojoj nevidljivoj posudi...
|
10.11.2004., srijeda
Par godina za nas
Nakon što sam današnje pozitivne misli prebacila ovdje, podsjetio me jedan znanac na neka davna, prijatelj i ja sedimo na klupi
gledamo zvezde
slušamo vesti što su upravo stigle
kažu da imamo
još samo par godina za nas
imali smo igračke i živeli smo sve
sve one igre na sreću
one igre za ljude
sto je smislio neko
pre samo par godina za nas
da li znaš kako želim da te nađem
da li znam šta trebam da znam
voli me kako nikad nisi volela
voli me onako kako nikad nisi volela
voli me onako kako nikad nisi volela
živimo u pričanju, branimo se, hodamo i slavimo
neke bezvezne stvari
neke bezvezne priče
što je smislio neko
u samo par godina za nas
nisu dovoljne reći, samo obične reći
da me vrate u život
nije dovoljan dodir
ni da znam da te imam
još samo par godina za nas
voli me onako kako nikad nisi volela
voli me onako kako nikad nisi volela
raste kao nada, kao more, kao govor
kao pokret, kao zora, kao dete, kao krv
kao zelja medu nama
raste kao bol
i grize sve pred našim očima
voli me onako kako nikad nisi volela
: : Par godina za nas - EKV : : |
ali ne i zaboravljena vremena. Vremena kad smo bili ne tako mali klinci, kada smo uživali u dobroj glazbi, jednostavnim zabavama i ljubavi, na jedan drugačiji način nego danas. I sjećanja potaknuta glazbom tog doba mogla bi ispisati nepregledan broj stranica knjiga, sjećanja na ljubav, sjećanja na jednu divnu generaciju ljudi koji su neopterećeno uživali u životu. Imali smo manje nego današnji klinci, ali dobivali smo više.
Imali smo manje love, još manje nego danas, ali su zato provodi bili luđi. Ne nadrogirano luđi, jednostavno neobuzdano veselo luđi. Ako se nekome pila kava u Opatiji, potrpali bi se svi u neku staru limenku koju je frend kupio od love koju je dobio skupljajući boce po Jabuci i pravac prema moru. Bez razmišljanja i filozofiranja. Doba je to kad je u Kulušiću u 31 dan mjeseca bilo 29 suludo dobrih koncerata. Od beogradskog Oktobra 1864 preko starog dobrog Haustora do Henry Rollinsa. Doba je to kada su mladi bandovi imali priliku probiti se do zvjezdanih visina. A mladih bandova je tada samo u zagrebačkom Zapruđu bilo desetak. I svi su prašili po stejđu, i svih ih se sjećamo. Neki od njihovih članova su stasali u današnje zvijezde, a neki su se posvetili obiteljskom životu i kolotečini života. Doba je to kada je bubnjar grupe Leb i sol imao 45 minuta solo dionicu u pauzi koncerta i nitko iz publike se nije pomaknuo dok je on guštao u svojoj energiji stvarajući fenomenalan glazbeni doživljaj. Doba je to kada se Gobac prvi put skinuo gol na bini i bacio u publiku.
Doba je to nestašica svega i svačega, a država je nestašici benzina doskočila na principu "par-nepar" pa su auti s parnim brojem na kraju registracije vozili parnim datumima, a neparni neparnim. Doba je to kad su se ljudi gušili od isparavanja mirisa praška za rublje koje su u panici nakupovali jer je bila kriza. Doba je to Markovića i prekonoćnih inflacija. Doba je to kada su studenti svijeta pohrlili u Zagreb sportski se družiti, a zahvaljujući njima, mi smo dobili svjetski štih u mislima.
Doba je to kad ti ništa nije bilo teško, za sve si imao love, a ako ju nisi imao, mogao si je na legalan način i zaraditi. Doba je to koje su obilježili mnogi glazbenici, no osobno mi to doba nosi melodiju onog banda čiji su članovi, nažalost, preselili u nebo, ali zauvijek ostali u našim mislima i srcima. Njihova glazba je bila izvan svakog vremena, njihove riječi žive i danas, a vjerojatno će živjeti i još dugi niz godina. Kao i Štulić.
No, bez ljutnje, Štulića nikad nisam previše voljela što ne znači da ga i ne poštujem. No kad slušam EKV, misli se vrate unatrag, sjećanja izviru, ne podsjećajući me na nekog pojedinca iz tog doba, već na jednu cijelu generaciju ljudi koja je znala uživati punim plućima u onome što ima i koja je pred sobom imala nešto više od samo par godina za nas. I još uvijek ima... I ne, nije ovo nostalgija za prošlim vremenima, niti žal za njima, samo mali podsjetnik na doba kad smo imali malo, a imali smo sve...
|
09.11.2004., utorak
Udruga pozitivnih misli
Znam, znam, ponekad sam vam jakooo dosadna, naporna i patetična svojim pozitivnim razmišljanjima, no pomirite se već jednom s tim. Jednostavno sam se tako preodgojila, sretna sam i zadovoljna pa se nadam da ćete znati nadići tu povremenu iritantnost mog osmjeha i znati cijeniti ono što vam on nosi. Kako nisam jedina u kategoriji iritantnih, dosadnih, napornih i patetitičkih pozitivnih mislilaca odlučila sam osnovati klub, odnosno udrugu. Pa se lijepo svi skupa možemo družiti, osmjehivati i ići vam na živce :)
Sad da ne bi vi mislili da sam ja jako inventivna i puna dobrih ideja (jesam, ali vam to neću priznati), otkrit ću vam da sam na tu ideju došla gledajući nedavno reportažu o Klubu ljubitelja čokolade. Njihovi članovi mahniti su obožavatelji te čarobne smeđe supstance, a za svoja druženja su vjerojatno dobili i prostor od grada. Gledala sam ja tu reportažu sa velikim ushitom i odmah se poželjela priključiti toj čudnovatoj skupini veselih ljudi, gurmanskih uživatelja u raznovrsnim aromama i okusima zamamne nam slastice. I u tom se prostoru, ukusno uređenom koji na svakom koraku odiše duhom njihove hrane vodilje, oni lijepo sastaju, bez ikakvih kompleksa, srama i stida klopaju čokoladu, a vjerojatno im je i neki proizvođač čokolade i sponzor. I uživaju. Da, učlanit ću se i ja u njihovo društvo pa me onda više neće ljudi tako čudno promatrati po cesti dok hodam i zadovoljno tamanim onu Kraševu mliječnu simplex čokoladu. No da se vratim ja Udruzi pozitivnih misli...
To a woman who complained about her destiny the Master said, "It is you who make your destiny." - "But surely I am not responsible for being born a woman?" - "Being born a woman isn't destiny. That is fate. Destiny is how you accept your womanhood and what you make of it."
: : Destiny - Anthony de Mello: : |
Ponukana razmišljanjima o zadovoljnim licima ljubitelja čokolade, pomislih da znam jako puno ljudi koji imaju pozitivne misli prema svemu što ih okružuje. I za to im nije neophodno potrebna čokolada. Sve što im treba već imaju u sebi. Kao i svi ostali, samo je "to" još kod večine neotkriveno blago. Takvi su ljudi pozitivniji najviše prema sebi samima. I nisu oni pripadnici blentave skupine koji baš u svemu vide dobro već su racionalni i mudri ljudi koji znaju zauzeti pozitivan stav prema okolnostima i s optimizmom u mislima napraviti još jedan korak dalje. Nisu to ljudi koje ćete baš uvijek i u svakom trenutku vidjeti ozarena lica i sa osmjehom na licu, ali su to osobe koje će vam svojim pozitivnim i zdravim stavom pomoći da prebrodite i naturobnije periode u životu. I s takvim se ljudima volim družiti. Volim optimistične ljude koji zrače dobrom energijom. Nekima znaju ići na živce jer ih nerviraju svojim osmjehom, dobrim mislima, pozitivizmom čak i u trenucima kad znate i osjećate da se drže zubima za zrak i troše posljednje atome energije na preživljavanje. Ali oni uvijek prežive. I prežive s osmjehom. Stoga, odmaknite živciranje sa strane i počnite razmišljati što oni dobivaju takvim stavom, a kad dođete do zaključka, primjenite ga na sebi kako bi iz prve ruke provjerili o čemu se radi.
Znate li nekog tko odgovara ovom opisu? Naravno da znate. I zato što nas puno ima, i zato što takve osobe tako jako trebamo u svom društvu, ma koliko nas ponekad iritirali i nervirali, zato ćemo, nadam se, zajedničkim snagama izgraditi virtualnu Udrugu pozitivnih misli. Zar ne? :))))
|
08.11.2004., ponedjeljak
Postolari
Svatko od nas sklon je mijenjati svijet oko sebe. Svi mi imamo mišljenje što bi trebalo napraviti, kakve bi promjene trebale biti, filozofirat ćemo danima o onom što nas smeta, pjeniti se pokušavajući dokazati kako je upravo naša ideja najbolje rješenje za nekog drugog, ljutiti se ukoliko ne nađemo prave sugovornike koji će nas podržati u našim željama da promijenimo svijet u kojem živimo. Ekstremniji među nama će se odlučiti na promjenu okoliša, odlasku na neko drugo mjesto gdje će lakše ostvariti svoje snove, gdje je klima ugodnija za njihove ideje. No, svi mi ponekad zaboravljamo da bez obzira koliko okoliša promijenili ili društva zamijenili, mi ostajemo konstanta u cijeloj priči. I pri takvim promjenama, selidbama, turbulencijama u životu, pri prvom nezadovoljstvu koje se rodi u nama ponovo priskačemo metodi izmjene svijeta. Da, slažem se, svijet treba promijeniti, ali prva promjena kreće malim koracima iznutra svakog od nas ponaosob.
We cannot become what we need to be
by remaining what we are.
: : Max Depree: : |
Ima jedna priča kojom se može oslikati bar jedna od naših svakodnevnih životnih situacija. Jednom davno živio je kralj izuzetno bogate države koji je jednog dana krenuo u posjetu najudaljenijih dijelova njegovog kraljevstva. Kada se vratio u svoj dvorac, žalio se na bolove u nogama, jer je po prvi put obavio tako dalek put, a cesta kojom je prošao bila je loša i puna kamenja. Nakon tog iskustva naredio je svojim podanicima da sve ceste u njegovom kraljevstvu prekriju kožom kako bi putovanja bila ugodnija. Za to mu je, naravno, trebalo tisuće i tisuće kravljih koža i poveća svota novaca. Nitko mu nije želio proturječiti, no jedan ga je sluga priupitao: "Zašto morate potrošiti toliko veliki iznos novca i ubiti toliko krava kada bi bilo mudrije da izrežete samo jedan mali komadić kože i njime prekrijete svoja stopala?" Kralj je bio iznenađen tom idejom, no kasnije se složio da naprave "cipele" za njegova vlastita stopala. I tako je nastao postolarski zanat...
Zgodna poruka ove priče (osim što sad znate kako su nastali postolari) je da ukoliko želite napraviti svijet sretnijim mjestom za život, ne mijenjajte svijet, mijenjajte sebe. Mijenjajte svoje misli na bolje, pozitivnije, vedrije, veselije... Isprva će vam biti teško, borit ćete se sami sa sobom, prolaziti kroz oluje i orkane vlastitih sukoba, no kad se jednom ta situacija smiri, a smirit će se, shvatit ćete da se svijet oko vas nekim čudom promijenio na bolje. A to čudo izazvali ste vi. Ne vjerujete mi? Odlično, priželjkivala sam vaš skepticizam i nevjericu, i zato vas molim da bar provjerite ovu teoriju. Što imate za izgubiti? ;)
|
03.11.2004., srijeda
Dan muškaraca
Dragi muškarci, znate li da je danas Vaš dan? Živa istina! Iako, da se mene pita, svaki dan bi trebao biti proglašen posebnim danom za muškarce i žene, no ne pita me se, a mi ljudi jednostavno moramo imati neke dane kojima ćemo prilijepiti etiketu posebnosti, današnji dan je dobio tu čast predstavljati cijelu mušku populaciju ove nam divne planete. Obzirom da žene imaju svoj dan koji se u zadnje vrijeme više i ne slavi, bar ne karanfilima i povećom količinom alkoholnih para, moje je veliko zadovoljstvo što vam danas mogu poslati veliki osmjeh i šaku gumenih bombona te sretno uzviknuti: Sretan vam Dan muškaraca. I ne, nisam prolupala, postoji i papir, tamo negdje u arhivi Ujedinjenih naroda, koji će vam dati službenu potvrdu razloga ove moju čestitke.
Women, can't live with them,
can't live without them.
: : Desiderius Erasmus: : |
Iako će neki od vas možda u ovim mojim uvodnim riječima pronaći dozu skepse, vjerujte mi, bit će u krivu. Zaista mi je drago da postoji dan koji nosi posebno poštovanje prema muškom spolu. Jer to više nego zaslužujete. Definitivno vam nije lako samima sa sobom, a uz to još imate posla i s nama ženama. Kao što ni nama nije lako samima sa sobom i vama, ali u tome i je čar cijele igre života. I ne, ma koliko me neki željeli, nećete me uvjeriti da su žene s Venere i muškarci s Marsa i da je sve ovo što proživljavamo jedno intergalaktičko sukobljavanje. S istog smo planeta, govorimo istim jezikom, samo ponekad koristimo različite dijalekte pa dolazi do buke u komunikacijskom kanalu. Jednako tako, ponekad znamo i bez riječi, s istančanom urođenom preciznošću, razumjeti jedno drugo. Da, s istog smo planeta, ponekad jako bliski, a ponekad miljama daleko. Ali razumijemo se, čak i kad to nikome ne želimo priznati.
Danas je dan kad smo i mi žene dobile službenu dozvolu, čak dapače nalog (i to od nikog drugog nego UN-a), da možemo napraviti nešto još posebnije za vas, da znate koliko vas volimo. A volimo vas. I pokazujemo vam koliko ste posebni. Svakog dana, malim sitnicama koje često ne primjećujete (kao ni mi vaše), a danas ćemo se, obećavam, dodatno potruditi. Bez obzira na naše konstantno zanovijetanje, često gunđanje i poneku ljutnju, volimo vas. Kao što i vi volite nas. I znamo, kao i vi, da jedni bez drugih ne bi znali, mogli i željeli živjeti. Vi ste ti koji ženskom biću dajete okus, boju i miris. Vi ste ti koji znate pružiti utjehu, ali i patnju. Vi ste ti koji znate uljepšati, ali i uništiti dan. Vi ste ti koji znate razvući lice u osmjeh, ali i skotrljati suzu niz lice. Vi ste ti koji znate pomoći, ali i odmoći u životu. Vi ste ti koji gradite, ali i rušite naše svjetove. Vi ste ženski yin. I mi vaš yang. I obratno. Ovisno o perspektivi s koje gledate. Dvije smo polovice istog bića. Bez vas nema nas. I bez nas, nema vas. I stoga, jednostavno, hvala vam što postojite koje izgovaram s dubokim poštovanjem i ljubavlju.
A dragog Desideriusa mogu samo parafrazirati izjavom: Muškarci, ne mo'š živjet s njima, ne mo'š živjet ni bez njih :))
|
02.11.2004., utorak
Oni koji žive u srcima
Puno je moje srce. Prepuno onih koji žive u njemu. Život ide dalje bez obzira glumimo li u njemu kukavice ili heroje. Život nam nalaže samo jedan zadatak, a to je da ga prihvaćamo bez pitanja. Sve ono od čega odvraćamo pogled, sve ono od čega bježimo, sve ono što poričemo, klevećemo ili preziremo, na kraju će nas pobijediti. Ono što izgleda teško, grozno ili izazovno, može biti izvor ljepote, radosti i moći - kad ga prihvatimo otvorena uma. Svaki trenutak je zlatan za onoga tko ima sposobnost viđenja da ga takvog prihvati.
: : Henry Miller: : |
Neki živući ni ne znaju da im je dom tu. Neki se nadaju da je. Neki znaju, ali bi radije da im je dom negdje drugdje. A samo ja znam koliko njih zauvijek živi u mom srcu.
Oni koji su prešli na drugu stranu obale s osmjehom promatraju što se događa na ovoj strani. Oni su tu, u meni, žive u mom srcu i dijele sa mnom borbu, brige, suze, tugu, veselje, ljubav, osmjehe, dobrotu... Stojeći pred njihovim crnim mramornim pločama sa zlatno ispisanim imenima, obasjanim svjetlom svijeća, sklapam oči i vidim ih. Stoje s druge strane obale u bijelim haljama, drže se za ruke i šalju mi tople, dobre misli. I oni koji ih na ovoj strani obale nisu imali. Čak i oni stoje s toplim osmjehom i šalju mi snagu za još jedan korak. Za još jedan osmjeh. Za još jednu kap povjerenja. Za još jedno more ljubavi.
Oni znaju odgovore koji su mi još uvijek nerazumljivi i nepoznati. Njihov smiješak mi to govori. Nervira me ponekad taj njihov osmjeh, poželim da mi mogu reći zašto su tako sretni i zadovoljni dok me gledaju, izluđuje do boli ta tišina među nama, ljuta sam jer ponekad ne razumijem. Onda se smirim, otvorim um i uronim u njihovu toplinu zaboravljajući ljutnju. Oni znaju i smješkaju se. A na neki čudan, neobjašnjiv način znam i ja. I smješkam se...
|
© 2004-2006 Marita - sva prava pridržana
|
|
